Magistarski radovi

Svrha ovog rada bila je odrediti značaj citološke punkcije pod kontrolom ultrazvuka u dijagnostici solitarnog čvora štitne žlijezde. U istraživanje je uključeno 70 ispitanika, prosječne starosne dobi 54g., od kojih je bilo 17 ili 24,2% muškog i 53 ili 75,7% ženskog spola. U obzir su uzeti klinički pregled, ultrazvuk štitne žlijezde i citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka (FNAC). Ispitanici u ovoj studiji predstavljaju visoko selekcioniranu grupu pacijenata upućenih na operativni zahvat zbog sumnjivog citološkog nalaza. Rezultati studije pokazuju da je najveći broj solitarnih čvorova u štitnjači procijenjen ultrazvučnim pregledom lokaliziran u gornjim polovima oba režnja i to u 48 ispitanika ili 68,57 %. Izuzetno rijetka lokalizacija solitarnih čvorova je donji pol režnjeva štitnjače, gdje je solitarni čvor nađen samo u dva ispitanika ili 2,86%. Najsenzitivnija metoda u otkrivanju čvorova štitne žlijezde je ultrazvučni pregled. Na osnovu njega se mogu izdiferencirati solitarni čvorovi koji imaju veći klinički značaj u odnosu na multiple.Dobijeni rezultati ukazuju da su karcinomi najvećim dijelom bili prisutni u hipoehogenim nodusima sa kalcifikatima (44,3%) , što potvrđuje dobro poznati značaj ultrazvuka u indentifikaciji ehogenosti čvorova. Najveći broj ispitanika u ovoj studiji je imalo citološku dijagnozu papilarnog karcinoma, njih 28 ili 40%. Svim ispitanicima je učinjen operativni zahvat. Kao zlatni standard korišten je patohistološki nalaz operisanih pacijenata. Najčešće zastupljen karcinom u ispitivanoj grupi je bio papilarni, koji je nađen u 44 ispitanika ili 62,9% dok je folikularni karcinom nađen u 26 ili 37,14% . Najveći broj karcinoma štitne žlijezde je patohistološki potvrđen u ispitanika sa citološkom dijagnozom folikularne neoplazme, i to: u 63,16% ispitanika je patohistološkom metodom je nađen folikularni a u 36,84% papilarni karcinom štitne žlijezde. Na osnovu brojčanih vrijednosti izračunata je senzitivnost citološke metode u procjeni maligne lezije štitne žlijezde, koja je iznosila 72,8%. U predikciji pojave papilarnog karcinoma, FNAC je imala senzitivnost od 61,4%, specifičnost od 86,3%, pozitivnu prediktivnu vrijednost (PPV) od 96,4% i negativnu prediktivnu vrijednost (NPV) od 55,3%. na osnovu svega navedenog dobiveni rezultati pokazuju da primjena ove dvije metode, koje su uglavnom dostupne u većini centara, imaju veliki klinički značaj u dijagnostičkom protokolu u evaluaciji solitarnih čvorova štitne žlijezde.

Ova studija je nastojala utvrditi da li su intraoperativni rezultati kod pacijenata koji su podvrgnuti kompletnoj tireoidektomiji bili u korelaciji sa preoperativnom kompjuterizovanom tomografijom (CT) i ultrazvukom. Studija je imala 30 pacijenata, od ukupnog broja ispitanika, 23 (76,7%) su bile žene, a 7 (23,3%) muškarci. Dob ispitanika kretala se od 34 do 88 godina, s prosječnom dobi od 62,9 ± 12,9 godina. Kod svih pacijenata su, prije operativnog zahvata, urađeni UZ i CT pregledi vrata i štitne žlijezde, a zatim i patohistološka analiza uklonjenog tkiva. Patohistološki su dijagnosticirane sljedeće bolesti: struma glandulae thyreoideae, adenoma glandulae thyreoideae, thyreoiditis chronica lymphocitica i hyperplasia glandulae thyreoideae. Brojne statističke tehnike korištene su za ispitivanje nalaza. Prema podacima, postoji značajna povoljna povezanost između intraoperativnih nalaza i CT-a i ultrazvuka. Osim toga, uočena je snažna povezanost između CT i ultrazvučnih rezultata, posebno kada se procjenjuje veličina čvora i volumen lobusa. U složenijim uvjetima, kao što su dislokacija traheje, retrosternalno povećanje guše i broj čvorova, CT se pokazao kao pouzdanija tehnika od ultrazvuka. Najveća usklađenost postignuta je između CT nalaza i intraoperativnih mjerenja, dok su ultrazvučni nalazi imali tendenciju podcjenjivanja stvarnih dimenzija. Uprkos svojim nedostacima, ultrazvuk je još uvijek vrijedna i značajna tehnika za rano otkrivanje. U zaključku, primjena kombinirane dijagnostičke tehnike CT-a i ultrazvuka u procjeni bolesti štitne žlijezde je opravdana jer su sve radne hipoteze potvrđene. Ova otkrića su korisna u razvoju procedura za pripremu pacijenata za kompletnu tireoidektomiju, koji doprinose boljem izboru dijagnostičke metode u preoperativnoj procjeni bolesti štitne žlijezde.

U studiji kojom je evaluiran kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca bilo je 100 ispitanika, 59% muškaraca i 41% žena. Najveći procenat ispitanika pripadao je starosnoj dobi između 70-79 godina (40%). Statistički značajno veći procenat ispitanika živi na selu (55%), dok (45%) ispitanika živi u gradu. Polovina ispitanika je u braku, 21% je razvedenih dok 29% njih ima status udovca/ice. U domaćinstvu sa porodicom živi 57% ispitanika, a 43% ispitanika žive sami. Više od polovine ispitanika ima završenu osnovnu školu (57%), završenu srednju školu ima 30%, višu školu 7%, dok 1% ispitanika nije išlo u školu. Više od polovine ispitanika (64%) okarakterisalo je svoja finansijska primanja nedovoljnim. Dijagnozu angine pectoris ima 70% ispitanika, a kod 52% ispitanika urađena je perkutana koronarna intervencija, dok je kod 18% ispitanika urađen aortno-koronarni bypas grafting. Infarkt miokarda ima 86% ispitanika, od kojih je kod 45% ispitanika urađena perkutana koronarna intervencija, a kod 41% ispitanika aortno-koronarni bypas grafting. Sekundarna prevencija koronarne bolesti srca u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je suboptimalna: prekomjernu tjelesnu težinu i gojaznost ima 78% ispitanika; visok krvni pritisak ima 70% ispitanika; nivo LDL holesterola ≥1,4 mmol/l ima 45% ispitanika, neadekvatan nivo HDL-holesterola ima 40% ispitanika, a nivo triglicerida ≥1,7 mmol/l ima 42% ispitanika; pozitivnu porodičnu anamnezu za kardiovaskularne bolesti ima 94% ispitanika; 36% ispitanika su pušači. Pacijenti sa koronarnom bolesti srca imaju narušen kvalitet života. Prosječni skor fizičkog funkcionisanja je 35,93, a prosječni skor mentalnog funkcionisanja je 39,35. Sociodemografski faktori utiču na kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca. Prosječni skor fizičkog i mentalnog funkcionisanja je veći kod ispitanika muškog spola, onih koji žive u gradu, sa porodicom, mlađih starosnih kategorija, ispitanika višeg nivoa obrazovanja, razvedenih ispitanika, zaposlenih i onih koji imaju dovoljna lična finansijska primanja. Statistički značajna razlika kod fizičkog funkcionisanja potvrđena je kod mjesta stanovanja, porodičnosti zajednice, finansijskih primanja, godina starosti, bračnog statusa, nivoa obrazovanja i radnog statusa. Statistički značajna razlika kod mentalnog funkcionisanja potvrđena je kod spola, porodičnosti zajednice, finansijskih prihoda, godina starosti, nivoa obrazovanja i radnog statusa. Prisustvo kardiovaskularnih faktora rizika: hipertenzije i diabetes mellitusa utiče na kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca. Ispitanici koji imaju reguliran krvni pritisak imaju statistički značajno veći nivo fizičkog funkcionisanja (39,3694) u odnosu na ispitanike koji imaju nereguliran krvni pritisak (34,4555), a ispitanici sa diabetesom imaju statistički značajno manji prosječni skor mentalnog funkcionisanja (37,4192) u odnosu na ispitanike koji nemaju diabetes (42,4905). Nije nađena statistički značajna razlika u prosječnom skoru fizičkog i mentalnog funkcionisanja između grupa ispitanika u odnosu na druge kardiovaskularne faktore rizika.

Sindrom stečene imunodeficijencije je bolest imunog sustava nastala kao posljedica infekcije virusom humane imunodeficijencije. Prijenos HIV-a najčešće se događa nezaštićenim spolnim odnosom s neliječenom HIV-pozitivnom osobom, pri čemu je analni spolni odnos najrizičniji zbog osjetljivosti sluznice, dok su vaginalni i oralni prijenosi rjeđi. Virus se može prenijeti i dijeljenjem igala i pribora za injektiranje droga, primanjem neprovjerene krvi, organa ili stanica, kao i s neliječene HIV-pozitivne majke na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja. Podaci istraživanja ukazuju na to da su učenici iz Orašja postigli bolje rezultate u znanju o HIV-u i AIDS-u (M=7,35, sd=2,33) u odnosu na učenike iz Odžaka (M=6,32, sd=2,26), dok je ispitivanje razine znanja prema spolu otkrilo značajnu razliku – djevojke su ostvarile bolji rezultat (59%) u odnosu na mladiće (47,5%), pri čemu je razlika statistički značajna (p<0,001). Uspoređujući postignuća učenika u znanju o HIV-u i AIDS-u s obzirom na smjer, podaci ukazuju na to da su najbolja postignuća ostvarili učenici medicinske škole (M=9,60, sd=1,12), zatim učenici gimnazije (M=7,86, sd=1,96), dok su učenici tehničke škole postigli nešto niže rezultate (M=6,41, sd=2,12), a najmanje znanja o ovoj temi imali su učenici stručne škole (M=5,26, sd=2,20). Razlika u postignućima između učenika iz Odžaka i Orašja je statistički značajna s 99% sigurnosti (p<0,01). Također, usporedba učenika s obzirom na sredinu življenja pokazala je male razlike u znanju o HIV-u i AIDS-u, s obzirom na to žive li učenici u gradu ili na selu. Iako su učenici iz grada imali nešto bolje znanje (M=6,94, sd=2,27) u odnosu na učenike sa sela (M=6,90, sd=2,41), ove razlike nisu bile statistički značajne (p>0,05). Ispitujući stav učenika o tome bi li nastavili druženje s prijateljem koji je HIV pozitivan, 71,3 % učenika izjasnilo se pozitivno, dok 10,6 % ima negativan stav, a 18,1 % učenika zadržalo je neutralan stav. Razlike u stavovima su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Nadalje, razlike u stavovima s obzirom na mjesto i sredinu življenja nisu bile statistički značajne (p>0,05), dok su razlike prema spolu očite. Naime, veći postotak djevojaka (82,8 %) nego mladića (60,0 %) izjasnio se da bi nastavio druženje. Razlika je statistički značajna s 99 % sigurnosti (p<0,01). Ispitanici iz Orašja pokazali su veću razinu tolerancije – 62,4 % učenika iz Orašja izrazilo je pozitivan stav prema osobama koje žive s HIV-om, dok je taj postotak u Odžaku iznosio 43,7 %. Ispitano je također mišljenje učenika o tome hoće li se liječiti kod liječnika za kojeg znaju da je HIV pozitivan. Rezultati su pokazali gotovo podjednaku podjelu: 49,5 % učenika imalo je pozitivan stav, dok je 50,5 % izrazilo negativan stav. Razlike nisu bile statistički značajne (p>0,05), no razlike vezane za mjesto življenja bile su statistički značajne sa 99% sigurnosti (p<0,01), pri čemu su učenici iz Orašja imali pozitivniji stav (57,8 %) u odnosu na učenike iz Odžaka (38 %). Kada se ispitivao stav učenika o tome smatraju li HIV pozitivne osobe podložnima diskriminaciji, većina učenika (59,0 %) smatra da jesu, dok 6,4 % smatra da nisu, a 34,6 % zadržalo je neutralan stav. Ove razlike su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Veći broj ispitanika (60,6 %) smatra da nisu dovoljno informirani o spolno prenosivim bolestima, a razlike u stavovima su statistički značajne s 99 % sigurnosti (p<0,01). Također, većina učenika (64,9 %) izjavila je da nisu imali edukaciju o spolno prenosivim bolestima u posljednjih godinu dana, dok je 35,1 % učenika imalo takvu edukaciju. Ove razlike su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,01). Ispitano je i mišljenje učenika o tome treba li u školama uvesti edukativni program na temu HIV/AIDS. Podaci pokazuju da se većina učenika slaže s uvođenjem takvog programa (88,3 %), dok 11,7 % učenika nije suglasno s njegovim uvođenjem. Razlika je statistički značajna s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na važnost kontinuirane edukacije učenika o HIV-u i AIDS-u, te na potrebu poboljšanja općeg znanja o HIV-u među učenicima i promicanja suosjećanja i podrške prema osobama s HIV-om i AIDS-om u obrazovnom kontekstu. Ključne riječi: HIV, AIDS, srednjoškolci, stav, znanje, diskrimnacija, edukacija

Ova retrospektivna studija istražuje učestalost spontane subarahnoidalne hemoragije (SAH) u odnosu na godišnje doba, atmosferski pritisak, vlažnost zraka i pad temperature. Istraživanje je obuhvatilo 105 pacijenata hospitalizovanih u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla od januara 2016. do decembra 2020. godine. Dijagnoza SAH-a postavljana je na osnovu kompjuterizovane tomografije i/ili lumbalne punkcije, dok su pacijenti klasifikovani u „aneurizmatsku“ i „ne-aneurizmatsku/nepoznatu“ grupu na osnovu CT angiografije krvnih sudova. Analizirani su demografski podaci ispitanika, uključujući dob, spol i faktore rizika kao što su hipertenzija, pušenje, dijabetes mellitus i konzumacija alkohola. Neurološki status procjenjivan je Hunt-Hess skalom na prijemu. Biometeorološki podaci uključivali su datum nastanka tegoba, temperaturu zraka dan prije i na dan događaja, vlažnost zraka i atmosferski pritisak, prikupljene iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda. Rezultati su pokazali da je 91% pacijenata hospitalizovano unutar 72 sata od početka simptoma, a dvije trećine su imali dobar neurološki status (Hunt-Hess stupnjevi 1-3). Pušenje, konzumacija alkohola i hipertenzija identificirani su kao najčešći faktori rizika. Nakon cerebralne angiografije, aneurizme su potvrđene kod 80% pacijenata, s najčešćom lokalizacijom u srednjoj moždanoj arteriji (26,67%) i prednjoj komunikantnoj arteriji (20,90%). Stopa rupture aneurizmi manjih od 7 mm iznosila je 55,23%, dok je za aneurizme veće od 7 mm iznosila 33,33%. Sezonska analiza pokazala je da je incidenca SAH-a bila najviša u zimskim mjesecima, s vrhuncem u januaru (20%) i decembru (15,23%), dok je najniža bila u aprilu, junu i avgustu (3,80%). Statistički značajna povezanost (p<0,05) ukazala je na veći rizik od SAH-a u zimskim mjesecima. Takođe, incidenca SAH-a bila je najveća prijepodne i navečer, dok je bila najniža noću (p<0,05). Meteorološki faktori su imali različite efekte. Iznenadni pad temperature bio je povezan s povećanim brojem aneurizmatskog SAH-a (p<0,03), dok vlažnost zraka nije imala značajnu povezanost (p=0,21). S druge strane, prosječni dnevni atmosferski pritisak pokazao je umjerenu pozitivnu povezanost s incidencijom akutnog SAH-a (p<0,05). Ova studija potvrđuje sezonski uticaj i uticaj meteoroloških faktora na incidenciju SAH-a, naglašavajući potrebu za daljnjim istraživanjem mehanizama koji povezuju vremenske prilike s cerebrovaskularnim incidentima.

Transfuzijska medicina ima jedinstven značaj u savremenom zdravstvenom sistemu, jer jednako vrednuje dobrobit pacijenata i davalaca krvi. Krv i njeni derivati predstavljaju osnovu savremene terapije, od direktnog transfuzijskog liječenja tokom hirurških intervencija do proizvodnje lijekova iz plazme, poput faktora VIII, albumina i drugih preparata nezamjenjivih u liječenju različitih oboljenja. Međutim, transfuzijsko liječenje nosi i određene rizike, posebno vezane za transfuzijom prenosive bolesti (HBV, HCV, HIV, sifilis). Uprkos stalnom napretku u dijagnostičkim metodama, uključujući uvođenje NAT testiranja, mogućnost prenosa infekcija nije potpuno eliminisana, što naglašava potrebu za kontinuiranim unapređenjem sigurnosnih protokola. Ovaj rad retrospektivno analizira prevalencu seroloških markera hepatitisa B, hepatitisa C, HIV-a i sifilisa kod dobrovoljnih i ciljanih davalaca krvi u periodu 2012–2015. godine, koristeći podatke Poliklinike za transfuziologiju JZU UKC Tuzla. Ukupno je analizirano 41 298 doza krvi. Davaoci su klasifikovani kao dobrovoljni i ciljani, a serološka testiranja provedena su primjenom standardiziranih i validiranih metoda (CMIA i EIA tehnologija). Rezultati istraživanja ukazuju na značajne razlike između dobrovoljnih i ciljanih davalaca. Prevalenca pozitivnih seroloških markera bila je viša u grupi ciljanih davalaca, pri čemu je najizraženija razlika uočena za hepatitis B ali i za hepatitis C i sifilis. Statistička analiza (Hi-kvadrat test) potvrdila je da su ove razlike visoko značajne (p < 0,001). Kod seroprevalence za HIV nije statistički dokazana značajna razlika između DDK i CDK što se objašnjava niskom opštom prevalencom i strogim protokolima odabira davalaca. Dobrovoljni davaoci su u većem broju bili mlađe životne dobi i višeg obrazovnog nivoa, što upućuje na povezanost demografskih faktora i sigurnosti darivanja krvi. Ovi nalazi potvrđuju pretpostavku da dobrovoljno, neplaćeno davalaštvo predstavlja sigurniji temelj transfuzijskog sistema u odnosu na ciljano davalaštvo, koje može nositi dodatne rizike usljed potencijalnog skrivanja medicinskih podataka. Rezultati također naglašavaju potrebu za kontinuiranom edukacijom i promocijom dobrovoljnog davalaštva, ali i za unapređenjem laboratorijske dijagnostike, uključujući širu dostupnost NAT testiranja, naročito u zemljama u razvoju. Zaključuje se da je osiguranje stabilnog sistema dobrovoljnog davalaštva krvi ključni preduslov za sigurnu i efikasnu transfuzijsku terapiju. Ovaj rad doprinosi boljem razumijevanju epidemioloških obrazaca transfuzijom prenosivih bolesti u našem regionu te pruža osnovu za razvoj strategija kojima se može unaprijediti sigurnost krvi, zaštita davalaca i pacijenata. Ključne riječi : dobrovoljni davaoci krvi, ciljani davaoci krvi, hepatitis B, hepatitis C, HIV, sifilis, sigurnost krvi.

Ovo istraživanje evaluiralo je primarnu prevencija kardiovaskularnih bolesti u porodičnoj medicini. Ukupan uzorak ispitanika karakterisala je izražena spolna neravnoteža, gdje su žene činile 68%, a muškarci 32% ispitanika. Najzastupljenija starosna skupina bila je između 60 i 69 godina, što ukazuje na dominaciju starijih osoba u istraživanju. Analiza nije pokazala značajnu povezanost između spola i starosnih grupa, što potvrđuje ravnomjernu distribuciju spolova unutar dobnih kategorija. Hipertenzija je zabilježena kod 40% ispitanika, što je u skladu s ranijim epidemiološkim podacima za Bosnu i Hercegovinu. Prosječne vrijednosti sistoličkog i dijastoličkog krvnog pritiska (132,55 mmHg i 82,60 mmHg) ukazuju na umjereno povišene vrijednosti u odnosu na preporučene norme. Kod ispitanika nisu zabilježene statistički značajne razlike u krvnom pritisku prema spolu i starosnim grupama. Hiperholesterolemija je utvrđena kod čak 72% ispitanika, čime se potvrđuje visoka učestalost ovog faktora rizika u populaciji porodične medicine. Spol i starosna dob nisu imali značajan uticaj na vrijednosti ukupnog holesterola. Prosječne vrijednosti LDL-holesterola bile su povišene (3,48 ± 1,13 mmol/L), sa najvišim vrijednostima u starosnoj grupi od 60–69 godina. Trigliceridi su bili iznad preporučenih vrijednosti kod 46% ispitanika, što ukazuje na prisutnost značajnog metaboličkog rizika. Analiza non-HDL holesterola pokazala je prosječnu vrijednost od 4,33 mmol/L, pri čemu je veliki broj ispitanika imao vrijednosti iznad ciljnih nivoa. Kontrola kardiovaskularnih rizičnih faktora bila je suboptimalna. Samo mali procenat ispitanika postigao je preporučene ciljne vrijednosti ključnih parametara: arterijskog krvnog pritiska (10%), ukupnog holesterola (23%), triglicerida (46%) i LDL-holesterola (4%). Najlošija kontrola zabilježena je kod non-HDL holesterola, gdje je samo 2% ispitanika dostiglo ciljne vrijednosti. Više od polovine ispitanika (56%) imalo je pozitivnu porodičnu anamnezu za nastanak kardiovaskularnih bolesti, što potvrđuje značaj genetskog faktora u procjeni rizika. Analiza pušačkog statusa pokazala je da je 22% ispitanika pušilo, a 18% bili su bivši pušači, bez značajnih razlika prema spolu i dobi. Većina ispitanika (74%) bila je fizički neaktivna, što predstavlja važan modificirajući faktor rizika. Čak 86% ispitanika imalo je prekomjernu tjelesnu težinu ili gojaznost, s prosječnim indeksom tjelesne mase (BMI) od 28,2. Analiza ukupnog kardiovaskularnog rizika pokazala je da je 68% ispitanika svrstano u kategoriju vrlo visokog rizika, što zahtijeva prioritetnu pažnju primarne zdravstvene zaštite. Postoji statistički značajna povezanost kontrole non-HDL holesterola i pušenja sa nivoom kardiovaskularnog rizika, ali ne i kontrole drugih kardiovaskularnih rizičnih faktora.

Diabetes mellitus tip 2 predstavlja hronično metaboličko oboljenje koje je postalo globalni zdravstveni izazov, sa značajnim implikacijama na kvalitet života i zdravstvene sisteme širom svijeta. Ovo stanje karakterizira poremećaj metabolizma glukoze i lipida, što dovodi do niza komplikacija, uključujući kardiovaskularne bolesti, neuropatiju, nefropatiju i retinopatiju. Razumijevanje spolnih razlika u patofiziologiji, kao i u terapijskim odgovorima pacijenata s dijabetesom tipa 2, može značajno unaprijediti personalizirane pristupe liječenju, što bi smanjilo učestalost i težinu komplikacija povezanih s ovim stanjem. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati spolne razlike u kontroli glikemije i lipida kod pacijenata s dijabetesom mellitusom tipa 2, analizirajući ključne parametre, uključujući vrijednosti glukoze u krvi, HbA1c, triglicerida, LDL i HDL holesterola. U istraživanje je bilo uključeno ukupno 100 ispitanika sa diabetes mellitusom tip 2: 50% žena i 50% muškaraca. Učestalost dislipidemija kod pacijenata sa diabetes mellitusom je bila visoka (92%), bez statistički značajne razlike u odnosu na spol. Najveći procenat ispitanika pripadao je dobnoj skupini od 60 do 69 godina (29%), potom dobnoj skupini od 50-59 godina (28%). Prosječna životna dob svih ispitanika bila je 62.13 ± 6.04 godina: Prosječna životna dob žena iznosila je 61.92 ± 6.48 godina. Prosječna dob muškaraca je bila nešto viša i iznosila je 63.72 ± 5.87 godina, bez statistički značajne razlike u odnosu na spol. Prosječna dužina trajanja diabetes mellitusa bila je 10.06 ± 5.43 godina: kod žena 10.15 ± 5.41 godina; kod muškaraca 9.96 ± 5.51 godina, bez statistički značajne razlike u odnosu na spol. Muškarci su imali statistički značajno viši prosječni nivo glikemije (p=0,004) i HbA1c (p=0,002) u odnosu na žene. Nije nađena statistički značajna razlika u prosječnim nivoima ukupnog holesterola, triglicerida, LDL-holesterola, HDL-holesterola i non-HDL holesterola u odnosu na spol. Postoji statistički značajna povezanost između nivoa triglicerida i kontrole glikemije u pacijenata muškog spola sa dijabetes mellitusom tip 2, ali ne i između nivoa holesterola i kontrole glikemije. Nije nađena statistički značajna povezanost između između nivoa triglicerida i holesterola i kontrole glikemije kod ispitanika ženskog spola sa dijabetes mellitusom tip 2. Učestalost drugih kardiovaskularnih faktora rizika kod ispitanika za diabetes mellitusom tip 2 je visoka: ukupno 43% ispitanika su bili gojazni, 24% je imalo hipertenziju, a 27% ispitanika su bili pušači. Statistički značajno veća proporcija žena je gojazna u odnosu na muškarce (p=0,02). Kontrola kardiovaskularnih faktora rizika u pacijenata sa diabetes mellitusom je loša: samo 7.2% ispitanika imalo je nivo glikemije <5.6 mmol/l; 37.2% ispitanika imalo je HbA1c <7.0%, cilnji nivo LDL-holesterola imalo je samo 10% ispitanika, trigliceride <1.7 mmol/l imalo je 32.7% ispitanika, kontrolisan krvni pritisak imalo je 69.1% ispitanika, 37% ispitanika su imali normalan indeks tjelesne mase, a 42.7% ispitanika nije pušilo. Sve prosječne vrijednosti nivoa glikemije, HbA1c, lipidnog profila (ukupni holesterol, trigliceridi, LDL-holesterol, HDL-holesterol i non-HDL holesterol) bili su značajno više u odnosu na preporučene ciljne vrijednosti za pacijente sa diabetes mellitusom tip 2. Nije nađena povezanost drugih kardiovaskularnih faktora rizika (hipertenzija, pušenje) i kardiovaskularnih bolesti (prisustva koronarne bolesti ili moždanog udara) i spola.

Polip je izraz koji potiče od grčke riječi „polypous“ što znači „žarnjak“. Generalno, ovaj izraz opisuje svaku masu koja strši u lumen šupljine, bilo gdje u gastrointestinalnom, genitourinarnom ili respiratornom traktu. Kolorektalni polipi su abnormalne izrasline tkiva koje izlaze iz sluzokože kolona. Najčešće se otkrivaju dijagnostičkim procedurama koje su sprovedene iz drugih razloga kao npr. gastrointestinalno krvarenje. Najpoznatija je Pariška i Kudo klasifikacija polipa. Patohistološka klasifikacija kolorektalnih polipa ih dijeli na neoplastične, ne-neoplastične i subepitelne tvorbe. Benigni se dalje dijele na tubularne, vilozne, tubulovilozne i nazubljene ili „serratne“. Ne-neoplastični se dijele na: hiperplastične, juvenilne, inflamatorne, mukozne i Petz-Jaegersove polipe. Kliničke karakteristike polipa su veličina, broj, lokacija i dostupnost polipa. Prevalencija kolorektalnih adenomatoznih polipa uveliko varira od zemlje do zemlje. Savremene procjene prevalencije adenoma zasnivaju se na studijama kolonoskopije, koje generalno prijavljuju adenome kod 20% do 53% osoba starijih od 50 godina. Istraživanje je sprovedeno kao prospektivna studija, koja je obuhvatila podatke o socio-demografskim podacima pacijenata koji su podvrgnuti kolonoskopskom pregledu u endoskopskoj jedinici Klinike za interne bolesti Javne zdravstvene ustanove Univerzitetski klinički centar Tuzla u periodu od 01.01.2021. do 31.12.2022. godine, te podatke koji se odnose na rezultate kolonoskopskog i patohistološkog nalaza. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da je na područiju Tuzlanskog kantona zastupljenost polipa kolona češća kod mušaraca nego kod žena i u dobnoj skupini preko 50 godina. Najčešća indikacija za kolonoskopiju je kontrola nakon prethodno dijagnostikovanog polipa kolona i urađene polipektomije, a najčešće dijagnostikovan je tubularni adenom. Najčešća lokalizacija je sigmoidni dio kolona, a dijagnostikovani polipi po veličini spadaju u kategoriju <5mm i po broju je najviše dijagnostikovanih pojedinačnih polipa. Stopa otkrivanja adenoma (Adenoma detection rate – ADR) je znatno niža od preporučenog, što znači da je potrebno unaprijediti skrining populacije na prisustvo polipa kolona koji su prediktori nastanka karcinoma kolona. Ključne riječi: polipi, kolon, karcinom kolona, adenomi, stopa otkrivanja adenoma.

Cervikobrahijalni sindrom nastaje iritacijom korijena vratnog živca, često zbog mehaničkog pritiska. Najčešći uzroci kompresije cervikalnih živčanih korijena su cervikalna spondiloza, degeneracija diska i hernija diska. Cervikobrahijalni sindrom pripada skupini vertebrogenih sindroma, što znači da se bol manifestira izvan užeg područja kralješnice. Najčešće zahvaćene razine na kojima se događa hernijacija diska na vratnoj kralješnici su C6/C7 (45-60% slučajeva), C5/C6 (20-25% slučajeva), a potom C4/C5 i C7/Th1 koji se događaju u 10% slučajeva. Najveći postotak (36,1%) cervikobrahijalnog sindroma događa se zbog lezije segmenta C5-C6 (Syversen, 2013.). Ciljevi ovog istraživanja bili su utvrditi efekte terapije manuelnom trakcijom u kombinaciji sa manuelnom masažom, sonoterapijom, kineziterapijom po autoru McKenzie, vakuum terapijomna smanjenje bola i poboljšanje pokretljivosti vratne kičme. Utvrditi efekte terapije manuelnom masažom, sonoterapijom, kineziterapijom po McKenzieju, vakuum terapijom na smanjenje bola i poboljšanje pokretljivosti vratne kičme bez manuelne trakcije. Uporediti efekte terapije sa i bez manuelne trakcije. Utvrditi ishod oba rehabilitaciona tretmana u odnosu na dob, spol, tjelesnu težinu i zanimanje. Ovo istraživanje je provedeno u JZU Dom zdravlja “Izudin Mulabećirović – Izo” CBR za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Tešanj, te u ordinaciji za fizioterapiju ”Fiziomed”, Sivša, Usora. Istraživanje je provođeno u periodu od 14.5.2023. do 05.01. 2024. godine. Pratili smo prisutnost otoka i bola na području od C4 do C7. U obzir je uzimano dob, spol, radno mjesto, tjelesna težina i visina klijenta, dužinu trajanja simptoma cervikobrahijalnog sindroma. Od metoda za istraživanje korišteni su vizualna analogna skala (VAS), goniometar i Spurlingov test. Goniometrom i kliničkim pregledom je praćen anapredak ekstenzije, rotacije, fleksije i lateralne fleksije u predjelu vratne kralježnice. Body mass index je korišten na početku i na kraju terapija. Za statističku analizu dobivenih podataka koristio se programski paket SPSS for Windows (verzija 21.0, SPSS Inc, Chicago, Illinois, SAD) i Microsoft Excell (verzija 11. Microsoft Corporation, Redmond, WA, SAD). Nominalne i ordinalne varijable u istraživanju analizirane su pomoću ꭓ 2 testa, T testa i Anova testa. Za vezu i smjer veze između promjenjivih kategorija koristio se korelacijski test (Pearson). Za granicu statističke značajnosti uzeta je vrijednost α=0,05. Fizioterapijski postupci koje smo koristili prilikom istraživanja o djelovanju manualne trakcije uz masažu trigger-točki, vakuum-terapiju, sonoterapiju i kineziterapiju po McKenzieu izuzetno efektivno djeluju na cervikobrahijalni sindrom. Nabrojane metode fizikalne terapije smanjuju bol i povećavaju opseg pokreta u cervikalnoj kralješnici olakšavajući obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Nije utvrđena statistički signifikantna razlika u procjeni bola između grupa: kontrolna skupina (pacijenata koji su dobili terapiju masaže trigger točki, vakuum terapiju, sonoterapiju, kineziterapiju po McKenzieju) i ispitna skupina (pacijenata koji su uz navedene procedure dobili i terapiju manuelne trakcije) prije i poslije terapije. Body mass index je imao negativan učinak prije terapije, a pozitivan nakon terapije, što znači da kod smirenja bola nakon terapije, veći stepen bola su ipak prijavljivali ispitanici sa većim Body mass indexom. Na osnovu hi kvadrat testa nije utvrđena statistički siginifikantna razlika u životnom dobu ispitanika po grupama (p>0,05). Utvrđena je statistički signifikantna razlika u procjeni bola kod pacijenata prije i poslije terapije. Statistički značajno bol je manji nakon provedenog tretmana masaža trigger points, sonoterapija, vakuum terapija, kineziterapija po McKenzieju i bez i sa manualnom trakcijom. Na osnovu hi kvadrat testa nije utvrđena statistički siginifikantna razlika u spolnoj strukturi ispitanika po grupama (p>0,05). Postoji statistički signifikantna razlika u svim pokretima vratne kičme u odnosu na prije i poslije terapije, u obje grupe ispitanika (p=0,0001). Ključne riječi: cervikobrahijalni sindrom, manuelna trakcija, istraživanje, signifikantna