Doktorske disertacije

Uvod: Zaštita miokarda uključuje različite metode koje imaju za cilj prevenciju ili smanjenje ishemijsko-reperfuzionog oštećenja miokarda tokom operacije, radi očuvanja postoperativne funkcije miokarda. Cilj: Ova studija procjenjuje kardioprotektivni učinak antero/retrogradnog načina primjene del Nido kardioplegijskog rastvora u pacijenata operisanih zbog stenoze aortnog zaliska. Metode: Ova studija uključuje 100 odraslih pacijenata koji su podvrgnuti primarnoj, izolovanoj, elektivnoj operaciji zbog stenoze sotnog zaliska. Podijeljeni su u dvije grupe od po 50 učesnika: eksperimentalna grupa je primila del Nido kardioplegiju antero/retrogradnim putem, a kontrolna grupa anterogradnim putem. Rezultati: Rezultati prikazani u eksperimentalnoj grupi, statistički značajna razlika u vrijednostima parametara natrija, kalcija i kalija utvršena je poređenjem vrijednosti intraoperativno i postoperativno. U kontrolnoj grupi uočena je statistički značajna razlika (p<0,001) u vrijednostima parametara za natrij, kalij, kalcij i LVEF intraoperativno i postoperativno. Vjerovatnoća upotrebe dobutamina u kontrolnoj grupi je 8,5 puta veća (95% CI: 2,02-75,85) kod učesnika intraoperativno nego postoperativno, dok je intraoperativno 5 puta veća u odnosu na eksperimentalnu grupu (95% CI: 2,38.14,16). Vjerovatnoća upotrebe norepinefrina u eksperimentalnoj grupi je 4,5 puta veća (95% CI: 1,48-18,28), dok je u kontrolnoj grupi 3,8 puta veća (95% CI: 1,37-13,02) kod učesnika intraoperativno nego postoperativno. Učestalost poremećaja srčanog ritma u kontrolnoj grupi je 10 puta veća (95% CI: 1,42-433,97) kod učesnika u postoperativnom period. Zaključak: Ova studija pokazuje da del Nido kardioplegijska otopina aplicirana antero/retrogradnim putem u pacijenata koji su podvrgnuti izolovanoj operaciji stenoze aortnog zaliska pruža veći stepen zaštite miokarda u poređenju na samo antrogradni način aplikacije kardioplegijske otopine. Ključne riječi: del Nido kardioplegije, stenoza aortnog zaliska, zamjena aortnog zaliska.

Sreća se definiše kao spoj pozitivnih emocija oduševljenja i ugode s pozitivnim akcijama zaokupljenosti i angažiranosti. Anksioznost podrazumjeva mučno osjećanje iščekivanja nečeg što je neprijatno, a depresivnost sniženo osnovno raspoloženje, redukciju energije i smanjenje aktivnosti. Ova komparativna studija upoređuje efekte supstanci često primjenjivanih u kozmetologiji: butulinum toksina (BTX) i filera, na nivoe zadovoljstva (sreće), anksioznosti i depresivnosti. Grupu ispitanika tretiranih BTX je činilo 30 osoba, od čega 27 (90%) ženskog pola, dobi 40,1 71 +/- 9,65 godina kojima je aplicirano prosječno 38,7 +/- 11.1 internacionalnih jedinica (IJ) BTX. Grupu ispitanika tretiranih filerima činilo je 30 ispitanika ženskog pola, dobi 36,6 +/-9 godina kojima je aplicirano prosječno 2,33 +/- 1,1 ml filera. Ispitnici su testirani sa psihološkim testom The Oxford Happiness Questionnaire (“Koliko ste srećni), Beck-ovom skalom anksioznosti i Beck-ovom skalom depresivnosti prije aplikacije suptance (posjeta I), nakon maksimalnog ispoljavanja estetskog efekta supstanci (posjeta II), te nakon iščezavanja estetskog efekta supstanci (posjeta III). U obje grupe je uočen signifikantan porast nivoa subjektivnog doživljaja sreće tokom posjete II u odnosu na I (p<0.05), dok je u toku posjete III uočen pad nivoa u odnosu na posjetu II (u grupi tretiranoj sa BTX nesignifikantan; p>0.05), no i signifikantno veći nivo u obje grupe u odnosu na posjetu I (p<0.05). U obje grupe je uočen signifikantan pad nivoa depresivnosti tokom posjete II u odnosu na I (p < 0.05), signifikantan porast nakon posjete III u odnosu na II (p<0.05), no uz signifikantno niže nivoe u odnosu na posjetu I (p<0.05). U obje grupe uočen je signifikantan pad nivoa anksioznosti tokom posjete II u odnosu na I (p<0.05), porast nivoa nakon posjete III u odnosu na II (u grupi tretiranoj sa BTX je signifikantan; p<0.05), ali i signifikantno niže nivoe u odnosu na posjetu I (p< 0.05). Uočena je signifikantna povezanost pada nivoa depresivnosti (r=-0.394; p<0.05) i anksioznosti (r = -0.387; p = 0.03) sa većom dozom BTX, te signifikantna povezanost pada anksioznosti i veće doze filera tokom maksimalnog estetskog ispoljavanja ovih sustanci (r = - 0.399; p<0.05). Istraživanje pokazuje da obje supstance (BTX i fileri) imaju blagotvoran efekat na psihičko zdravlje povećajući osjećaj zadovoljstva i smanjujući nivoe anksioznosti i depresivnosti, što se na značajnom nivou održava i nakon prestanka estetskog efekta supstanci. Otuda estetski tretmani koji uključuju aplikaciju ovih supstanci mogu biti dragocjene metode u poboljšanju 72 kvalitete života i kao dopuna osnovnom tretmanu nekih psihičkih poremećaja praćenih povišenim nivoima anksioznosti i depresivnosti.

U ranijim studijama je utvrđena povezanost polimorfizma na genu koji kodira dopaminski transporter (SLC6A3 gen)i simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP-a), koji zavise od dopaminske aktivnosti. Cilj ovog istraživanja bio je da se istraži povezanost polimorfizma SLC6A3 gena i PTSP-a i da se ispita korelacija različitih genotipova SLC6A3 gena sa ozbiljnošću simptoma PTSP-a. Ispitanici i metode: Studija je uključila 719 ispitanika koji su doživjeli traumatična iskustva za vrijeme ratova na području jugoistočne Evrope. Gen za dopaminski transporter SLC6A3 je izolovan kod 696 ispitanika od ukupno 735 ispitanika koji su ispunili kriterije za uključivanje u studiju. Kratki internacionalni neuropsihijatrijski upitnik, skala PTSP-a koju primjenjuje kliničar (CAPS- eng. Clinical Administrated PTSD Scale) i kratki popis simptoma (BSI- Brief Symptom Inventory) su korištei za prikupljanje podataka. Rezultati: Nije pronađena značajna povezanost polimorfizma DAT gena sa dijagnozom PTSP-a niti je uočena značajna razlika u polimorfizmu kod ispitanika bez PTSP-a. Također nije uočena značajna povezanost pojedinil alela SLC6A3 gena sa ozbiljnošću simptoma PTSP-a kao i sa komorbidnim simptomima iz BSI upitnika. Zaključak: Naši rezultati ne podržavaju povezanost polimorfizma gena za dopaminski transporter SLC6A3 sa PTSP-em kod ispitanika sa ratnim traumama. Neke naredne studije u budućnosti će imati više prilike za razumijevanje i istraživanje uticaja polimorfizma SLC6A3 gena na PTSP. Ključne riječi:posttraumatski stresni poremećaj, SLC6A3 gen

Uvod: Endometrijski mikrobiom predstavlja aktuelnu temu u reproduktivnoj medicini. Dugo vremena kavum uterusa smatrao se sterilnom sredinom, a prisustvo patogena povezivalo sa patološkim stanjima. Posljednja istraživanja pokazuju da endometrij ima vlastiti mikrobiom te postavlja se pitanje koja je njegova uloga u medicinski potpomognutoj oplodnji. Vaginalni mikrobiom, koji je znatno bolje istražen, dokazano utiče na ishod IVF postupka. Kod većine žena u vaginalnom mikrobiomu Lactobacillus spp je najbrojnija bakterija, dok se prisustvo Gardnerelle vaginalis povezuje sa bakterijskom vaginozom. Uticaj ovih bakterija na implantaciju tokom IVF postupka predmet je trenutnih istraživanja. Ciljevi istraživanja bili su: utvrditi utjecaj odnosa Lactobacillus spp/Gardnerella vaginalis flore u endometriju na ishod postupka vantjelesne oplodnje u vrijeme svježeg embriotransfera; utvrditi utjecaj odnosa Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis flore u endometriju na ishod postupka vantjelesne oplodnje u vrijeme embriotransfera odmrznutih embrija; utvrditi da li postoji razlika u odnosu Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis u brisu endometrija u vrijeme svježeg i odmrznutog embriotransfera; utvrditi povezanost odnosa Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis flore u endometriju sa stopom kliničke trudnoće, životnom dobi, paritetom, indeksom tjelesne mase i uzrokom neplodnosti. Radne hipoteze istraživanja definisane su kao: odnos Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis flore u endometriju utječe na ishod postupka vantjelesne oplodnje u vrijeme svježeg embriotransfera; odnos Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis flore u endometriju utječe na ishod postupka vantjelesne oplodnje kod embriotransfera odmrznutih embriona; postoji razlika u odnosu Lactobacillus spp/Gardnerella vag. flore u brisu endometrijuma kod odmrznutih i svježih embriotransfera; postoji povezanost odnosa Lactobacillus spp / Gardnerella vaginalis flore u endometriju sa stopom kliničke trudnoće, životnom dobi, paritetom, indeksom tjelesne mase i uzrokom neplodnosti. Ispitanice i metode: Istraživanje je sprovedeno kao prospektivna “single centre” studija u Zavodu za humanu reprodukciju “Dr Balić” u Tuzli, u periodu od februara do decembra 2023. godine. Prije uključivanja u studiju svaka ispitanica upoznata je sa karakterom istraživanja, na što je dala svoj usmeni pristanak. Istraživanje je odobreno od strane Etičkog komiteta. U studiju su bile uključene 92 ispitanice koje su imale postupak vantjelesne oplodnje. Kriterij za uključivanje bio da je postupak vantjelesne oplodnje završen embriotransferom u svježem ciklusu ili u ciklusu vraćanja odmrznutih embriona. Real time PCR analiza medija, koji je sadržavao uzorak iz endometrija, urađena je u Zavodu za biomedicinsku dijagnostiku i ispitivanje “Nalaz” u Sarajevu. Rezultati: U istraživanju su učestvovale 92 ispitanice koje su imale transfer svježih ili odmrznutih embriona u IVF i ICSI postupku. Prosjek životne dobi ispitanica bio je 34,3 ± 5,7 godina. Transfer svježih embriona urađen je kod 57 ispitanica (62%), dok je 35 (38%) ispitanica imalo transfer odmrznutih embriona. Prosječna životna dob ispitanica koje su imale transfer svježih embriona bila je 34,5 ± 6,0 godina, dok je prosječna životna dob kod ispitanica koje su imale transfer odmrznuti embriona bila 33,9 ± 5,3 godina. Kod 90 ispitanica (98%), nakon analize, nalaz je bio pozitivan na prisustvo Lactobacillus spp, dok je Gardnerella vaginalis pozitivna bila kod 31 ispitanice (34%). Na osnovu statističkog modela jasno se vidi da embrioni starosti peti dan imaju veću vjerovatnoću da će doći do pozitivnog ishoda biohemijske trudnoće u odnosu na embrione starosti treći dan. Odnos Lactobacillu spp i Gardnerella vaginalis, gledano kroz kvantitavni i kvalitativni odnos, nije pokazao uticaj na nastanak biohemijske i kliničke trudnoće. Pojedinačno posmatran broj Lactobacillu spp i broj Gardnerelle vaginalis nije imao uticaj na nastanak biohemijske i kliničke trudnoće. Prosječna vrijednost broja kopija Lactobacillus spp ml u analiziranim uzrocima u svježem ciklusu iznosila je 638,2269 CDNA Lactobacillus spp/ml dok je u odmrznutim ciklusima iznosila 672,1608 CDNA Lactobacillus spp/ml. Nije pronađena satistički značajna razlika kada su se analizirali broj Lactobacillus spp u svježem i odmrznutom ciklusu (p=.814). Prosječna vrijednost koncentracije Gardnerelle vaginalis u svježem ciklusu iznosila je 92,33 CDNA Gardnerella vaginalis/ml dok je u odmrznutom ciklusu bila 158,99 CDNA Gardnerella vaginalis/ml. Posmatrajući demografske i kliničke karakteristike Životna dob (x2=4,805, p < 0,05) najjači je prediktor i pri nivou značajnosti od 5% ima statistički značajan utjecaj na vjerovatnoću nastupanja biohemijske trudnoće, te se zaključuje da se svaka dodatna godina starosti povezuje sa smanjenom šansom od 9.1% (0.909-1) ostvarivanja pozitivnog ishoda nastanka biohemijske trudnoće. Zaključci: Dokazano je prisutvo Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju kod ispitanica u vrijeme embriotransfera. Lactobacillus spp prisutna je u endometriju kod 98% ispitanica, dok je Gardnerella vaginalis prisutna kod 33% ispitanica. Prisustvo Gardnerelle vaginalis u endometriju smanjuje broj Lactobacillus spp. Broj Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju ne utiče na ishod IVF/ICSI postupka u svježem ciklusu. Broj Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju ne utječe na ishod IVF/ICSI postupka u odmrznutom ciklusu. Međusobni odnos Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju ne utiče na ishod IVF/ICSI postupka u svježem i odmrznutom ciklusu. Ne postoji razlika u međusobnom odnosu Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju u svježem i odmrznutom ciklusu. Embrioni starosti peti dan imaju veću šansu za implantaciju u odnosu na embrione starosti treći dan. Povećan indeks tjelesne mase ne utječe na brojnost Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis u endometriju. Životna dob utječe na vjerovatnoću nastupanja trudnoće. Svaka dodatna godina starosti povezuje sa smanjenom šansom od 9.1% za ostvarivanja pozitivnog ishoda IVF postupka (nastanak biohemijske trudnoće). Kod ispitanica starijih od 35 godina koje su imale transfer svježih embriona brojnost Lactobacillusa je bila veća. Broj Lactobacillus spp i Gardnerelle vaginalis nisu bile povezane sa uzrokom neplodnosti. Ključne riječi: Endometrijski mikrobiom, Lactobacillus spp, Gardnerella vaginalis, vantjelesna oplodnja

Uvod: Diabetes mellitus (DM) je metabolička bolest koja se karakteriše hiperglikemijom kao i poremećajima značajnog broja metaboličkih parametara. Bez obzira što je u zadnjih nekoliko decenija postignut značajan uspjeh u dijagnosticiranju, tretmanu i menadžmentu DM, on i dalje predstavlja veliki svjetski zdravstveni problem. DM je jedna od najčešćih hroničnih bolesti i ostaje sedmi uzrok smrtnosti u svijetu. Globalno, jedna od 11 odraslih osoba ima diabetes, od kojih 90% ima DM tip 2 (DMT2). Prevalenca DMT2 je 9% u cijeloj populaciji, dok je ona 25% u osoba iznad 65 godina. U pacijenata sa DM hronična hiperglikemija uzrokuje ne-enzimsku glikozilaciju proteina i lipida. To dalje uzrokuje disfunkciju endotela i oštećenje malih krvnih sudova retine, bubrega i perifernih nerava, a to dalje dovodi do nastanka klasičnih dijabetičkih mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija. Najteže komplikacije su koronarna bolesti i moždani udar, od kojih umire 1/3 pacijenata sa DM. Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi povezanost Pentraxina 3 (PTX3), novog markera inflamacije i Endokana, novog markera endotelne disfunkcije, sa parametrima metaboličke kontrole diabetesa i njihov prognostički značaj za klinički tok i efikasnost liječenja pacijenata sa DMT2. Pacijenti i metode: Istraživanje je prospektivna cross sectional studija u koju je uključen konsekutivni uzorak od 100 pacijenata sa diabetes mellitus-om tip 2 (DMT2) liječeni u JZU Dom zdravlja Kantona Sarajevo. Uključivanje pacijenata u istraživanje je trajalo od 01.11. 2023. godine dok u studiju nije uključen planiran broj pacijenata. Pacijenti su bili podijeljeni na sljedeće načine: 1) pacijenti sa DMT2 sa loše reguliranom glikemijom (HbA1c>7%) (n=61) i dobro reguliranom glikemijom (HbA1c≤7%) (n=39), 2) pacijenti sa DMT2 koji su na terapiji oralnim antidijabeticima (n=50) i pacijenti sa DMT2 koji su na terapiji inzulinom (n=50). Obje ove grupe pacijenata su dalje podijeljene u 2 podgrupe: a) pacijenti sa loše reguliranom glikemijom (HbA1c>7%) (pacijenti na oralnim antidijabeticima n=31, a pacijenti na terapiji inzulinom n=30) i b) pacijenti sa dobro reguliranom glikemijom (HbA1c≤7%)(pacijenti na oralnim antidijabeticima n=19, a pacijenti na terapiji inzulinom n=20). Kriteriji za uključenje u studiju su: a) pacijenti koji boluju od DMT2 ≥5 godina; b) životna dob ≥50 godina. Kriteriji za isključenje iz studije su: a) novootrkriveni pacijenti sa DM, b) pacijenti sa DM tip 1, c) životna dob <50 godina, d) pacijenti koju boluju od DMT2 <5 godina, e) pacijenti sa predijabetesom i f) pacijenti sa malignim oboljenjima. U ovom istraživanju analizirani su: opšte karakteristike pacijenata sa DMT2, serumski markeri inflamacije i endotelne disfunkcije (PTX3, IL-6, CRP, hsCRP i Endokan), serumski parametri metaboličke kontrole dijabetesa: glikemija natašte, glikozirani hemoglobin (HbA1c) i lipidni profil (holesterol, HDL, LDL i trigliceridi), te hematološki i biohemijski parametri. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) vrijednosti PTX3 i Endokana u krvnoj plazmi pacijenata sa DMT2 bez obzira na vrstu terapije (oralni antidijabetici ili inzulin) sa loše reguliranom glikemijom (HbA1c>7%) su statistički značajno veće nego u pacijenata sa dobro reguliranom glikemijom (HbA1c ≤7%), b) postoji povezanost između koncentracija PTX3 i Endokana u krvnoj plazmi i vrijednosti metaboličkih parametara. DMT2 pacijenti sa povišenim koncentracijama Endokana odnosno PTX3 u krvnoj plazmi imaju statistički značajno veće vrijednosti metaboličkih parametara: BMI-a, LDL-a, holesterola, triglicerida, GUK-a natašte, HbA1c% i statistički značajno niže vrijednosti HDL-a, c) DMT2 pacijenti sa povišenim vrijednostima endokana odnosno PTX3 u krvnoj plazmi imaju statistički značajno veći rizik za nastanak mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija: retinopatije, nefropatije, neuropatije, arterijske hipertenzije, kardiomiopatije, angine pektoris, infarkta miokarda i moždanog udara, d) doza inzulina odnosno OAD-a je statistički značajno negativno korelirala sa vrijednostima BMI-a, LDL-a, holesterola, triglicerida, GUK-a natašte i HbA1c%, a statistički značajno pozitivno korelirala sa vrijednostima HDL- a, e) doza inzulina odnosno OAD-a je statistički značajno negativno korelirala sa koncentracijama Endokana i PTX3 u krvnoj plazmi pacijenata sa DMT2. Zaključak: Pentraxin 3 i Endokan imaju dobru prognostičku vrijednost za klinički tok bolesti, nastanak i razvoj dijabetičkih komplikacija, kao i za efikasnost terapije DMT2. Na osnovu rezultata ovog istraživanja može se napraviti dobra stratifikacija DMT2 pacijenata sa većim rizikom, a odgovarajućim tretmanom moguće je sačiniti bolju strategiju prevencije i smanjiti učestalost pojave mikrovaskularnih i makrovaskularnih komplikacija i sniziti stopu smrtnosti u takvih bolesnika. Doprinos ovog istraživanja je poboljšanje efikasnosti sveukupnih aktivnosti u smanjenju mortaliteta i invaliditeta u bolesnika sa DMT2.

Neurorazvojni ishod djeteta nakon oštećenja ovisi o interakciji djeteta i okoline, postojećeg oštećenja mozga, te kompenzacijskih procesa maturacije i plastičnosti mozga. Danas se smatra da 70-80% djece s razvojnim smetnjama pripada skupini neurorizične djece. Kada govorimo o rizičnom djetetu uvijek mislimo i na majku, odnosno na stanja koja majku svrstavaju u kategoriju rizične majke. Naše istraživanje je provedeno prospektivno, longitudinalno, prema utvrđenom dizajnu, u dvogodišnjem periodu. Uvažavajući postavljene kriterije za uključivanje i isključivanje u studiju, 151 novorođenče, odabrano konsekutivno, uvršteno je u studiju, od čega je testnu grupu činilo 99 novorođenčadi gestacijske dobi 25-42 gestacijske nedjelje, sa poznatim riziko faktorima trudnoće, porođaja i ranog neonatalnog perioda. Testnu grupu činio je slojeviti uzorak ispitanika kreiran od dvije podgrupe ispitanika: 49 terminske novorođenčadi, gestacijske dobi ≥37 gestacijskih nedjelja i 50 prematurusa, gestacijske dobi <37 gestacijskih nedjelja. Kontrolnu grupu činilo je 52 novorođenče gestacijske dobi 37-42 nedelje gestacije koji nisu imali poznatih rizičnih faktora za nastanak neurorazvojnog poremećaja. Korištene metode istraživanja su podaci o trudnoći i porođaju, podaci o djetetu, klinički pregled djeteta, psihomotorni razvoj se temeljio na osnovu Alberta motoričke skale za dojenčad, za procjenu sazrijevanja grubih motoričkih vještina novorođenčadi od termina do 18 mjeseci, sa procjenom vida, sluha i govora, te socioekonomski status porodice i tretmana djece ispitan adekvatnim UNICEF upitnicima. U našem istraživanju je nađena statistički značajna pozitivna povezanost dobi majke, pariteta i broja abortusa, te negativna povezanost finansijskog stanja sa zaostajanjem u psihomotornom razvoju. Nađena je statistički značajna negativna povezanost porođajne mase, gestacijske dobi, vrijednosti Apgar skora, vrijednosti Alberta dojenačke motoričke skale (AIMS skora), te statistički značajna pozitivna povezanost dužine hospitalizacije, broja dana u neonatalnoj intenzivnoj jedinici, antibiotske terapije i dužine terapije sa zaostajanjem u psihomotornom razvoju.. Ove su varijable statistički testirane kao prediktori psihomotornog odstupanja djece u dobi do 18. mjeseci života. Kempeov inventar obiteljskih stresora u majke je pokazivao značajnu pozitivnu prediktivnu vrijednost za zaostajanje u psihomotornom razvoju. Sepsa i upotreba antibiotika je pokazala značajnu negativnu prediktivnu vrijednost za zaostajanje u psihomotornom razvoju. Paritet je pokazivao značajnu pozitivnu prediktivnu vrijednost 85 za zaostajanje u psihomotornom razvoju. Gestacijska dob i APGAR score u 1 min su pokazivali značajnu negativnu prediktivnu vrijednost za zaostajanje u psihomotornom razvoju. U našem istraživanju značajan udio u morbiditetu imale su perinatalna oštećenja mozga, intrakranijalna hemoragija kod preko trećine ispitivane novorođenčadi, tačnije njih 58 (38,4%) i hipoksijsko ishemijska encefalopatija kod skoro trećine ispitivane novorođenčadi, tačnije njih 44, odnosno 29,1%. Analizom psihosocijalnih faktora rizika, uticaja roditeljskih rizika, stresa, mogućnosti za zlostavljanjem, roditeljske sposobnosti u izvršavanju roditeljskih zadaća i sociodemografski status porodice na psihomotorni razvoj djeteta, nađene su statistički značajne razlike između testne i kontrolne grupe djece gdje je zabilježeno da su roditelji djece sa poznatim faktorima neurorizika statistički značajno više bili izloženi stresu, sa višim uticajem ove djece na finansije, brak, socijalni život, izražavanje pozitivnih i negativnih osjećanja, kao i ukupan broj rizika. Sve ovo ukazuje da za neurorizičnu novorođenčad treba obezbijediti detaljan neurološki pregled i procjenu razvoja, a posebno da rana rehabilitacija treba da bude pravovremena i specifična, naglašavajući aktivno učešće porodice. Ključne riječi: neurorično novorođenče, rizikofaktori, psihomotorni razvoj, fizikalni tretman, uticaj porodice

Respiratorne komplikacije predstavljaju jednu od najčešćih i najtežih postoperativnih komplikacija kod pacijenata podvrgnutih kardiohirurškim zahvatima. Ova doktorska disertacija ima za cilj identifikaciju faktora rizika, prevalenciju komplikacija i njihove ishode kod pacijenata operisanih na srcu uz i bez kardiopulmonalnog bajpasa (CPB). Studija je obuhvatila 300 pacijenata operisanih na Klinici za kardiovaskularnu hirurgiju UKC Tuzla od januara 2020. Rezultati pokazuju da je 47% pacijenata razvilo pneumoniju, 29,33% atelektazu, a 22% pleuralnu efuziju. Respiratorna insuficijencija se javila kod 10,66%, plućni edem kod 5,66%, a pneumotoraks kod 3% pacijenata. Najčešći nezavisni faktori rizika bili su: ejekciona frakcija <45% (OR 5,32; p=0,001), preoperativna anemija (OR 4,54; p<0,01), saturacija O₂ <94% (OR 6,48; p=0,015), pušenje (OR 3,97; p=0,001), i transfuzija >500 ml eritrocita (OR 4,35; p<0,002) . Ukupan postoperativni mortalitet iznosio je 4,66%, dok je kod urgentnih pacijenata bio značajno viši (30%) u poređenju sa elektivnima (2,17%). Prosječna dužina hospitalizacije bila je 19,76 dana za pacijente sa komplikacijama, u poređenju sa 7,68 dana kod onih bez komplikacija . Rezultati ukazuju na značajnu povezanost između određenih preoperativnih i intraoperativnih faktora sa razvojem respiratornih komplikacija. Rano prepoznavanje rizičnih pacijenata i preventivne mjere mogu značajno poboljšati postoperativne ishode.

UVOD: Senilna makularna degeneracija (ARMD) je hronična, sloţena, progresivna, multifaktorijalna, neurodegenerativna, neizlječiva bolest, u čijoj patogenezi učestvuje veliki broj poznatih i nepoznatih faktora (okolišnih, genetskih, upalnih i imunoloških faktora), čiji se uticaji i djelovanja međusobno isprepliću. Progresija ove bolesti varira, zavisno od prisutnih i identificiranih faktora rizika. Etiopatogeneza ove bolesti još uvijek nije u cijelosti razjašnjena, iako je ona jedan je od glavnih uzroka nepovratnog gubitka vida u razvijenom zapadnom svijetu. CILJ ISTRAŽIVANJA: Ispitati povezanost promjenljivih, nepromjenljivih faktora rizika s nastankom i progresijom senilne makularne degeneracije (ARMD) u ispitanika u Tuzlanskom kantonu. ISPITANICI I METODE: U ovoj retrospektivno-prospektivnoj, case-control studiji, u koju je uključeno 200 ispitanika (100 ARMD bolesnika i 100 kontrolnih zdravih ispitanika), na osnovu anketnog upitnika (koji je sadrţavao 21 pitanje i podpitanje) analizirani su različiti promjenljivi i nepromjenljivi riziko faktori i njihova povezanost sa nastankom ili progresijom senilne makularne degeneracije. REZULTATI: ARMD ispitanici su bili značajno stariji u poreĎenju sa kontrolnom grupom u prosječnoj ţivotnoj dobi (p=0,010) kao i u starosnim kategorijama (p=0,016). Nije nađena statistički značajna razlika u spolnoj distribuciji izmeĎu ove dvije grupe ispitanika (p=0,076). Od ukupnog broja ARMD ispitanika 34 su bila u ranom, 18 u intermedijarnom i 48 u uznapredovalom stadiju bolesti. Najčešće je bila prisutna bilateralna prezentacija bolesti (81% ispitanika). Komparacijom ARMD ispitanika sa kontrolnom grupom nađene su statistički značajne razlike između: boje irisa (p=0,017), aktivnog pušenja (p=0,042), vremenskog perioda konzumacije cigareta (>20 godina); NK-PK i KV-VK profesija (p=0,000), ishrane (p=0,016), upotrebe antioksidanata (p=0,009), povišenih vrijednosti holesterola (p=0,045), triglicerida (p=0,024), fibrinogena (p=0,000) i CRP (p=0,019). ZAKLJUČAK: Visokorizični faktori za nastanak i progresiju bolesti su starost, boja irisa, pušenje (aktivni pušači i vremenski period >20 godina konzumacije cigareta), stručna sprema-profesija (NK-PK, KV-VK), ishrana, upotreba antioksidanata, povišene vrijednosti holesterola, triglicerida, fibrinogena i CRP. Niskorizični faktori su hipertenzija, antihipertenzivna terapija, dijabetes melitus, katarakta, operacija katarakte, HDL, LDL i terapija statinima. Ova studija, prva u našem kantonu, svojim dizajnom identificirala je veliki broj promjenljivih i nepromjenljivih faktora rizika i ujedno kvantificirala i korelirala serumske vrijednosti molekularnih i upalnih riziko faktora, koji se smatraju odgovornim za nastanak i progresiju senilne makularne degeneracije (age-related macular degeneration). Stepen oštećenja centralnog vida, kao i terapijska strategija, zavise od stadijuma progresije ARMD, zbog čega je u današnje doba, glavni terapijski cilj, u bolesnika sa ARMD, usporavanje progresije rane u uznapredovalu (kasnu) formu. Korelacija formi ARMD s faktorima rizika znatno olakšava ranu identifikaciju bolesnika koji imaju povećan rizik od progresije rane u kasnu formu, što može poboljšati vizuelni ishod oboljelih, a ujedno i omogućiti i razvoj strategije za prepoznavanje personaliziranog rizika u visokorizičnih osoba. Ujedno, rezultati ovog istraţivanja naglašavaju potrebu za prospektivnim longitudinalnim populacijskim studijama, koje bi se zasnivale na preciznijoj procjeni i klasifikaciji ispitanika prema fenotipu bolesti, uz kontinurano kliničko praćenje i višestruka mjerenja upalnih i biohemijskih markera iz različitih bioloških uzoraka.