Magistarski radovi

Celijakija je hronična autoimuna bolest koja zahvata tanko crijevo i uzrokuje inflamatorne promjene koje se mogu registrovati na MR enterografskim snimcima. S obzirom na porast učestalosti celijakije, značajno je ispitati radiološke karakteristike bolesti koje mogu olakšati dijagnostiku i praćenje stanja pacijenata. Istraživanje je sprovedeno kao retrospektivno-prospektivna studija u periodu do 31.12.2023. godine u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla . U istraživanje je uključeno 62 pacijenta adultne dobi sa potvrđenom dijagnozom celijakije. Podaci su prikupljeni analizom MR enterografskih nalaza i medicinske dokumentacije pacijenata. Za statističku obradu podataka korišteni su Studentov t-test za nezavisne uzorke, jednofaktorska ANOVA analiza varijanse, Mann – Whitney U test, χ2 test, Pearsonov koeficijent korelacije i linearna regresija. Sve analize su izvođene sa intervalom pouzdanosti od 95%. Rezultati su pokazali da MR enterografija predstavlja pouzdanu ineinvazivnu metodu koja omogućava precizan prikaz tankog crijeva i otkrivanje različitih tipova promjena. Od ukupno 62 ispitanika, 23(37%) imali su mezenterijalne promjene, 4 (6,5%) intramuralne, 4 (6,5%) akcidentalne, dok kod 31 (50%) pacijenata nisu zabilježene patološke promjene. Kod ispitanika muškog spola zabilježene su 2 akcidentalne promjene, te 15 mezenterijalnih promjena; kod ispitanica ženskog spola 2 akcidentalne, 4 intramuralne, te 8 mezenterijalnih promjena. Statistički značajna razlika je utvrđena između posmatranih i očekivanih frekvencija pojedinih nalaza (χ2 = 19.90, p < 0.001). Prosječna dob ispitanika iznosila je 56.43 ± 22.36 godina, a prosječna dužina liječenja 20.77 ± 16.90 godina, bez značajnih razlika između spolova (p > 0.05). Dobijeni rezultati potvrđuju važnost MR enterografije u dijagnostici i praćenju pacijenata oboljelih od celijakije. Pravovremeno otkrivanje promjena može doprinijeti boljem razumijevanju toka bolesti i personalizaciji terapije, čime se smanjuje rizik od komplikacija. Rezultati istraživanja imaju značaj za kliničku praksu i javno zdravstvo jer ukazuju na potrebu šire primjene MR enterografije kao standardne metode u evaluaciji celijakije.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati promjene laboratorijskih parametara (FT3, FT4, TSH i TRAb) kod oboljelih od Morbus Graves–Basedow nakon postizanja remisije bolesti različitim terapijskim pristupima — medikamentoznom terapijom, radiojodnom terapijom i totalnom tireoidektomijom. Studija je sprovedena retrospektivnim pristupom u periodu 2021–2025. godine na Odjeljenju nuklearne medicine UKC-a Tuzla, obuhvativši 60 pacijenata s potvrđenom dijagnozom bolesti. Rezultati su pokazali da Graves–Basedow bolest značajno češće pogađa žene (81,7%) te da se najčešće javlja u srednjem životnom dobu. Nakon liječenja, vrijednosti FT3 i FT4 su se normalizovale, TSH je pokazao porast, dok su TRAb titri bili smanjeni, što odražava stabilizaciju hormonskog i imunološkog statusa. Statistički značajne promjene laboratorijskih parametara uočene su kod pacijenata liječenih radiojodnom terapijom (porast TSH, p=0,0136) i totalnom tireoidektomijom (smanjenje FT3, p=0,0044; TRAb, p=0,0003), dok su promjene nakon medikamentozne terapije bile blaže i bez značajne razlike. Korelacione analize potvrdile su negativan odnos između TSH i perifernih hormona (FT3, FT4), te snažnu povezanost između FT3 i FT4, dok TRAb pokazuje slabiju povezanost s hormonskim parametrima. Na osnovu dobijenih rezultata može se zaključiti da invazivniji terapijski pristupi (radiojodna terapija i tireoidektomija) postižu stabilniju remisiju i izraženije biohemijske promjene, dok medikamentozna terapija zahtijeva duže praćenje i postupniji oporavak. Ključne riječi: Graves–Basedow bolest, hipertireoza, štitna žlijezda, TSH, FT3, FT4, TRAb, radiojodna terapija, tireoidektomija, remisija.

Deformiteti lokomotornog sistema i odstupanja u grubim motoričkim funkcijama donjih ekstremiteta česti su problemi u djece predškolske dobi, koji mogu imati dugoročne posljedice na njihov razvoj i funkcionalnu sposobnost. Ovim istraživanjem procijenjena je učestalost deformiteta lokomotornog sistema, odstupanja u grubim motoričkim funkcijama, te povezanost tih faktora s uhranjenostima i fizičkom aktivnošću djece predškolske dobi na području Brčko distrikta. Istraživanje je obuhvatilo 60 djece u dobi od 5 do 7 godina, koji su bili podijeljeni u grupe prema različitim parametrima (spol, stanje uhranjenosti, fizička aktivnost). U analizi su korišteni GMFM test za procjenu grubih motoričkih funkcija donjih ekstremiteta, te različite mjere za procjenu uhranjenosti i vremena provedenog u fizičkoj aktivnosti. Također, razmatrana je korelacija između različitih varijabli, poput uhranjenosti i fizičke aktivnosti, sa stanjem motoričkih funkcija i deformitetima. Rezultati su pokazali da su deformiteti lokomotornog sistema česti, pri čemu su odstupanja u grubim motoričkim funkcijama donjih ekstremiteta također prisutna u značajnom postotku djece. Statistički značajna negativna korelacija između fizičke aktivnosti i odstupanja u motorici sugerira da djeca sa smanjenom motoričkom funkcijom provode manje vremena u fizičkoj aktivnosti. Također, utvrđena je umjerena pozitivna korelacija između stanja uhranjenosti i odstupanja u grubim motoričkim funkcijama, što ukazuje da djeca s boljim stanjem uhranjenosti imaju više zabilježenih odstupanja u motorici. Ključne riječi: deformiteti lokomotornog sistema, grube motoričke funkcije, uhranjenost, fizička aktivnost, predškolska doba.

Uvod: Slikovna vizualizacija paratireoidnih žlijezda predstavlja složen i dvosmislen problem. Zbog svoje male veličine i različitog položaja, normalne, zdrave paratireoidne žlijezde nisu vidljive ni u jednoj tehnici snimanja. Paratireoidne žlijezde je moguće vizualizirati samo kada su povećane i/ili hiperfunkcionalne.Primarni hiperparatireoidizam nastaje kao posljedica povećanog i nekontrolisanog lučenja paratireoidnog hormona (PTH), zbog hiperfunkcije jedne ili više paratireoidnih žlijezda. Unatoč razvoju slikovnih tehnika, još uvijek postoje kontroverze oko toga kako odrediti dijagnostički algoritam kod bolesnika sa hiperparatireoidizmom. Tehnike snimanja koje se najčešće koriste u dijagnozi hiperparatireoidizma su ultrazvuk i scintigrafija. Ultrazvuk je dragocjena metoda u slučajevima kada su paratireoidne žlijezde na svom tipičnom položaju a također i za popratnu patologiju tireoidne žlijezde. S druge strane ultrazvuk je od niskog značaja za ektopične paratireoidne žlijezde, s toga scintigrafija predstavlja korisnu nadopunu ultrazvučnom pregledu. Scintigrafija paratireoidnih žlijezda se izvodi u svrhu lokalizacije jedne ili više hiperfunkcionlanih žlijezda, te igra važnu ulogu u funkcionalnoj procjeni raznih poremećaja tireoidne i paratireoidne žlijezde. Izvodi se radiofarmaceutskim agensom tehnecij (99mTc) MIBI (metoksi-izobutil-izonitril) i zasniva se na razičitoj brzini eliminacije radiofarmaka akumuliranog u tkivu tireoidne i paratireoidne žlijezde. Cilj ovog istraživanja jeste procijeniti važnost upotrebe ovih slikovnih metoda kod pacijenata sa hiperparatireoidizmom, te time doprinijeti što ranijoj i preciznijoj dijagnozi tako čestog kliničkog oboljenja. Metodologija: Istraživanje ima karakter retrospektivne studije kojom je obuhvaćeno 60 ispitanika sa ultrazvučno verifikovanim nodusima u parenhimu ili izvan parenhima tireoidne žlijezde. Svi ispitanici su liječeni u UKC Tuzla, Klinika za radiologiju i nuklearnu medicinu u periodu od 2020-2024. godine.Studijom koja je rađena,obuhvatila je odrasle ispitanike, oba spola,koji su podvrgnuti MIBI scintigrafiji vrata i medijastinuma uz primjenu dvofaznog pregleda kao i ultrazvučnom pregledu prednje vratne regije u B modu.Faktor za isključenje ispitanika iz studije bili su ispitanici kod kojih je prethodno urađena paratireoidektomija. Rezultati: Istraživanje je pokazalo da je senzitivnost i specifičnost scintigrafije kao dijagnostičke metode iznosila 62,22%, odnosno 73,33%, dijagnostička tačnost iznosila je 65%. Senzitivnost ultrazvuka bila je 55,56%, specifičnost 86,67% a dijagnosička tačnost 63,33%. Kombinacijom rezultata scintigrafije i ultrazvuka dobijena je senzitivnost 75,56%, specifičnost 66,67% te dijagnostička tačnost 73,33%. Zaključak: U ovom istraživanju scintigrafija je pokazala veću senzitivnost i dijagnostičku tačnost od ultrazvuka kod pacijenata sa hiperparatireoidizmom dok je ultrazvuk ipak karakteriziran većom specifičnošću. Kombinirana upotreba scintigrafije i ultrazvuka omogućila je postizanje veće senzitivnosti i dijagnostičke tačnosti u odnosu na pojedinačno korištene dijagnostičke metode. Na osnovu svega navedenog možemo potvrditi da su MIBI scintigrafija i ultrazvuk metode izbora, te metode koje su komplementarne i trebaju se koristiti zajedno u detekciji povećanih i/ili hiperfunkcionalnih paratireoidnih žlijezda. Ključne riječi: Hiperparatireoidizam, mibi scintigrafija, ultrazvuk, paratireoidne žlijezde.

Svrha ovog rada bila je odrediti značaj citološke punkcije pod kontrolom ultrazvuka u dijagnostici solitarnog čvora štitne žlijezde. U istraživanje je uključeno 70 ispitanika, prosječne starosne dobi 54g., od kojih je bilo 17 ili 24,2% muškog i 53 ili 75,7% ženskog spola. U obzir su uzeti klinički pregled, ultrazvuk štitne žlijezde i citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka (FNAC). Ispitanici u ovoj studiji predstavljaju visoko selekcioniranu grupu pacijenata upućenih na operativni zahvat zbog sumnjivog citološkog nalaza. Rezultati studije pokazuju da je najveći broj solitarnih čvorova u štitnjači procijenjen ultrazvučnim pregledom lokaliziran u gornjim polovima oba režnja i to u 48 ispitanika ili 68,57 %. Izuzetno rijetka lokalizacija solitarnih čvorova je donji pol režnjeva štitnjače, gdje je solitarni čvor nađen samo u dva ispitanika ili 2,86%. Najsenzitivnija metoda u otkrivanju čvorova štitne žlijezde je ultrazvučni pregled. Na osnovu njega se mogu izdiferencirati solitarni čvorovi koji imaju veći klinički značaj u odnosu na multiple.Dobijeni rezultati ukazuju da su karcinomi najvećim dijelom bili prisutni u hipoehogenim nodusima sa kalcifikatima (44,3%) , što potvrđuje dobro poznati značaj ultrazvuka u indentifikaciji ehogenosti čvorova. Najveći broj ispitanika u ovoj studiji je imalo citološku dijagnozu papilarnog karcinoma, njih 28 ili 40%. Svim ispitanicima je učinjen operativni zahvat. Kao zlatni standard korišten je patohistološki nalaz operisanih pacijenata. Najčešće zastupljen karcinom u ispitivanoj grupi je bio papilarni, koji je nađen u 44 ispitanika ili 62,9% dok je folikularni karcinom nađen u 26 ili 37,14% . Najveći broj karcinoma štitne žlijezde je patohistološki potvrđen u ispitanika sa citološkom dijagnozom folikularne neoplazme, i to: u 63,16% ispitanika je patohistološkom metodom je nađen folikularni a u 36,84% papilarni karcinom štitne žlijezde. Na osnovu brojčanih vrijednosti izračunata je senzitivnost citološke metode u procjeni maligne lezije štitne žlijezde, koja je iznosila 72,8%. U predikciji pojave papilarnog karcinoma, FNAC je imala senzitivnost od 61,4%, specifičnost od 86,3%, pozitivnu prediktivnu vrijednost (PPV) od 96,4% i negativnu prediktivnu vrijednost (NPV) od 55,3%. na osnovu svega navedenog dobiveni rezultati pokazuju da primjena ove dvije metode, koje su uglavnom dostupne u većini centara, imaju veliki klinički značaj u dijagnostičkom protokolu u evaluaciji solitarnih čvorova štitne žlijezde.

Ova studija je nastojala utvrditi da li su intraoperativni rezultati kod pacijenata koji su podvrgnuti kompletnoj tireoidektomiji bili u korelaciji sa preoperativnom kompjuterizovanom tomografijom (CT) i ultrazvukom. Studija je imala 30 pacijenata, od ukupnog broja ispitanika, 23 (76,7%) su bile žene, a 7 (23,3%) muškarci. Dob ispitanika kretala se od 34 do 88 godina, s prosječnom dobi od 62,9 ± 12,9 godina. Kod svih pacijenata su, prije operativnog zahvata, urađeni UZ i CT pregledi vrata i štitne žlijezde, a zatim i patohistološka analiza uklonjenog tkiva. Patohistološki su dijagnosticirane sljedeće bolesti: struma glandulae thyreoideae, adenoma glandulae thyreoideae, thyreoiditis chronica lymphocitica i hyperplasia glandulae thyreoideae. Brojne statističke tehnike korištene su za ispitivanje nalaza. Prema podacima, postoji značajna povoljna povezanost između intraoperativnih nalaza i CT-a i ultrazvuka. Osim toga, uočena je snažna povezanost između CT i ultrazvučnih rezultata, posebno kada se procjenjuje veličina čvora i volumen lobusa. U složenijim uvjetima, kao što su dislokacija traheje, retrosternalno povećanje guše i broj čvorova, CT se pokazao kao pouzdanija tehnika od ultrazvuka. Najveća usklađenost postignuta je između CT nalaza i intraoperativnih mjerenja, dok su ultrazvučni nalazi imali tendenciju podcjenjivanja stvarnih dimenzija. Uprkos svojim nedostacima, ultrazvuk je još uvijek vrijedna i značajna tehnika za rano otkrivanje. U zaključku, primjena kombinirane dijagnostičke tehnike CT-a i ultrazvuka u procjeni bolesti štitne žlijezde je opravdana jer su sve radne hipoteze potvrđene. Ova otkrića su korisna u razvoju procedura za pripremu pacijenata za kompletnu tireoidektomiju, koji doprinose boljem izboru dijagnostičke metode u preoperativnoj procjeni bolesti štitne žlijezde.

U studiji kojom je evaluiran kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca bilo je 100 ispitanika, 59% muškaraca i 41% žena. Najveći procenat ispitanika pripadao je starosnoj dobi između 70-79 godina (40%). Statistički značajno veći procenat ispitanika živi na selu (55%), dok (45%) ispitanika živi u gradu. Polovina ispitanika je u braku, 21% je razvedenih dok 29% njih ima status udovca/ice. U domaćinstvu sa porodicom živi 57% ispitanika, a 43% ispitanika žive sami. Više od polovine ispitanika ima završenu osnovnu školu (57%), završenu srednju školu ima 30%, višu školu 7%, dok 1% ispitanika nije išlo u školu. Više od polovine ispitanika (64%) okarakterisalo je svoja finansijska primanja nedovoljnim. Dijagnozu angine pectoris ima 70% ispitanika, a kod 52% ispitanika urađena je perkutana koronarna intervencija, dok je kod 18% ispitanika urađen aortno-koronarni bypas grafting. Infarkt miokarda ima 86% ispitanika, od kojih je kod 45% ispitanika urađena perkutana koronarna intervencija, a kod 41% ispitanika aortno-koronarni bypas grafting. Sekundarna prevencija koronarne bolesti srca u primarnoj zdravstvenoj zaštiti je suboptimalna: prekomjernu tjelesnu težinu i gojaznost ima 78% ispitanika; visok krvni pritisak ima 70% ispitanika; nivo LDL holesterola ≥1,4 mmol/l ima 45% ispitanika, neadekvatan nivo HDL-holesterola ima 40% ispitanika, a nivo triglicerida ≥1,7 mmol/l ima 42% ispitanika; pozitivnu porodičnu anamnezu za kardiovaskularne bolesti ima 94% ispitanika; 36% ispitanika su pušači. Pacijenti sa koronarnom bolesti srca imaju narušen kvalitet života. Prosječni skor fizičkog funkcionisanja je 35,93, a prosječni skor mentalnog funkcionisanja je 39,35. Sociodemografski faktori utiču na kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca. Prosječni skor fizičkog i mentalnog funkcionisanja je veći kod ispitanika muškog spola, onih koji žive u gradu, sa porodicom, mlađih starosnih kategorija, ispitanika višeg nivoa obrazovanja, razvedenih ispitanika, zaposlenih i onih koji imaju dovoljna lična finansijska primanja. Statistički značajna razlika kod fizičkog funkcionisanja potvrđena je kod mjesta stanovanja, porodičnosti zajednice, finansijskih primanja, godina starosti, bračnog statusa, nivoa obrazovanja i radnog statusa. Statistički značajna razlika kod mentalnog funkcionisanja potvrđena je kod spola, porodičnosti zajednice, finansijskih prihoda, godina starosti, nivoa obrazovanja i radnog statusa. Prisustvo kardiovaskularnih faktora rizika: hipertenzije i diabetes mellitusa utiče na kvalitet života pacijenata sa koronarnom bolesti srca. Ispitanici koji imaju reguliran krvni pritisak imaju statistički značajno veći nivo fizičkog funkcionisanja (39,3694) u odnosu na ispitanike koji imaju nereguliran krvni pritisak (34,4555), a ispitanici sa diabetesom imaju statistički značajno manji prosječni skor mentalnog funkcionisanja (37,4192) u odnosu na ispitanike koji nemaju diabetes (42,4905). Nije nađena statistički značajna razlika u prosječnom skoru fizičkog i mentalnog funkcionisanja između grupa ispitanika u odnosu na druge kardiovaskularne faktore rizika.

Sindrom stečene imunodeficijencije je bolest imunog sustava nastala kao posljedica infekcije virusom humane imunodeficijencije. Prijenos HIV-a najčešće se događa nezaštićenim spolnim odnosom s neliječenom HIV-pozitivnom osobom, pri čemu je analni spolni odnos najrizičniji zbog osjetljivosti sluznice, dok su vaginalni i oralni prijenosi rjeđi. Virus se može prenijeti i dijeljenjem igala i pribora za injektiranje droga, primanjem neprovjerene krvi, organa ili stanica, kao i s neliječene HIV-pozitivne majke na dijete tijekom trudnoće, poroda i dojenja. Podaci istraživanja ukazuju na to da su učenici iz Orašja postigli bolje rezultate u znanju o HIV-u i AIDS-u (M=7,35, sd=2,33) u odnosu na učenike iz Odžaka (M=6,32, sd=2,26), dok je ispitivanje razine znanja prema spolu otkrilo značajnu razliku – djevojke su ostvarile bolji rezultat (59%) u odnosu na mladiće (47,5%), pri čemu je razlika statistički značajna (p<0,001). Uspoređujući postignuća učenika u znanju o HIV-u i AIDS-u s obzirom na smjer, podaci ukazuju na to da su najbolja postignuća ostvarili učenici medicinske škole (M=9,60, sd=1,12), zatim učenici gimnazije (M=7,86, sd=1,96), dok su učenici tehničke škole postigli nešto niže rezultate (M=6,41, sd=2,12), a najmanje znanja o ovoj temi imali su učenici stručne škole (M=5,26, sd=2,20). Razlika u postignućima između učenika iz Odžaka i Orašja je statistički značajna s 99% sigurnosti (p<0,01). Također, usporedba učenika s obzirom na sredinu življenja pokazala je male razlike u znanju o HIV-u i AIDS-u, s obzirom na to žive li učenici u gradu ili na selu. Iako su učenici iz grada imali nešto bolje znanje (M=6,94, sd=2,27) u odnosu na učenike sa sela (M=6,90, sd=2,41), ove razlike nisu bile statistički značajne (p>0,05). Ispitujući stav učenika o tome bi li nastavili druženje s prijateljem koji je HIV pozitivan, 71,3 % učenika izjasnilo se pozitivno, dok 10,6 % ima negativan stav, a 18,1 % učenika zadržalo je neutralan stav. Razlike u stavovima su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Nadalje, razlike u stavovima s obzirom na mjesto i sredinu življenja nisu bile statistički značajne (p>0,05), dok su razlike prema spolu očite. Naime, veći postotak djevojaka (82,8 %) nego mladića (60,0 %) izjasnio se da bi nastavio druženje. Razlika je statistički značajna s 99 % sigurnosti (p<0,01). Ispitanici iz Orašja pokazali su veću razinu tolerancije – 62,4 % učenika iz Orašja izrazilo je pozitivan stav prema osobama koje žive s HIV-om, dok je taj postotak u Odžaku iznosio 43,7 %. Ispitano je također mišljenje učenika o tome hoće li se liječiti kod liječnika za kojeg znaju da je HIV pozitivan. Rezultati su pokazali gotovo podjednaku podjelu: 49,5 % učenika imalo je pozitivan stav, dok je 50,5 % izrazilo negativan stav. Razlike nisu bile statistički značajne (p>0,05), no razlike vezane za mjesto življenja bile su statistički značajne sa 99% sigurnosti (p<0,01), pri čemu su učenici iz Orašja imali pozitivniji stav (57,8 %) u odnosu na učenike iz Odžaka (38 %). Kada se ispitivao stav učenika o tome smatraju li HIV pozitivne osobe podložnima diskriminaciji, većina učenika (59,0 %) smatra da jesu, dok 6,4 % smatra da nisu, a 34,6 % zadržalo je neutralan stav. Ove razlike su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Veći broj ispitanika (60,6 %) smatra da nisu dovoljno informirani o spolno prenosivim bolestima, a razlike u stavovima su statistički značajne s 99 % sigurnosti (p<0,01). Također, većina učenika (64,9 %) izjavila je da nisu imali edukaciju o spolno prenosivim bolestima u posljednjih godinu dana, dok je 35,1 % učenika imalo takvu edukaciju. Ove razlike su statistički značajne s 99,9 % sigurnosti (p<0,01). Ispitano je i mišljenje učenika o tome treba li u školama uvesti edukativni program na temu HIV/AIDS. Podaci pokazuju da se većina učenika slaže s uvođenjem takvog programa (88,3 %), dok 11,7 % učenika nije suglasno s njegovim uvođenjem. Razlika je statistički značajna s 99,9 % sigurnosti (p<0,001). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na važnost kontinuirane edukacije učenika o HIV-u i AIDS-u, te na potrebu poboljšanja općeg znanja o HIV-u među učenicima i promicanja suosjećanja i podrške prema osobama s HIV-om i AIDS-om u obrazovnom kontekstu. Ključne riječi: HIV, AIDS, srednjoškolci, stav, znanje, diskrimnacija, edukacija

Ova retrospektivna studija istražuje učestalost spontane subarahnoidalne hemoragije (SAH) u odnosu na godišnje doba, atmosferski pritisak, vlažnost zraka i pad temperature. Istraživanje je obuhvatilo 105 pacijenata hospitalizovanih u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla od januara 2016. do decembra 2020. godine. Dijagnoza SAH-a postavljana je na osnovu kompjuterizovane tomografije i/ili lumbalne punkcije, dok su pacijenti klasifikovani u „aneurizmatsku“ i „ne-aneurizmatsku/nepoznatu“ grupu na osnovu CT angiografije krvnih sudova. Analizirani su demografski podaci ispitanika, uključujući dob, spol i faktore rizika kao što su hipertenzija, pušenje, dijabetes mellitus i konzumacija alkohola. Neurološki status procjenjivan je Hunt-Hess skalom na prijemu. Biometeorološki podaci uključivali su datum nastanka tegoba, temperaturu zraka dan prije i na dan događaja, vlažnost zraka i atmosferski pritisak, prikupljene iz Federalnog hidrometeorološkog zavoda. Rezultati su pokazali da je 91% pacijenata hospitalizovano unutar 72 sata od početka simptoma, a dvije trećine su imali dobar neurološki status (Hunt-Hess stupnjevi 1-3). Pušenje, konzumacija alkohola i hipertenzija identificirani su kao najčešći faktori rizika. Nakon cerebralne angiografije, aneurizme su potvrđene kod 80% pacijenata, s najčešćom lokalizacijom u srednjoj moždanoj arteriji (26,67%) i prednjoj komunikantnoj arteriji (20,90%). Stopa rupture aneurizmi manjih od 7 mm iznosila je 55,23%, dok je za aneurizme veće od 7 mm iznosila 33,33%. Sezonska analiza pokazala je da je incidenca SAH-a bila najviša u zimskim mjesecima, s vrhuncem u januaru (20%) i decembru (15,23%), dok je najniža bila u aprilu, junu i avgustu (3,80%). Statistički značajna povezanost (p<0,05) ukazala je na veći rizik od SAH-a u zimskim mjesecima. Takođe, incidenca SAH-a bila je najveća prijepodne i navečer, dok je bila najniža noću (p<0,05). Meteorološki faktori su imali različite efekte. Iznenadni pad temperature bio je povezan s povećanim brojem aneurizmatskog SAH-a (p<0,03), dok vlažnost zraka nije imala značajnu povezanost (p=0,21). S druge strane, prosječni dnevni atmosferski pritisak pokazao je umjerenu pozitivnu povezanost s incidencijom akutnog SAH-a (p<0,05). Ova studija potvrđuje sezonski uticaj i uticaj meteoroloških faktora na incidenciju SAH-a, naglašavajući potrebu za daljnjim istraživanjem mehanizama koji povezuju vremenske prilike s cerebrovaskularnim incidentima.

Transfuzijska medicina ima jedinstven značaj u savremenom zdravstvenom sistemu, jer jednako vrednuje dobrobit pacijenata i davalaca krvi. Krv i njeni derivati predstavljaju osnovu savremene terapije, od direktnog transfuzijskog liječenja tokom hirurških intervencija do proizvodnje lijekova iz plazme, poput faktora VIII, albumina i drugih preparata nezamjenjivih u liječenju različitih oboljenja. Međutim, transfuzijsko liječenje nosi i određene rizike, posebno vezane za transfuzijom prenosive bolesti (HBV, HCV, HIV, sifilis). Uprkos stalnom napretku u dijagnostičkim metodama, uključujući uvođenje NAT testiranja, mogućnost prenosa infekcija nije potpuno eliminisana, što naglašava potrebu za kontinuiranim unapređenjem sigurnosnih protokola. Ovaj rad retrospektivno analizira prevalencu seroloških markera hepatitisa B, hepatitisa C, HIV-a i sifilisa kod dobrovoljnih i ciljanih davalaca krvi u periodu 2012–2015. godine, koristeći podatke Poliklinike za transfuziologiju JZU UKC Tuzla. Ukupno je analizirano 41 298 doza krvi. Davaoci su klasifikovani kao dobrovoljni i ciljani, a serološka testiranja provedena su primjenom standardiziranih i validiranih metoda (CMIA i EIA tehnologija). Rezultati istraživanja ukazuju na značajne razlike između dobrovoljnih i ciljanih davalaca. Prevalenca pozitivnih seroloških markera bila je viša u grupi ciljanih davalaca, pri čemu je najizraženija razlika uočena za hepatitis B ali i za hepatitis C i sifilis. Statistička analiza (Hi-kvadrat test) potvrdila je da su ove razlike visoko značajne (p < 0,001). Kod seroprevalence za HIV nije statistički dokazana značajna razlika između DDK i CDK što se objašnjava niskom opštom prevalencom i strogim protokolima odabira davalaca. Dobrovoljni davaoci su u većem broju bili mlađe životne dobi i višeg obrazovnog nivoa, što upućuje na povezanost demografskih faktora i sigurnosti darivanja krvi. Ovi nalazi potvrđuju pretpostavku da dobrovoljno, neplaćeno davalaštvo predstavlja sigurniji temelj transfuzijskog sistema u odnosu na ciljano davalaštvo, koje može nositi dodatne rizike usljed potencijalnog skrivanja medicinskih podataka. Rezultati također naglašavaju potrebu za kontinuiranom edukacijom i promocijom dobrovoljnog davalaštva, ali i za unapređenjem laboratorijske dijagnostike, uključujući širu dostupnost NAT testiranja, naročito u zemljama u razvoju. Zaključuje se da je osiguranje stabilnog sistema dobrovoljnog davalaštva krvi ključni preduslov za sigurnu i efikasnu transfuzijsku terapiju. Ovaj rad doprinosi boljem razumijevanju epidemioloških obrazaca transfuzijom prenosivih bolesti u našem regionu te pruža osnovu za razvoj strategija kojima se može unaprijediti sigurnost krvi, zaštita davalaca i pacijenata. Ključne riječi : dobrovoljni davaoci krvi, ciljani davaoci krvi, hepatitis B, hepatitis C, HIV, sifilis, sigurnost krvi.