Odbrane radova

Jonizujuće zračenje, koje se široko koristi u medicinskoj dijagnostici kroz metode poput rendgena (RTG) i kompjuterizovane tomografije (CT), pomaže u otkrivanju različitih bolesti, ali istovremeno nosi rizik od bioloških oštećenja, uključujući povećan rizik od razvoja malignih bolesti. Uprkos važnosti ovih metoda, pacijenti često nisu dovoljno informisani o potencijalnim opasnostima izlaganja jonizujućem zračenju. Cilj rada bio je ispitati koliko pacijenti znaju o jonizirajućem zračenju i kako obrazovanje, starost i komunikacija sa medicinskim osobljem utiču na njihovu svijest o rizicima. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 200 ispitanika koji su prošli različite radiološke procedure u okviru radiološkog centra Specijalne bolnice "Plava Medical Group" u Tuzli. Korištene su metode anketiranja i statistička analiza podataka kako bi se ispitalo koliko pacijenti znaju o jonizujućem zračenju, te kakav uticaj obrazovanje, starost I komunikacija sa medicinskim osobljem imaju na njihovu svijest o rizicima. Anketni list sastojao se od 26 pitanja koja su pokrivala sociodemografske informacije, percepciju pacijenata o radiološkim procedurama i njihovo znanje o zračenju. U istraživanju je učestvovalo 200 ispitanika, ravnomjerno raspoređenih po spolu (muški: 49,5%, ženski: 50,5%). Prosječna starost muškaraca bila je 47,01 godina, a žena 45,66 godina. Većina ispitanika imala je srednju stručnu spremu (48,5%), a značajan broj visoku stručnu spremu (37%). Uprkos činjenici da su gotovo svi ispitanici barem jednom prošli radiološku proceduru, dio njih (8%) nije ni bio svjestan da su bili izloženi jonizujućem zračenju. Analiza je pokazala da većina ispitanika smatra rendgenske zrake kao potencijalno štetne (91%), dok ih nešto manje povezuje CT s mogućim negativnim posljedicama (45,5%). Veliki dio ispitanika (64,5%) vjeruje da je MRI procedura manje rizična od CT-a, iako je zapravo riječ o tehnici koja uopšte ne koristi jonizujuće zračenje. Takav stav implicira djelimično razumijevanje, budući da prepoznaju da je MRI sigurniji, ali ne shvataju potpuno razliku između nejonizujuće i jonizujuće tehnologije. Slično tome, dio ispitanika ne precizira razliku u rizicima između ultrazvuka, koji takođe ne koristi jonizujuće zračenje, i rendgenskih zraka, što dodatno potvrđuje manjak jasnih informacija. Nalazi ovog istraživanja ukazuju na postojanje značajnog jaza u znanju pacijenata o mogućim negativnim biološkim učincima jonizujućeg zračenja. Značajan dio pacijenata (83%) nije dobio dovoljno informacija o zračenju od zdravstvenih radnika, što naglašava ključnu ulogu komunikacije između pacijenata i ljekara. Upravo se ovaj nedostatak dijaloga izdvojio kao najveća prepreka boljem razumijevanju radioloških procedura. Analiza je također pokazala da mlađi pacijenti u prosjeku bolje prepoznaju razlike među radiološkim metodama, naročito u kontekstu CT I MRI tehnologija, dok stariji ispitanici imaju slabije razumijevanje o potencijalnim opasnostima i o tome da je rendgensko zračenje opasnije od, naprimjer, ultrazvučnog pregleda. Takvi nalazi djelimično su uskladu sa očekivanjima da su mlađi pacijenti svjesniji I znaju više o rizicima izlaganja jonizujućem zračenju od starijih pacijenata, budući da mlađa grupa ispitanika iskazuje veći nivo informisanosti, ali i dalje postoje nejasnoće u vezi s pojedinim aspektima zračenja. Istraživanje ukazuje da pacijenti, osobito starije i manje obrazovane grupe, nemaju adekvatno znanje o potencijalnim rizicima izlaganja jonizujućem zračenju. Poboljšanje komunikacije između zdravstvenih radnika i pacijenata kroz ciljani edukativni program može značajno unaprijediti donošenje informisanih odluka i sigurnost primjene radioloških tehnologija.

Kako bi ljudski organizam funkcionisao pravilno, neophodno je održavati stabilno stanje unutrašnje sredine, to jest, homeostazu. Pri tome, veoma značaju ulogu imaju bubrezi i renalni sistem, te odsustvo ispravne funkcije ovih vitalnih organa nije kompatibilno sa životom. Anemija koja nastaje usljed bubrežne insuficijencije je hipoproliferativna, ali normohromna i normocitna. Ipak, biohemijsko određivanje koncentracije eritropoetina u krvi u pacijenata sa bubrežnom insufijencijom se ne radi rutinski u kliničkim uslovima radi diferencijalne dijagnoze uzroka anemije kod ovih pacijenata. Umjesto toga, najčešće se radi određivanje kompletne krvne slike, hemoglobina, hematokrita, eritrocita, leukocita, feritina i željeza. Dakle, osnovni cilj ovog istraživanja je bio ispitati uticaj dužine liječenja hemodijalizom pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom na dobro utvrđene parametre anemije (hemoglobin, eritrociti, leukociti, hematokrit, feritin). Praćenje anemija u pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom na dugotrajnoj terapiji hemodijalizom može osigurati poboljšano preživljavanje pacijenata na hemodijalizi. Terapija hemodijalizom je identifikovana kao jedan od faktora koji doprinose razvoju anemije u pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom. Dobiveni rezultati doprinijeli su boljem razumijevanju složenih procesa koji nastaju kao posljedica dugotrajnog liječenja hemodijalizom. Praćenje parametara anemije (hemoglobina, hematokrita, eritrocita, leukocita, feritina i željeza) i prilagođavanje liječenja u cilju održavanja navedenih parametara unutar referentnih vrijednosti mogu značajno poboljšati ishode dugotrajnog liječenja hemodijalizom, te omogućiti pravovremeno utvrđivanje rizika za razvoj komplikacija. Ključne riječi: hemodijaliza, hronična bubrežna insuficijencija, anemija, komplikacije

Koronarna bolest srca predstavlja vodeći uzročnik smrtnosti od oboljenja u današnjem dobu, te obzirom da koronarna bolest srca zahvaća širok dobno-polnu raspon, veoma je važno osvijestiti populaciju o važnosti redovnih zdravstvenih pregleda. Sljedeći tome procijenjena je učestalost pozitivne dijagnoze koronarne bolesti dobijenih rezultata te je važno bilo odrediti rizičnu skupinu. Ovo istraživanje se sprovodi retrospektivno. Mjerenje je vršeno inicijalno u periodu od 1.1.2024. do 1.12.2024. godine. Zdravstvena ustanova koja je podvrgnuta ispitivanju je „JZU Sveti Vračevi“ u Bijeljini. Prikupljanje podataka je vršeno analizom snimaka koronarografije i istorija bolesti pacijenta. Za potrebe testiranja značajnosti razlika aritmetičkih sredina promatranih varijabli između skupina korišten je Studentov t-test za nezavisni uzorak. Za testiranje uticaja dvije ili više varijabli na drugu varijablu koristi se dvofaktorska univarijantna analiza varijanse (ANOVA). Za potrebe testiranja značajnosti razlika stvarnih i očekivanih frekvencija neparametrijskih varijabli koristi se x2 test. Svaka statistička analiza se radi sa intervalom pouzdanosti od 95%. Istraživanjem je dokazano da se koronarna bolest srca najčešće javlja u starosnoj dobi od 50. do 80. godina života. Zatim je utvrđeno da muškarci u radno aktivnoj dobi čine 59% i time predstavljaju vodeću grupu u odnosu na ostale dobne skupine m/ž ispitanika, dok generalno prema učestalosti muška populacija znatno vodi prema broju pozitivnih slučaja u odnosu na žensku populaciju. Dobijeni rezultati mogu doprinijeti značaju osvješćivanja lokalne zajednice, kao i društvo u cjelini, te se mora ozbiljno pozabaviti ovim problemom kako bi se smanjio broj oboljelih od koronarne bolesti srca. Neophodno je podizati svijest o povećanom riziku pojave korornarne bolesti srca u kasnijim godinama života. Pored svijesti populacije, otkrivanjem faktora rizika povezanih s koronarnom arterijskom bolešću (CAD) moguće je pružiti detaljniji uvid u njihovu povezanost s ozbiljnošću bolesti. To može doprinijeti boljem razumijevanju CAD-a i omogućiti razvoj personaliziranih strategija prevencije, dijagnostike i liječenja. Osim toga, istraživanje može pružiti korisne podatke o tipičnom uzorku stenoze koronarnih arterija, što može uticati na kliničku praksu i poboljšati ishode pacijenata s CAD-om. Konačno, rezultati istraživanja mogu imati značajan uticaj na javno zdravstvo, pružajući osnove za razvoj programa prevencije usmjerenih na smanjenje faktora rizika povezanih s CAD-om i smanjenje incidencije ove bolesti.

Gestacijski dijabetes melitus predstavlja najčešći metabolički poremećaj u trudnoći, koji se prvi put manifestuje upravo tokom gestacije. Iako u većini slučajeva nestaje nakon porođaja, njegovo prisustvo može dovesti do brojnih komplikacija kod majke i djeteta, uključujući preeklampsiju, makrosomiju, prijevremeni porođaj i postporođajno krvarenje. Iako mehanizmi nastanka ove bolesti još nisu u potpunosti razjašnjeni, disfunkcija beta ćelija i insulinska rezistencija smatraju se glavnim uzročnicima. Zbog čestog izostanka simptoma u ranom stadijumu bolesti, rano otkrivanje gestacijskog dijabetesa putem skrininga ima ključnu ulogu u prevenciji komplikacija. Standard u dijagnostici predstavlja oralni test opterećenja glukozom (OGTT), koji se sprovodi između 24. i 32. gestacijske nedjelje, ali u kliničkoj praksi se sve češće postavlja pitanje da li se gestacijski dijabetes može dovoljno precizno predvidjeti već na osnovu povišenih vrijednosti glukoze natašte. Cilj ovog rada bio je ispitati da li postoji značajna povezanost između povišenih serumskih vrijednosti glukoze natašte i patoloških nalaza OGTT testa u drugom trimestru trudnoće, te utvrditi učestalost gestacijskog dijabetesa u trudnica sa povišenom glukozom natašte. Takođe se nastojalo uporediti perinatalne ishode trudnoće kod trudnica sa patološkim OGTT nalazima u odnosu na one sa urednim OGTT nalazima, a koje su imale povišenu glukozu natašte. Istraživanje je sprovedeno kao prospektivna studija u JZU Dom zdravlja Bijeljina u periodu od novembra 2024. do februara 2025. godine. Uključeno je ukupno 60 trudnica, starosne dobi od 18 do 35 godina, sa jednoplodnom trudnoćom u gestacijskoj starosti od 25. do 33. nedjelje, koje su imale povišenu vrijednost glukoze natašte (>5,1 mmol/L). Sve ispitanice su testirane OGTT testom sa 75 grama glukoze, a prema rezultatima su podijeljene u dvije grupe: one sa patološkim nalazima i one sa urednim OGTT nalazima. Analizirani su podaci o gestacijskoj starosti, porodičnoj anamnezi, prethodnim ishodima trudnoća, indeksu tjelesne mase, vrijednostima glukoze tokom testa, kao i perinatalni ishodi uključujući termin porođaja, tjelesnu masu novorođenčeta, Apgar skor, način završetka porođaja, pol i eventualne anomalije ploda. Statistička analiza je sprovedena korišćenjem odgovarajućih deskriptivnih i inferencijalnih metoda uz prag značajnosti od p<0,05. Istraživanjem je utvrđeno da je gestacijski dijabetes dijagnostikovan kod 36,67% trudnica sa povišenim vrijednostima glukoze natašte. Postoji statistički značajna povezanost između povišenih vrijednosti glukoze natašte i patoloških nalaza OGTT testa. Takođe je ustanovljeno da su trudnice sa potvrđenim gestacijskim dijabetesom imale veću učestalost spontanih pobačaja i prijevremenih porođaja u odnosu na grupu sa urednim OGTT nalazima. Ipak, nisu zabilježene značajne razlike u načinu završavanja porođaja, Apgar skoru ni polu novorođenčeta između skupina. Ključne riječi: gestacijski dijabetes, glukoza natašte, oralni test opterećenja glukozom, perinatalni ishod

Vakcinacija je postupak unošenja specifičnog antigena u organizam koji stimuliše razvoj specifične odbrane prema određenom uzročniku zarazne bolesti. Vakcine se dijele na žive i nežive. Žive vakcine sadrže žive, ali oslabljene uzročnike zaraznih bolesti. Tu se ubrajaju vakcine protiv: poliomijelitisa, morbila (ospica), parotitisa (zaušnjaka) itd..Vakcine koja sadrže mrtve mikroorganizme su vakcine protiv: pertusisa (velikog kašlja), ali i influenze. Vakcine koje sadrže izlučevine mikroorganizama su: anatoksin (toksoid) difterije, tetanusa i antraksa. Radi provođenja vakcinacije na propisan način uveden je kalendar imunizacije na nivou godine od strane Federalnog ministra zdravstva. Sprovedeno je anketno istraživanje o stavovima roditelja prema redovnoj vakcinaciji djece u TK, te je analizirana imunizacijska pokrivenost djece na području TK-a u periodu od 2017. godine do 2023. godine. Anketiranje je obuhvatilo 200 ispitanika, roditelja koji su dovodili svoju djecu u Centar za imunizaciju djece Doma zdravlja Živinice, te u dvije privatne laboratorije, Sky Medical Lab u Živinicama i Srebreniku. Ispitanici su u potpunosti obaviješteni o protokolu istraživanja, potpisali su saglasnost za učešće u istraživanju. Analizom dobijenih rezultata utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika u stavovima između muškaraca i žena u pogledu obaveze vakcinacije, odbijanja vakcine, te koristi od vakcine. Također je utvrđeno da postoji statistički značajna razlika između roditelja koji vakcinišu svoju djecu i roditelja koji ne vakcinišu, na pitanje da li vakcinacija treba biti obavezna, ko ima najveću korist od vakcinacije, kao i u pogledu zadovoljstva informisanjem. Podjelom ispitanika u četiri starosne kategorije utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika u pogledu zadovoljstva informacijama o vakcinaciji od nadležnog ljekara i medicinske sestre, te u odgovorima na pitanje o koristi od vakcine. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da postoje statistički značajni rezultati u stavovima roditelja o redovnoj vakcinaciji djece u pogledu spola, dobi i stručne spreme. Ključne riječi: vakcina, vakcinacija, roditelji, djeca;

Infantilni tortikolis jedno od najčešćih oboljenja lokomotornog aparata koji se javlja kao posljedica porođajne traume ili problema vezano za vrijeme intrauterinog života. Karakterističan znak deformacije vrata odnosno infantilnog tortikolisa je prvenstveno izražena laterofleksija glave na jednu stranu, te rotacija lica na stranu kontra laterofleksiji. Promjene se primjete već nakon rođenja, dok u kasnijim mjesecima dolazi do pogoršanja stanja ukoliko nije učinjena adekvatna fizikalna terapija. U radu su prikazani i analizirani rezultati retrospektivnog petogodišnjeg istraživanja u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, u vremenskom periodu od 1.1.2019. - 31.12.2023. godine novorođenčadi sa infantilnim tortikolisom, podaci o trudnoći i porodu njihovih majki, te udruženost sa drugim oboljenjima novorođenčadi. Takođe su analizirani i rezultati ankete roditelja oboljele novorođenčadi kada je započeo tretman fizioterapeuta po preporuci fizijatra i ishod liječenja nakon 12 mjeseci. Tokom petogodišnjeg perioda (2019-2023.godina) na Klinici za ginekologiju i akušerstvo Tuzla je rođeno 16.899 novorođenčadi, od čega je kod 141 novorođenče (0.84%) dijagnostikovan infantilni tortikolis. Našli smo da je infantilni tortikolis prema spolu češće,stupljen kod ženske novorođenčadi (51.77%), dok je nešto manji procenat kod muškem novorođenčadi (48.23%), bez statistički značajne razlike. Kod muške i ženske novorođenčadi dominira desnostrani infantilni tortikolis (62.41%), bez statistički značajne povezanosti između spola novorođenčeta i strane pojave infantilnog tortikolisa. Svake naredne godine je evidentan rast broja novorođenčadi sa kongenitalnim tortikolisom, tako da za jednu godinu povećanje broja novorođenčadi sa tortikolisoma za 3.1 novorođenče. Analizirani su riziko faktori od strane majke i od strane novorođenčadi za nastanak infantilnog tortikolisa. Starosna dob majke kao riziko faktor nastanka infantilnog tortikolisa uz značajnu statističku razliku je evidentna je između 25-29 godine (34.04%) i majki starosne dobi između 30- 34 godina (31.91%) gdje su najzastupljenija su novorođenčad sa infantilinim tortikolisom. Porod završen prirodnim putem je kod 54.61% majki, dok je nešto manji procenat majki kod kojih je porod završen carskim rezom 45.39%, bez statistički značajne razlike, s tim da dominiraju prvorotke (66.67%), dok su najmanje zastupljene trećerotke (1.42%). Najveće relativno učešće među novorođenčadi sa infantilnim tortikolisom uz značajnu statistčku razliku zauzimaju novorođenčad rođena u terminu (55.32%), dok su najmanje zastupljena postterminska novorođenčad (1.42%). Najzastupljenija su novorođenčad sa infantilnim tortikolisom porođajne težine 3500-3999 g (48.23%), dok su najmanje zastupljena novorođenčad porođajne težine 2000-2499 g (2.13%), sa statistički značajnom razlikom. Apgar scor novorođenčadi sa infantilnim tortikolisom kao parameter vitalnosti na rođenju je imao kod 76.60% novorođenčadi ocjenu iznad 8, dok su najmanje zastupljena novorođenčad sa Apgara scorom 0-3 (1.42%). Postoji statistički značajna razlika u relativnom (procentualnom) učešću udruženih oboljenja kod pacijenata kod kojih je zabilježena pojava tortikolisa na desnoj strani (P&lt;0.05) i među istim najzastupljenija su novorođenčad sa hipoksično ishemijskom encefalopatijom (35.29%), potom intrakranijalnim krvarenjima (21.57%). Značaj rane dijagnoze i ranog započinjanja tretmana fizioterapeuta je potvrđen dobijenim rezultatima našeg istraživanja. Prvi fizijatrijski pregled novorođenčadi sa tortikolisom obavljen u periodu do 7 dana nakon rođenja (50%), dok je najmanji udio novorođenčadi kod kojih je prvi pregled fizijatra načinjen nakon 2 mjeseca ili više od rođenja. Tretman fizioterapeuta se obavljao jednom sedmično kod 53% novorođenčadi, dok je najmanje onih koji su bez tretmana (21%) uz statistički značajnu razliku u relativnom učešću (procentu) novorođenčadi sa infantilnim tortikolisom obzirom na učestalost tretmana fizioterapeuta. Najveći procenat roditelja novorođenčadi sa tortikolisom (90%) je educirano o sprovođenju fizioterapije u kućnim uvjetima, sa 100% izlječenjem svih anketiranih 100 novorođenčadi sa infantilnim tortikolisom. Pravovremena dijagnoza i započinjanje liječenja prije 3 mjeseca života kod 98-100% novorođenčadi će pozitivno odgovoriti na konzervativno liječenje u roku od 6 mjeseci (Caplan i sur., 2013). U slučaju odgođenog započinjanja fizikalne terapije, može se razviti asimetrija kostiju glave i lica, te deformacije kralježnice (skolioza). Pored toga, jako je važna i aktivna suradnja roditelja u rehabilitacijskom postupku, čemu treba posvetiti posebnu pozornost.