Doktorske disertacije

Cilj: Istražiti prognostičku vrijednost Ki-67, histološki stepena i progesteronskih receptora kod pacijenata sa ranim karcinom dojke pozitivnim na estrogenski receptor i negativnim na receptor humanog epidermalnog faktora rasta 2 (HER2-). Iako je aktivnost proliferacije različitih tumora procijenjenih antigenom Ki-67 opsežno proučavana u posljednjoj deceniji i pokazala da je ekspresija Ki-67 koristan prognostički faktor za karcinom dojke, još uvijek postoji kontroverza o korisnoj vrijednosti Ki-67. Metode i ispitanici: Retrospektivna studija je obuhvatila period od 2016. do 2022. godine obuhvatila je 106 pacijenata iz Brčko distrikta, sa ranim estrogen pozitivnim i HER2- receptorima negativnim karcinomom dojke. Prosječna starost pacijenata bila je 62,37±11,65 godina. Pacijenti su podijeljeni u grupe sa visokim/niskim Ki-67 i visokim/niskim histološkim gradom, visokim/niskim Ki-67 te visokim/niskim progesteronskim receptorima. Urađena je multipla linearna regresiona analiza za relaps bolesti i mortalitet. Rezultati: Multiplom linearnom regresionom analizom je pokazano da su najvažniji prognostički faktori za recidiv ranog karcinomoma dojke sa pozitivnim estrogenskim i negativnim HER2 receptorima, visok histološki gradus, a naročito kombinacija visokog histološkog gradusa sa visokom Ki-67 ekspresijom. Multiplom linearnom regresionom analizom je pokazano da su najvažniji prognostički faktori za mortalitet ranog karcinomoma dojke sa pozitivnim estrogenskim i negativnim HER2 receptorima, visok histološki gradus, visoka Ki-67 ekspresija i kombinacija visokog histološkog gradusa sa visokom Ki-67 ekspresijom. Pacijentice sa niskom Pg ekspresijom su imale značajno češće viši histološki gradus I značajno višu Ki-67 eskpresiju. Zaključak: Kombinacija visokog Ki-67 sa visokim histološkim stepenom i niskim progesteronskim recetorima u pozitivnom na estrogenski receptor i HER2 negativnom ranom karcinomu dojke je važan prognostički faktor.

Uvod: Različite studije sprovedene u posljednjih nekoliko godina pokazale su uzročnu vezu između humanog papiloma virusa (HPV) i benignih i malignih lezija na sluznici larinksa (grkljana). Dok je HPV niskog rizika (LR HPV), prvenstveno tipovi 6 i 11, povezan s rekurentnom respiratornom papilomatozom i drugim benignim promjenama poput polipa, nodula i displazije, HPV visokog rizika (HR HPV), posebno tipovi 16 i 18, uveliko su povezani s karcinomom larinksa. U Bosni i Hercegovini do sada nije rađena studija o povezanosti HPV-a i lezija na larinksu. Sprovedena studija je prospektivnog karaktera s ciljem utvrđivanja prevalence visokorizičnih (HR) i niskorizičnih (LR) humanih papiloma virusa (HPV) u bolesnika sa dobroćudnim lezijama larinksa i karcinomom pločastih ćelija larinksa (planocelularni karcinom-LSCC). Ispitanici i metode: Istraživanje je prospektivnog karaktera, obuhvata uzorak od 140 pacijenata kod kojih su verifikovane morfološke promjene na larinksu, za koje je indiciran hirurški tretman i kod kojih postoji odredjena klinička simptomatologija po tipu disfonije. Dio ispitanika su pacijenti sa benignim promjenama na larinksu, a drugi dio su pacijenti sa malignim promjenama larinksa (planocelularni karcinom). Svi su testirani na visokorizične i na niskorizične tipove HPV-a. Uzorci za preporučenu HPV analizu uzeti su pomoću pamučnih štapića iz Digeneovog kompleta za prikupljanje uzoraka (Sample Collection Kit) s površine zahvaćenog područja sluznice larinksa blagim rotacijskim pokretom kroz direkoskop. Detekcija prisustva HPV-a u endolaringealnom brisu izvršena je korištenjem Digeneovog HPV testa - Hybride Capture II, a rezultati su dobijeni na DML 2000 luminometru. Rezultati: U ovu studiju bilo je uključeno ukupno 140 pacijenata, među kojima je bilo 106 muškaraca i 34 žene. Od ukupnog broja ispitanika, 47 pacijenata imalo je benigne promjene na larinksu, dok je kod 93 pacijenta dijagnostikovana maligna lezija. Pacijenti muškog spola imali su duplo veću učestalost pojave malignih oboljenja larinksa (77,36%) u poređenju sa ženama, kod kojih je ta učestalost iznosila 32,25%. Od ukupno 140 pacijenata, kod 96 (68,57%) je detektovana HPV infekcija. Među njima je 9 pacijenata pozitivnih i na LR HPV i na HR HPV, 65 pacijenata je bilo pozitivno samo na LR HPV, dok je 22 bilo pozitivno isključivo na HR HPV. Ako uporedimo podatke za LR HPV pozitivne gdje su udjeli za benigne lezije 25.68 % i za maligne lezije 74.32 %, te HR HPV gdje su udjeli za benigne lezije 58.06 %, a maligne lezije 41.94 % dolazimo do zaključka da HR HPV infekcija nije striktno u korelaciji sa razvojem maligne bolesti. Zaključak: Rezultati ove studije naglašavaju značajan utjecaj HPV infekcije na benigne i maligne promjene u sluznici grkljana. Identificirali smo značajnu korelaciju, koja iznosi 67%, između HPV infekcije i malignih promjena u grkljanu, a čak i veću kod benignih promjena 72%. Međutim, buduće studije zahtijevaju veće veličine uzoraka, identifikaciju specifičnih tipova virusa, te produženo praćenje pacijenata a sve u cilju utvrđivanja uticaja HPV-a na prognozu, liječenje i stopu preživljavanja. Ključne riječi: Humani papiloma virus (HPV), grkljan (larinks), benigni, rak grkljana.

Uvod: Prethodne studije su pokazale da SARS-CoV-2 infekcija dovodi do promjena na nivou retinalne mikrocirkulacije Cilj: Cilj ove studije bio je ispitati dugotrajne promjene retinalne mikrocirkulacije kod ispitanika koji su imali COVID-19 i to najmanje tri mjeseca nakon infekcije sa ne-invazivnom metodom optičkom koherentnom tomografijom-angiografijom (OCTA) Metode: U ovoj presječnoj kontroliranoj studiji, komparirano je pedeset ispitanika koji su imali COVID-19 sa pedeset zdravih ispitanika podudarnih u odnosu na spol i dob. Nakon kompletnog oftalmološkog pregleda, svim ispitanicima je urađeno OCTA snimanje (RTVue XR Avanti, Optovue, Fremont, CA, USA). Rezultati: Prosječno vrijeme između urađenog pozitivnog PCR test na SARS-CoV-2 i oftalmološkog pregleda bilo je 479.20 } 197.1 (126 - 754 days). Oftalmološki pregled svih ispitanika koji su imali COVID-19 je bio uredan. Utvrđena je značajna redukcija gustoće protoka (VD) u superficijalnom sloju (p = 0,046) i dubokom sloju (0,044) fovealne regije kod očiju ispitanika koji su imali COVID-19 u odnosu na zdravu kontrolnu grupu. Također je utvrđeno da je površina i prečnik fovealne avaskularne zone (FAZ) značajno veći kod ispitanika koji su imali COVID-19 (p < 0.001). Zaključak: Ispitanici koji su imali COVID-19 imaju dugotrajne promjene gustoće protoka makule u površnom i dubokom sloju u predjelu fovealne regije i uvećanje FAZ površine i prečnika u poređenju sa zdravom kontrolnom grupom. Ključne riječi: SARS-CoV-2; retinalna mikrocirkulacija; COVID-19; OCTA.

Karcinom mokraćnog mjehura često se dijagnosticira u muškoj populaciji, predstavljajući sedmi najčešći karcinom globalno i deseti najčešći karcinom uzimajući u obzir oba spola. Incidenca je viša kod muškaraca. Razumijevanje epidemiologije ovog karcinoma ključno je za prevenciju i rano otkrivanje bolesti. Malignitet, stadijum razvoja i stratifikacija rizika igraju ključnu ulogu u odabiru odgovarajuće strategije liječenja, posebno za mišićno-neinvazivne karcinome mokraćnog mjehura (NMIBC). Razlike u incidenci i mortalitetu među državama objašnjavaju se različitim riziko faktorima, praksom dijagnostike i pristupačnošću tretmana. Unatoč varijacijama, primijećen je opći trend smanjenja incidence i mortaliteta u nekim registrima. Epitelni karcinomi čine većinu karcinoma mokraćnog mjehura, dok su sarkomi rijetki. Većina pacijenata ima oboljenje ograničeno na mukozu ili submukozu. Mlađi pacijenti često imaju veći postotak oboljenja u ranijim stadijima, ali unatoč lokalnom liječenju, imaju visok postotak recidiva i progresije. Liječenje mišićno neinvazivnog karcinoma mokraćnog mjehura zahtijeva značajne troškove, s obzirom na čestu pojavu bolesti, potrebu za doživotnim praćenjem i visok postotak recidiva koji zahtijevaju ponovni operativni tretman. Glavni cilj je smanjiti broj recidiva kako bi se smanjili ukupni troškovi tretmana. Cilj ovog istraživanja je uporediti razliku između adjuvantne kemoterapije i adjuvantne imunoterapije u njihovoj učinkovitosti u smanjenju broja recidiva tumora. U ovoj prospektivnoj kliničkoj studiji, koja je uključila 99 bolesnika s NMIBC od marta 2018. - marta 2023., objavljuju se rezultati za sve skupine rizika bolesnika liječenih intravezikalnom kemoterapijom Epirubicinom ili BCG imunoterapijom, nakon TURBT-a (Trans uretralne resekcije tumora mokraćnog mjehura) unutar 1 godine. Bolesnici su stratificirani u 2 skupine. Prva skupina liječena je epirubicinom (1 doza unutar 24 sata od operacije, zatim 6 sedmičnih instilacija i 3 doze održavanja), a druga skupina liječena je BCG-om (2-3 sedmice nakon TURBT-a 6 sedmičnih instilacija i 3 doze održavanja) . Razdoblje praćenja bilo je 24 mjeseca. U bolesnika liječenih intravezikalnom kemoterapijom recidiv se javio u 9 bolesnika (17,64%), a u bolesnika liječenih BCG-om recidiv se javio u 7 bolesnika (14,58%). Uočena je slična pojava recidiva bolesti u obje skupine (p=0,787). Rezultati istraživanja pokazuju sličan terapijski odgovor svih skupina rizika bolesnika liječenih kemoterapijom i imunoterapijom. Troškovi kemoterapije znatno su niži. Budući da će proizvodnja BCG-a u budućnosti prestati, zadatak urologa je uvesti intravezikalnu kemoterapiju u širu primjenu te je osuvremeniti kao sigurnu i učinkovitu metodu adjuvantnog liječenja mišićno-neinvazivnog karcinoma mokraćnog mjehura. Ključne riječi: Mišićno-neinvazivni karcinom mokraćnog mjehura; kemoterapija; imunoterapija; epirubicin; Bacillus Calmette-Guerin;

Uvod: Uspješna transplantacija je metoda izbora u liječenju pacijenata koji se nalaze u završnom stadiju hronične bubrežne bolesti i omogućava bolju kvalitetu života i preživljavanje pacijenata. Ipak, ove prednosti dolaze sa sve većim rizikom metaboličkih abnormalnosti, koje negativno utiču na ishod transplantacije. Metabolički sindrom nakon transplantacije bubrega (PTMS) ima visoku prevalencu i može negativno uticati na ishod grafta. Cilj ovog istraživanja bio je analizirati prevalencu metaboličkog sindroma (MS) i procijeniti efikasnost savremene terapije metaboličkog sindroma na postizanje ciljne metaboličke kontrole u primaoca nakon transplantacije bubrega, te analizirati uticaj imunosupresivne terapije i funkcije bubrežnog grafta na pojavu metaboličkih poremećaja nakon transplantacije bubrega. Metode: U jednogodišnjem prospektivnom istraživanju ispitivali smo efikasnost primjene savremene terapije metaboličkog sindroma u 142 primaoca transplantiranog bubrega u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla (UKC Tuzla). Podaci ispitanika su prikupljeni tokom protokolarnih posttransplantacijskih periodičnih kontrola u jednogodišnjem periodu praćenja. Uključivali su podatke iz medicinske dokumentacije, aktuelnog kliničkog pregleda I laboratorijskih analiza. Rezultati: Učestalost metaboličkog sindroma nakon transplantacije bubrega je visoka (60%), a značajno se smanjuje nakon provedene terapije za metabolički sindrom (53%). Novonastali dijabetes neakon transplantacije (NODAT) je zabilježen u 17% ispitanika. Nakon provedene terapije za metabolički sindrom uočeno je statistički zmačajno smanjenje u prosječnim vrijednostima glikemije i HA1C ispitivanih skupina. Hiperlipoproteinemija je zabilježena u 44% ispitanika a nakon provedene terapije za metabolički sindrom dolazi do blagog smanjenja na 42% ispitanika i statististički značajnog smanjenja prosječnih vrijednosti holesterola, triglicerida, LDL, BMI i obima struka dok nije uočena statistički značajna razlika u prosječnim vrijednostima HDL. Arterijska hipertenzija je zabilježena u 59% ispitanika na početku ispitivanja, a nakon jednogodišnjeg praćenja je došlo do neznatnog povećanja na 61% i zabilježena je statistički značajna razlika u prosječnim vrijednostima ciljnog tlaka prije i poslije terapije MS. U našoj studiji većina ispitanika (90%) je primala takrolimus, kao dio trojne imunosupresivne terapije, sa zabilježenom većom učestalosti NODAT i IGT u poređenju sa ostalim ispitanicima koji su primali ciklosporin (10%) i imali veću učestalost MS, TxHTA i TxHLP. Između ove dvije skupine su uočene statistički značajne razlike prije i poslije terapije MS. Metabolički sindrom je povezan sa smanjenom funkcijom grafta i evidentno je blago poboljšanje sa statistički značajnom razlikom prije i nakon terapije za MS. Zaključak: Adekvatan tretman mataboličkog sindroma koji je uključivao: modifikaciju životnog stila, primjenu antihipertenziva, hipolipemika, oralnih antidijabetika/inzulina, nakon jednogodišnjeg praćenja se pokazao efikasnim u kontroli lipidnog profila, postizanja ciljne glikemijske kontrole i ciljnog arterijskog tlaka, te smanjenja BMI, obima struka i proteinurije. Stoga rano prepoznavanje, pravovremena dijagnoza i efektivan tretman PTMS doprinosi boljem očuvanju funkcije grafta i kvaliteta života nakon tranplantacije bubrega.