Odbrane radova

Ova studija je nastojala utvrditi da li su intraoperativni rezultati kod pacijenata koji su podvrgnuti kompletnoj tireoidektomiji bili u korelaciji sa preoperativnom kompjuterizovanom tomografijom (CT) i ultrazvukom. Studija je imala 30 pacijenata, od ukupnog broja ispitanika, 23 (76,7%) su bile žene, a 7 (23,3%) muškarci. Dob ispitanika kretala se od 34 do 88 godina, s prosječnom dobi od 62,9 ± 12,9 godina. Kod svih pacijenata su, prije operativnog zahvata, urađeni UZ i CT pregledi vrata i štitne žlijezde, a zatim i patohistološka analiza uklonjenog tkiva. Patohistološki su dijagnosticirane sljedeće bolesti: struma glandulae thyreoideae, adenoma glandulae thyreoideae, thyreoiditis chronica lymphocitica i hyperplasia glandulae thyreoideae. Brojne statističke tehnike korištene su za ispitivanje nalaza. Prema podacima, postoji značajna povoljna povezanost između intraoperativnih nalaza i CT-a i ultrazvuka. Osim toga, uočena je snažna povezanost između CT i ultrazvučnih rezultata, posebno kada se procjenjuje veličina čvora i volumen lobusa. U složenijim uvjetima, kao što su dislokacija traheje, retrosternalno povećanje guše i broj čvorova, CT se pokazao kao pouzdanija tehnika od ultrazvuka. Najveća usklađenost postignuta je između CT nalaza i intraoperativnih mjerenja, dok su ultrazvučni nalazi imali tendenciju podcjenjivanja stvarnih dimenzija. Uprkos svojim nedostacima, ultrazvuk je još uvijek vrijedna i značajna tehnika za rano otkrivanje. U zaključku, primjena kombinirane dijagnostičke tehnike CT-a i ultrazvuka u procjeni bolesti štitne žlijezde je opravdana jer su sve radne hipoteze potvrđene. Ova otkrića su korisna u razvoju procedura za pripremu pacijenata za kompletnu tireoidektomiju, koji doprinose boljem izboru dijagnostičke metode u preoperativnoj procjeni bolesti štitne žlijezde.

Ventilator-povezana pneumonija (VAP) predstavlja jednu od najčešćih i klinički najznačajnijih intrahospitalnih infekcija u odjeljenjima intenzivne terapije (OIT), posebno kod pacijenata na mehaničkoj ventilaciji. Usna šupljina, kao prirodno mikrobiološko okruženje, može postati izvor patogene flore koja kolonizira donje disajne puteve putem mikroaspiracije, naročito kod intubiranih bolesnika. Nedovoljna ili nepravilno sprovedena oralna njega značajno povećava rizik od razvoja VAP-a. Cilj ovog prospektivnog istraživanja bio je ispitati efekat različitih antiseptičkih sredstava i režima oralne njege na prisustvo patogenih bakterija u usnoj šupljini i traheobronhijalnom stablu kod pacijenata na mehaničkoj ventilaciji. U istraživanje je uključeno 120 pacijenta, podijeljena u četiri grupe u zavisnosti od korištenog antiseptika (hlorheksidin ili Skinsept Mucosa) i učestalosti toalete (svakih 6h ili 12h). Mikrobiološki uzorci (bris i aspirat) uzimani su u tri vremenske tačke po prijemu (0h), nakon 24h i nakon 72h boravka u JIT. Analiza je obuhvatila deskriptivne metode, Cochranov Q test, McNemar test, χ² test, Fisherov egzaktni test, te napredne regresione modele – Firthovu penaliziranu logističku regresiju i negativno binomnu regresiju. Rezultati su pokazali da upotreba kombinovanih antiseptika i veća učestalost toalete značajno utiču na smanjenje kolonizacije patogenom florom, posebno nakon 72h. Prisutnost bakterija u toj fazi bila je statistički značajno povezana s nepovoljnim ishodom liječenja i produženim boravkom u jedinici intenzivne terapije. Dobijeni nalazi ukazuju na važnost implementacije standardizovanih protokola oralne njege, prilagođenih individualnim potrebama pacijenata, kao ključne preventivne mjere u smanjenju učestalosti VAP-a i poboljšanju ukupnih kliničkih ishoda. Ključne riječi: oralna higijena, ventilator-povezana pneumonija, mikrobiološka kolonizacija, antiseptici, intenzivna njega.

Polip je izraz koji potiče od grčke riječi „polypous“ što znači „žarnjak“. Generalno, ovaj izraz opisuje svaku masu koja strši u lumen šupljine, bilo gdje u gastrointestinalnom, genitourinarnom ili respiratornom traktu. Kolorektalni polipi su abnormalne izrasline tkiva koje izlaze iz sluzokože kolona. Najčešće se otkrivaju dijagnostičkim procedurama koje su sprovedene iz drugih razloga kao npr. gastrointestinalno krvarenje. Najpoznatija je Pariška i Kudo klasifikacija polipa. Patohistološka klasifikacija kolorektalnih polipa ih dijeli na neoplastične, ne-neoplastične i subepitelne tvorbe. Benigni se dalje dijele na tubularne, vilozne, tubulovilozne i nazubljene ili „serratne“. Ne-neoplastični se dijele na: hiperplastične, juvenilne, inflamatorne, mukozne i Petz-Jaegersove polipe. Kliničke karakteristike polipa su veličina, broj, lokacija i dostupnost polipa. Prevalencija kolorektalnih adenomatoznih polipa uveliko varira od zemlje do zemlje. Savremene procjene prevalencije adenoma zasnivaju se na studijama kolonoskopije, koje generalno prijavljuju adenome kod 20% do 53% osoba starijih od 50 godina. Istraživanje je sprovedeno kao prospektivna studija, koja je obuhvatila podatke o socio-demografskim podacima pacijenata koji su podvrgnuti kolonoskopskom pregledu u endoskopskoj jedinici Klinike za interne bolesti Javne zdravstvene ustanove Univerzitetski klinički centar Tuzla u periodu od 01.01.2021. do 31.12.2022. godine, te podatke koji se odnose na rezultate kolonoskopskog i patohistološkog nalaza. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da je na područiju Tuzlanskog kantona zastupljenost polipa kolona češća kod mušaraca nego kod žena i u dobnoj skupini preko 50 godina. Najčešća indikacija za kolonoskopiju je kontrola nakon prethodno dijagnostikovanog polipa kolona i urađene polipektomije, a najčešće dijagnostikovan je tubularni adenom. Najčešća lokalizacija je sigmoidni dio kolona, a dijagnostikovani polipi po veličini spadaju u kategoriju <5mm i po broju je najviše dijagnostikovanih pojedinačnih polipa. Stopa otkrivanja adenoma (Adenoma detection rate - ADR) je znatno niža od preporučenog, što znači da je potrebno unaprijediti skrining populacije na prisustvo polipa kolona koji su prediktori nastanka karcinoma kolona. Ključne riječi: polipi, kolon, karcinom kolona, adenomi, stopa otkrivanja adenoma.

Celijakija je hronična autoimuna bolest koja zahvata tanko crijevo i uzrokuje inflamatorne promjene koje se mogu registrovati na MR enterografskim snimcima. S obzirom na porast učestalosti celijakije, značajno je ispitati radiološke karakteristike bolesti koje mogu olakšati dijagnostiku i praćenje stanja pacijenata. Istraživanje je sprovedeno kao retrospektivno-prospektivna studija u periodu do 31.12.2023. godine u Javnoj zdravstvenoj ustanovi Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla . U istraživanje je uključeno 62 pacijenta adultne dobi sa potvrđenom dijagnozom celijakije. Podaci su prikupljeni analizom MR enterografskih nalaza i medicinske dokumentacije pacijenata. Za statističku obradu podataka korišteni su Studentov t-test za nezavisne uzorke, jednofaktorska ANOVA analiza varijanse, Mann – Whitney U test, χ2 test, Pearsonov koeficijent korelacije i linearna regresija. Sve analize su izvođene sa intervalom pouzdanosti od 95%. Rezultati su pokazali da MR enterografija predstavlja pouzdanu ineinvazivnu metodu koja omogućava precizan prikaz tankog crijeva i otkrivanje različitih tipova promjena. Od ukupno 62 ispitanika, 23(37%) imali su mezenterijalne promjene, 4 (6,5%) intramuralne, 4 (6,5%) akcidentalne, dok kod 31 (50%) pacijenata nisu zabilježene patološke promjene. Kod ispitanika muškog spola zabilježene su 2 akcidentalne promjene, te 15 mezenterijalnih promjena; kod ispitanica ženskog spola 2 akcidentalne, 4 intramuralne, te 8 mezenterijalnih promjena. Statistički značajna razlika je utvrđena između posmatranih i očekivanih frekvencija pojedinih nalaza (χ2 = 19.90, p < 0.001). Prosječna dob ispitanika iznosila je 56.43 ± 22.36 godina, a prosječna dužina liječenja 20.77 ± 16.90 godina, bez značajnih razlika između spolova (p > 0.05). Dobijeni rezultati potvrđuju važnost MR enterografije u dijagnostici i praćenju pacijenata oboljelih od celijakije. Pravovremeno otkrivanje promjena može doprinijeti boljem razumijevanju toka bolesti i personalizaciji terapije, čime se smanjuje rizik od komplikacija. Rezultati istraživanja imaju značaj za kliničku praksu i javno zdravstvo jer ukazuju na potrebu šire primjene MR enterografije kao standardne metode u evaluaciji celijakije.

Transfuzijska medicina ima jedinstven značaj u savremenom zdravstvenom sistemu, jer jednako vrednuje dobrobit pacijenata i davalaca krvi. Krv i njeni derivati predstavljaju osnovu savremene terapije, od direktnog transfuzijskog liječenja tokom hirurških intervencija do proizvodnje lijekova iz plazme, poput faktora VIII, albumina i drugih preparata nezamjenjivih u liječenju različitih oboljenja. Međutim, transfuzijsko liječenje nosi i određene rizike, posebno vezane za transfuzijom prenosive bolesti (HBV, HCV, HIV, sifilis). Uprkos stalnom napretku u dijagnostičkim metodama, uključujući uvođenje NAT testiranja, mogućnost prenosa infekcija nije potpuno eliminisana, što naglašava potrebu za kontinuiranim unapređenjem sigurnosnih protokola. Ovaj rad retrospektivno analizira prevalencu seroloških markera hepatitisa B, hepatitisa C, HIV-a i sifilisa kod dobrovoljnih i ciljanih davalaca krvi u periodu 2012–2015. godine, koristeći podatke Poliklinike za transfuziologiju JZU UKC Tuzla. Ukupno je analizirano 41 298 doza krvi. Davaoci su klasifikovani kao dobrovoljni i ciljani, a serološka testiranja provedena su primjenom standardiziranih i validiranih metoda (CMIA i EIA tehnologija). Rezultati istraživanja ukazuju na značajne razlike između dobrovoljnih i ciljanih davalaca. Prevalenca pozitivnih seroloških markera bila je viša u grupi ciljanih davalaca, pri čemu je najizraženija razlika uočena za hepatitis B ali i za hepatitis C i sifilis. Statistička analiza (Hi-kvadrat test) potvrdila je da su ove razlike visoko značajne (p < 0,001). Kod seroprevalence za HIV nije statistički dokazana značajna razlika između DDK i CDK što se objašnjava niskom opštom prevalencom i strogim protokolima odabira davalaca. Dobrovoljni davaoci su u većem broju bili mlađe životne dobi i višeg obrazovnog nivoa, što upućuje na povezanost demografskih faktora i sigurnosti darivanja krvi. Ovi nalazi potvrđuju pretpostavku da dobrovoljno, neplaćeno davalaštvo predstavlja sigurniji temelj transfuzijskog sistema u odnosu na ciljano davalaštvo, koje može nositi dodatne rizike usljed potencijalnog skrivanja medicinskih podataka. Rezultati također naglašavaju potrebu za kontinuiranom edukacijom i promocijom dobrovoljnog davalaštva, ali i za unapređenjem laboratorijske dijagnostike, uključujući širu dostupnost NAT testiranja, naročito u zemljama u razvoju. Zaključuje se da je osiguranje stabilnog sistema dobrovoljnog davalaštva krvi ključni preduslov za sigurnu i efikasnu transfuzijsku terapiju. Ovaj rad doprinosi boljem razumijevanju epidemioloških obrazaca transfuzijom prenosivih bolesti u našem regionu te pruža osnovu za razvoj strategija kojima se može unaprijediti sigurnost krvi, zaštita davalaca i pacijenata. Ključne riječi : dobrovoljni davaoci krvi, ciljani davaoci krvi, hepatitis B, hepatitis C, HIV, sifilis, sigurnost krvi.

Cervikobrahijalni sindrom nastaje iritacijom korijena vratnog živca, često zbog mehaničkog pritiska. Najčešći uzroci kompresije cervikalnih živčanih korijena su cervikalna spondiloza, degeneracija diska i hernija diska. Cervikobrahijalni sindrom pripada skupini vertebrogenih sindroma, što znači da se bol manifestira izvan užeg područja kralješnice. Najčešće zahvaćene razine na kojima se događa hernijacija diska na vratnoj kralješnici su C6/C7 (45-60% slučajeva), C5/C6 (20-25% slučajeva), a potom C4/C5 i C7/Th1 koji se događaju u 10% slučajeva. Najveći postotak (36,1%) cervikobrahijalnog sindroma događa se zbog lezije segmenta C5-C6 (Syversen, 2013.). Ciljevi ovog istraživanja bili su utvrditi efekte terapije manuelnom trakcijom u kombinaciji sa manuelnom masažom, sonoterapijom, kineziterapijom po autoru McKenzie, vakuum terapijomna smanjenje bola i poboljšanje pokretljivosti vratne kičme. Utvrditi efekte terapije manuelnom masažom, sonoterapijom, kineziterapijom po McKenzieju, vakuum terapijom na smanjenje bola i poboljšanje pokretljivosti vratne kičme bez manuelne trakcije. Uporediti efekte terapije sa i bez manuelne trakcije. Utvrditi ishod oba rehabilitaciona tretmana u odnosu na dob, spol, tjelesnu težinu i zanimanje. Ovo istraživanje je provedeno u JZU Dom zdravlja “Izudin Mulabećirović – Izo” CBR za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, Tešanj, te u ordinaciji za fizioterapiju &#39;&#39;Fiziomed&#39;&#39;, Sivša, Usora. Istraživanje je provođeno u periodu od 14.5.2023. do 05.01. 2024. godine. Pratili smo prisutnost otoka i bola na području od C4 do C7. U obzir je uzimano dob, spol, radno mjesto, tjelesna težina i visina klijenta, dužinu trajanja simptoma cervikobrahijalnog sindroma. Od metoda za istraživanje korišteni su vizualna analogna skala (VAS), goniometar i Spurlingov test. Goniometrom i kliničkim pregledom je praćen anapredak ekstenzije, rotacije, fleksije i lateralne fleksije u predjelu vratne kralježnice. Body mass index je korišten na početku i na kraju terapija. Za statističku analizu dobivenih podataka koristio se programski paket SPSS for Windows (verzija 21.0, SPSS Inc, Chicago, Illinois, SAD) i Microsoft Excell (verzija 11. Microsoft Corporation, Redmond, WA, SAD). Nominalne i ordinalne varijable u istraživanju analizirane su pomoću ꭓ 2 testa, T testa i Anova testa. Za vezu i smjer veze između promjenjivih kategorija koristio se korelacijski test (Pearson). Za granicu statističke značajnosti uzeta je vrijednost α=0,05. Fizioterapijski postupci koje smo koristili prilikom istraživanja o djelovanju manualne trakcije uz masažu trigger-točki, vakuum-terapiju, sonoterapiju i kineziterapiju po McKenzieu izuzetno efektivno djeluju na cervikobrahijalni sindrom. Nabrojane metode fizikalne terapije smanjuju bol i povećavaju opseg pokreta u cervikalnoj kralješnici olakšavajući obavljanje svakodnevnih životnih aktivnosti. Nije utvrđena statistički signifikantna razlika u procjeni bola između grupa: kontrolna skupina (pacijenata koji su dobili terapiju masaže trigger točki, vakuum terapiju, sonoterapiju, kineziterapiju po McKenzieju) i ispitna skupina (pacijenata koji su uz navedene procedure dobili i terapiju manuelne trakcije) prije i poslije terapije. Body mass index je imao negativan učinak prije terapije, a pozitivan nakon terapije, što znači da kod smirenja bola nakon terapije, veći stepen bola su ipak prijavljivali ispitanici sa većim Body mass indexom. Na osnovu hi kvadrat testa nije utvrđena statistički siginifikantna razlika u životnom dobu ispitanika po grupama (p&gt;0,05). Utvrđena je statistički signifikantna razlika u procjeni bola kod pacijenata prije i poslije terapije. Statistički značajno bol je manji nakon provedenog tretmana masaža trigger points, sonoterapija, vakuum terapija, kineziterapija po McKenzieju i bez i sa manualnom trakcijom. Na osnovu hi kvadrat testa nije utvrđena statistički siginifikantna razlika u spolnoj strukturi ispitanika po grupama (p&gt;0,05). Postoji statistički signifikantna razlika u svim pokretima vratne kičme u odnosu na prije i poslije terapije, u obje grupe ispitanika (p=0,0001). Ključne riječi: cervikobrahijalni sindrom, manuelna trakcija, istraživanje, signifikantna

CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj istraživanja je bio da se dokaže opravdanost i značaj testiranja na ukupni i specifični IgE, kao i nalaz brisa nosa na eozinofile pri dijagnosticiranju alergijskh oboljenja. VRSTA STUDIJE: Studija je retrospektivnog karaktera. MATERIJALI I METODE: Ovo retrospektivno istraživanje sprovedeno je u periodu od februara 2023. godine do februara 2025. godine na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla. Analizirani su medicinski podaci pacijenata koji su u tom periodu testirani na prisustvo ukupnog imunoglobulina E (IgE), specifičnog IgE, te na prisustvo eozinofila u brisu nosa. U studiju su uključeni ispitanici oba pola, bez starosnog ograničenja. Kriterij za uključivanje bio je kompletiran set podataka koji uključuje vrijednosti ukupnog IgE, specifičnog IgE za najmanje jedan alergen, te rezultat citološkog pregleda brisa nosa. Ukupni IgE je određivan nefelometrijskom metodom, specifični IgE ELISA (enzyme – linked immunosorbent assay) metodom, a nalaz brisa nosa na eozinofile je analiziran pod svjetlosnim mikroskopom nakon što je prethodno bris razmazan na predmetnom staklu i obojen citološkim bojama. REZULTATI: Ukupan broj učesnika u istraživanju iznosio je 130, od čega je 42% muškog spola, a 58% ženskog spola. Ukupan broj nalaza sa povišenim vrijednostima ukupnog IgE jeste 59 (45%). Lica starija od 15 godina čine 51 % (66) ukupnog broja ispitanika. Nije bilo statistički značajne razlike učestalosti pozitivnog ukupnog IgE i dobi ispitanika (- x2=2,19 ). Pozitivne vrijednosti minimalno jednog specifičnog IgE zabilježene su kod 48 osoba (36,9%) sa ravnomjernom raspodjelom osoba muškog i ženskog spola (50% muškarci, 50% žene). Normalan nivo ukupnog IgE a povišen specifični IgE zabilježen je kod 16 osoba (12,3%), dok je kod 32 osobe(24,6%) potvrđena povišena vrijednost i ukupnog i specifičnog IgE. Povišene vrijednosti ukupnog IgE, ali normalne vrijednosti specifičnog IgE potvrđene su kod 27 osoba (20,7%). Kod 19 osoba (14,6%) su potvrđene povišene vrijednosti dva ili više specifična IgE parametra. Korelacija ukupnog IgE i specifičnog IgE inhalatorni miks bila je statistički visoko značajno pozitivna (– ρ=0,46), kaoi u slučaju korelacije ukupnog IgE ispecifičnog IgE ambrozija (- ρ=0,59) te korelacije ukupnog IgE i specifičnog IgE žumance (- ρ=0,43) i grinje Dermatophagoidespteronyssinus (- ρ= 0,35). Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa potvrđen je kod 17 osoba od ukupno 130 testiranih (13%), od čega je najznačajnija korelacija potvrđena sa specifičnim IgE, gdje imamo 13 osoba (76,5%) od ukupno 17 testiranih koji imaju pozitivan nalaz eozinofila i specifični IgE. Pozitivan nalaz eozinofila u brisu nosa i specifični IgE koreliraju u sljedećim slučajevima: inhalatorni miks (statistički visoko značajna korelacija - ρ=0,44), nutritivnimiks (statistički značajna korelacija- ρ=0,23), stablo miksrano cvijeće (statistički visoko značajna korelacija– ρ=0,82), trava miks (statistički značajna korelacija– ρ=0,46) te ambrozija (statistički visoko značajna korelacija -ρ=0,5). Samim tim možemo zaključiti da je nalaz eozinofila u brisu nosa statistički značajno češće povezan sa specifičnim IgE u odnosu na ukupni IgE (- x2=4,48). Rezultati ovog istraživanja ukazuju na to da ukupni IgE, iako povišen kod većeg broja ispitanika, ne pokazuje snažnu povezanost sa prisustvom lokalne alergijske upale, konkretn oeozinofilijom u brisu nosa. Nasuprot tome, specifični IgE pokazuje statistički značajnu korelaciju sa prisustvom eozinofila, što potvrđuje njegovu veću dijagnostičku vrijednost u prepoznavanju aktivne alergijske reakcije. Povišene vrijednosti ukupnog IgE mogu ukazivati na opštu atopijsku sklonost, ali se ne pokazuje kao pouzdan marker za detekciju aktivnog alergijskog procesa, za razliku od specifičnog IgE, naročito uparenog sa citološkim nalazima brisa nosa, koji pruža precizniji uvid u imunološku reaktivnost pojedinca. Ključne riječi: ukupni IgE, specifični IgE, eozinofili, bris nosne sluznice na eozinofile, alergijska oboljenja