Odbrane radova

Kardiorenalni sindrom tipa 2 (KRS2) predstavlja kompleksan klinički entitet u kojem hronično srčano zatajenje dovodi do progresivnog oštećenja bubrežne funkcije, uz međusobno pojačavanje patofizioloških mehanizama koji uključuju hemodinamske promjene, neurohormonalnu aktivaciju, inflamaciju i oksidativni stres. Uprkos značajnom kliničkom opterećenju i visokoj stopi mortaliteta, rani i pouzdani prognostički markeri koji omogućavaju preciznu stratifikaciju rizika i pravovremenu intervenciju i dalje su predmet intenzivnih istraživanja. Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi prognostički značaj hematoloških, inflamatornih i funkcionalnih bubrežnih parametara u procjeni kliničkog ishoda kod pacijenata sa kardiorenalnim sindromom tipa 2. Istraživanje je dizajnirano kao prospektivna opservacijska kohortna studija i obuhvatilo je ukupno 200 hospitaliziranih pacijenata sa hroničnim srčanim zatajenjem, primljenih zbog dekompenzacije na Klinici za interne bolesti JZU UKC Tuzla. Pacijenti su podijeljeni u dvije grupe prema prisustvu KRS2: grupu sa KRS2 (n=130; 65,0%) i grupu bez KRS2 (n=70; 35,0%). Svim ispitanicima su na prijemu određeni hematološki, inflamatorni i bubrežni parametri, nakon čega su prospektivno praćeni tokom 90 dana. Primarni ishod definisan je kao kompozitni ishod koji uključuje smrtnost od svih uzroka ili započinjanje nadomjesne bubrežne terapije tokom perioda praćenja. Analiza podataka obuhvatila je ROC analizu za procjenu diskriminativne sposobnosti biomarkera, Kaplan-Meier analizu preživljenja, te Cox proporcionalni hazard model za procjenu prognostičkog značaja pojedinačnih parametara. Rezultati su pokazali da pacijenti sa KRS2 imaju izraženije hemodinamske poremećaje i značajno smanjenu diurezu u odnosu na pacijente bez KRS2, što ukazuje na teži klinički status i izraženiju kongestiju. Među analiziranim parametrima, inflamatorni markeri, posebno odnos neutrofila i limfocita (NLR) i C-reaktivni protein (CRP), pokazali su značajnu povezanost sa nepovoljnim kliničkim ishodom. ROC analiza je ukazala na njihovu dobru diskriminativnu sposobnost u identifikaciji pacijenata sa povećanim rizikom od trojmjesečnog mortaliteta. Hematološki parametri, naročito širina distribucije eritrocita (RDW), također su pokazali značajan prognostički potencijal, što potvrđuje njihovu ulogu kao markera sistemske upale i ukupne biološke krhkosti pacijenata. Funkcionalni bubrežni parametri imali su ključnu ulogu u procjeni prognoze. Smanjena vrijednost procijenjene brzine glomerularne filtracije (eGFR), kao i povišene vrijednosti uree, kreatinina i cistatina C, bile su značajno povezane sa povećanim rizikom od nepovoljnog ishoda. Posebno se ističe cistatin C kao osjetljiviji i pouzdaniji marker bubrežne funkcije u odnosu na kreatinin, jer je manje podložan utjecaju ekstarenalnih faktora. Također, markeri oštećenja bubrega poput albuminurije i odnosa albumin/kreatinin u urinu (UACR) pokazali su značajnu povezanost sa kliničkim ishodom, što potvrđuje njihovu ulogu kao ranih indikatora bubrežnog i endotelijalnog oštećenja. Povišene vrijednosti mokraćne kiseline dodatno su bile povezane sa lošijim ishodima, ukazujući na važnost oksidativnog stresa i metaboličkih poremećaja u progresiji bolesti. Analize preživljenja pokazale su da pacijenti sa nepovoljnim vrijednostima navedenih biomarkera imaju značajno veću vjerovatnoću smrtnog ishoda ili potrebe za nadomjesnom bubrežnom terapijom tokom trojmjesečnog praćenja. Kombinovana analiza više biomarkera omogućila je precizniju stratifikaciju rizika u odnosu na pojedinačne parametre. Zaključno, rezultati ovog istraživanja potvrđuju da hematološki, inflamatorni i funkcionalni bubrežni parametri imaju značajan prognostički potencijal u procjeni kliničkog ishoda kod pacijenata sa kardiorenalnim sindromom tipa 2. Njihova široka dostupnost, jednostavnost primjene i klinička relevantnost čine ih vrijednim alatima za svakodnevnu praksu. Integracija ovih biomarkera u rutinsku kliničku procjenu može doprinijeti ranijoj identifikaciji visokorizičnih pacijenata i optimizaciji terapijskog pristupa.

Moždani udar predstavlja jedan od vodećih problema suvremenog društva, s obzirom na visoku stopu smrtnosti, ali i značajan udio u nastanku dugotrajnog invaliditeta i smanjenja kvaliteta života oboljelih. Kao kompleksno neurološko oboljenje, moždani udar ostavlja posljedice koje se ne ogledaju samo u motoričkim deficitima, već obuhvaćaju i širok spektar kognitivnih poremećaja, uključujući oštećenja pažnje, pamćenja, izvršnih funkcija i sposobnosti donošenja odluka. Usprkos tome, u kliničkoj praksi se rehabilitacija često primarno fokusira na motorički oporavak, dok su kognitivni aspekti nedovoljno zastupljeni i nerijetko zanemareni. Suvremeni rehabilitacijski pristupi naglašavaju potrebu za sveobuhvatnim i integriranim pristupom liječenju pacijenata nakon moždanog udara, pri čemu fizikalna terapija ima ključnu ulogu u unapređenju funkcionalne sposobnosti. Međutim, njen potencijalni utjecaj na kognitivni oporavak još uvijek nije u dovoljnoj mjeri istražen, što dodatno naglašava značaj sprovođenja ovakvih istraživanja. Predmet ovog istraživanja bio je ispitivanje utjecaja fizikalne terapije na kognitivni oporavak pacijenata nakon ishemijskog moždanog udara, s posebnim fokusom na dinamiku promjena tijekom rehabilitacijskog procesa. Osnovni cilj istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri primjena fizikalne terapije doprinosi poboljšanju funkcionalne neovisnosti, smanjenju stupnja onesposobljenosti, kao i poboljšanje kognitivnih funkcija kod ispitanika, te ispitati povezanost između početnog kognitivnog statusa i konačnih ishoda rehabilitacije. Istraživanje je provedeno na uzorku od 60 ispitanika oba spola, starosne dobi od 45 do 87 godina, kod kojih je dijagnosticiran ishemijski moždani udar. U istraživanje su uključeni ispitanici koji su zadovoljili unaprijed definirane uključujuće kriterije, čime je osigurana homogenost uzorka u odnosu na osnovne karakteristike relevantne za istraživanje. Demografske i kliničke varijable, uključujući dob, spol, stupanj obrazovanja i lokalizaciju moždanog udara, analizirane su s ciljem utvrđivanja njihovog potencijalnog utjecaja na tok i ishod rehabilitacije. Za procjenu funkcionalnog i kognitivnog statusa korišteni su standardizirani, validirani i široko prihvaćeni mjerni instrumenti: Skala funkcionalne neovisnosti (Functional Independence Measure – FIM), Rankin skala onesposobljenosti, Mini Mental Skala (Mini Mental Status Examinatio- MMSE) te Test crtanja sata. FIM skala omogućila je detaljnu procjenu funkcionalne neovisnosti kroz motorne i kognitivne domene, dok je Rankin skala korištena za procjenu stupnja onesposobljenosti i globalnog funkcionalnog ishoda. Kognitivne funkcije procjenjivane su primjenom MMSE testa, koji obuhvaća više kognitivnih domena, kao i Testa crtanja sata, koji pruža dodatni uvid u izvršne i vizuoprostorne sposobnosti ispitanika. Procjena ispitanika vršena je u tri vremenske točke: mjesec dana nakon moždanog udara, nakon sprovedenog fizikalnog tretmana, te dva mjeseca nakon završetka terapije. Ovakav longitudinalni dizajn istraživanja omogućio je praćenje dinamike promjena i detaljnu evaluaciju efekta fizikalne terapije na funkcionalni i kognitivni oporavak kroz vrijeme. Rezultati istraživanja pokazali su statistički značajno poboljšanje funkcionalnog statusa ispitanika kroz sve tri vremenske točke, što je potvrđeno povećanjem ukupnog FIM skora, kao i poboljšanjem u pojedinačnim domenama. Istovremeno, zabilježeno je smanjenje vrijednosti Rankin skale, što ukazuje na smanjenje stupnja onesposobljenosti i povećanje samostalnosti ispitanika u obavljanju aktivnosti svakodnevnog života. Ovi rezultati jasno potvrđuju značaj i efikasnost fizikalne terapije u rehabilitaciji pacijenata nakon moždanog udara. Kada je riječ o kognitivnim funkcijama, rezultati su također ukazali na poboljšanje, iako u nešto manjoj mjeri u odnosu na funkcionalni oporavak. Analiza rezultata MMSE i Testa crtanja sata pokazala je postepeno poboljšanje kognitivnih sposobnosti tijekom rehabilitacijskog procesa. Posebno je značajno uočeno da ispitanici bez inicijalnih kognitivnih oštećenja postižu bolje rezultate i brži napredak u odnosu na ispitanike s prisutnim kognitivnim deficitima.

UVOD: Infekcije urinarnog trakta predstavljaju jedno od najčešćih oboljenja u kliničkoj praksi, čija se dijagnostika primarno oslanja na analizu urina i urinokulturu kao „zlatni standard“. Međutim, s obzirom na to da klasične metode mogu biti dugotrajne, protočna citometrija se nameće kao sofisticirana tehnika koja omogućava brzu i preciznu kvantitativnu analizu celularnih elemenata i bakterija u urinu. CILJ: Cilj istraživanja bio je utvrditi povezanost demografskih karakteristika ispitanika sa učestalošću infekcija urinarnog trakta, te ispitati korelaciju između nalaza protočne citometrije urina, rezultata urinokulture i sistemskih inflamatornih parametara (leukocita, neutrofila i C-reaktivnog proteina). MATERIJAL I METODE: Istraživanje je dizajnirano kao retrospektivna studija kojom je obuhvaćeno 200 odraslih pacijenata sa kliničkom sumnjom na infekciju urinarnog trakta, hospitaliziranih na Klinici za zarazne bolesti UKC Tuzla tokom 2025. godine. U studiju su uključeni pacijenti kojima su unutar 24 sata od prijema urađene protočna citometrija urina i urinokultura. Pored demografskih podataka, analizirani su sistemski inflamatorni parametri (leukociti, neutrofili, CRP). Protočna citometrija urina izvedena je na automatiziranom analizatoru UF-4000 (Sysmex Corporation, Japan), dok je urinokultura obrađena standardnim mikrobiološkim metodama. Pozitivnim nalazom urinokulture, kao zlatnim standardom, smatrano je prisustvo ≥10⁵ CFU/mL bakterija. Za procjenu normalnosti distribucije podataka korišten je Shapiro-Wilk test. Razlike između kategorijalnih varijabli testirane su Hi-kvadrat testom, korelacije su ispitane Spearmanovim testom, dok je za procjenu prediktivnih faktora korištena logistička regresija (p<0.05). REZULTATI: Od ukupno 200 ispitanika (62% žene, prosječna dob 68.61±15.19 godina), pozitivna urinokultura potvrđena je kod 51.5% pacijenata, pri čemu je Escherichia coli bila dominantni uzročnik (48.5%). Žene starije od 65 godina imale su 2.76 puta veći rizik za nastanak infekcije (p=0.007). Utvrđena je statistički značajna pozitivna korelacija između broja leukocita i neutrofila u krvi sa brojem leukocita i bakterija u urinu (p<0.05), dok CRP nije pokazao značajnu povezanost. ROC analiza pokazala je visoku dijagnostičku tačnost protočne citometrije: za broj bakterija u urinu (cut-off ≥1367/μL) površina ispod krive (AUC) iznosila je 0.951 (senzitivnost 90.3%, specifičnost 90.7%), dok je za broj leukocita u urinu (cut-off ≥120/μL) AUC iznosila 0.88. Logistička regresija potvrdila je dob, broj leukocita i neutrofila u krvi kao značajne prediktore urinarne infekcije. ZAKLJUČAK: Protočna citometrija urina predstavlja pouzdanu i brzu metodu za detekciju infekcija urinarnog trakta, sa visokom osjetljivošću i specifičnošću, što omogućava brzo isključivanje negativnih uzoraka. Sistemski inflamatorni parametri, specifično broj leukocita i neutrofila, koreliraju sa nalazom u urinu i mogu služiti kao dodatni prediktori, za razliku od CRP-a koji se nije pokazao značajnim u ovoj populaciji. Starija životna dob i ženski spol ostaju ključni faktori rizika koji zahtijevaju pojačan nadzor.

Cilj ovog istraživanja bio je ispitati učestalost depresije i urinarnih infekcija kod pacijenata sa multiplom sklerozom na imunomodulatornoj terapiji, te procijeniti njihov uticaj na adherenciju, relaps bolesti, stepen invaliditeta i kontinuitet liječenja. Istraživanje je obuhvatilo 102 pacijenta. Depresivnost je procjenjivana Beckovom skalom za depresiju, stepen invaliditeta EDSS skalom, a kognitivni status Mini-Mental testom. Prikupljeni podaci analizirani su primjenom odgovarajućih deskriptivnih i inferencijalnih statističkih metoda. Rezultati su pokazali da je depresivno raspoloženje bilo prisutno kod 27,5% pacijenata, dok je patološki nalaz urina zabilježen kod 49,2% ispitanika. Utvrđena je statistički značajna pozitivna korelacija između stepena depresivnosti i adherencije na terapiju. Pacijenti sa urinarnom infekcijom imali su značajno veći rizik od odgađanja ili prekida imunomodulatorne terapije. Također, pacijenti sa depresijom imali su statistički značajno veći broj relapsa, dok nije utvrđena statistički značajna razlika u EDSS skoru između pacijenata sa i bez depresije, niti između pacijenata sa i bez urinarne infekcije. Zaključno, rezultati ukazuju da su depresija i urinarne infekcije česti i klinički važni komorbiditeti kod pacijenata sa multiplom sklerozom. Njihovo pravovremeno prepoznavanje i praćenje može doprinijeti boljoj organizaciji liječenja, očuvanju kontinuiteta terapije i unapređenju ukupnog ishoda bolesti. Ključne riječi: multipla skleroza, depresija, urinarne infekcije, imunomodulatorna terapija, adherencija, relaps, EDSS

Uvod: Karcinom pluća predstavlja jedan od najčešćih i najsmrtonosnijih malignih tumora u svijetu, pri čemu rana dijagnostika i precizno stadiranje bolesti imaju ključnu ulogu u planiranju terapijskog pristupa. Kompjuterizirana tomografija (CT) predstavlja osnovnu radiološku metodu u dijagnostičkom algoritmu kod pacijenata sa sumnjom na tumor pluća, jer omogućava detaljnu procjenu lokalizacije, veličine i morfoloških karakteristika tumorske lezije. Materijal i metode: Cilj ovog istraživanja bio je procijeniti dijagnostičku vrijednost CT pregleda u detekciji i karakterizaciji tumora pluća te utvrditi podudarnost CT nalaza sa patohistološkim nalazima. Retrospektivno istraživanje obuhvatilo je 94 pacijenta sa kliničkom i radiološkom sumnjom na tumor pluća, dok je histološka analiza bila dostupna kod 50 operiranih pacijenata. Rezultati: Muškarci su činili većinu ispitanika, njih 66, a žena 28 uz visok udio aktivnih pušača, dok je prosječna starosna dob svih ispitanika iznosila 66,5 ± 10,37 godina. U grupi PH pozitivnih pacijenata, muškarci su činili 40, dok je žena bilo 16. U grupi PH negaitvnih, muškaraca je bilo 26 a žena 16. Tumori su najčešće bili lokalizirani u desnom plućnom krilu, dominantno u desnom gornjem režnju. Spikulirane lezije pokazale su izrazito snažnu povezanost sa malignim patohistološkim nalazom (χ² = 71,06; p < 0,001). Histopatološka analiza pokazala je dominaciju adenokarcinoma sa učestalošću od 31 pacijent, a zatim planocelularnog karcinoma sa učestalošću od 15 pacijenata. Zaključak: CT pregled je pokazao visoku tačnost u procjeni lokalizacije, veličine i morfologije tumora, uz određena ograničenja u procjeni pleuralne i vaskularne invazije. Zaključno, CT predstavlja pouzdanu i nezamjenjivu metodu u dijagnostici, stadiranju bolesti, planiranju terapijskog pristupa te preoperativnoj evaluaciji tumora pluća. Takoder, predstavlja jednu od najznačajnijih metoda u praćenju bolesnika tokom liječenja, kao i u evaluaciji bolesti nakon završetka određenog modaliteta liječenja. Ključne riječi: karcinom pluća, kompjuterizirana tomografija, patohistološki nalaz, spikulirane lezije, adenokarcinom

Uvod: Ciljevi ovog istraživanja su: 1. Analizirati uticaj demografskih podataka pacijenata, anamneze i radiografskih parametara OA skočnog zgloba/stražnjeg stopala na preoperativno funkcionalno stanje, fizičku aktivnost i kvalitet života kod pacijenata koji su zakazani za artrodezu skočnog zgloba/stražnjeg stopala; 2. Uporediti ishod različitih tipova artrodeza skočnog zgloba/stražnjeg stopala prema njihovom sigurnosnom profilu (ozbiljni neželjeni događaji ili „serious adverse event“ i revizione operacije); 3. Uporediti ishod različitih tipova artrodeza skočnog zgloba/stražnjeg stopala prema PROMs (Patient Reported Outcome Measures), koje uključuju funkcionalni status stopala i skočnog zgloba, fizičku aktivnost i opći kvalitet života. Metode: Pregledani su bolnički kartoni 275 pacijenata koji su primljeni na elektivnu operaciju skočnog zgloba/stražnjeg stopala u periodu od januara 2009. do decembra 2020. godine. Kriterijumi isključenja su bili: povreda ili oboljenje drugog organskog sistema, koje bi onemogućavalo adekvatnu procjenu kvaliteta života ili funkcije skočnog zgloba, pacijenti sa protetičkim implantatima, pacijenti mlađi od 18 godina, i pacijenti koji nisu bili voljni da učestvuju u studiji. U daljnjoj selekciji, 153 pacijenta, dobi 18 godina ili više, sa TT (tibiotalarni zglob), ST (subtalarni glob), TN (talonavikularni zglob) i/ili CC (kalkaneokuboidni zglob) osteoartritisom (OA) i naknadnom fuzijom uključeno je u ovu studiju. Svi uključeni pacijenti imali su jasne kliničke i radiološke dokaze o visokom stepenu OA skočnog zgloba ili stražnjeg stopala. Dotadašnji pokušaji konzervativnog liječenja bili su iscrpljeni i doveli su do nezadovoljavajućih rezultata. Od 153 pacijenta, njih 9 je imalo bilateralni op zahvat. Svako stopalo se smatralo zasebnim entitetom, stoga je 162 slučaja (stopala) uključeno u studiju. Korištena su tri upitnika, koji predstavljaju Patient Reported Outcome Measures (PROMs), a čine ih FAOS (Foot and Ankle Outcome Score) ili subjektivna procjena funkcije skočnog zgloba, European Quality of Life in Five Dimensions (EQ -5D) i Tegner Activity Scale (TAS). Upitnici su distribuirani i popunjeni prije operacija pri prijemu u bolnicu i na posljednjem kontrolnom pregledu poslije operativnog zahvata. Rezultati: Multivarijantni linearni regresijski modeli otkrili su značajnu negativnu korelaciju (p < 0,05) između starije dobi, ženskog spola, viših Kellgren-Lawrence TT vrijednosti, višeg OA Chopartovog zgloba i dužeg trajanja simptoma prema određenim preoperativnim PROM-ovima. Starija dob je negativno korelirala s preoperativnim FAOS kumulativnim, ADL i sportskom skalom. Duže trajanje simptoma je negativno koreliralo s FAOS ADL, EQ-5D-3L-TTO i EQ-5D VAS. Također je postojala negativna korelacija između višeg OA Chopartovog zgloba i EQ-5D VAS. Više Kellgren-Lawrence TT vrijednosti su negativno korelirale s FAOS Pain i Sport, dok je ženski spol imao negativnu korelaciju s FAOS Pain i Tegner Activity Scale. Nadalje, multivarijantni linearni regresijski modeli otkrili su negativnu korelaciju između starije dobi i kumulativnog postoperativnog FAOS-a, FAOS simptoma i FAOS kvalitete života. Niži preoperativni FAOS rezultati boli također su bili snažan negativni prediktor kumulativnog FAOS-a, FAOS ADL-a i FAOS sporta. Kraće trajanje simptoma imalo je negativan učinak na postoperativni FAOS kvalitet života. Zaključak: Pacijenti koji pate od terminalnog stadija osteoartritisa stražnjeg stopala i skočnog zgloba pate od teškog oštećenja funkcije zgloba, kvalitete života i nivoa aktivnosti. Oštećenje funkcije zgloba je najteže kod pacijenata sa osteoartritisom TT i ST zgloba, dok su kvalitet života i nivo aktivnosti podjednako oštećeni u svih pet grupa. Štaviše, starija dob, ženski spol, viši Kellgren-Lawrence TT OA rezultati, viši Chopart OA rezultati i duže trajanje simptoma negativno su povezani sa preoperativnim PROM-ovima. Izolirane TT ili ST fuzije izvedene otvoreno ili artroskopski bile su sigurne i značajno su poboljšale funkciju i kvalitet života te smanjile bol povezan sa zglobovima, ali nisu povećale nivo aktivnosti pacijenata. Nisu uočene razlike između hirurških pristupa u ishodima koje su prijavili pacijenti. Pacijenti sa ST fuzijom imali su bolji subjektivni ishod, dok su starija dob i niža preoperativna FAOS bol bili povezani s lošijim postoperativnim subjektivnim ishodom.