Odbrane radova

CILJ ISTRAŽIVANJA: Utvrditi efikasnost Menpromove procedure o učestalosti i načinu čišćenja radnih površina proizvodne linije, koji su podvrgnuti propisanom Zakonskom legislativom. VRSTA STUDIJE: Istraživanje je prospektivnog karaktera. MATERIJALI I METODE: Istraživanje je bilo sprovedeno u mesnici Menprom d.o.o. u mjesecu novembru 2024. godine. Svaki dan tokom mjeseca novembra uzimati su brisevi radnih površina i brisevi ruku radnika. Brisevi radnih površina uzeti su po zonama rizika. Briseve sam uzimala jedanput dnevno u vremenskom periodu od 8h. Kada su u pitanju uzorci mesa, prvi uzorci su se uzimali kao uzorak sirovine u vremenskom intervalu od 10h, a drugi uzorci su bili kao gotovi oblikovani proizvod koji se uzimao odmah nakon završetka obrade. Svaki uzorak je sadržavao po 50 grama mesa. REZULTATI: Ukupan broj istraživačkih dana iznosio je 30. Kod briseva površina, aerobne mezofilne bakterije imaju referentnu vrijednost ≤ 30 cfu/cm², s tim da su tokom istraživanja bile dvije oscilacije, tačnije dva dana su pokazala prisustvo aerobnih mezofilnih bakterija, bile su iznad referentnih vrijednosti, dok su sve ostale tražene bakterije, Enterobacteriaceae i Listeria species, čije su referentne vrijednosti Enterobac.- 0-1 cfu/cm² i Listeria spp.- n.n./100 cm², pokazale negativne nalaze. Brisevi ruku, tu su se analizirale iste balterije kao i kod briseva površina, te su pokazale nalaze ispod graničnih vrijednosti, dakle bez prisustva podložnih mikroorganizama. U uzorcima mljevenog mesa ali i gotovog proizvoda-ćevapa, tražena je Salmonella species gdje nije detektovan nijedan postotak tog mikroorganizma, potom je tražena Escherichia coli čije su referentne vrijednosti m=5x10 cfu/g; M=5x10² cfu/g ali također nije pronaš+đeno E.coli iznad referentnih vrijednosti. Kod aerobnih mezofilnih bakterija bilo je varijabilnosti u vrijednostima, ali sve su bile u propisanim granicama.

Studija je ispitivala učestalost postoperativnog delirija (POD) i efikasnost primjene dexmedetomidina u njegovoj prevenciji kod pacijenata podvrgnutih operaciji aneurizme abdominalne aorte. Postoperativni delirijum je ozbiljna komplikacija koja značajno utiče na dužinu boravka u bolnici, oporavak i ukupni ishod liječenja. Studija je provedena kao retrospektivno-prospektivno istraživanje na uzorku od 100 pacijenata liječenih u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla u periodu od maja 2023. do oktobra 2024. godine. Pacijenti su podijeljeni u tri terapijske skupine: oni koji su primili dexmedetomidin, haloperidol, i pacijenti bez specifične terapije. Ukupna incidenca delirija iznosila je 27%, a najniža učestalost je zabilježena u skupini koja je primala dexmedetomidin (15.2%), dok je u grupi bez terapije iznosila 35.3%. Multivarijantna analiza identifikovala je starost iznad 70 godina, pušenje, hipertenziju i preoperativnu upotrebu sedativa kao značajne faktore rizika za razvoj POD. Također, intraoperativna hemodinamska nestabilnost, gubitak krvi i transfuzije pokazali su značajnu povezanost sa pojavom delirija. Dexmedetomidin je pokazao superiornost nad haloperidolom i simptomatskom terapijom u smanjenju učestalosti delirija i komplikacija kao što su produžena mehanička ventilacija, hemodinamska nestabilnost i dužina boravka u jedinici intenzivne njege. Iako razlike u mortalitetu nisu bile statistički značajne, zabilježena je niža smrtnost u dexmedetomidin grupi. Posebno je istaknuta uloga medicinske sestre u ranom prepoznavanju i tretmanu delirija. Zaključeno je da primjena dexmedetomidina može smanjiti učestalost delirija i poboljšati kliničke ishode, posebno kod starijih i visokorizičnih pacijenata, čime se preporučuje individualizirani terapijski pristup u perioperativnom zbrinjavanju. Ključne riječi: dexmedetomidin, postoperativni delirij, operacija aneurizme abdominalne aorte

Anemija uzrokovana nedostatkom željeza (IDA) predstavlja jedno od najčešćih i najvažnijih zdravstvenih stanja koje mogu imati ozbiljne posljedice za zdravlje majke i djeteta tokom trudnoće. Trudnoća je stanje povećane potrebe za željezom, usljed čega dolazi do čestog razvoja sideropenične anemije, naročito ako trudnice ne primaju adekvatnu nutritivnu podršku ili nemaju odgovarajući terapijski pristup. Ovaj magistarski rad ima za cilj istražiti ulogu i efikasnost primjene preparata željeza u prevenciji anemije u trudnoći, s fokusom na hematološke promjene, učestalost anemije po trimestrima, te prepreke i izazove u terapiji. U okviru retrospektivne studije analizirana je medicinska dokumentacija 444 trudnice koje su vodile trudnoću tokom 2023. godine u JZNU Dom zdravlja „Dr Mustafa Šehović” Tuzla. Praćeni su hematološki parametri (hemoglobin, hematokrit, eritrociti, serumsko željezo) u različitim gestacijskim fazama. Podaci su statistički obrađeni korištenjem ANOVA testa i Pearsonove korelacije, uz prag značajnosti p < 0.05. Rezultati su prikazani tabelarno i grafički, uz detaljna tumačenja koja su omogućila uvid u obrasce i promjene kroz trudnoću. Rezultati jasno pokazuju da postoji statistički značajna povezanost između gestacijske dobi i promjena u vrijednostima hematoloških parametara, s najizraženijim padom vrijednosti u trećem trimestru. Zaključeno je da je unos preparata željeza, uz edukaciju i individualizirani pristup pacijentici, ključan faktor u prevenciji anemije u trudnoći.

Jonizujuće zračenje, koje se široko koristi u medicinskoj dijagnostici kroz metode poput rendgena (RTG) i kompjuterizovane tomografije (CT), pomaže u otkrivanju različitih bolesti, ali istovremeno nosi rizik od bioloških oštećenja, uključujući povećan rizik od razvoja malignih bolesti. Uprkos važnosti ovih metoda, pacijenti često nisu dovoljno informisani o potencijalnim opasnostima izlaganja jonizujućem zračenju. Cilj rada bio je ispitati koliko pacijenti znaju o jonizirajućem zračenju i kako obrazovanje, starost i komunikacija sa medicinskim osobljem utiču na njihovu svijest o rizicima. Istraživanje je sprovedeno na uzorku od 200 ispitanika koji su prošli različite radiološke procedure u okviru radiološkog centra Specijalne bolnice "Plava Medical Group" u Tuzli. Korištene su metode anketiranja i statistička analiza podataka kako bi se ispitalo koliko pacijenti znaju o jonizujućem zračenju, te kakav uticaj obrazovanje, starost I komunikacija sa medicinskim osobljem imaju na njihovu svijest o rizicima. Anketni list sastojao se od 26 pitanja koja su pokrivala sociodemografske informacije, percepciju pacijenata o radiološkim procedurama i njihovo znanje o zračenju. U istraživanju je učestvovalo 200 ispitanika, ravnomjerno raspoređenih po spolu (muški: 49,5%, ženski: 50,5%). Prosječna starost muškaraca bila je 47,01 godina, a žena 45,66 godina. Većina ispitanika imala je srednju stručnu spremu (48,5%), a značajan broj visoku stručnu spremu (37%). Uprkos činjenici da su gotovo svi ispitanici barem jednom prošli radiološku proceduru, dio njih (8%) nije ni bio svjestan da su bili izloženi jonizujućem zračenju. Analiza je pokazala da većina ispitanika smatra rendgenske zrake kao potencijalno štetne (91%), dok ih nešto manje povezuje CT s mogućim negativnim posljedicama (45,5%). Veliki dio ispitanika (64,5%) vjeruje da je MRI procedura manje rizična od CT-a, iako je zapravo riječ o tehnici koja uopšte ne koristi jonizujuće zračenje. Takav stav implicira djelimično razumijevanje, budući da prepoznaju da je MRI sigurniji, ali ne shvataju potpuno razliku između nejonizujuće i jonizujuće tehnologije. Slično tome, dio ispitanika ne precizira razliku u rizicima između ultrazvuka, koji takođe ne koristi jonizujuće zračenje, i rendgenskih zraka, što dodatno potvrđuje manjak jasnih informacija. Nalazi ovog istraživanja ukazuju na postojanje značajnog jaza u znanju pacijenata o mogućim negativnim biološkim učincima jonizujućeg zračenja. Značajan dio pacijenata (83%) nije dobio dovoljno informacija o zračenju od zdravstvenih radnika, što naglašava ključnu ulogu komunikacije između pacijenata i ljekara. Upravo se ovaj nedostatak dijaloga izdvojio kao najveća prepreka boljem razumijevanju radioloških procedura. Analiza je također pokazala da mlađi pacijenti u prosjeku bolje prepoznaju razlike među radiološkim metodama, naročito u kontekstu CT I MRI tehnologija, dok stariji ispitanici imaju slabije razumijevanje o potencijalnim opasnostima i o tome da je rendgensko zračenje opasnije od, naprimjer, ultrazvučnog pregleda. Takvi nalazi djelimično su uskladu sa očekivanjima da su mlađi pacijenti svjesniji I znaju više o rizicima izlaganja jonizujućem zračenju od starijih pacijenata, budući da mlađa grupa ispitanika iskazuje veći nivo informisanosti, ali i dalje postoje nejasnoće u vezi s pojedinim aspektima zračenja. Istraživanje ukazuje da pacijenti, osobito starije i manje obrazovane grupe, nemaju adekvatno znanje o potencijalnim rizicima izlaganja jonizujućem zračenju. Poboljšanje komunikacije između zdravstvenih radnika i pacijenata kroz ciljani edukativni program može značajno unaprijediti donošenje informisanih odluka i sigurnost primjene radioloških tehnologija.

Kako bi ljudski organizam funkcionisao pravilno, neophodno je održavati stabilno stanje unutrašnje sredine, to jest, homeostazu. Pri tome, veoma značaju ulogu imaju bubrezi i renalni sistem, te odsustvo ispravne funkcije ovih vitalnih organa nije kompatibilno sa životom. Anemija koja nastaje usljed bubrežne insuficijencije je hipoproliferativna, ali normohromna i normocitna. Ipak, biohemijsko određivanje koncentracije eritropoetina u krvi u pacijenata sa bubrežnom insufijencijom se ne radi rutinski u kliničkim uslovima radi diferencijalne dijagnoze uzroka anemije kod ovih pacijenata. Umjesto toga, najčešće se radi određivanje kompletne krvne slike, hemoglobina, hematokrita, eritrocita, leukocita, feritina i željeza. Dakle, osnovni cilj ovog istraživanja je bio ispitati uticaj dužine liječenja hemodijalizom pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom na dobro utvrđene parametre anemije (hemoglobin, eritrociti, leukociti, hematokrit, feritin). Praćenje anemija u pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom na dugotrajnoj terapiji hemodijalizom može osigurati poboljšano preživljavanje pacijenata na hemodijalizi. Terapija hemodijalizom je identifikovana kao jedan od faktora koji doprinose razvoju anemije u pacijenata sa hroničnom bubrežnom insuficijencijom. Dobiveni rezultati doprinijeli su boljem razumijevanju složenih procesa koji nastaju kao posljedica dugotrajnog liječenja hemodijalizom. Praćenje parametara anemije (hemoglobina, hematokrita, eritrocita, leukocita, feritina i željeza) i prilagođavanje liječenja u cilju održavanja navedenih parametara unutar referentnih vrijednosti mogu značajno poboljšati ishode dugotrajnog liječenja hemodijalizom, te omogućiti pravovremeno utvrđivanje rizika za razvoj komplikacija. Ključne riječi: hemodijaliza, hronična bubrežna insuficijencija, anemija, komplikacije

Koronarna bolest srca predstavlja vodeći uzročnik smrtnosti od oboljenja u današnjem dobu, te obzirom da koronarna bolest srca zahvaća širok dobno-polnu raspon, veoma je važno osvijestiti populaciju o važnosti redovnih zdravstvenih pregleda. Sljedeći tome procijenjena je učestalost pozitivne dijagnoze koronarne bolesti dobijenih rezultata te je važno bilo odrediti rizičnu skupinu. Ovo istraživanje se sprovodi retrospektivno. Mjerenje je vršeno inicijalno u periodu od 1.1.2024. do 1.12.2024. godine. Zdravstvena ustanova koja je podvrgnuta ispitivanju je „JZU Sveti Vračevi“ u Bijeljini. Prikupljanje podataka je vršeno analizom snimaka koronarografije i istorija bolesti pacijenta. Za potrebe testiranja značajnosti razlika aritmetičkih sredina promatranih varijabli između skupina korišten je Studentov t-test za nezavisni uzorak. Za testiranje uticaja dvije ili više varijabli na drugu varijablu koristi se dvofaktorska univarijantna analiza varijanse (ANOVA). Za potrebe testiranja značajnosti razlika stvarnih i očekivanih frekvencija neparametrijskih varijabli koristi se x2 test. Svaka statistička analiza se radi sa intervalom pouzdanosti od 95%. Istraživanjem je dokazano da se koronarna bolest srca najčešće javlja u starosnoj dobi od 50. do 80. godina života. Zatim je utvrđeno da muškarci u radno aktivnoj dobi čine 59% i time predstavljaju vodeću grupu u odnosu na ostale dobne skupine m/ž ispitanika, dok generalno prema učestalosti muška populacija znatno vodi prema broju pozitivnih slučaja u odnosu na žensku populaciju. Dobijeni rezultati mogu doprinijeti značaju osvješćivanja lokalne zajednice, kao i društvo u cjelini, te se mora ozbiljno pozabaviti ovim problemom kako bi se smanjio broj oboljelih od koronarne bolesti srca. Neophodno je podizati svijest o povećanom riziku pojave korornarne bolesti srca u kasnijim godinama života. Pored svijesti populacije, otkrivanjem faktora rizika povezanih s koronarnom arterijskom bolešću (CAD) moguće je pružiti detaljniji uvid u njihovu povezanost s ozbiljnošću bolesti. To može doprinijeti boljem razumijevanju CAD-a i omogućiti razvoj personaliziranih strategija prevencije, dijagnostike i liječenja. Osim toga, istraživanje može pružiti korisne podatke o tipičnom uzorku stenoze koronarnih arterija, što može uticati na kliničku praksu i poboljšati ishode pacijenata s CAD-om. Konačno, rezultati istraživanja mogu imati značajan uticaj na javno zdravstvo, pružajući osnove za razvoj programa prevencije usmjerenih na smanjenje faktora rizika povezanih s CAD-om i smanjenje incidencije ove bolesti.

Gestacijski dijabetes melitus predstavlja najčešći metabolički poremećaj u trudnoći, koji se prvi put manifestuje upravo tokom gestacije. Iako u većini slučajeva nestaje nakon porođaja, njegovo prisustvo može dovesti do brojnih komplikacija kod majke i djeteta, uključujući preeklampsiju, makrosomiju, prijevremeni porođaj i postporođajno krvarenje. Iako mehanizmi nastanka ove bolesti još nisu u potpunosti razjašnjeni, disfunkcija beta ćelija i insulinska rezistencija smatraju se glavnim uzročnicima. Zbog čestog izostanka simptoma u ranom stadijumu bolesti, rano otkrivanje gestacijskog dijabetesa putem skrininga ima ključnu ulogu u prevenciji komplikacija. Standard u dijagnostici predstavlja oralni test opterećenja glukozom (OGTT), koji se sprovodi između 24. i 32. gestacijske nedjelje, ali u kliničkoj praksi se sve češće postavlja pitanje da li se gestacijski dijabetes može dovoljno precizno predvidjeti već na osnovu povišenih vrijednosti glukoze natašte. Cilj ovog rada bio je ispitati da li postoji značajna povezanost između povišenih serumskih vrijednosti glukoze natašte i patoloških nalaza OGTT testa u drugom trimestru trudnoće, te utvrditi učestalost gestacijskog dijabetesa u trudnica sa povišenom glukozom natašte. Takođe se nastojalo uporediti perinatalne ishode trudnoće kod trudnica sa patološkim OGTT nalazima u odnosu na one sa urednim OGTT nalazima, a koje su imale povišenu glukozu natašte. Istraživanje je sprovedeno kao prospektivna studija u JZU Dom zdravlja Bijeljina u periodu od novembra 2024. do februara 2025. godine. Uključeno je ukupno 60 trudnica, starosne dobi od 18 do 35 godina, sa jednoplodnom trudnoćom u gestacijskoj starosti od 25. do 33. nedjelje, koje su imale povišenu vrijednost glukoze natašte (>5,1 mmol/L). Sve ispitanice su testirane OGTT testom sa 75 grama glukoze, a prema rezultatima su podijeljene u dvije grupe: one sa patološkim nalazima i one sa urednim OGTT nalazima. Analizirani su podaci o gestacijskoj starosti, porodičnoj anamnezi, prethodnim ishodima trudnoća, indeksu tjelesne mase, vrijednostima glukoze tokom testa, kao i perinatalni ishodi uključujući termin porođaja, tjelesnu masu novorođenčeta, Apgar skor, način završetka porođaja, pol i eventualne anomalije ploda. Statistička analiza je sprovedena korišćenjem odgovarajućih deskriptivnih i inferencijalnih metoda uz prag značajnosti od p<0,05. Istraživanjem je utvrđeno da je gestacijski dijabetes dijagnostikovan kod 36,67% trudnica sa povišenim vrijednostima glukoze natašte. Postoji statistički značajna povezanost između povišenih vrijednosti glukoze natašte i patoloških nalaza OGTT testa. Takođe je ustanovljeno da su trudnice sa potvrđenim gestacijskim dijabetesom imale veću učestalost spontanih pobačaja i prijevremenih porođaja u odnosu na grupu sa urednim OGTT nalazima. Ipak, nisu zabilježene značajne razlike u načinu završavanja porođaja, Apgar skoru ni polu novorođenčeta između skupina. Ključne riječi: gestacijski dijabetes, glukoza natašte, oralni test opterećenja glukozom, perinatalni ishod