Magistarski radovi

Studija je uključila ukupno 100 ispitanika sa arterijskom hipertenzijom: 46% muškaraca i 56% žena. Prosječna životna dob svih ispitanika bila je 63,3±8,9 godina; muškaraca 61,3±9,2 godine i žena 64,9±8,5 godine, pri čemu su žene bile statistički značajno starije od muškaraca (p=0,0463). Statistički značajno veći procenat ispitanika živio je u urbanoj sredini u odnosu na ruralnu (61% vs 39%; p=0,0278). Najveći broj ispitanika pripadao je dobnoj skupini starijih od 70 godina (32%), a najmanji dobnoj skupini od 40-50 godina (16%). Najveći procenat ispitanika imao je hipertenziju 5-10 i duže od 10 godina (38%), dok je trajanje hipertenzije manje od 5 godina bilo prisutno kod 24% ispitanika. Razlike u dužini trajanja hipertenzije u odnosu na spol nisu bile statistički značajne (p=0,6442). Statistički značajno veći procenat ispitanika imao je nekontrolisan krvni pritisak (80% vs 20%; p<0,001). Razlika u distribuciji ispitanika sa normalnim i povišenim krvnim pritiskom u odnosu na spol nije nije statistički značajna (p=0,108). Ukupna prosječna vrijednost krvnog pritiska za sve ispitanike bila je 177,95/96,55 mmHg, a muškarci su imali statistički značajno viši krvni pritisak u odnosu na žene (182,39/100,11 mmHg vs 174,17/93,52 mmHg; p=0,0013). Razlike u prosječnim vrijednostima sistolnog krvnog pritiska među dobnim skupinama bile su statistički značajne (p=0,0000). Sistolni krvni pritisak se povećavao sa starijom životnom dobi. Također, utvrđena je statistički značajna razlika i u razlikama dijastolnog pritiska u odnosu na dob (p=0,0003), sa trendom porasta u starijim grupama. Prosječne vrijednosti sistolnog i dijastolnog krvnog pritiska ispitanika povećavale su se sa porastom dužine trajanja hipertenzije. Razlike su bile statistički značajne i za nivo sistolnog (p=0,0000) i dijastolnog krvnog pritiska (p=0,0008). Nezdrave životne navike bile su prisutne kod više od 40% ispitanika sa hipertenzijom: 72% ispitanika je pušilo, 41% konzumiralo je alkohol, 70% ispitanika unosilo je masnoću iznad preporučenih vrijednosti, a laganu fizičku aktivnost imalo je 70% ispitanika. Među ženama je zabilježen veći procenat pušača (60%) u odnosu na muškarce (40%), ali razlika u distribuciji pušača u odnosu na spol nije bila statistički značajna (p=0,1057). Najveći procent pušača bio u dobnoj skupini od 61-70 godina (76,9%), dok je najveći procenat nepušača bio u dobnim skupinama 40-50 godina i > 70 godina, bez statistički značajne razlike u odnosu na dob (p=0,901). Statistički značajno više muškaraca je konzumiralo alkohol u odnosu na žene (p=0,0009). Ispitanici dobne skupine 40-50 godina su u statistički značajno najvećem procentu konzumirali alkohol (p=0,001). Najveći broj ispitanika oba spola imao je umjeren ili visok unos masnoća bez statistički značajne razlike u odnosu na spol (p=0,9074) i dob (p=0,75). Većina ispitanika, bez obzira na spol, imala je laganu fizičku aktivnost pri čemu su žene u većem procentu bile fizički neaktivne u odnosu na muškarce (74,1% prema 65,2%), ali bez statistički značajne razlike u nivou fizičke aktivnosti među spolovima (p=0,4567). Postoji statistički značajan trend opadanja nivoa fizičke aktivnosti s porastom životne dobi (p=0,0014). U dobnoj skupini 40-50 godina je najviše ispitanika sa umjerenom ili teškom fizičkom aktivnošću (75,0%) i taj procent opada na 12,5% kod skupine > 70 godina. Prosječan indeks tjelesne mase (BMI) svih ispitanika bio je 25,8±3,3 kg/m², pri čemu su muškarci imali statistički značajno viši prosječni BMI (26,08±3,4 kg/m²) u odnosu na žene (25,46±3,1 kg/m²) (p=0,0102). Postoji statistički značajan utjecaj unosa masti (p<0,001) i fizičke aktivnosti (p<0,001) na BMI pacijenata. Nije utvrđena statistički značajna povezanost nezdravih životnih navika ispitanika (pušenje, konzumacija alkohola, nezdrava ishrana sa povećanim unosom masnoće i lagana fizička aktivnost) sa lošom kontrolom krvnog pritiska.Ključne riječi: arterijska hipertenzija, životne navike

Uvod: Primarni tumori mozga karakterišu se infiltrativnim rastom, pa se hirurško liječenje često kombinuje sa postoperativnom radioterapijom i ciljanom kemoterapijom. Konvencionalna postoperativna radioterapija uništava i usporava rast tumorskih ćelija, ali istovremeno može oštetiti moždano tkivo što u konačnici dovodi do ozljede zračenjem. Zbog toga je konvencionalnim snimanjem teško odrediti je li nova lezija na reseciranom ili ozračenom području recidiv tumora ili oštećenje zračenjem, a što predstavlja značajan dijagnostički i klinički izazov. Materijal i metode: Retrospektivno je pregledano 50 pacijenata sa dijagnozom tumora mozga koji su operisani i postoperativno tretirani zračenjem. Svim pacijentima je urađen konvencionalni MRI pregled mozga koji je uključivao i kontrastni MRI pregled (CE-MRI) tediffusion weighted imaging (DWI). Naknadno je svim pacijentima urađena i MR spektroskopija. Rezultati: Statističkom obradom dobivenih rezultata utvrđeno je da postoji signifikantna razlika između tačnosti rezultata „konvencionalnog MRI pregleda“ i nalaza MR spektroskopije. PrimjenomWilcokson rank sum testa za zavisne uparene uzorke, pri čemu jedan uzorak predstavlja rezultate dijagnostičke metode “standardni MRI pregled” a drugi metoda koja se zove “MR spektroskopija” (n=50, dvostrani test), dobili smo vrijednost statistike W=925, za koju imamo p-vrijednost=0,0009552, a koja pada izvan intervala prihvatanja hipoteze: spektroskopija ne daje informaciju više u odnosu na “standardni MRI pregled”. Zaključak: Konvencionalna magnetna rezonansa, uključujući kontrastnu MRI (CE-MRI) i difuziono mjerenje (DWI), je dobra orjentaciona metoda u početnoj evaluaciji pacijenata sa dijagnozom tumora mozga koji su operisani i postoperativno tretirani zračenjem. MR spektroskopija je značajan dijagnostički alat u praćenju i evaluaciji postoperativnih margina nakon hirurškog i postoperativnog onkološkog tretmana bolesnika sa tumorom mozga. Značaj MR spektroskopije se ogleda u dijagnostičkom potencijalu i neinvazivnosti procedure, dugoročnom kliničkom značaju, izbjegavanju ponavljanih biopsija ruba, izbjegavanju neizvjesnosti koju prati vremensko praćenje bolesnika, oslanjanje na klinički tok bolesti te dijagnostički limiti karakteristični za standarne MR procedure. Ključneriječi: Tumor mozga, MRI, MR spektroskopija.

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj istraživanja je bio da se dokaže opravdanost i značaj testiranja na ukupni i specifični IgE, kao i nalaz brisa nosa na eozinofile pri dijagnosticiranju alergijskh oboljenja. VRSTA STUDIJE: Studija je retrospektivnog karaktera. MATERIJALI I METODE: Ovo retrospektivno istraživanje sprovedeno je u periodu od februara 2023. godine do februara 2025. godine na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Analizirani su medicinski podaci pacijenata koji su u tom periodu testirani na prisustvo ukupnog imunoglobulina E (IgE), specifičnog IgE, te na prisustvo eozinofila u brisu nosa. U studiju su uključeni ispitanici oba pola, bez starosnog ograničenja. Kriterij za uključivanje bio je kompletiran set podataka koji uključuje vrijednosti ukupnog IgE, specifičnog IgE za najmanje jedan alergen, te rezultat citološkog pregleda brisa nosa. Ukupni IgE je određivan nefelometrijskom metodom, specifični IgE ELISA (enzyme – linked immunosorbent assay) metodom, a nalaz brisa nosa na eozinofile je analiziran pod svjetlosnim mikroskopom nakon što je prethodno bris razmazan na predmetnom staklu i obojen citološkim bojama. REZULTATI: Ukupan broj učesnika u istraživanju iznosio je 130, od čega je 42% muškog spola, a 58% ženskog spola. Ukupan broj nalaza sa povišenim vrijednostima ukupnog IgE jeste 59 (45%). Lica starija od 15 godina čine 51 % (66) ukupnog broja ispitanika. Nije bilo statistički značajne razlike učestalosti pozitivnog ukupnog IgE i dobi ispitanika (- x2=2,19 ). Pozitivne vrijednosti minimalno jednog specifičnog IgE zabilježene su kod 48 osoba (36,9%) sa ravnomjernom raspodjelom osoba muškog i ženskog spola (50% muškarci, 50% žene). Normalan nivo ukupnog IgE a povišen specifični IgE zabilježen je kod 16 osoba (12,3%), dok je kod 32 osobe(24,6%) potvrđena povišena vrijednost i ukupnog i specifičnog IgE. Povišene vrijednosti ukupnog IgE, ali normalne vrijednosti specifičnog IgE potvrđene su kod 27 osoba (20,7%). Kod 19 osoba (14,6%) su potvrđene povišene vrijednosti dva ili više specifična IgE parametra. Korelacija ukupnog IgE i specifičnog IgE inhalatorni miks bila je statistički visoko značajno pozitivna (– ρ=0,46), kaoi u slučaju korelacije ukupnog IgE ispecifičnog IgE ambrozija (- ρ=0,59) te korelacije ukupnog IgE i specifičnog IgE žumance (- ρ=0,43) i grinje Dermatophagoidespteronyssinus (- ρ= 0,35). Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa potvrđen je kod 17 osoba od ukupno 130 testiranih (13%), od čega je najznačajnija korelacija potvrđena sa specifičnim IgE, gdje imamo 13 osoba (76,5%) od ukupno 17 testiranih koji imaju pozitivan nalaz eozinofila i specifični IgE. Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa i specifični IgE koreliraju u sljedećim slučajevima: inhalatorni miks (statistički visoko značajna korelacija – ρ=0,44), nutritivnimiks (statistički značajna korelacija- ρ=0,23), stablo miksrano cvijeće (statistički visoko značajna korelacija– ρ=0,82), trava miks (statistički značajna korelacija– ρ=0,46) te ambrozija (statistički visoko značajna korelacija -ρ=0,5). Samim tim možemo zaključiti da je nalaz eozinofila u brisu nosa statistički značajno češće povezan sa specifičnim IgE u odnosu na ukupni IgE (- x2=4,48). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da ukupni IgE, iako povišen kod većeg broja ispitanika, ne pokazuje snažnu povezanost sa prisustvom lokalne alergijske upale, konkretn oeozinofilijom u brisu nosa. Nasuprot tome, specifični IgE pokazuje statistički značajnu korelaciju sa prisustvom eozinofila, što potvrđuje njegovu veću dijagnostičku vrijednost u prepoznavanju aktivne alergijske reakcije. Povišene vrijednosti ukupnog IgE mogu ukazivati na opštu atopijsku sklonost, ali se ne pokazuje kao pouzdan marker za detekciju aktivnog alergijskog procesa, za razliku od specifičnog IgE, naročito uparenog sa citološkim nalazima brisa nosa, koji pruža precizniji uvid u imunološku reaktivnost pojedinca. Ključne riječi: ukupni IgE, specifični IgE, eozinofili, bris nosne sluznice na eozinofile, alergijska oboljenja

Jonizujuće zračenje, koje se široko koristi u medicinskoj dijagnostici kroz metode poput rendgena (RTG) i kompjuterizovane tomografije (CT), pomaže u otkrivanju različitih bolesti, ali istovremeno nosi rizik od bioloških oštećenja, uključujući povećan rizik od razvoja malignih bolesti. Uprkos važnosti ovih metoda, pacijenti često nisu dovoljno informisani o potencijalnim opasnostima izlaganja jonizujućem zračenju. Cilj rada bio je ispitati koliko pacijenti znaju o jonizirajućem zračenju i kako obrazovanje, starost i komunikacija sa medicinskim osobljem utiču na njihovu svijest o rizicima. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 200 ispitanika koji su prošli različite radiološke procedure u okviru radiološkog centra Specijalne bolnice “Plava Medical Group” u Tuzli. Korištene su metode anketiranja i statistička analiza podataka kako bi se ispitalo koliko pacijenti znaju o jonizujućem zračenju, te kakav uticaj obrazovanje, starost I komunikacija sa medicinskim osobljem imaju na njihovu svijest o rizicima. Anketni list sastojao se od 26 pitanja koja su pokrivala sociodemografske informacije, percepciju pacijenata o radiološkim procedurama i njihovo znanje o zračenju. U istraživanju je učestvovalo 200 ispitanika, ravnomjerno raspoređenih po spolu (muški: 49,5%, ženski: 50,5%). Prosječna starost muškaraca bila je 47,01 godina, a žena 45,66 godina. Većina ispitanika imala je srednju stručnu spremu (48,5%), a značajan broj visoku stručnu spremu (37%). Uprkos činjenici da su gotovo svi ispitanici barem jednom prošli radiološku proceduru, dio njih (8%) nije ni bio svjestan da su bili izloženi jonizujućem zračenju. Analiza je pokazala da većina ispitanika smatra rendgenske zrake kao potencijalno štetne (91%), dok ih nešto manje povezuje CT s mogućim negativnim posljedicama (45,5%). Veliki dio ispitanika (64,5%) vjeruje da je MRI procedura manje rizična od CT-a, iako je zapravo riječ o tehnici koja uopšte ne koristi jonizujuće zračenje. Takav stav implicira djelimično razumijevanje, budući da prepoznaju da je MRI sigurniji, ali ne shvataju potpuno razliku između nejonizujuće i jonizujuće tehnologije. Slično tome, dio ispitanika ne precizira razliku u rizicima između ultrazvuka, koji takođe ne koristi jonizujuće zračenje, i rendgenskih zraka, što dodatno potvrđuje manjak jasnih informacija. Nalazi ovog istraživanja ukazuju na postojanje značajnog jaza u znanju pacijenata o mogućim negativnim biološkim učincima jonizujućeg zračenja. Značajan dio pacijenata (83%) nije dobio dovoljno informacija o zračenju od zdravstvenih radnika, što naglašava ključnu ulogu komunikacije između pacijenata i ljekara. Upravo se ovaj nedostatak dijaloga izdvojio kao najveća prepreka boljem razumijevanju radioloških procedura. Analiza je također pokazala da mlađi pacijenti u prosjeku bolje prepoznaju razlike među radiološkim metodama, naročito u kontekstu CT I MRI tehnologija, dok stariji ispitanici imaju slabije razumijevanje o potencijalnim opasnostima i o tome da je rendgensko zračenje opasnije od, naprimjer, ultrazvučnog pregleda. Takvi nalazi djelimično su uskladu sa očekivanjima da su mlađi pacijenti svjesniji I znaju više o rizicima izlaganja jonizujućem zračenju od starijih pacijenata, budući da mlađa grupa ispitanika iskazuje veći nivo informisanosti, ali i dalje postoje nejasnoće u vezi s pojedinim aspektima zračenja. Istraživanje ukazuje da pacijenti, osobito starije i manje obrazovane grupe, nemaju adekvatno znanje o potencijalnim rizicima izlaganja jonizujućem zračenju. Poboljšanje komunikacije između zdravstvenih radnika i pacijenata kroz ciljani edukativni program može značajno unaprijediti donošenje informisanih odluka i sigurnost primjene radioloških tehnologija.

Uvod: Radioterapija je organizaciono, metodološki i tehnološki kompleksna disciplina koja se karakterizira komplikovanim lancem aktivnosti u liječenju pacijenta. Uporedo sa liječenjem pacijenta odvijaju se i aktivnosti vezane za servis, komisioniranje i kontrolu kvaliteta radioterapijske opreme. Podaci koji se izdvajaju svojom upotrebnom vrijednošću ili se pomoću kombinacija pojedinačnih podataka može dobiti novi podatak sa posebnom upotrebnom vrijednošću nazivaju se indikatorima kvaliteta (Quality Indicators – QI). Cilj: Analizirati i procijeniti indikatore kvalitete u menadžmentu radioterapijskog tretmana kao što su produktivnost, kompleksnost radioterapijskog tretmana i kvalitet zdravstvene zaštite te predložiti odgovarajuće preventivne i korektivne mjere u menadžmentu radioterapijskog procesa. Metodologija: Istraživanje je sprovedeno kao retrospektivna presječna, deskriptivno-analitička studija. Studija obuhvata sve radioterapijske tretmane koji su provedeni na Odjeljenju za radioterapiju, Klinike za onkologiju i radioterapiju UKC Tuzla u periodu 2016 – 2021 godine. Centar raspolaže sa dva linearna akceleratora (Elekta Synergy Platform) koji su opremljeni sistemom za električnu portal verifikaciju (Accuray Therview). Svi tretmani vođeni su slikom i verifikovani lokalnim protokolom. Svi uređaji i radna mjesta su u potpunosti umreženi. Kao instrument istraživanja korišten je onkološki informacioni RV (Record & Verify) sistem IMPAC MOSAIQ (Elekta AB) pomoću kojeg su prikupljeni svi podaci o navedenim indikatorima kvaliteta radioterapijskog tretmana. Trendovi unutar analiziranog perioda su procijenjeni odgovarajućim metodama standardne deskriptivne statistike i metodom linearne regresije. Svi rezultati su prikazani tabelom i grafički u formi dijagrama. Nivo signifikantnosti je 0.05. U statističkoj analizi koristi se softver za statističku obradu podataka IBM SPSS Statistics v. 20.0. for Windows. Rezultati: Rezultati istraživanja ukazuju na važnost ovih indikatora u osiguravanju efikasnog i visokokvalitetnog radioterapijskog tretmana. Procjena vrijednosti specifičnih indikatora potvrdila je njihovu relevanciju u kontekstu pružanja optimalne zdravstvene zaštite te pružaju vrijedan uvid u važnost upravljanja kvalitetom u radioterapiji i pruža smjernice za daljnja istraživanja i praksu u ovoj oblasti. Zaključak: Ispitivani specifični indikatori kvaliteta imaju veliku upotrebnu vrijednost u menadžmentu radioterapijskog tretmana. Na osnovu rezultata dobijenih njihovim uzgojem, praćenjem i analizom moguće je utvrditi specifične preventivne i korektivne mjere u menadžmentu radioterapijskog tretmana koje se odnose na organizaciju radnog toka, kadrovskih resursa te nabavci adekvatne opreme i aparata. Ključne riječi: osiguranje kvaliteta, indikatori kvaliteta, faktori produktivnosti, faktori kompleksnosti, kvalitet zdravstvene zaštite

Stavovi i mišljenja zdravstvenih radnika o primjeni umjetne inteligencije u radiologiji su ključni za razumijevanje uticaja ove tehnologije na poboljšanje dijagnostičke tačnosti, smanjenje vremena čekanja, povećanje efikasnosti radioloških usluga i liječenja pacijenata, te unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite. Osnovni cilj istraživanja je istražiti stavove, mišljenja i spremnost zdravstvenih radnika da prihvate i koriste umjetnu inteligenciju u radiologiji, s fokusom na poboljšanje dijagnostičke tačnosti, smanjenje vremena čekanja, povećanje efikasnosti radioloških usluga i liječenja pacijenata, te poboljšanje kvaliteta zdravstvene zaštite. Također, cilj je procijeniti njihove zabrinutosti, očekivanja i potrebe za edukacijom i obukom kako bi se povećala njihova sposobnost korištenja tehnologije umjetne inteligencije u radiologiji. Provedeno istraživanje je prospektivno istraživanje u kojem je anketirano 50 zdravstvenih radnika. Konkretnije, među ispitanicima su bili radiolozi, diplomirani inžinjeri medicinske radiologije, medicinske sestre i drugi zdravstveni radnici koji su koristili različite radiološke tehnike u dijagnostici određenih bolesti. Istraživanje je provedeno u JZU “Zdravstveni centar Brčko” u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine u trajanju od 60 dana, u skladu sa etičkim principima. Svaki ispitanik je bio upoznat sa istraživanjem i procedurama koje treba obaviti, te je potpisao odgovarajući formular. Kriterijumi isključenja bili su subjekti koji nisu željeli dobrovoljno učestvovati u istraživanju. Istraživanje je odobrio Etički odbor JZU “Zdravstveni centar Brčko”. U istraživanju je učestvovalo 50 (n=50) ispitanika. Dobijeni rezultati istraživanja o percepciji umjetne inteligencije u radiologiji pružaju važne uvide o stavovima i mišljenjima zdravstvenih radnika te očekivanjima i izazovima u primjeni ove tehnologije.Većina ispitanika prepoznaje potencijal umjetne inteligencije za poboljšanje efikasnosti radioloških usluga i procesa liječenja, ali istovremeno izražava potrebu za dodatnom edukacijom i obukom radi optimalnog korištenja ove tehnologije. Uprkos pozitivnoj percepciji, dio ispitanika još uvijek nije siguran u korištenje umjetne inteligencije, što naglašava važnost kontinuiranog informisanja i edukacije zdravstvenih radnika. U konačnici, rezultati istraživanja ukazuju na važnost daljih koraka u implementaciji umjetne inteligencije u radiologiji kako bi se unaprijedila kvaliteta zdravstvene zaštite i optimizirali procesi liječenja.Ključne riječi: Umjetna inteligencija, radiološka dijagnostika, izazovi, perspektive, kvalitet zdravstvene zaštite.

Uvod: Kontrola pražnjenja mokraćnog mjehura kod ljudi je vrlo važno društveno ponašanje koje se stiče kroz treninge koji započinju u ranom djetinjstvu. Mokrenje je lična stvar koju je potrebno zadržati u privatnosti, stoga je nevoljno curenje mokraće u javnosti jedan od najgorih incidenata u društvenom životu za odrasle, što može uzrokovati osjećaj beznađa, anksioznosti i depresije. Ciljevi istraživanja: Procijeniti razlike u kvaliteti života te pojavu anksioznih i depresivnih simptoma kod pacijenata s urinarnom inkontinencijom u odnosu na pacijente sa neurogenim mokraćnim mjehurom. Ispitanici i metode: Posmatrane su osnovne demografske i kliničke karakteristike skupine od 60 pacijenata podijeljenih u dvije grupe od po 30 pacijenata kojima je potvrđena dijagnoza urinarne inkontinencije odnosno neurogenog mokraćnog mjehura u Kabinetu za urodinamiku Klinike za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju JZU UKC Tuzla. Od metoda za istraživanje korišteni su sociodemografski upitnik, Bekova skala anksioznosti, Bekova skala depresivnosti te skala kvalitete života SF-36. Rezultati: Prema rezultatima Mann-Whitney U testa, pokazalo se da ne postoji statistički značajna razlika (P<0,05) u srednjim vrijednostima ukupnog skora depresivnosti ali da su među pacijentima sa inkontinencijom u većoj mjeri zastupljeni pacijenti sa određenim stepenom depresije (66,67%) dok sa neurogenim mokraćnim mjehurom (50%). Umjeren nivo anksioznosti je veći kod pacijenata sa inkontinencijom (20%) u odnosu na svega 3,33% pacijenata sa neurogenim mokraćnim mjehurom. Rezultati iz upitnika SF-36 pokazuju niže vrijednosti odnosno lošiji kvalitet života pacijenata sa inkontinencijom kada je u pitanju fizičko i socijalno funkcionisanje u odnosu na pacijente sa neurogenim mokraćnim mjehurom. Zaključak: Pokazali smo da postoji statistički značajna razlika u pojavi umjerene anksioznosti, lošije kvalitete živote kao i viši procenat depresivnosti kod pacijenata za urinarnom inkontinencijom u odnosu na pacijente sa neurogenim mokraćnim mjehurom. Također smo prikazali potrebu za uvođenjem specijaliziranih upitnika koje bi popunjavali pacijenti na svim nivoima zdravstvene zaštite. Ključne riječi: Anksioznost; depresija; kvaliteta života; urinarna inkontinencija; neurogeni mokraćni mjehur; urodinamsko ispitivanje.

Istraživanje je sprovedeno sa ciljem utvrdjivanja odsutnosti sa posla (apsentizma) u dvogodišnjem periodu 2022. – 2023. godine u radnika zaposlenih u Rudniku i Termoelektrani Ugljevik. Kao izvor podataka za istaživanje koristili smo Izvještaje o privremenoj sprečenosti za rad („hranarinske liste“). Za ovo istraživanje tražili smo pisanu dozvolu i odobrenje za uvid u Izvještaje o privremenoj sprečenosti za rad, uz napomenu da se prilikom istraživanja u skladu sa etičkim kodeksom zaštićeni individualni podaci i anonimnost radnika. Takođe su pribavljeni podaci o prosječnom broju zaposlenih u posmatranim godinama, broju radnih dana i broju radnih časova za posmatrani period. Pokazatelji sa kojima smo procjenjivali apsentizam su bili stopa dnevne odsutnosti sa posla, prosječna stopa slučajeva odsutnosti sa posla na 100 radnika, struktura učestalosti dana bolovanja zbog određene grupe, podgrupe ili pojedinačnog bolovanja (Bradford skor). Prilikom obrade podataka korišten je IBM SPSS Statistics v29.02.2. Analiza podataka obuhvatila je metode deskriptivne statistike. Rezultati istražiivanja prikazani su u radu tabelarno i grafički.Istraživanjem smo došli do sledećih zaključaka da ispitacini koji su koristili privremenu sprečenost za rad su pretežno muškog spola i srednje dobi 45 godina. Jedna polovina ispitanika je imala manje od 10 godina radnog staža, a samo 8% iskusnih ispitanika sa >30 godina radnog staža je koristilo bolovanje.U odnosu na radnu jedinicu najviše ispitanika je koristilo privremenu sprečenost za rad iz radne jedinice Rudnik iz samog procesa proizvodnje. Stopa dnevne odsutnosti u posmatranom periodu je bila 7.46% za 2022. godinu i 5.98 % za 2023. godinu.Prosječna stopa odsutnosti sa posla na 100 radnika za posmatrani period iznosi 103. Vodeći razlog bolovanja jeste bolest (71,66%).U strukturi učestalosti apsentizma u odnosu na MKB klasifikaciju vodeće mjesto zauzimaju bolesti mišićno koštanog sistema (22,9%).Srednja vrijednost Bradford skora za 2022. godinu iznosi 55,38% i 2023. godinu 38,97%. Analizom privremene sriječenosti za rad u dvogodišnjem periodu, koo jednog od indikatora zdravlja radno aktivnog stanovništva pomogla nam je da utvrdimo specifični morbiditet, što nam je omogućilo da kreiramo ciljani preventivni program u cilju očuvanja zdravlja i očuvanja radne sposobnosti. Ključne riječi: apsentizam, bolest, morbiditet.

Uvod: Adolescencija predstavlja prijelaz iz djetinjstva u odraslu dob, obuhvatajući tri faze: ranu, srednju i kasnu adolescenciju. Svaka faza donosi specifične promjene i izazove, uključujući fizičke, psihičke, emocionalne i socijalne aspekte. Emocionalni razvoj, uključujući promjene u odnosima s porodicom i vršnjacima, te potrebu za nezavisnošću, igra ključnu ulogu. Rizični faktori, kao što su genetske predispozicije i socijalni pritisci, mogu uticati na emocionalne i ponašajne probleme, uključujući internalizirane i eksternalizirane poremećaje. Cilj rada: Cilj istraživanja je procijeniti emocionalne i bihejvioralne probleme kod adolescenata u Tuzlanskom kantonu i razviti preporuke za preventivne programe u obrazovnom i zdravstvenom sistemu, zbog rastuće prevalencije poremećaja u ponašanju među adolescentima. Metode i ispitanici: Istraživanje je retrospektivno, sakupljeno tokom skrininga Zavoda za javno zdravstvo Tuzlanskog kantona od septembra 2019. do januara 2020. godine. Uzorak obuhvata 1500 učenika 8. i 9. razreda i 50 nastavnika. Procjena emocionalnih i bihejvioralnih problema urađena je pomoću Upitnika snaga i teškoća (SDQ) i Skale vršnjačkog nasilja. Statističke analize obavljene su korišćenjem SPSS-a verzija 20.0, uključujući deskriptivnu statistiku, Studentov t-test, ANOVA, Pearsonov koeficijent korelacije i višestruku regresijsku analizu. Rezultati: Oko 39% učenika i 38% učenica ocjenjuju svoje prosocijalno ponašanje kao vrlo izraženo. Manje od 20% smatra da nemaju emocionalne probleme, dok oko 1% priznaje izražene emocionalne probleme. Oko 32% učenika i 33,3% učenica prijavljuje probleme sa vršnjacima, a povremeni ispadi ponašanja zabilježeni su kod 28,7% učenika i 26% učenica. Nastavnici su prijavili višu prevalenciju emocionalnih problema i poremećaja u ponašanju u odnosu na učenike. Više od polovine učenika pokazuje normalno ponašanje, dok 19% ima abnormalno ponašanje. Emocionalni problemi značajno doprinose ukupnim teškoćama učenika (β= 0,472; p˂0,001). Kombinacija različitih faktora objašnjava 66% varijanse u ponašanju učenika. Zaključak: Rezultati ukazuju na značaj prosocijalnog ponašanja, emocionalnih problema i problema sa vršnjacima u procjeni ponašanja adolescenata. Razlike između procjena učenika i nastavnika ukazuju na potrebu za dodatnim istraživanjima i prilagodbom preventivnih strategija. Preporučuje se razvoj ciljanih intervencija u obrazovnim i zdravstvenim institucijama za poboljšanje emocionalnog blagostanja adolescenata i smanjenje rizičnih faktora ponašanja. Ključne riječi: adolescencija, emocionalni rizici, poremećaji ponašanja, Tuzlanski kanton.

Uvod: Trudnoća je normalno fiziološko stanje zrele žene, žene u dobi reprodukcije. Tokom trudnoće dešavaju se velike fizičke i psihičke promjene. Redovna, umjerena tjelovježba održava trudnicu gipkom, učvršćuje mišiće i pomaže tijelu da se bolje nosi s različitim bolovima koje donosi trudnoća. Vježba u trudnoći ublažava probleme poput bolova u leđima, bolova u karlici, zatvora i oticanja nogu. U trudnoći dolazi do porasta tjelesne mase i zavisi od mnogih faktora kao što su prehrambene navike, tjelesna građa i način raspoređivanja masnog tkiva, veličini fetusa i zadržavanje tekućine. Također i tjelesna težina i postotak masnog tkiva prije trudnoće utiču na određivanje normalnih parametara prirasta tjelesne težine. Ciljevi istraživanja: Utvrditi prirast tjelesne težine, prisustvo bolova u leđima, karlici i preponama te vrstu porođaja kod trudnica koje su vježbale tokom trudnoće u odnosu na trudnice koje nisu vježbale tokom trudnoće. Utvrditi tjelesnu težinu novorođenčadi kod trudnica koje su vježbale tokom trudnoće u odnosu na trudnice koje nisu vježbale tokom trudnoće i utvrditi najčešću fizičku aktivnost i najčešće vježbe koje provode trudnice tokom trudnoće i ko najčešće preporučuje vježbe u trudnoći. Ispitanice i metode rada: Istraživanje je sprovedeno online, putem anketnog upitnika koji sadrži 30 pitanja (Upitnik u prilogu). U istraživanju su učestvovavale porodilje, prvorotkinje i višerotkinje starosne dobi od 18 do 37 godina. Anketni upitnik je podijeljen putem društvenih mreža. Upitnik je izrađen u formi Google obrasca (Facebook, Instangram, online grupe za mame i trudnice) sa linkom za pristup i ispunjavanje anketnog upitnika. Istraživanje je sprovedeno u periodu početak jula do kraja septembra 2024. godine. Ispitivanu grupu činile su 75 ispitanica koje su vježbale, a kontrolnu grupu činilo je 75 ispitanica koje nisu vježbale u trudnoći. Grupe su formirane nakon prikupljenih podataka. Istraživanje je sprovedeno putem anonimnog anketnog upitnika. Upitnik je napravljen za potrebe ovog istraživanja, u vidu Google Forms. Pitanja su uglavnom tipa zaokruživanja uz mogućnost nadopunjavanja. Upitnik se sastojao od 30 pitanja. Prvi dio upitnika predstavljao je demografska pitanja (godine i stručna sprema). Potom slijede pitanja o savjetovanju za vježbanje od strane ginekologa i učestalost kao i vrsti fizičke aktivnosti u trudnoći. Pitanja o vježbama u trudnoći su koncipirana tako da je navedeno vrijeme i učestalost vježbi koje su ispitanica trebale zaokružiti ili navesti sopstveni podatak. Poseban dio su problemi u trudnoći kao što su bolovi u leđima, preponama, karlici i nogama, problemi sa proširenim venama, strije na trbuhu, oticanje nogu i nestabilnost u hodu. Na kraju upitnika su pitanja o ishodu porođaja, dužini porođaja i komplikacijama, te oporavku nakon trudnoće sa iznošenjem stava ispitanice o značaju vježbanja u trudnoći. Anketni upitnik je bio podijeljen na društvenim mrežama (Google, Facebook, Instagram te Škole za trudnice i porodilje). Poseban akcenat je bio na Školu za trudnice i porodilje.Statističke analize su se obavile pomoću statističkog paketa SPSS for Windows. Dobiveni rezultati su obrađeni korištenjem metoda deskriptivne statistike, studentovog t testa i X2 testa. T-test se koristio u testiranju razlika kod varijabli dobi. Mann-Whitney se koristio kod nenormalne distribucije, tačnije kod testiranja indeksa tjelesne mase, pariteta i trajanja porođaja. Razlika za vrijednost p<0,5 smatrala se statistički značajnim, a razlike p<0,01 statistički visoko značajnim. Rezultati: Prosječna starosna dob svih ispitanica je 30±5,5, ispitanice koje su vježbale su nešto mlađe 28,1±3,0 od ispitanica koje nisu vježbale 32,2±2,5 ali ne postoji statistički značajna razlika između grupa p>0,05.Ispitujući stručnu spremu nađeno je da najveći broj ispitanica ima srednju stručnu spremu 52,6% (N-79), potom visoku sturučnu spremu 42,6% (N-64) i višu stručnu spremu 4,6% (N-7). Ispitanice sa VSS 34,6% (N-52) najčešće su vježbale i postoji statistički značajna razlika u odnosu na SSS i VŠS ispitanica. Prosječna tjelesna težina svih ispitanica je bila 69,6±3,2, a ispitanice koje su vježbale imale su manju tjelesnu težinu 60,7±1,2 u odnosu na one koje nisu 78,5±1,5 ali ne postoji statistički značajna razlika p>0,05. Tjelesna težina i na kraju trudnoće je bila manja kod ispitanica koje su praktikovale vježbe 71,2±02, dok je kod ispitanica koje nisu bila 93,05±5,1 ali se statistički nije razlikovala. Prosječan prirast TT kod ispitanica koje su vježbale bio je 10,5±09 kg a koje nisu 15,0±3,5kg i ne postoji statistički značajna razlika p>0,05. Priridni porođaj bio zastupljen kod 64,6% (N-97) a carski rez kod 35,3% (N-53) svih ispitanica. Porođaj završen prirodnim putem značajno je češći kod ispitanica koje su vježbale 36% (E-54) u odnosu koje nisu 28% (K-43) p<0,05, dok je kod ispitanica koje nisu vježbale češće zastupljen porođaj carskim rezom u 21% (K-32) u odnosu na ispitanice koje su vježbale 14% (E-21). Prosječna tjelesna težina beba na rođenju je iznosila 3515±1,2 gr. ispitanice koje su vježbale imale su bebe sa manjim tjelesnom težinom TT- 3160±0,7gr. dok ispitanice koje nisu vježbale rodile su bebe prosječne TT-3870±0,5 gr. što se statistički razlikovalo p<0,05. Preporuke od strane ginekologa za fizičku aktivnost u trudnoći dobilo je samo 52% (N-78), a 48% (N-72) nije. Veći broj ispitanica koji je bio fizički aktivan je dobio preporuke od ginekologa 46% (E-69), dok 44% (K-66) ispitanica koje nisu bile fizički aktivne nisu ni dobile preporuke od strane ginekologa i postoji značajna razlika između grupa p<0,05. Upražnjavanje vježbi tokom nedjelje bila je najviša 3x nedjeljno i iznosila je 37% (E-28), potom 2x nedjeljno kod 36% (E-27) i 1x nedjeljno 26% (E-20). Najveći broj ispitanica je vježbe praktikovao 3x nedjeljno, a najmanji 1x nedjeljno. Najčešća aktivnost u trudnoći je bila šetnja, i to kratke šetnje od 10 minuta su praktikovale 76% (E-57), nešto duže šetnje od 20 minuta je praktikovalo 13% (E-10), a šetnje od 30 minuta 10% (E-8). Aerobik je bio značajno zastupljen i 26% (E-20) je vježbalo 10 minuta, 29% (E-22) 20 minuta, a 25% (N-19) 30 minuta i duže. Plivanje kao aktivnost od 10 minuta je nađena kod 20% (E-15) ispitanica, 20 minuta je plivalo 13% (E-10) a 6,6% (E-5) upražnjavalo je plivanje 30 minuta i duže. Plesanje od 30 minuta je zabilježeno kod 20% (E-15), a 20 minuta je plesalo 16 % (E-12) ispitanica, dok je kraći ples od 10 minuta imalo 14% (E-11) ispitanica. 10 minuta je trčalo 13,3% (E-11), a 2,6% (E-2) 20 i 30 minuta. Aktivnosti navedeno pod drugo nisu navedene ali ih je imalo značajan broj ispitanica koje su vježbale i to kod 36% (E-27) u trajanju od 10 minuta, potom 26% (E-20) u trajanju od 20 minuta i 13% (E-10) u trajanju od 30 minuta. Najčešće vježbe koje su ispitanice praktikovale su vježbe za trbuh i leđne mišiće u 96% (N-72), na drugom mjestu su vježbe za mišiće donjih ekstremiteta 92% (N-69), a na trećem mjestu su vježbe glutealne regije 78% (N-59), na četvrtom mjestu su vježbe za mišiće ramena i gornjeg dijela leđa 49% (N-37) i vježbe za prsne mišiće u 42% (N-32). Tegobe u trudnoći imalo je 90% (N-136) ispitanica, a 10% (N-14) je tvrdilo da nije imalo tegobe. Tegobe u trudnoći su imale češće ispitanice koje nisu bile fizički aktivne, pa tako najčešće je bila prisutna bol u leđima kod ispitanica koje nisu vježbale 35% (K-53), u odnosu na 16% (E-25) koje su vježbale. Bolovi u mišićima nogu su također češće bili kod ispitanica koje nisu vježbale 20% (K-30) u odnosu na ispitanice koje su vježbale 7% (E-11). Problemi sa oticanjem nogu su bili prisutni kod 28% (K-43) ispitanica koje nisu vježbale i kod 7% (E-11) koje su vježbale. Strije na trbuhu su imale 24% (K-37) ispitanica koje nisu vježbale i 10% (E-15) koje jesu. Probleme sa mokrenjem imalo je 4% (N-6) ispitanica, probleme sa stolicom 7% (N-11) ispitanica i nestabilnost u hodu 2% (N-3). Prosječna dužina porođaja je iznosila 12±2,5h h, ispitanice koje su vježbale u prosjeku su imale porođaj koji je trajao 11±1,5h, dok ispitanice koje nisu vježbale imale su nešto duži porođaj od 13±1,0h ali nije postojala statistički značajna razlika p>0,05. Prosječno vrijeme oporavka ili ustajanje nakon vaginalnog porođaja kod ispitanica iznosilo je 3,25±2,8h. Ispitanice koje su vježbale su ustajale nakon 2,1±1,3h, a koje nisu nakon 4,4±1,5h. Komplikacije nakon porođaja su nađene kod 26% ispitanica (N-40) i to kod ispitanica koje su vježbale 10% (E-15) i 16% (K-25) kod ispitanica koje nisu vježbale u trudnoći. Stav o značaju vježbi u trudnoći je pokazao da 64% (N-48) trudnica tvrdi da su vježbe u trudnoći pomogle da se lakše porodi, 28% (N-21) da su vježbe pomogle da nema bolove u trudnoći a 8% (N-6) smatra da vježbe nisu značajno pomogle. Zaključci: Fizička aktivnost u trudnoći utiče na bolji kvalitet života trudnice. Ispitanice koje su bile fizički aktivne u trudnoći rijeđe su imale bolove u leđima, karlici i preponama u odnosu na fizički neaktivne trudnice. Prirast tjelesne mase kod ispitanica fizički aktivnih u trudnoći i onih koje nisu nije se razlikovao. Porođaj prirodnim putem češći je kod ispitanica koje su bile fizički aktivne u trudnoći. Tjelesna težina beba kod ispitanica koje su vježbale u trudnoći je manja u odnosu na ispitanice koje nisu bile fizički aktivne u trudnoći. Najčešća fizička aktivnost u trudnoći je bila šetnja, potom aerobik i plivanje. Fizičku aktivnost u trudnoći najčešće preporučuje ginekolog. Mišljenja ispitanica koje su bile fizički aktivne u trudnoći su da fizička aktivnost u trudnoći olakšava porođaj i smanjuje bolove. Ključne riječi: trudnoća, vježbe, problemi, preporuke