Magistarski radovi

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza (IDA) predstavlja jedno od najčešćih i najvažnijih zdravstvenih stanja koje mogu imati ozbiljne posljedice za zdravlje majke i djeteta tokom trudnoće. Trudnoća je stanje povećane potrebe za željezom, usljed čega dolazi do čestog razvoja sideropenične anemije, naročito ako trudnice ne primaju adekvatnu nutritivnu podršku ili nemaju odgovarajući terapijski pristup. Ovaj magistarski rad ima za cilj istražiti ulogu i efikasnost primjene preparata željeza u prevenciji anemije u trudnoći, s fokusom na hematološke promjene, učestalost anemije po trimestrima, te prepreke i izazove u terapiji. U okviru retrospektivne studije analizirana je medicinska dokumentacija 444 trudnice koje su vodile trudnoću tokom 2023. godine u JZNU Dom zdravlja „Dr Mustafa Šehović” Tuzla. Praćeni su hematološki parametri (hemoglobin, hematokrit, eritrociti, serumsko željezo) u različitim gestacijskim fazama. Podaci su statistički obrađeni korištenjem ANOVA testa i Pearsonove korelacije, uz prag značajnosti p < 0.05. Rezultati su prikazani tabelarno i grafički, uz detaljna tumačenja koja su omogućila uvid u obrasce i promjene kroz trudnoću. Rezultati jasno pokazuju da postoji statistički značajna povezanost između gestacijske dobi i promjena u vrijednostima hematoloških parametara, s najizraženijim padom vrijednosti u trećem trimestru. Zaključeno je da je unos preparata željeza, uz edukaciju i individualizirani pristup pacijentici, ključan faktor u prevenciji anemije u trudnoći.

Studija je ispitivala učestalost postoperativnog delirija (POD) i efikasnost primjene dexmedetomidina u njegovoj prevenciji kod pacijenata podvrgnutih operaciji aneurizme abdominalne aorte. Postoperativni delirijum je ozbiljna komplikacija koja značajno utiče na dužinu boravka u bolnici, oporavak i ukupni ishod liječenja. Studija je provedena kao retrospektivno-prospektivno istraživanje na uzorku od 100 pacijenata liječenih u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla u periodu od maja 2023. do oktobra 2024. godine. Pacijenti su podijeljeni u tri terapijske skupine: oni koji su primili dexmedetomidin, haloperidol, i pacijenti bez specifične terapije. Ukupna incidenca delirija iznosila je 27%, a najniža učestalost je zabilježena u skupini koja je primala dexmedetomidin (15.2%), dok je u grupi bez terapije iznosila 35.3%. Multivarijantna analiza identifikovala je starost iznad 70 godina, pušenje, hipertenziju i preoperativnu upotrebu sedativa kao značajne faktore rizika za razvoj POD. Također, intraoperativna hemodinamska nestabilnost, gubitak krvi i transfuzije pokazali su značajnu povezanost sa pojavom delirija. Dexmedetomidin je pokazao superiornost nad haloperidolom i simptomatskom terapijom u smanjenju učestalosti delirija i komplikacija kao što su produžena mehanička ventilacija, hemodinamska nestabilnost i dužina boravka u jedinici intenzivne njege. Iako razlike u mortalitetu nisu bile statistički značajne, zabilježena je niža smrtnost u dexmedetomidin grupi. Posebno je istaknuta uloga medicinske sestre u ranom prepoznavanju i tretmanu delirija. Zaključeno je da primjena dexmedetomidina može smanjiti učestalost delirija i poboljšati kliničke ishode, posebno kod starijih i visokorizičnih pacijenata, čime se preporučuje individualizirani terapijski pristup u perioperativnom zbrinjavanju. Ključne riječi: dexmedetomidin, postoperativni delirij, operacija aneurizme abdominalne aorte

Intrakranijalna krvarenja su ozljede mozga novorođenčeta. Imaju veliku učestalost javljanja i mogu ostaviti trajne posljedice i oštećenja, koja se manifestuju u kasnijoj životnoj dobi u vidu cerebralne paralize, zaostajanja u mentalnom razvoju ili različitih formi epilepsije. Istraživanjem smo dokazali koliko je bitno za neurološki razvoj dojenčeta što ranije početi sa fizikalnim tretmanom kako bi se spriječile razne komplikacije usljed različitih oblika krvarenja. U naše istraživanje je bilo uključeno 110 ispitanika, novorođenčadi i djece do navršene 1 godine života. Na osnovu vremena započetog fizioterapeutskog tretmana, naše ispitanike smo podijelili u tri grupe, prvu grupu su sačinjavali ispitanici, kod kojih je započet fizioterapeutski tretman u bolnici, u prvih 7 dana, druga grupa su ispitanici kod kojih je tretman započet od 14. do 28. dana, i treća grupa su bili ispitanici kod kojih nije započet fizioterapeutski tretman, u neonatalnom periodu, nego poslije 1 mjeseca života. Od ukupno 110 ispitanika, 32 (29%) naša ispitanika tokom boravka u Odjeljenju intenzivne terapije je pregledano od strane fizijatra i kod njih je započet fizioterapeutski tretman u ranoj neonatalnoj dobi tj. u periodu < 7 dana života. Naša 58 (52%) ispitanika su pregledana i započet im je fizikalni tretman u periodu >7 dana i <28 dana života. Dok 20 (18%) ispitanika u ranom neonatalnom periodu nisu zahtjevala pregled fizijatra niti fizioterapeutski tretman, ali im je započet fizikalni tretman poslije novorođenačkog perioda, u 2. mjesecu života i poslije. Značajno je veća učestalost započinjanja fizioterapeutskog tretmana 3,5 veća [OR=2,685; 95%CI (1,494-4,827)] u neonatalnom periodu kod naših ispitanika u donosu na ispitanike kod kojih nije započet. Značajno (p=0,012) je manje ispitanika u kojih je u ranom neonatalnom, u periodu < 7. dana života započet fizioterapeutski tretman. Sve naše ispitanike smo podijelili u dvije grupe na osnovu oblika i stadija intrakranijalnog krvarenja. Prvu grupu su sačinjavala djeca sa I i II stepenom HIC, dok su u drugoj grupi bila djeca sa III i IV stepenom HIC-a. 2. Tokom našeg istraživanja najviše smo imali djece sa intrakranijalnim krvarenjem drugog stepena (67,3 %) te uz fizioterapeutski tretman prateći, dobrog daljeg neuromotornog razvoja. Na osnovu neurološkog deficita i neurorazvojnih odstupanja također smo ispitanike podijelili u dvije grupe, prva grupa su bila djeca sa blažim, a druga sa težim neurološkim deficitom i neurorazvojnim odstupanjima. Retrospektivno smo iz kartona fizioterapeuta, te iz istorija bolesti i specijalističkih nalaza fizijatra, pedijatra i neuropedijatra analizirali podatke novorođenčadi i dojenčadi: o životnoj dobi djeteta pri započinjanju fizioterapijskog tretmana, načinu i vrsti provedenog fizioterapijskog tretmana, te neurološkom nalazu djeteta prije započinjanja i poslije 1., 3., 6. i 12. mjeseca života. Također smo prikupljali podatke o gestacijskoj nedelji rođenja, životnoj dobi hospitalizacije, porođajnoj masi i dužini, APGAR scoru, uz nalaze biohemijskih, mikrobioloških i radioloških pretraga. Tokom kontrolnih pregleda se popunjavao obrazac “Minhenska funkcionalna dijagnostika razvoja”, kojom se pratio motorni razvoj djeteta tokom prve godine života, uključujući razvoj puzanja, okretanja, stajanja i hoda, te razvoj funkcije šake, ali i način socijalizacija kroz komunikaciju sa djetetom. U našem istraživanju nismo našli statistički značajnu razliku među grupama naših ispitanika sa različitim stepenima HIC pri puzanju, ali uz provođenje fizioterapeutskog tretmana. Također, nađena je samo poslije 1.mjeseca statistički značajna razlika kod testa posjedenja, koja sa fizioterapeutskim tretmanom i tokom pregleda u 3.,6., i 12. mjesecu života nije signifikatna. Nije nađena je statistički značajna razlika poslije 12. mjeseca života djece, pri samostalnom stojanju i hodanju djeteta tokom fizioterapeutskog tretmana. Gotovo svi naši ispitanici su imali normalan nalaz motornog razvoja testa hvatanja šake pregledom poslije 1., 3., 6. i 12. mjeseca života, tokom fizioterapeutskog tretmana. Prijevremeno rođena djeca imaju češće intrakranijalna krvarenja različitog stepena, tako da je sprječavanje prijevremenog poroda možda i najvažnije u primarnoj prevenciji intraventrikularnog krvarenja. Ključne riječi: intrakranijalna kravrenja, fizioterapeutski tretman, novorođenče i dojenče

Hipotireoza je jedno od najčešćih endokrinoloških oboljenja koje je posljedica smanjenog lučenja trijodtironina ( T3 ) i tiroksina ( T4 ), a povećanog tireostimulijarućeg hormona (TSH). Prethodna istraživanja su pokazala da negativna psihološka stanja, poput anskioznosti i depresije, mogu predstavljati rizične faktore za oboljevanje od hipotireoze mijenjajući koncentraciju tiroidnih hormona i TSH. Cilj ovog rada je bio utvrđivanje zastupljenosti depresije i anksioznosti kod osoba sa hipotireozom. Nadalje, nastojala se ispitati i uloga anksioznosti i depresije u predviđanju koncentracije tiroidnih hormona i TSH. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 81 ispitanika, gdje je kod 41 ispitanika hipotireoza tek otkrivena (netretirana grupa), a preostalih 40 ispitanika je bilo na supstitucionoj terapiji hipotireoze (tretirana grupa). Podaci su prikupljeni na osnovu rezultata laboratorisjkih nalaza hormona štitne žlijezde i tireostimulirajućeg hormona i subskala anksioznosti i depresije iz DASS-21 upitnika. Rezultati ovog istraživanja ukazuju na povezanost između funkcionalnog statusa štitne žlijezde i prisustva anksiozno – depresivnih simptoma, pri čemu se pokazalo da je anksioznost zastupljenija od depresije. Pacijenti koji su već bili na susptitucionoj terapiji hipotireoze su pokazali nižu frekvencu i intenzitet depresivnih i anksioznih simptoma u poređenju sa neliječenim osobama, što ukazuje na važnost adekvatnog liječenja hipotireoze kako za fiziološku tako i za psihološku stabilnost pacijenta. Nadalje, anksioznost i depresija su ostvarili kombinovanu ulogu u predviđanju hormona štitne žlijezde i TSH, s tim da je njihov prediktivni doprinos bio mnogo veći u kontekstu T3 i TSH. Sa druge strane, nije uočen individualni doprinos ova dva prediktora. Dakle, depresija i anksioznost mogu predstavljati faktore rizika u razumijevanju diskfunkcije tiroidnih hormona kao specifičnim fizioloških indikatora psihološkog distresa. Ovo istraživanje ukazuje na važnost multidisciplinarnog pristupa koji uključuje endokrinološku i psihološku procjenu u razumijevanju i pružanju kvalitetnijeg tretmana osobama sa hipotireozom. Ključne riječi: Hipotireoza, depresija, anksioznost, hormoni štitne žlijezde, tireostimulirajući hormon.

Ventilator-povezana pneumonija (VAP) predstavlja jednu od najčešćih i klinički najznačajnijih intrahospitalnih infekcija u odjeljenjima intenzivne terapije (OIT), posebno kod pacijenata na mehaničkoj ventilaciji. Usna šupljina, kao prirodno mikrobiološko okruženje, može postati izvor patogene flore koja kolonizira donje disajne puteve putem mikroaspiracije, naročito kod intubiranih bolesnika. Nedovoljna ili nepravilno sprovedena oralna njega značajno povećava rizik od razvoja VAP-a. Cilj ovog prospektivnog istraživanja bio je ispitati efekat različitih antiseptičkih sredstava i režima oralne njege na prisustvo patogenih bakterija u usnoj šupljini i traheobronhijalnom stablu kod pacijenata na mehaničkoj ventilaciji. U istraživanje je uključeno 120 pacijenta, podijeljena u četiri grupe u zavisnosti od korištenog antiseptika (hlorheksidin ili Skinsept Mucosa) i učestalosti toalete (svakih 6h ili 12h). Mikrobiološki uzorci (bris i aspirat) uzimani su u tri vremenske tačke po prijemu (0h), nakon 24h i nakon 72h boravka u JIT. Analiza je obuhvatila deskriptivne metode, Cochranov Q test, McNemar test, χ² test, Fisherov egzaktni test, te napredne regresione modele – Firthovu penaliziranu logističku regresiju i negativno binomnu regresiju. Rezultati su pokazali da upotreba kombinovanih antiseptika i veća učestalost toalete značajno utiču na smanjenje kolonizacije patogenom florom, posebno nakon 72h. Prisutnost bakterija u toj fazi bila je statistički značajno povezana s nepovoljnim ishodom liječenja i produženim boravkom u jedinici intenzivne terapije. Dobijeni nalazi ukazuju na važnost implementacije standardizovanih protokola oralne njege, prilagođenih individualnim potrebama pacijenata, kao ključne preventivne mjere u smanjenju učestalosti VAP-a i poboljšanju ukupnih kliničkih ishoda. Ključne riječi: oralna higijena, ventilator-povezana pneumonija, mikrobiološka kolonizacija, antiseptici, intenzivna njega.

Radnici u koksarama potencijalno su izloženi emisijama koksne peći, koje sadrže stotine hemikalija i prvenstveno se sastoje od aromatskih ugljikovodika i isparljivih organskih jedinjenja. U okviru ovog rada, primarni cilj je bio istražiti uticaj isparavanja aromatskih ugljikovodika na funkcionalno stanje jetre i hematopoetskog sistema te utvrditi povezanost profesionalne izloženosti aromatskim ugljikovodicima i toksičnog oštećenja jetre i hematopoetskog sistema. Profil funkcije jetre je uključivao serumske nivoe jetrenih enzima aspartat aminotransferaze (AST), alanin aminotransferaze (ALT), gama-glutamil transpeptidaze (GGT) te ukupnog bilirubina.Za funkcionalno stanje hematopoetskog sistema određivani su osnovni krvni parametri (eritrociti, leukociti, hemoglobin i trombociti). Ova studija je provedena kao retrospektivna studija u koju je uključeno 100 radnika koksne industrije koji su bili podjeljeni u dvije grupe: eksperimentalnu grupu koja uključuje 50 radnika koksne industrije, koji rade na radnim mjestima koja su izložena isparavanjima aromatskih ugljikovodika, i kontrolnu grupu koju čini 50 radnika koji rade poslove administracije i druge poslove na kojima nisu izloženi isparavanjima aromatskih ugljikovodika. Dobijeni rezultati ukazuju da postoji značajna statistička razlika AST, ALT, GGT i ukupnog bilirubina između eksperimentalne i kontrolne grupe ispitanika. Vrijednosti AST-a su za 39% veće kod eksperimentalne grupe u odnosu na kontrolnu grupu, vrijednosti ALT-a za 67,7%, vrijednosti GGT za 91,5% te vrijednosti ukupnog bilirubina za 14,5% su veće kod eksperimentalne grupe u odnosu na kontrolnu grupu ispitanika. Statistički značajne razlike u vrijednostima krvnih parametara (eritrocita, hemoglobina, leukocita i trombocita) između eksperimentalne i kontrolne grupe ispitanika nisu pronađene.

Studija je uključila ukupno 100 ispitanika sa arterijskom hipertenzijom: 46% muškaraca i 56% žena. Prosječna životna dob svih ispitanika bila je 63,3±8,9 godina; muškaraca 61,3±9,2 godine i žena 64,9±8,5 godine, pri čemu su žene bile statistički značajno starije od muškaraca (p=0,0463). Statistički značajno veći procenat ispitanika živio je u urbanoj sredini u odnosu na ruralnu (61% vs 39%; p=0,0278). Najveći broj ispitanika pripadao je dobnoj skupini starijih od 70 godina (32%), a najmanji dobnoj skupini od 40-50 godina (16%). Najveći procenat ispitanika imao je hipertenziju 5-10 i duže od 10 godina (38%), dok je trajanje hipertenzije manje od 5 godina bilo prisutno kod 24% ispitanika. Razlike u dužini trajanja hipertenzije u odnosu na spol nisu bile statistički značajne (p=0,6442). Statistički značajno veći procenat ispitanika imao je nekontrolisan krvni pritisak (80% vs 20%; p<0,001). Razlika u distribuciji ispitanika sa normalnim i povišenim krvnim pritiskom u odnosu na spol nije nije statistički značajna (p=0,108). Ukupna prosječna vrijednost krvnog pritiska za sve ispitanike bila je 177,95/96,55 mmHg, a muškarci su imali statistički značajno viši krvni pritisak u odnosu na žene (182,39/100,11 mmHg vs 174,17/93,52 mmHg; p=0,0013). Razlike u prosječnim vrijednostima sistolnog krvnog pritiska među dobnim skupinama bile su statistički značajne (p=0,0000). Sistolni krvni pritisak se povećavao sa starijom životnom dobi. Također, utvrđena je statistički značajna razlika i u razlikama dijastolnog pritiska u odnosu na dob (p=0,0003), sa trendom porasta u starijim grupama. Prosječne vrijednosti sistolnog i dijastolnog krvnog pritiska ispitanika povećavale su se sa porastom dužine trajanja hipertenzije. Razlike su bile statistički značajne i za nivo sistolnog (p=0,0000) i dijastolnog krvnog pritiska (p=0,0008). Nezdrave životne navike bile su prisutne kod više od 40% ispitanika sa hipertenzijom: 72% ispitanika je pušilo, 41% konzumiralo je alkohol, 70% ispitanika unosilo je masnoću iznad preporučenih vrijednosti, a laganu fizičku aktivnost imalo je 70% ispitanika. Među ženama je zabilježen veći procenat pušača (60%) u odnosu na muškarce (40%), ali razlika u distribuciji pušača u odnosu na spol nije bila statistički značajna (p=0,1057). Najveći procent pušača bio u dobnoj skupini od 61-70 godina (76,9%), dok je najveći procenat nepušača bio u dobnim skupinama 40-50 godina i > 70 godina, bez statistički značajne razlike u odnosu na dob (p=0,901). Statistički značajno više muškaraca je konzumiralo alkohol u odnosu na žene (p=0,0009). Ispitanici dobne skupine 40-50 godina su u statistički značajno najvećem procentu konzumirali alkohol (p=0,001). Najveći broj ispitanika oba spola imao je umjeren ili visok unos masnoća bez statistički značajne razlike u odnosu na spol (p=0,9074) i dob (p=0,75). Većina ispitanika, bez obzira na spol, imala je laganu fizičku aktivnost pri čemu su žene u većem procentu bile fizički neaktivne u odnosu na muškarce (74,1% prema 65,2%), ali bez statistički značajne razlike u nivou fizičke aktivnosti među spolovima (p=0,4567). Postoji statistički značajan trend opadanja nivoa fizičke aktivnosti s porastom životne dobi (p=0,0014). U dobnoj skupini 40-50 godina je najviše ispitanika sa umjerenom ili teškom fizičkom aktivnošću (75,0%) i taj procent opada na 12,5% kod skupine > 70 godina. Prosječan indeks tjelesne mase (BMI) svih ispitanika bio je 25,8±3,3 kg/m², pri čemu su muškarci imali statistički značajno viši prosječni BMI (26,08±3,4 kg/m²) u odnosu na žene (25,46±3,1 kg/m²) (p=0,0102). Postoji statistički značajan utjecaj unosa masti (p<0,001) i fizičke aktivnosti (p<0,001) na BMI pacijenata. Nije utvrđena statistički značajna povezanost nezdravih životnih navika ispitanika (pušenje, konzumacija alkohola, nezdrava ishrana sa povećanim unosom masnoće i lagana fizička aktivnost) sa lošom kontrolom krvnog pritiska.Ključne riječi: arterijska hipertenzija, životne navike

Uvod: Primarni tumori mozga karakterišu se infiltrativnim rastom, pa se hirurško liječenje često kombinuje sa postoperativnom radioterapijom i ciljanom kemoterapijom. Konvencionalna postoperativna radioterapija uništava i usporava rast tumorskih ćelija, ali istovremeno može oštetiti moždano tkivo što u konačnici dovodi do ozljede zračenjem. Zbog toga je konvencionalnim snimanjem teško odrediti je li nova lezija na reseciranom ili ozračenom području recidiv tumora ili oštećenje zračenjem, a što predstavlja značajan dijagnostički i klinički izazov. Materijal i metode: Retrospektivno je pregledano 50 pacijenata sa dijagnozom tumora mozga koji su operisani i postoperativno tretirani zračenjem. Svim pacijentima je urađen konvencionalni MRI pregled mozga koji je uključivao i kontrastni MRI pregled (CE-MRI) tediffusion weighted imaging (DWI). Naknadno je svim pacijentima urađena i MR spektroskopija. Rezultati: Statističkom obradom dobivenih rezultata utvrđeno je da postoji signifikantna razlika između tačnosti rezultata „konvencionalnog MRI pregleda“ i nalaza MR spektroskopije. PrimjenomWilcokson rank sum testa za zavisne uparene uzorke, pri čemu jedan uzorak predstavlja rezultate dijagnostičke metode “standardni MRI pregled” a drugi metoda koja se zove “MR spektroskopija” (n=50, dvostrani test), dobili smo vrijednost statistike W=925, za koju imamo p-vrijednost=0,0009552, a koja pada izvan intervala prihvatanja hipoteze: spektroskopija ne daje informaciju više u odnosu na “standardni MRI pregled”. Zaključak: Konvencionalna magnetna rezonansa, uključujući kontrastnu MRI (CE-MRI) i difuziono mjerenje (DWI), je dobra orjentaciona metoda u početnoj evaluaciji pacijenata sa dijagnozom tumora mozga koji su operisani i postoperativno tretirani zračenjem. MR spektroskopija je značajan dijagnostički alat u praćenju i evaluaciji postoperativnih margina nakon hirurškog i postoperativnog onkološkog tretmana bolesnika sa tumorom mozga. Značaj MR spektroskopije se ogleda u dijagnostičkom potencijalu i neinvazivnosti procedure, dugoročnom kliničkom značaju, izbjegavanju ponavljanih biopsija ruba, izbjegavanju neizvjesnosti koju prati vremensko praćenje bolesnika, oslanjanje na klinički tok bolesti te dijagnostički limiti karakteristični za standarne MR procedure. Ključneriječi: Tumor mozga, MRI, MR spektroskopija.

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj istraživanja je bio da se dokaže opravdanost i značaj testiranja na ukupni i specifični IgE, kao i nalaz brisa nosa na eozinofile pri dijagnosticiranju alergijskh oboljenja. VRSTA STUDIJE: Studija je retrospektivnog karaktera. MATERIJALI I METODE: Ovo retrospektivno istraživanje sprovedeno je u periodu od februara 2023. godine do februara 2025. godine na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Analizirani su medicinski podaci pacijenata koji su u tom periodu testirani na prisustvo ukupnog imunoglobulina E (IgE), specifičnog IgE, te na prisustvo eozinofila u brisu nosa. U studiju su uključeni ispitanici oba pola, bez starosnog ograničenja. Kriterij za uključivanje bio je kompletiran set podataka koji uključuje vrijednosti ukupnog IgE, specifičnog IgE za najmanje jedan alergen, te rezultat citološkog pregleda brisa nosa. Ukupni IgE je određivan nefelometrijskom metodom, specifični IgE ELISA (enzyme – linked immunosorbent assay) metodom, a nalaz brisa nosa na eozinofile je analiziran pod svjetlosnim mikroskopom nakon što je prethodno bris razmazan na predmetnom staklu i obojen citološkim bojama. REZULTATI: Ukupan broj učesnika u istraživanju iznosio je 130, od čega je 42% muškog spola, a 58% ženskog spola. Ukupan broj nalaza sa povišenim vrijednostima ukupnog IgE jeste 59 (45%). Lica starija od 15 godina čine 51 % (66) ukupnog broja ispitanika. Nije bilo statistički značajne razlike učestalosti pozitivnog ukupnog IgE i dobi ispitanika (- x2=2,19 ). Pozitivne vrijednosti minimalno jednog specifičnog IgE zabilježene su kod 48 osoba (36,9%) sa ravnomjernom raspodjelom osoba muškog i ženskog spola (50% muškarci, 50% žene). Normalan nivo ukupnog IgE a povišen specifični IgE zabilježen je kod 16 osoba (12,3%), dok je kod 32 osobe(24,6%) potvrđena povišena vrijednost i ukupnog i specifičnog IgE. Povišene vrijednosti ukupnog IgE, ali normalne vrijednosti specifičnog IgE potvrđene su kod 27 osoba (20,7%). Kod 19 osoba (14,6%) su potvrđene povišene vrijednosti dva ili više specifična IgE parametra. Korelacija ukupnog IgE i specifičnog IgE inhalatorni miks bila je statistički visoko značajno pozitivna (– ρ=0,46), kaoi u slučaju korelacije ukupnog IgE ispecifičnog IgE ambrozija (- ρ=0,59) te korelacije ukupnog IgE i specifičnog IgE žumance (- ρ=0,43) i grinje Dermatophagoidespteronyssinus (- ρ= 0,35). Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa potvrđen je kod 17 osoba od ukupno 130 testiranih (13%), od čega je najznačajnija korelacija potvrđena sa specifičnim IgE, gdje imamo 13 osoba (76,5%) od ukupno 17 testiranih koji imaju pozitivan nalaz eozinofila i specifični IgE. Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa i specifični IgE koreliraju u sljedećim slučajevima: inhalatorni miks (statistički visoko značajna korelacija – ρ=0,44), nutritivnimiks (statistički značajna korelacija- ρ=0,23), stablo miksrano cvijeće (statistički visoko značajna korelacija– ρ=0,82), trava miks (statistički značajna korelacija– ρ=0,46) te ambrozija (statistički visoko značajna korelacija -ρ=0,5). Samim tim možemo zaključiti da je nalaz eozinofila u brisu nosa statistički značajno češće povezan sa specifičnim IgE u odnosu na ukupni IgE (- x2=4,48). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da ukupni IgE, iako povišen kod većeg broja ispitanika, ne pokazuje snažnu povezanost sa prisustvom lokalne alergijske upale, konkretn oeozinofilijom u brisu nosa. Nasuprot tome, specifični IgE pokazuje statistički značajnu korelaciju sa prisustvom eozinofila, što potvrđuje njegovu veću dijagnostičku vrijednost u prepoznavanju aktivne alergijske reakcije. Povišene vrijednosti ukupnog IgE mogu ukazivati na opštu atopijsku sklonost, ali se ne pokazuje kao pouzdan marker za detekciju aktivnog alergijskog procesa, za razliku od specifičnog IgE, naročito uparenog sa citološkim nalazima brisa nosa, koji pruža precizniji uvid u imunološku reaktivnost pojedinca. Ključne riječi: ukupni IgE, specifični IgE, eozinofili, bris nosne sluznice na eozinofile, alergijska oboljenja

Jonizujuće zračenje, koje se široko koristi u medicinskoj dijagnostici kroz metode poput rendgena (RTG) i kompjuterizovane tomografije (CT), pomaže u otkrivanju različitih bolesti, ali istovremeno nosi rizik od bioloških oštećenja, uključujući povećan rizik od razvoja malignih bolesti. Uprkos važnosti ovih metoda, pacijenti često nisu dovoljno informisani o potencijalnim opasnostima izlaganja jonizujućem zračenju. Cilj rada bio je ispitati koliko pacijenti znaju o jonizirajućem zračenju i kako obrazovanje, starost i komunikacija sa medicinskim osobljem utiču na njihovu svijest o rizicima. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 200 ispitanika koji su prošli različite radiološke procedure u okviru radiološkog centra Specijalne bolnice “Plava Medical Group” u Tuzli. Korištene su metode anketiranja i statistička analiza podataka kako bi se ispitalo koliko pacijenti znaju o jonizujućem zračenju, te kakav uticaj obrazovanje, starost I komunikacija sa medicinskim osobljem imaju na njihovu svijest o rizicima. Anketni list sastojao se od 26 pitanja koja su pokrivala sociodemografske informacije, percepciju pacijenata o radiološkim procedurama i njihovo znanje o zračenju. U istraživanju je učestvovalo 200 ispitanika, ravnomjerno raspoređenih po spolu (muški: 49,5%, ženski: 50,5%). Prosječna starost muškaraca bila je 47,01 godina, a žena 45,66 godina. Većina ispitanika imala je srednju stručnu spremu (48,5%), a značajan broj visoku stručnu spremu (37%). Uprkos činjenici da su gotovo svi ispitanici barem jednom prošli radiološku proceduru, dio njih (8%) nije ni bio svjestan da su bili izloženi jonizujućem zračenju. Analiza je pokazala da većina ispitanika smatra rendgenske zrake kao potencijalno štetne (91%), dok ih nešto manje povezuje CT s mogućim negativnim posljedicama (45,5%). Veliki dio ispitanika (64,5%) vjeruje da je MRI procedura manje rizična od CT-a, iako je zapravo riječ o tehnici koja uopšte ne koristi jonizujuće zračenje. Takav stav implicira djelimično razumijevanje, budući da prepoznaju da je MRI sigurniji, ali ne shvataju potpuno razliku između nejonizujuće i jonizujuće tehnologije. Slično tome, dio ispitanika ne precizira razliku u rizicima između ultrazvuka, koji takođe ne koristi jonizujuće zračenje, i rendgenskih zraka, što dodatno potvrđuje manjak jasnih informacija. Nalazi ovog istraživanja ukazuju na postojanje značajnog jaza u znanju pacijenata o mogućim negativnim biološkim učincima jonizujućeg zračenja. Značajan dio pacijenata (83%) nije dobio dovoljno informacija o zračenju od zdravstvenih radnika, što naglašava ključnu ulogu komunikacije između pacijenata i ljekara. Upravo se ovaj nedostatak dijaloga izdvojio kao najveća prepreka boljem razumijevanju radioloških procedura. Analiza je također pokazala da mlađi pacijenti u prosjeku bolje prepoznaju razlike među radiološkim metodama, naročito u kontekstu CT I MRI tehnologija, dok stariji ispitanici imaju slabije razumijevanje o potencijalnim opasnostima i o tome da je rendgensko zračenje opasnije od, naprimjer, ultrazvučnog pregleda. Takvi nalazi djelimično su uskladu sa očekivanjima da su mlađi pacijenti svjesniji I znaju više o rizicima izlaganja jonizujućem zračenju od starijih pacijenata, budući da mlađa grupa ispitanika iskazuje veći nivo informisanosti, ali i dalje postoje nejasnoće u vezi s pojedinim aspektima zračenja. Istraživanje ukazuje da pacijenti, osobito starije i manje obrazovane grupe, nemaju adekvatno znanje o potencijalnim rizicima izlaganja jonizujućem zračenju. Poboljšanje komunikacije između zdravstvenih radnika i pacijenata kroz ciljani edukativni program može značajno unaprijediti donošenje informisanih odluka i sigurnost primjene radioloških tehnologija.