Doktorske disertacije

Uvod: Kardiovaskularne bolesti su vodeći uzrok smrtnosti u svijetu, a jedan od važnih faktora rizika za nastanak koronarne bolesti je dislipidemija, a LDL-C se smatra markerom ateroskleroze. Čak i u slučaju postizanja ciljnih vrijednosti LDL-C, ostaje rezidulani rizik koji se ne procjenjuje rutinski. Cilj: Utvrditi prognostičku vrijednost parametara non-HDL-C, non-HDL-C/HDL-C i non- HDL-C/TC na pojavu MACE kod pacijenata nakon akutnog infarkta miokarda tretiranih sa PCI i implantacijom stenta. Metode: U studiju je uključeno 215 pacijenata koji su tokom 2018. i 2019. godine hospitalizirani u Kantonalnoj bolnici Zenica radi prvog akutnog infarkta miokarda (STEMI ili NSTEMI) i koji su tretirani sa PCI i implantacijom stenta (DES ili BMS). Pacijenti su podijeljeni u četiri grupe prema vrsti infarkta i tipu implantiranog stenta: STEMI BMS. STEMI DES, NSTEMI BMS i NSTEMI DES. Prikupljeni su demografski podaci, podaci o komorbiditetima (hipertenzija, dijabetes), faktorima rizika za koronarnu bolest, te su lipidni parametri (holesterol, LDL-C, HDL-C, TG) i izračunati su non-HDL-C, non-HDL-C/TC, non- HDL-C/HDL-C. Pacijenti su praćeni 2 godine na pojavu MACE. Rezultati: Najbrojnija grupa je bila STEMI DES (n=78). U svim grupama kao i u ukupnom uzorku je bilo značajno više muškaraca, a žene su bile starije u svim grupama. U svm grupama je bilo više hipertoničara, više je bila zastupljena pozitivna porodična anamneza na KVO, a pušenje je bilo više zastupljeno u svim grupama osim NSTEMI DES grupi. 24% svih pacijenata je imalo MACE u toku 2 godine od indeksnog događaja, procentualno najviše MACE je bilo u grupi NSTEMI DES (27%).Statističkom analizom je nađena značajna pozitivna korelacija između non-HDL-C i pojave MACE u grupi STEMI DES (p=0,007), dok u ostalim grupama nije bilo značajne korelacije. Nije bilo značajne korelacije između parametara non-HDL- C/HDL-C i non-HDL-C/TC i pojave MACE u svim grupama. Zaključak: Parametar non-HDL-C bi mogao biti korišten za procjenu rezidulanog rizika i dugoročnog rizika od pojave MACE kod pacijenata nakon prvog STEMI tretiranog sa PCI i implantacijom DES. Ključne riječi: akutni infarkt miokarda, non-HDL-C, LDL-C, veliki neželjeni kardiovaskularni događaji, perkutana koronarna intervencija

Uvod: Pandemija teškog akutnog respiratornog sindroma koronavirusa-2 (SARS-CoV-2) prvi put je prijavljena u Wuhanu u Kini u decembru 2019. godine. Vrlo brzo se proširila po cijelom svijetu uzrokujući brojne zdravstvene i socioekonomske probleme. SARS-CoV-2 je beta koronavirus, koji uzrokuje bolest koja je nazvana koronavirusna bolest 2019 (COVID-19). Dosadašnja klinička iskustva pokazuju da je COVID-19 vrlo heterogen, klinička slika može varirati od asimptomatske, blage, srednje teške, teške i kritične. Rezultati novijih istraživanja pokazuju određene faktore rizika uključujući demografske, kliničke, hematološke i biohemijske parametre koji bi kliničarima mogli biti od koristi za predviđanje težine bolesti i smrtnosti pacijenata oboljelih od COVID-19. Pacijenti i metode: U istraživanje je uključeno 657 odraslih hospitaliziranih, nevakcinisanih pacijenata sa srednje teškom i teškom kliničkom slikom COVID-19 koji su liječeni u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla u Bosni i Hercegovini. SARS-CoV-2 potvrđen je testovima RT-PCR u brisevima nazofarinksa. Pacijentima su analizirani epidemiološki, klinički i biohemijski parametri. Analizirane su mjere ishoda bolesti kao što su smrtni ishod, mehanička ventilacija i dužina hospitalizacije. Analizirani su podaci za predviđanje progresije od blage do teške kliničke slike bolesti i za predviđanje konačnog ishoda. Rezultati: Prosječna životna dob je bila 62.34 ± 12.41 godina, muški spol je bio zastupljeniji (55.86 %). Pacijenti životne dobi >65 godina imali su češće tešku kliničku sliku bolesti i smrtni ishod. U pacijenata sa teškom kliničkom slikom bolesti utvrđene su više vrijednosti leukocita, CRP-a, LDH, feritina, neutrofila, D-dimera, AST-a, ALT-a, troponina, kreatinina i niže vrijednosti limfocita i saturacije kiseonikom. Pacijenti sa smrtnim ishodom (170; 25.88%) imali su više vrijednosti LDH i nižu saturaciju kiseonikom. Multivarijantna regresiona analiza je pokazala da su životna dob preko 65 (Coef. 0,0549066, std.err. 0,0195748, z 2,80, p=0,005), povišene vrijednosti LDH (Coef. 0,0016372, std.err. 0,0005559, z 2.95, p=0.003), pad saturacije kiseonikom (Coef. 0.4631224, std.err. 0.231571, z 2.00, p=0.046) AUC 0.7594, prediktori smrtnog ishoda naših pacijenata. Zaključak: Starija životna dob, povišene vrijednosti LDH i pad saturacije kiseonikom su najvažniji prognostički parametri za razvoj teške kliničke slike bolesti i smrtnog ishoda kod hospitaliziranih pacijenata s COVID-19. Ključne riječi: COVID-19, SARS-CoV-2, LDH, saturacija kiseonikom, starija životna dob

Akutni koronarni sindrom (ACS) je jedan od najvažnijih uzroka teških komplikacija i smrtnosti širom svijeta. ACS uključuje nestabilnu anginu pektoris, NSTEMI i STEMI. Nakon NSTEMI ili STEMI, javljaju se glavni nepovoljni kardiovaskularni događaji (MACE) kao što su reinfarkt, srčani smrtni ishod i potreba za revaskularizacijom ciljnih žila (TVR). Kako bi se poboljšala procjena rizika kod tih pacijenata, razni upalni i hematološki markeri su testirani kao prediktivni faktori za MACE nakon NSTEMI i STEMI. Upalni odgovor i prothrombotsko stanje su uključeni u razvoj ACS-a. Markeri upale i trombotske aktivnosti mogu odražavati ozbiljnost ACS-a i mogu predvidjeti razvoj MACE-a nakon određenih vrsta liječenja ACS-a, kao što su PCI ili terapija lijekovima. Povećana aktivnost trombocita dovodi do povećane trombotske aktivnosti i povećava rizik od MACE-a kod pacijenata s ACS-om. Ova studija je imala za cilj utvrditi da li smanjenje širine raspodjele trombocita (PDW), omjer velikih stanica trombocita (P-LCR) i prosječna zapremina trombocita (MPV) ima prognostičku vrijednost za MACE kod akutnog infarkta miokarda bez elevacije ST segmenta (NSTEMI) tretiranog klopidogrelom. PDW, P-LCR i MPV su određeni pri prijemu u bolnicu i 24 sata nakon tretmana klopidogrelom kod 170 pacijenata s NSTEMI. MACE su procijenjene tijekom jednogodišnjeg praćenja. Nakon infarkta miokarda bez elevacije ST segmenta, od 170 pacijenata, 87 (51,2%) je imalo MACE, dok 83 (48,8%) nije imalo MACE tokom praćenja. Od 87 pacijenata s MACE, 54 su podvrgnuti PCI (bypass operacija koronarnih arterija n = 17 i implantacija stenta sa lijekom n = 37), a 25 su preminuli. Prosječno vrijeme pojave MACE je bilo 68 dana (95% CI = 60- 76 dana), a prosječno vrijeme smrtnog ishoda je bilo 102 dana (95% CI = 95-108 dana). Kliničke karakteristike pacijenata s (n = 87) i bez MACE-a (n = 83), kao što su dob, indeks tjelesne mase, hiperlipidemija, hipertenzija, dijabetes melitus i pušenje, se nisu značajno razlikovale. Vrijednosti MPV-a (9,16 ± 1,45 naspram 9,54 ± 1,55; p <0,001), PDW (12,15 ± 2,09 naspram 12,78 ± 2,41; p <0,001) i PLC-R (29,61 ± 7,26 naspram 30,76 ± 7,54; p <0,001) izmjerenih 24 sata nakon tretmana klopidogrelom značajno su bile smanjene u odnosu na one pri prijemu. Broj bijelih krvnih zrnaca (10,34 ± 3,89 x109/L naspram 9,45 ± 3,70 x109/L; p <0,001), neutrofila (72,36 ± 12,34% naspram 68,58 ± 13,38%; p <0,001), eozinofila (1,55 ± 2,30% naspram 1,13 ± 2,03%; p <0,001), monocita (8,61 ± 3,10% naspram 7,61 ± 3,14%; p <0,001), MCH (30,60 ± 2,44 naspram 30,41 ± 2,30; p = 0,04) i PCT (0,03 ± 0,02 naspram 0,0 ± 0,02; p <0,01) su značajno povećani 24 sata nakon tretmana. Vrijednosti ostalih hematoloških parametara nisu se značajno promijenile. Od 170 pacijenata, 89 (54%) je imalo smanjenje MPV ≤0,19 fL, a 81 (47%) je imalo smanjenje MPV >0,19 fL. Pedeset šest pacijenata (32,9%) je imalo smanjenje PDW ≥9,9%, a 114 (67,1%) je imalo smanjenje PDW <9,9%. Četrdeset i tri pacijenta (25,3%) je imalo smanjenje P-LCR ≥9,9%, a 127 (74,7%) je imalo smanjenje P-LCR <9,9%. Kliničke karakteristike pacijenata nisu značajno utjecale na razinu smanjenja trombocitnih indeksa. Upotrebom Cox-ovog regresijskog testa, smanjenje PDW-a je pokazalo značajnu povezanost s pojavom MACE-a (OR 0,82, 95% CI 0,66-0,99, p = 0,049) i ukupnom stopom preživljavanja (OR 0,95, 95% CI = 0,91-0,99, p = 0,016). Pacijenti s smanjenjem PDW <9,9% imali su veću učestalost MACE-a (OR 0,42, 95% CI 0,24-0,72, p = 0,002) i nižu stopu preživljavanja (OR 0,32, CI95% = 0,12-0,90, p = 0,03) u odnosu na pacijente koji su imali smanjenje PDW ≥9,9%. U analizi Kaplan- Meier testom koristeći log-rank test, pacijenti koji su imali smanjenje PDW <9,9% imali su povećan rizik od MACE-a (p = 0,002) i smrtnog ishoda (p = 0,002). Međutim, smanjenje MPV-a ili PLC-R-a nije imalo prognostičku vrijednost. Smanjenje PDW <9,9% izmjereno 24 sata nakon tretmana klopidogrelom kod pacijenata s NSTEMI ima dobru prognostičku vrijednost za određivanje kratkoročnih rizika od MACE-a, što može pružiti bolju procjenu rizika kod tih pacijenata.

UVOD: Posljednjih se decenija u svijetu registruje povećanje incidence i prevalence inflamatornih bolesti crijeva. Razumjevanje epidemiološke slike limitira nedostatak podataka o epidemiologiji oboljenja u zemljama u razvoju. CILJ: Predočiti epidemiološku sliku inflamatornih bolesti crijeva u Tuzlanskom kantonu, BiH, u desetogodišnjem periodu između 2009. i 2019. godine. METODE: Studija retrospektivno-prospektivnog karaktera pratila je oboljele od inflamatornih bolesti crijeva nastanjene u Tuzlanskom kantonu. Stope incidence računate su prema dobno-standardiziranim grupama evropske populacije. Kretanje incidence i prevalence evaluirano je kroz trogodišnji prosjek i prosječne percentualne godišnje varijacije incidence. REZULTATI: Tokom studije je zabilježeno je ukupno 440 novodijagnostikovanih, od čega 240 (54.5%) oboljelih od ulceroznog kolitisa, 190 (43.2%) oboljelih od Crohnove bolesti i 10 (3.2%) oboljelih od nedeterminisanog kolitisa. Prosječna incidenca inflamatornih bolesti crijeva iznosila je 9.01/105 (95% CI 8.17-9.85) stanovnika, od čega 4.91/105 (95% CI 4.29-5.54) za ulcerozni kolitis, te 3.89/105 (95% CI 3.34-4.44) za Crohnovu bolest. Izračunata prevalenca inflamatornih bolesti crijeva u 2019. godini iznosila je 146.64/105 (95% CI 128.09-165.19), od čega 77.94/105 (95% CI 68.08-87.70) za ulcerozni kolitis, te 65.77/105 (95% CI 54.45-74.1) za Crohnovu bolest. Prosječna percentualna godišnja varijacija incidence inflamatornih bolesti crijeva iznosila je 0.79% (95% CI 0.60-0.88), odnosno -2.82% (95% CI = -2.67 - -2.97) za ulcerozni kolitis te 6.92% (95% CI 6.64-7.20) za Crohnovu bolest. ZAKLJUČAK: Trend kretanja incidence i prevalence Inflamatornih bolesti crijeva u Tuzlanskom kantonu približan je istočnoevropskom standardu. Ključne riječi: Epidemiologija; Inflamatorne bolesti crijeva.

Prijelom kuka je glavni uzrok invaliditeta i smrti starijih ljudi. Netretiran, rezultira nemogućnošću hoda i ovisnošću o pomoći drugih ljudi. Cilj rada je odrediti prediktivne vrijednosti funkcionalnog statusa, prisustva pratećih bolesti, te vrste liječenja na dugoročni funkcionalni status i mortalitet kod pacijenata sa prijelomom kuka. U Općoj bolnici Sarajevo u periodu 01.07.2006. - 01.07.2016., liječeno je 622 pacijenta zbog prijeloma kuka. Analizom vremena smrti nakon prijeloma kuka od ukupnog broja unutar jednog mjeseca nakon prijeloma umrlo je 95 pacijenata. Ostalih 527 pacijent koji su živjeli duže od jednog mjeseca ili ostali živi za vrijeme praćenja dugoročno im je praćen funkcionalni status tokom cijelog perioda nakon prijeloma te se izjednačava sa vremenom preživljavanja. Prosječno vrijeme praćenja bilo je 34,3 ± 4,9 mjeseca. Analizirani su podaci o pacijentima sa prijelomom kuka (prateće bolesti, funkcionalni status na prijemu, otpustu i kontrolnim pregledima, prateće bolesti, vrsta tretmana i dužina života). Funkcionalni status je orijentaciono određen svrstavanjem svakog pacijenta u jednu od četiri kategorije (S - samostalno pokretan, P - pokretan uz pomoć pomagala, D - pokretan uz pomoć drugog lica, N - nepokretan). Prisustvo pratećih bolesti je ocijenjeno sa sljedećim kategorijama (Z - bez značajnih pratećih oboljenja, KV - prisustvo značajnog kardiovaskularnog oboljenja, P - plućna oboljenja, M - malignom, DM - diabetes mellitus, N - neurološko, O - ostalo). Značajnim oboljenjem se smatra ono koje utiče na kvalitet života, te oboljenje zbog kojeg se pacijent redovno liječi i prima terapiju. Po pitanju tretmana kuka pacijenti su podjeljeni u neoperisane - N i operisane - O. Nadalje operisani su podjeljeni u podgrupe sa ugrađenom protezom - OP, te sa osteosintezom - OO. Isključujići faktori iz studije bili su pacijenti sa nepotpunom dokumentacijom, mlađi od 65 godina, pacijenti koji su ranije imali prijelom kuka, te pacijenti sa patološkim frakturama. Duže preživljavanje imali su pacijenti koji su bili samostalno pokretni na prijemu (38,1±3,51 mjeseca) u odnosu na ostale pacijente (12,3±5,1 mj.) (χ2=25,202; p=0,001). Pacijenti sa pratećim oboljenjima su imali skoro duplo kraće vrijeme preživljavanja (32,8:61,9 mjeseca) (χ2=53,527; p=0,001). Operisani pacijenti u odnosu na one koji nisu operisani imali su duže vrijeme preživljvanja (42,0±2,1:15,5±1,8 mjeseca) (χ2=145,335; p=0,001). Ženski pol, starija dob, lošiji funkcionalni status na prijemu, konzervativni tretman, trohanterni prijelom, prisustvo neurološkog, plućnog oboljenja ili diabetesa su signifikantni rizikofaktori za loš funkcionalni nalaz na zadnjoj kontroli (nepokretnost) (p<0,05). Glavni faktor od kojeg zavisi konačni rezultat jeste opće stanje pacijenta, njihove prateće bolesti, stepen funkcionalnosti prije povrede. Ova studija pored ostalih rezultata, je pokazala da kod pacijenata sa prijelomom kuka postoji direktna, statistički signifikantna povezanost postojanja zapuštenih internističkih i neuroloških stanja sa povećanim mortalitetom i lošijim funkcionalnim rezultatom na zadnjem pregledu. Ovi podaci su korisni za ortopede koji liječe ove pacijente, fizijatre koji ih rehabilitiraju, porodicu koja dijeli teškoće sa svojim bližnjim, ali i kreatore zdravstvene politike u cilju promocije programa zdravog starenja (liječenje bolesti, održavanje tjelesne kondicije i sl.).