Doktorske disertacije

Broj ljudi u poodmaklom životnom dobu zadnjih godina značajno je povećan u odnosu na 90-te godine. Starost stanovništva je povećao broj bolesnika s hroničnim zatajenjem bubrega zavisnih od dijalize. Od oko milion ljudi u svetu, koji se liječe hroničnom hemodijalizom više od polovine su stariji od 65 godina. Bubrežna insuficijencija udružena s komorbiditetima kao što je dijabetes mnogo je učestalija kod ovih bolesnika. Periferna arterijska bolest koja je normalna pojava kod starijih bolesnika, otežava stvaranje ili kreiranje novih arteriovenskih fistula (AVF). Po nekim studijama, dokazano je da za prvih 6 mjeseci postoji statistički značajno veća neuspješnost AVF (tromboza) kod starijih u odnosu na mlađe bolesnike. Početak dijaliznog programa među starijom populacijom povezan je sa mnogim poteškoćama, od kojih je najdominantniji stvaranje vaskularnog pristupa. Kod starijih bolesnika i pacijenata sa dijabetesom vaskularni pristupi imaju najmanju stopu uspješnosti. Kao prvi vaskulrni pristup za kreiranje AVF prema smjernicama American Journal of Kidney Disease (KDOQI) preporučuje se radiocefalična AVF, međutim po nekim studijama ona nije pravi izbor kod starijih bolesnika. Po njima je kod ovakvih bolesnika proksimalni pristup uspješniji. U svijetu još uvijek nema dovoljan broj studija koje analiziraju prednosti i nedostatke brahiocefalične u odnosu na radiocefaličnu AVF kod starijih pacijenta sa dijabetesom, tj. onih koje bi trebale dale definitivan odgovor na pitanje koja AVF je „pravi izbor“ za ovu populaciju pacijenata, što je predstavljao i osnovi razlog za izvođenje ovog istraživanja. Cilj istraživanja bio je: uporediti dugotrajnost brahiocefalične u odnosu na radiocefaličnu AVF kod starijih bolesnika sa dijabetesom; te uporediti učestalost komplikacija brahiocefalične u odnosu na radiocefaličnu AVF kod starijih bolesnika sa dijabetesom. Radne hipoteze su bile: brahiocefalična AVF kod starijih bolesnika sa dijabetesom ima dugotrajniju prohodnost u poređenju sa radiocefaličnom AVF; te brahiocefalična AVF kod starijih bolesnika sa dijabetesom ima manju incidencu komplikacija u poređenju sa radiocefaličnom AVF. Nulte hipoteze bile su negacija prethodno nabrojanih. U istraživanje je uključeno 120 ispitanika na redovnom programu hemodijalize u Kliničkom Centru Univerziteta u Prištini i drugim regionalnim bolnicama na Kosovu, gdje postoje centri za hemodijalizu. Svi ispitanici su bili dijabetičari stariji od 65 godina. Ispitanici su podijeljeni u dvije grupe u odnosu na lokalizaciju AVF. Grupu I sačinjavalo je 60 ispitanika sa brahiocefaličnom AVF, a grupu II 60 ispitanika sa radiocefaličnom AVF. Sve AVF kreirane su po prvi puta na nedominantnoj ruci od strane istog vaskularnog hirurga u periodu od 5 godina. U obje analizirane grupe nije bilo signifikantne razlike među spolovima, kao ni među prosječnim vrijednostima starosti te vrijednostima body mass indexa. Ispitivanje preoperativnih faktora rizika pokazalo je da su hipertenzija, pušenje i koronarna bolest najzastupljeniji u obje grupe. Upoređivanje zastupljenosti ovih faktora rizika između dvije grupe nije pokazalo statističi značajnu razliku. Analiza prohodnosti AVF ukazala je na statistički značajno bolju prohodnost kod ispitanika iz grupe I u svim vremenskim intervalima: nakon 6 mjeseci 95.0.% naspram 84.3%, p=0.039; nakon 12 mjeseci 90.0% naspram 75.0%, p=0.031; nakon 18 mjeseci 85.0% naspram 70.0%, p=0.049; kao i nakon 24 mjeseca 81.7% naspram 65.0%, p=0.039. Prosječna prohodnost AVF izražena u mjesecima bila je statistički značajno duža kod ispitanika iz grupe I: 21.4 ±6.2 mjeseci naspram 17.3 ±9.4 mjeseci; p=0.005. Analiza promjera arterija i vena prije ugradnje AVF nije pokazala statistički značajnu raziku između grupa: arterija 2.7 ±0.3 mm naspram 2.3 ±39.6, p=0.111; vena 3.3 ±0.5 mm naspram 3.1 ±0.6 mm, p=0.112. Za razliku od toga, statistički se značajno razlikovao promjer vene nakon ugradnje AVF u svim kontrolisanim vremenskim intervalima: nakon 3 mjeseca 3.7 ±0.4 mm naspram 3.5 ±0.3 mm, p=0.002; nakon 6 mjeseci 4.3 ±0.4 mm naspram 4.1 ±0.4, p=0.004; kao i nakon 12 mjeseci 4.7 ±0.5 mm naspram 4.4 ±0.5 mm, p=0.018. Istu tendenciju je pokazala i analiza prosječnog protoka kroz AVF u istim analiziranim vremenskim intervalima. Naime u svim intervalima statistički značajno je bio veći protok kroz AVF kod ispitanika iz grupe I: nakon 3 mjeseca 991 ±125.7 ml/min. naspram 829 ±54.9 ml/min., p=0.001; nakon 6 mjeseci 1089 ±118.2 ml/min., naspram 906 ±121.0 ml/min., p=0.001 kao i nakon 12 mjeseci 1112 ±127.4 ml/min. naspram 955 ±179.6, p=0.001. Analiza učestalosti značajnijih komplikacija između grupa pokazala je statističku značajnost kod najučestalijih komplikacija. Učestalost tromboze bila je statistički značajno manja kod ispitanika iz grupe I: 3.3% naspram 13.3%; p=0.048; kao i učestalost stenoze anastomoze: 0.0% naspram 6.6%; p=0.042. Isti trend se bilježi i kod analize ukupne incidence najznačajnijih komplikacija koja je bila statistički značajno manja kod ispitanika iz grupe I: 8.3% naspam 21.7%; p=0.040. Analiza spolne distibucije učestalosti tromboze kao najzastupljenije komplikacije nakon ugradnje AVF, pokazala je da kod ispitanika u grupi I nije bilo statističi značajne razlike između spolova (3.0% muškaraca naspram 2.8% žena; p=0.817) za razliku od grupe II gdje je statistički značano veća učestalost bila kod ženskih ispitanika (5.5% muškarci naspram 25.0% žena; p=0.029. Ista tendencija se pokazala i analiza spolne distribucija ukupnog broja komplikacija između grupa. Naime, kod ispitanika iz grupe I nije bilo statističi značajne razlike između spolova (6.0% muškaraca naspram 11.1% žena; p=0.481) za razliku od ispitanika iz grupe II gdje je zabilježena veću učestalost kod ženskih ispitanika (8.3% muškarci naspram 41.6% žena; p=0.002. Svi navedeni rezultati potvrđuju hipoteze ovog istraživanja da brahiocefalična AVF ima prednosti u odnosu na radiocefaličnu AVF, od kojih su najvažnje dugotrajnost i manja incidenca komplikacija. Ključne riječi: brahiocefalična AVF; radiocefalična AVF, prohodnost, komplikacije.

Uvod: Stepen MI kod EC-a je najvažniji morfološki prognostički faktor koji korelira s gradusom tumora, prisustvom nodalnih metastaza i ukupnim preživljavanjem. Cilj: Odrediti i usporediti dijagnostičke performanse i stepen korelacije tumorskih markera (HE4, CA 125 i CA 15-3), TVS i MRI u procjeni stepena MI kod EC-a dok definitivni patohistološki nalaz služi kao referentna metoda. Ispitanice i metode: Opservacijska prospektivna komparativna kohortna studija provedena je u tercijarnom centru od 2019. do 2021., uključila je 60 ispitanica s patohistološki potvrđenim EC-om, hospitaliziranih radi planiranog operativnog zahvata. Tumor markeri, TVS (subjektivna i dvije objektivne metode prema Gordonu i Karlssonu) i MRI urađeni su prije operativnog zahvata. Ispitanice su podijeljene u dvije skupine, nakon operativnog zahvata i patohistološke procjene MI: površna (<50%) i duboka (>50%). Rezultati: Prema referentnom metodu, bile su 34 (56.7%) ispitanice sa MI <50%, i 26 (43.3%) sa MI >50%. Koeficijent konkordancije između svih tumor markera, sve tri TVS metode, MRI i patohistološkog nalaza bio je statistički signifikantan (p <0.001). Najbolje dijagnostičke performanse HE4 imao je pri cut off vrijednosti od 99.6, gdje je za detekciju >50% MI imao senzitivnost 69.23%, specifičnost 85.29, PPV 78.3%, NPV 78.4%, te +LR 4.71 i -LR 0.36. CA 125 je najbolje dijagnostičke performanse imao pri cut off vrijednosti od 27.9, gdje je za detekciju >50% MI imao senzitivnost 65.38%, specifičnost 85.29%, PPV 77.3%, NPV 76.3%, +LR 4.45, te -LR 0.41. Subjektivna metoda u procjeni stepena MI postigla je senzitivnost 77%, specifičnost 94%, PPV 91%, NPV 84% i ukupnu tačnost 87%. Gordonova metoda u procjeni stepena MI postigla je senzitivnost 77%, specifičnost 88%, PPV 83%, NPV 83% i ukupnu tačnost 83 %. Karlssonova metoda postigao je senzitivnost 69%, specifičnost 88%, PPV 82%, NPV 79% i ukupnu tačnost 80%. MRI je postigao senzitivnost 97%, specifičnost 85%, PPV 83%, NPV 97% i ukupnu tačnost od 90%. Zaključak: Dvije slikovne metode (TVS i MRI) i tumor markeri izvode procjenu stepena MI jednako dobro, razlike u dijagnostičkoj performansi između triju metoda nisu statistički signifikantne. Ključne riječi: neoplazma uterusa, prognostički faktori, slikovne metode, biomarkeri, patohistologija.

Uvod: Ateroskleroza je hronična upalna bolest, koja se karakteriše stvaranjem plaka u zidu arterijiskih krvnih sudova. Vodeći je uzročnik smrti od moždanog i srčanog udara. Nastaje djelovanjem nemodificirajućih, modificirajućih i dodatnih riziko faktora. Cilj: Istražiti uticaj polimorfizama: rs2010963 u genu za VEGF, rs2107595 i rs11984041 u genu za HDAC9, rs3856806 i rs8192678 u genu za PPARG, rs2279238 i rs 12221497 u genu za LXRα te rs2230806 i rs1800977 u genu za ABCA1, na pojavu ateroskleroze na karotidnim arterijama. Istražiti uticaj polimorfizma rs2010963 u genu za VEGF na hemodinamske promjene karotidnih arterija sa stenozom >75%. Utvrditi prognostički značaj polimorfizama: rs2010963 u genu za VEGF, rs2107595 i rs11984041 u genu za HDAC9, rs3856806 i rs8192678 u genu za PPARG, rs2279238 i rs 12221497 u genu za LXRα te rs2230806 i rs1800977 u genu za ABCA1 na pojavu restenoze karotidnih arterija i cerebrovaskularnih događaja u pacijenata nakon revaskularizacije. Metode: Istraživanje je imalo retrospektivno-prospektivni karakter, te je obuhvatilo 823 pacijenta (329 eksperimentalna i 494 kontrolna grupa), koji su liječeni na „MC Medicor d.d., „Splošna bolnišnica Izola” i na „UKC Maribor”, Republika Slovenija. Istraživanje je obuhvatilo sve pacijente sa aterosklerotskim bolestima karotida (operirane i neoperirane) u periodu od januara 2010. do januara 2020. godine. Pacijentima je mjerena brzina protoka krvi i dijametri karotidnih i vertebralnih arterija, dopplerskom ultrasonografijom. U studiji je korištena medicinska dokumentacija, CT angiografija, Doppler krvnih sudova vrata, upitnici. Također, rađena je biohemijska analiza krvi, te kontrolni Doppler krvnih sudova vrata. Imunohistohemijska analiza polimorfizma rs2107595 HDAC9 gena i genetska analiza polimorfizama: rs2010963 VEGF gena; rs3856806, rs8192678 PPARG gena; rs11984041, rs2107595 HDAC9 gena; rs2230806, rs1800977 ABCA1 gena i rs12221497, rs2279238 LXRα gena, je provedena na „Institutu za histologiju i embriologiju” Medicinskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani. Rezultati: Polimorfizam rs2107595 HDAC9 gena je povezan sa nastankom aterosklerotskih promjena na karotidnim arterijama, u dva genetska modela, kodominantnom (OR 3,81; CI 1,06–13,77; p = 0,04) i recesivnom (OR= 3,10; CI 1,16–8,27; p = 0,02), također, razlike između ispitivanih grupa su pronađene u genotipu (p < 0,020) i frekvenciji alela (p < 0,010). Imunohistohemijska analiza polimorfizma rs2107595 HDAC9 gena, pokazala je znatno veću površinsku gustoću HDAC9-pozitivnih stanica u ispitanika s alelom A u usporedbi sa HDAC9 homozigotima (divlji tip) (755 ± 235/mm2 u odnosu na 392 ± 153/ mm2; p < 0,001). S druge strane, komparirajući različite genetičke modele nasljeđivanja pronađena je statistički značajna negativna povezanost polimorfizama rs12221497 i rs2279238 LXRA gena i aterosklerotskih promjena na karotidnim arterijama, u dominantnom genetičkom modelu (OR=0.50, 95%CI=0.32-0.78, p=0.012) za rs12221497 i za rs2279238 u kodominantnom (OR=0.16, 95%CI= 0.29 – 0.925, p = 0,040) i recesivnom (OR=0.17, 95%CI=0.03 – 0.95, p = 0,043). Distribucija genotipa i frekvencija alela između analiziranih grupa, za rs12221497 je značajno različita (p=0.003 i p=0.006), dok je za rs2279238 razlika izražena samo u genotipu (p=0.045). Nisu pronađene značajne promjene u hemodinamskim parametrima, na karotidnim arterijama bolesnika sa stenozom većom od 75%, kod polimorfizma rs2010963 u genu za VEGF. Po recesivnom genetskom modelu, homozigoti sa MAF alelom, kod polimorfizama rs1800977 ABCA1 gena i rs12221497 LXRA gena, imali su manji procenat restenoza karotidnih arterija. Dok su homozigoti sa MAF alelom, kod polimorfizama rs2230806 ABCA1 gena, imali manji procenat nastanka CVI i TIA, kod ispitanika na slovenskoj populaciji. Zaključak: Starija životna dob, loše regulisan lipidni status, arterijska hipertenzija, pušenje, fizička neaktivnost, genetske mutacije i epigenetski faktori su vodeći faktori rizika za nastanak ateroskleroze karotidnih arterija. Farmakološka terapija kao i promocija zdravijeg načina života odgađaju pojavu i povećavaju dužinu života osoba sa karotidnom aterosklerozom. Polimorfizmi VEGF, HDAC9, PPARG, LXRA i ABCA1 gena imaju varijabilan uticaj na nastanak i razvoj ateroskleroze. Polimorfizam rs2107595 HDAC9 gena pokazuje povezanost sa nastankom i progresijom karotidne ateroskleroze, u kodominantnom i recesivnom genetičkom modelu na slovenskoj populaciji. Imunohistohemijska analiza je potvrdila znatno veću numeričku površinsku gustoću HDAC9-pozitivnih stanica u ispitanika s alelom A u usporedbi sa HDAC9 homozigotima (divlji tip) (755 ± 235/mm2 u odnosu na 392 ± 153/ mm2; p < 0,001). Polimorfizmi rs2279238 i rs12221497 LXRA gena pokazuju manji rizik za nastank i razvoj karotidne ateroskleroze na slovenskoj populaciji. Polimorfizam rs2279238 pokazuje značajnu asocijaciju u kodominantnom i recesivnom genetičkom modelu, dok polimorfizam rs12221497 pokazuje značajnu povezanost u dominantnom genetičkom modelu. Polimorfizma rs2010963 u genu za VEGF, ne pokazuje značajan uticaj na hemodinamske promjene kod bolesnika sa stenozom većom od 75%. Da se pretpostaviti, da homozigoti sa MAF, polimorfizama rs1800977 ABCA1 gena i rs12221497 LXRA gena, po recesivnom genetskom modelu, smanjuju nastank restenoze karotidnih arterija, dok polimorfizam rs2230806 ABCA1 gena, smanjuje broj CVI i TIA, kod ispitanika na slovenskoj populaciji. Međutim, ove rezultate treba uzeti sa oprezom, jer su rađeni na vrlo malom uzorku i na homogenoj populaciji.

Medicinska nutritivna terapija (MNT) je ključna komponenta u liječenju dijabetesa (DM). Cilj svih terapijskih mjera je da se postigne ciljna metabolička kontrola, spriječi razvoj komplikacija i smanji rizik KVB. Većina oboljelih od tip 2 dijabetes mellitusa (T2DM) može se pravilno tretirati i bolest držati pod kontrolom kroz redovnu fizičku aktivnost, zdravu i uravnoteženu ishranu. Ne postoji jedinstven idealan plan obroka. MNT je potpuno individualna i treba biti prisutna u liječenju dijabetesa od samog početka kontinuirano uz farmakološku terapiju uzimajući u obzir životni stil, prehrambene navike i vrstu antidijabetične terapije. Iako većina smjernica za dijabetes preporučuje započinjanje farmakoterapije tek nakon što se promijene životne navike, prehrambene i fizička aktivnosti, to se u praksi uglavnom ne primjenjuje. Kontrola ishrane je važna, ali ju je teško provoditi. Zablude o ishrani u T2DM dodatno povećavaju izazove provođenja MNT. Ograničavanjem ugljikohidrata u ishrani kod osoba s T2DM možemo poboljšati glikemijsku i lipidnu kontrolu, glikozirani hemoglobin (HbA1c), smanjiti tjelesnu masu i potrošnju inzulina. MNT -a ne samo da će dovesti do pozitivnog ishoda u kontroli dijabetesa, već će i poboljšati kvalitetu života, čime će se spriječiti dugotrajne komplikacije dijabetesa . Svrha ovog istraživanja je istaknuti značaj MNT u ukupnoj metaboličkoj kontroli dijabetesa. Iz tog razloga pacijenti bi trebali imati znanje o bolesti i ishrani, a u tu svrhu, svi zdravstveni radnici moraju kontinuirano educirati pacijente o promjenama u svojim prehrambenim navikama i medicinskoj nutritivnoj terapiji. Ključne riječi: Medicinska nutritivna terapija, planiranje obroka, tip 2 dijabetes, ugljikohidrati, metabolička kontrola

Uvod: Pojam akutni koronarni sindrom se odnosi na bilo koju grupu kliničkih simptoma kompatibilnih s akutnom ishemijom miokarda i uključuje nestabilnu anginu, infarkt miokarda bez elevacije ST segmenta (NSTEMI) i infarkt miokarda sa elevacijom ST segmenta (STEMI). Cilj: Povezati parametre sistemskog inflamatornog odgovora sa aktivnošću faktora koagulacije i sistolnom funkcijom lijeve komore u ranoj fazi STEMI kod pacijenata koji su tretirani primarnom perkutanom koronarnom intervencijom (pPCI). Cilj rada je bio prikazati faktore utiču na pojavu velikih neželjenih kardiovaskularnih događaja (MACE, engl. major adverse cardiac events), te konstruisati prediktujući skor. Metode: Istraživanje je imalo retrospektivno-prospektivni karkater, te je obuhvatilo 357 pacijenta (n= 357), koji su liječeni na Klinici za kardiologiju i urgentnu internu medicinu Vojnomedicinske akademije, Beograd, Republika Srbija, u periodu od januara 2010. godine do aprila 2019. godine. Nakon prijema i pPCI pacijenti su praćeni šest mjeseci te je bilježen MACE. Varijable koje su se kroz analizu pokazale signifikantnim su korištene za konstrukciju prediktujućeg skora. Rezultati: Ejekciona frakcija lijeve komore (EFLV) je signifikantno niža sa porastom godina pacijenta, Selvesterovim elektrokardiografskim skorom veličine infarkta, vrijednostima kreatin kinaze MB (CKMB), C-reaktivnog proteina (CRP) i moždanog natriuretičnog peptida (BNP), a signifikantno veća sa porastom vrijednosti holesterola, faktora II koagulacije i proteina C. Faktori koji povećavaju šansu za MACE bili su dob, viša Killip klasa, zahvaćenost prednjeg zida lijeve komore, zahvaćenost desne komore, prisustvo višesudovne koronarne bolesti i vrijednosti BNP. Zabilježeni su zaštitni učinci u vezi s većim brojem stentova, prethodne terapije statinima i višim vrijednostima EFLV 5 dana nakon pPCI. Senzitivnost MACEPRED skora ocjene 9 ili više je 60,9%, a specifičnost 74,7%. Zaključak: Starija životna dob, veći Selvesterov elektrokardiografski skor, veće vrijednosti CKMB, CRP i BNP su prediktori niže EFLV u akutnoj fazi STEMI. Veće vrijednosti holesterola, veće vrijednosti faktora II koagulacije (protrombina), kao i veće vrijednosti proteina C su prediktori očuvane EFLV. Očuvana sistolna funkcija lijeve komore u akutnoj fazi infarkta miokarda je povezana sa manjom stopom javljanja MACE tokom šestomjesečenog praćenja pacijenata. Tijekom devetogodišnjeg razdoblja u bolesnika s dijagnozom STEMI, utvrđeno je da je prisutnost višesudovne koronarne bolesti i postojanje prednjeg infarkta miokarda, najviše utiču na nastanak MACE-a. Ključne riječi: akutni koronarni sindrom, infarkt miokarda sa elevacijom ST segmenta, tretman, prognoza.

Cilj ovog istraživanja je komparacija dvije modifikacije reza na rožnici kod operacije sive mrene, metodom fakoemulzifikacije implantacijom intraokularne leće. Istraživanje je obavljeno na Klinici za očne bolesti UKC-a Tuzla. Istraživanje je započelo tokom 2017/2018. godine. Ispitanici su bili podijeljeni u dvije grupe, po 30 pacijenata (očiju), ukupno 60. Jednu grupu sačinjavali su ispitanici, kojima se radila operacija katarakte fakoemulzifakacije ugradnjom intraokularne leće; rezom na rožnici, postavljenim na najviše zakrivljeni meridijan rezom od 3,0 mm. Druga grupa pacijenata imala je istu operaciju s dva reza (drugi postavljen 180 stepeni udaljen od prvog) - pozicioniranim na najzakrivljeniji meridijan na rožnici od 3,0 mm. Kod svih pacijenata urađen je oftalmološki pregled, preoperativna priprema, operativni zahvat i postoperativno praćenje, prema već predviđenom protokolu, koji je bio isti za obje ispitivačke grupe. Dokumentiranje vrijednosti jačine astigmatizma, kao i topografsku projekciju najjačeg i najslabijeg meridijana na rožnici, radilo se na dan same operacije (30 dana nakon operacije , 60 dana poslije, kao i 90 dana poslije operacije). Analizom naših rezultata utvrdili smo da se postoperativna vidna oštrina, 30 dana nakon operacije, uspostavlja brže kod operisanih od katarakte s pojedinačnim rezom na rožnici, a da utoku daljih kontrolnih pregleda nepostoji razlika u ne korigovanoj vidnoj oštrini. Posmatrajući i analizirajući vrijednosti postoperativnog astigmatizma signifikantna razlika se pojavljivala na kontrolnim pregledima,u periodu između 60 i 90 dana nakon operacije i to u korist operacije duplim rezom; postavljenim na najzakrivljeniji meridijanrožnice. Analizom i razmatranjem vrijednosti hirurški induciranog astigmatizma utvrđeno je da su vrijednosti (hirurški induciranog astigmatizma) veće u grupi s parnim rožničnim rezom na najzakrivljinijem meridijanu rožnicei to na svim kontrolnim pregledima. U toku posmatranja i analize vrijednosti rezidualnog astigmatizma u obje grupe uočava se da je rezidualni astigmatizam signifikantno manji, u grupi s parnim rožničnim rezom na najzakrivljenijem meridijanuu toku postoperativnog perioda; i to na svim postopertaivnim kontrolama. U ovoj studiji pokazali smo da postavljanjem parnog rožničnog reza na najstrmiji meridijan rožnice možemo smanjiti preoperativni astigmatizam, prisutan blago do srednje, a postavljanjem pojedinačnog rožničnog reza na najstrmiji meridijan rožnice mogu se smanjiti nešto manje prisutne preoperativne vrijednosti rožničnog astigmatizma. Za više vrijednosti rožničnog astigmatizma mogu se koristiti druge operativne mogućnosti, kao što je ugradnja torične intraokularne leće, sama ili u kombinaciji pozicioniranja rožničnog reza (pojedinačnog ili parnog) na najstrmiji meridijan rožnice. Utvrđivanjem vrijednosti hirurški induciranog astigmatizma (SIA) dobili smo uvid u uticaj samog operativnog zahvata, na već prisutan preoperativni astigmatizam. Samo sa saznanjem vrijednosti hirurški induciranog astigmatizma može se ući u precizno i pouzdano rješavanje preoperativnog astigmatizma; bilo toričnim intraokularnim lećama ili rezovima na najstrmijem meridijanu rožnice u toku operativnog zahvata katarakte.

Uvod: Zdravstveni radnici imaju vrlo zahtjevan posao i svojim odlukama upravljaju zdravljem, morbiditetom i mortalitetom pacijenata, a od Starog doba dužni su slijediti Hipokratovu odrednicu sigurnosti pacijenta “ Primum non nocere“ (najprije ne naškoditi). Ipak, pogreške i neželjeni događaji mogu nastati pri svakom medicinskom postupku i na svim razinama zdravstvenog sustava. Sigurnost pacijenta je važan element i predstavlja najpouzdaniju mjeru djelotvornog i učinkovitog zdravstvenog sustava u kojem prevladava kvaliteta. Interes za sigurnost pacijenata potaknuta je rezultatima nedavnih istraživanja koji otkrivaju raširenu pojavu nesigurne zdravstvene skrbi i njen rastući trend. Česte nepredvidive situacije, ograničeni resursi i stresori uz nizak nivo potpore nadređenih i kolega, emocionalno i tjelesno opterećuju i mogu razviti u zdravstvenih radnika pad empatije, sopstveni osjećaj nesigurnosti, pad zadovoljstva poslom i loše zdravlje. Zbog odluke koja na bilo koji način utječe ili čak oštećuje osobu s kojom suosjeća, a ne razmišlja na empatičan način, zdravstveni radnik je često u opasnosti da donese lošu odluku ili promijeni donešenu, te na taj način ugrozi kvalitetu zdravstvene skrbi. Problem u uspješnom pružanju zdravstvene skrbi nastaje kad se pacijent sluša, a ne čuje. Pacijent percipira nesigurnost kad ga zdravstvene radnik čuje, ali ne razumije. Osjećaj zdravstvenog radnika da je obavezan dolaziti na posao iako je bolestan, pod stresom ili kad na bilo koji drugi način ne može obavljati svoj posao adekvatno, podrazumijeva postojanje prezentizma. Ciljevi istraživanja: Utvrditi povezanost empatije prema pacijentu i stavova zdravstvenih radnika o sigurnosti pružanja zdravstvene skrbi pacijenata, motivacije za rad zdravstvenih radnika i prezentizma zdravstvenih radnika. Utvrditi povezanost empatije prema pacijentu, radne uspješnosti i želje zdravstvenih radnika za napredovanjem u poslu. Ispitanici i postupci istraživanja: Istraživanje je bilo dizajnirano kao prospektivna, presječna studija (engl. cross sectional study), a provedeno je anketiranjem pomoću upitnika. Istraživanjem su bili obuhvaćeni zdravstveni radnici primarne zdravstvene skrbi, pružatelji zdravstvene skrbi pacijentima u Javnoj zdravstvenoj nastvnoj ustanovi Dom zdravlja Tuzla. Za istraživanje je korištena metoda anketiranja samo-odgovora ispitanika na upitnike, na dobrovoljnoj osnovi i uz poštivanje etičkih odredbi anonimnosti. Podatci o Prezentizmu procijenjeni su Stanfordovom skalom za Prezentizam. Radna uspješnost i želja za napredovanjem procijenjeni su Skalom za procjenu želju za napredovanjem, korištenim u prethodnim sličnim istraživanjima. Za procjenu stavova o sigurnosti pacijenta, pogreškama u liječenju, te izvješćivanju o neželjenim događajima korišten je upitnik kreiran specijalno za ovo istraživanje prema prethodnim istraživanjima u ovom području. Dio specifičnog dijela anketnog lista činio je standardizirani upitnik o prezentizmu Stanford (SPS-6). Rezultati istraživanja su pokazali da je SPS-6 valjan, pouzdan i točan instrument za Prezentizam. Nije utvrđena povezanost suosjećanja i empatije prema pacijentu i stavova zdravstvenih radnika o sigurnosnoj organizacionoj kulturi ustanove. Zapravo, sigurnosna kultura je aktivnost koju obezbjeđuje poslodavac, razvojni je proces i proces procedura koje pružaju kvalitetu sigurnosti (cilj 1 - nije potvrđena radna hipoteza). Samo 37% ispitanika izvjestilo je da je motivirano za rad. Utvrđena je povezanost empatije prema pacijentu i motivacije za rad (P<0.001), kao i regresionom analizom visok rizik za smanjen radni učinak zbog pada motivacije u ispitanika koji nemaju empatiju u odnosu na većinu. Neempatija je povezana sa stavom da bi ispitanik mogao imati veću moć u službi (Spearman korelacija 0.018, P = 0.017) (cilj 2 - potvrđena radna hipoteza u ovom dijelu)! Utvrdili smo rizik od gubitka empatije u uvjetima želje za postizanjem veće moći u službi i također u uvjetima iskazivanja želje za napredovanjem na način napredovanja po hijerarhiji, a ne razvojem kompetencija i znanja. Nije utvrđena značajna statistička korelacija između neempatije i prezentizma (P>0.05). Faktori prezentizma nisu prediktori gubitku empatije (cilj 4 - nije potvrđena radna hipoteza). Naša predložena definicija empatične zdravstvene ustanove je da ona bude strukturirana i organizirana na takav način da stvara uvjete za empatičnu interakciju između pružanja zdravstvene skrbi zdravstvenih djelatnika pacijentima, ali ne na proizvoljan način. Očekuje se empatičan pristup kroz kompletnu skrb svih pacijenata prilikom svih usluga. Sustav nije empatičan ako postoji samo jedna skupina zdravstvenih radnika koji njeguju empatiju u usluzi koju pružaju. Empatija sustava odražava se u cjelokupnoj strategiji empatijskog zadovoljavanja svih zdravstvenih potreba u cijelom sustavu. Zaključak: Empatija, Prezentizam, apsentizam, sigurnost pacijenata, zadovoljstvo poslom, želja za napredovanjem i radna uspješnost dio su kulture svake zdravstvene zajednice. Njihova povezanost je neosporiva, a poboljšanjem svake od navedenih dimenzija poboljšava se kvaliteta pruženih usluga pacijentima i njihova sigurnost. Ključne riječi: empatija, motivacija, zadovoljstvo poslom, Prezentizam, sigurnost pacijenata

Hiperparatireodizam je čest endokrini poremećaj, sa značajnim morbiditetom i mortalitetom. Hirurški tretman je metoda izbora u liječenju pacijenata sa hiperparatireodizmom. Za uspješan operativni zahvat paratireoidektomiju neophodna je tačna preoperativna lokalizacija paratireoidnih žlijezda. Cilj naše studije bio je evaluirati dijagnostičke metode za lokalizaciju uvećanih paratireodinih žlijezda. Analizirali smo retrospektivno-prospektivno podatke 79 pacijenata kojima je urađena totalna ili subtotalna paratireoidektomija u periodu od januara 2011. godine do februara 2018. godine. Prosječna starosna dob pacijenata bila je 51,13±11,83, sa prevalencom ženskog pola 67%. Analizirali smo indikacije za pregled, kao i prisustvo komorbiditeta kod pacijenta sa primarnim, sekundarnim i tercijarnim hiperparatireodizmom. Preoperativno i postoperativno analizirane su vrijednosti kalcija, fosfora i parathormona. Za dijagnostiku lokalizacije i veličine paratireoidnih žlijezda koristili smo ultrazvučni pregled, scintigrafiju, operativni nalaz i patohistološki nalaz. Analizirali smo korelaciju lokalizacije paratireoidnih žlijezda dobivenih ultrazvučnim pregledom i intraoperativnim nalazom. Najveći broj paratireoidnih žlijezda nađeno je u projekciji donjih polova štitne žlijezde. Rezultati McNemar testa, Fi koeficjenta korelacije i Kappa koeficjenta slaganja pokazali su da postoji pozitivna korelacija. Izračunali smo senzitivnost i specifičnost ultrazvuka (57,1% i 92,3 %) i scintigrafije (49,5% i 93,3%). Povezanost lokalizacije paratireoidnih žlijezda i patohistološke dijagnoze rađena je primjenom hi kvadrant testa. Najčešća dijagnoza bila je hiperplazija u 75,8 %, zatim slijedi adenom u 11,5%. Ove dijagnoze bile su češće u donjim žlijezdama, međutim bez statističke značajnosti. Nakon mjerenja stvarnih veličina paratireoidnih žlijezda i veličina po utvrđenoj skali procjene, komparirali smo povezanost veličina ultrazvukom i patohistološkim nalazom. Računanjem Spearmanovog koeficjenta korelacije nađena je statistički značajna povezanost stvarnih veličina žlijezda, kao i po utvrđenoj skali procjene. Povezanost veličina paratireoidnih žlijezda (procjenjenih ultrazvukm i patohistološkim nalazom) i serumskih vrijednosti parathormona testirana je također računanjem Spearmanovog koeficjenta korelacije. Nađena je statistički značajna razlika korelacije serumskih vrijednosti parathormona i veličina žlijezda u patoistološkom nalazu po utvrđenoj skali procjene. Nađena je i statistički značajna povezanost ukupnog broja paratireoidnih žlijezda i parathormona. Ključne riječi: hiperparatireodizam, paratireoidne žlijezde, parathormon