Magistarski radovi

Analizirano je 93 bolesnika koji su podvrgnuti elektivnom operativnom zahvatu. Dob ispitanika u G1 kretala se od 32 do 83 godine, a prosječna životna dob iznosila je 61,10 godina sa standardnom devijacijom od 13,22. U G2 dob ispitanika od 44 do 78 godina, prosječna živatna dob 61,47 sa standardnom devijacijom 10,39, dok je u G3 obuhvatala bolesnike životne dobi od 24 do 66 godina sa prosječnom životnom dobi od 42,90 i standardnom devijacijom od 10,35. Vrijednosti body mass indexa (kg/ m2) su praćene za sve tri grupe, te je ova vrijednost za G1 25,94 uz standardnu devijaciju od 3,55.BMI za G2 je 27,30 sa standardnom devijacijom od 6,27.Najmanje vrijednosti BMI pokazala je G3 24,66 sa standardnom devijacijom od 2,77. Trajanje uvoda u anesteziju izraženo u minutama za G1 je 10,03 sa standardnom devijacijom od 2,16 ; G2 skupina je imala indukciju u trajanju od 12,16 minuta i standardnu devijaciju 2,37, dok je za G3 10,39 i standardnu devijaciju od 1,61.Laringoskopija sa intubacijom je mjerena u sekundama i iznosila je za G1 8,90 i SD od 3,13; G2 9,63 i SD 3,55, te G3 9,58 i SD 3,80. Bolesnici iz G2 su redovno koristili antihipertenzive i to: ACE inhibitor (16), ACE inhibitor uz ß- bloker (5),ACE inhibitor i diuretik (2),ACE inhibitor,ß- bloker i diuretic (1),ß- bloker (2) I blokator Ca- kanala (5). Zatim su prikazani osnovni statistički parametri (srednja vrijednost i standardna devijacija) promatranih kvantitativnih varijabli SAP;DAP; MAP;PP; HR i QTc. Ciljevi ovog istraživanja bili su: utvrditi preoperativne vrijednosti hemodinamskih parametara u bolesnika podvrgnutih nekardijalnom operativnom zahvatu,utvrditi vrijednosti hemodinamskih parametara u toku uvoda u anesteziju, za vrijeme laringoskopije i intubacije, uporediti preoperativne vrijednosti hemodinamskih parametara i vrijednosti u toku uvoda u anesteziju, za vrijeme laringoskopije i intubacije, utvrditi i uporediti preoperativne vrijednosti QT intervala sa vrijednostima u toku uvoda u anesteziju, za vrijeme laringoskopije i intubacije . U ukupnom uzorku od 30 liječenih hipertenzivnih bolesnika vrijednosti SAP nakon uvoda u anesteziju su manji za 52,1%, dok su vrijednosti DAP i MAP 48% manje u odnosu na preoperativne vrijednosti.U uzorku od 32 hipertenzivna bolesnika koji nisu liječeni ili su neredovno koristili lijekove pad SAP poslije indukcije je 42,6%,DAP za 40,2%,MAP 39,9% u odnosu na preoperativne vrijednosti.Normotenzivni bolesnici kojih je u ukupnom uzorku 31 pokazali su vrijednosti SAP, DAP i MAP manje za 30,51% u odnosu na preoperativne vrijednosti. Da bi se utvrdile razlike između dvije grupe bolesnika – bolesnika koji su redovno koristili antihipertenzivne lijekove i koji su ujutro na dan operativnog zahvata uzeli svoju terapiju i neliječenih hipertenzivnih bolesnika, praćene su sve varijable u toku nekoliko vremenskih inervala. Vrijednosti SAP,DAP,MAP i PP su pokazala statistički značajnu razliku od 5% u fazi poslije uvoda u anesteziju i narednih 10 minuta po intubaciji.Srčana frekvencija i vrijednosti QTc intervala nisu pokazali statistički značajnu razliku ni u jednoj posmatranoj fazi.

Rezultati ovog istra-živanja su pokazali: a) da su poremećaji hemostaze prisutni pri metodi laparoskopske holeci-stektomije, b) da su poremećaji hemostaze prisutni kod metode otvorene holecistektomije, c) da su poremećaji izraženiji bili postoperativno i to nekoliko dana nakon operacije nego u toku same operacije i 24 sata nakon iste.

Analizirano je 100 ispitanika 2-6 mjeseci nakon HB vakcinacije. U test grupi ispitanika, najveći broj ispitanika je starije životne dobi. Od ukupnog broja 37 (74%) je životne dobi od 55-79 godina. U kontrolnoj grupi najveći broj ispitanika je srednje životne dobi. U test grupi 31 (62%) ispitanik je bilo ženskog i 19 (38%) muškog spola. U kontrolnoj grupi 21 (42%) ispitanik bio je ženskog i 29 (58%) muškog spola. U kontrolnoj grupi ispitanika, nije bilo pozitivnih na HCV dok je u test grupi, ustanovljena HCV infekcija kod 11 (22%) ispitanika. Odnos pušača i nepušača u test grupi ispitanika bio je 1:4. U kontrolnoj grupi ispitanika je 23 (46%) pušača. Ispitanici sa normalnom tjelesnom težinom (BMI 19-25) dominiraju u obje grupe ispitanika. U test grupi, 8 ispitanika (16%) su prekomjerne tjelesne težine (BMI 25.5-30), a u kontrolnoj grupi 17 (34%). Kod test grupe ispitanika do serokonverzije je došlo kod 36 (72%) ispitanika. Bilo je 14 (28%) nereaktora a reaktora 36. U kontrolnoj grupi do serokonverzije nakon vakcinacije je došlo kod 44 (88%) ispitanika. Bilo je 6 (12%) nereaktora, a reaktora 44. Testom proporcije utvrđeno je da se proporcija reaktora na vakcinu u ispitivanoj i kontrolnoj grupi statistički značajno razlikuju (P=0.045). Testom proporcije utvrđeno je da se proporcija nereaktora na vakcinu u ispitivanoj i kontrolnoj grupi statistički značajno razlikuju (P=0.045). Utvrđeno je da je vjerovatnost pojave nereaktora 2.33 puta veća u test nego u kontrolnoj grupi. U test grupi ispitanika normalne tjelesne težine (BMI 19-25) bilo je 9 nereaktora i 29 reaktora. U grupi ispitanika sa prekomjernom tjelesnom težinom, bilo je 2 nereaktora i 6 reaktora. U test grupi ispitanika testom proporcije nije utvrđena statistički značajna razlika proporcije reaktora u grupama ispitanika normalne tjelesne težine i prekomjerne tjelesne težine (P=0.22). U test grupi ispitanika pušača bilo je 4 nereaktora i 6 reaktora. Kod nepušača bilo je, 10 nereaktora i 30 reaktora. Testom proporcije nije utvrđena statistički značajna razlika proporcija reaktora u grupi ispitanika pušača i nepušača (P=0.345).U test grupi ispitanika muškog spola, bilo je 7 nereaktora i 12 reaktora. Ženskog spola bilo je 7 nereaktora i 24 reaktora. Podjednak je broj nereaktora muškog i ženskog spola. Testom proporcije nije utvrđena statistički značajna razlika proporcija reaktora u grupama muškaraca i žena u test grupi ispitanika (P<0.28). U test grupi ispitanika mlađih od 50 godina, bila su 3 nereaktora i 6 reaktora. Kod ispitanika od 50-59 godina nije bilo nereaktora, dok je reaktora bilo 8. Kod ispitanika životne dobi od 60-69 godina bilo je 6 nereaktora i 14 reaktora. U grupi ispitanika starijih od 70 godina bilo je 5 nereatora i 8 reaktora. Najveći broj ispitanika životne dobi iznad 60 godina, su u grupi nereaktora i slabih reaktora, dok je najveći broj ispitanika mlađih od 50 godina u grupi odličnih reaktora. Testom proporcije nije utvrđena statistički značajna razlika proporcija reaktora u grupama mlađih od 50 godina i starijih od 50 godina (P<0.24). U test grupi ispitanika bilo je 11 anti HCV pozitivnih i 39 anti HCV negativnh. U grupi anti HCV pozitivnih bilo je, 2 nereaktora i 9 reaktora. U grupi ispitanika anti HCV negativnih bilo je 12 nereaktora i 27 reaktora. Testom proporcije utvrđeno je da se proporcije nereaktora u grupama ispitanika anti HCV pozitivnih i anti HCV negativnih statistički značajno ne razlikuju (P=0.41).

Analizirano je 40 ispitanika sa dokazanim krupnoćelijskim B limfomom. Dob ispitanika kretala se od 23 do 78 god., prosječna dob u kompletnom uzorku iznosila je 58,5 ±. Komparirajući prosjećnu dob u CHOP grupi sa prosjećnom dobi u CHOP+R grupi nađena je statistički značajna razlika ( t=4,62,df=38,p<0,001). U kompletnom uzorku bilo je 19 (47,5%) žena i 21 (52,5%) muškaraca. Gledajući spolnu zastupljenost u obje grupe nije bilo statistički značajne razlike ( X² = 0,1; df=1;p=0,75). Komparacija prisustva ekspresije CD 20 u neoplastičnim limfoidnim ćelijama pacijenata sa krupnoćelijskim B limfomom u CHOP grupi prije i nakon terapije, je pokazala da, iako postoji trend ka smanjenju pomenute ekspresije, isti nije bio statistički signifikantan (p=0,0063). Istovremeno, ista analiza u grupi CHOP+R je pokazala signifikantnu razliku ekspersije CD20 nakon terapije u odnosu na stanje prije iste, sa prosječnom redukcijom ekspresije od 77%(%95 CI 29-77;p=0,002). Prije započinjanja terapije nije nađen niti jedan slučaj sa pozitivnim ćelijama na CD20 u perifernom uzorku. Nije bilo statistički značajne razlike u frekvencijama pojedinih kliničkih stadija u CHOP i CHOP+R grupi prije početka terapije. U cijelom uzorku nije bio ni jedan ispitanik u IV kliničkom stadiju. Kompariran je ishod terapije između ispitaničkih grupa te je pokazano da postoji statistički značajna razlika( X²=12,16;df=4;p=0,02) između grupa. Pokazalo se da 18/20 (90%) ispitanika u grupi CHOP+R je imalo povoljan ishod nakon terapije, nasuprot 9/20 (45%) ispitamnika u CHOP grupi, što je bilo statistički signifikantno (X²=7,29;df=1;p=0,007). Gledajući prisustvo B-simptomatologije u CHOP grupi, postojala je značajna redukcija frekvencije prisustva B-simptoma (50%; %95CI=19-50; p=0,002) nakon (7/20; 35%) terapije u odnosu na prisustvo prije iste (17/20; 85%), a nakon komparacije McNemar-ovim testom. Analogno tome, u CHOP-R grupi ova redukcija je bila još izraženija (60%; %95CI=28-60; p<0,001) nakon terapije (3/20; 15%) u odnosu na stanje prije iste (15/20; 75%).

Istraživanje je zasnovano na uzorku od 218 ispitanika liječenih operativno u Ortopedsko-traumatološkoj klinici u Tuzli. U analizu nisu ušli ispitanici mlađi od 50 godina straosti, ispitanici sa patološkim prijelomima, ispitanici koji nisu pristali na operativno liječenje ili nije bilo indikacija za operativno liječenje, ispitanici tretirani ugradnjom totalne endoproteze i ispitanici bez urednw rwlwvantne dmedicinkse dokumentacije. Ispitanici su podijeljeni u dvije grupe. Prva grupa je 66 ispitanika tretiranih unutrašnjom fiksacijom. Druga grupa je 152 ispitanika tretiranih parcijalnom endoprotezom. Unutrašnja fiksacija je rađena sa tubus kompresivnim vijkom, kutnom pločom i Mc Laughlinovim vijkom uz upotrebu rendgenske kontrole. Korištena su tri tipa parcijalne endoproteze. Za analizu prijeloma korištena je podjela prema Pauwelsu. Ispitivanje je izvršeno prema: spolu, životnoj dobi, vrsti prijeloma, mehanizmu povređivanja, vremenu proteklom od povređivanja do operativnog zahvata, dužini hospitalizacije.

Učetalost EPH-gestoza u 2004. godini je iznosila 12,46%, a u 2005. godini 10,39%. U promatranom dvogodišnjem peridu 11,4% trudnica je bilo sa simtomima EPH-gestize. U 46,2% se radilo o lakom obliku, u 51 % srednje teškom, a u 2,3% o teškom obliku EPH-gestoze. Kod 0,43% trudnica je postavljena dijagnoza eklampsije. Uočen je veći procenat trudnica starosne dobi (> 35 godina) 9,5% u ispitivanoj nego u kontrolnoj grupi (3,3%). Uočena je da su u ispitivanoj grupi veći broj prvorotki (57,8%). Dakazana je je statistički značajna razlika u pojavi EPH-gestoza između prvorotki i višerotki. Kod trudnica sa EPH-gestozom češće je prijevremeno završavanje porođaja, prije navršenih 37. nedjelja gestacije. Dokazano je da postoji statistički značajna razlika u pojavi hipotrofične novorođenčadi između ispitivane i kontrolne grupe. Niske vrijednosti Apgar skora novorođenčeta u 1. i 5. minuti po rođenju procentualno rast sa porastom stepena gestoze. Kod trudnica sa EPH-gestozom veći je procenat porođaja završenih carskim rezom. Također je ustanovljeno da procenat završavanja porođaja carsim rezom raste sa stepenom gestoze i najveći je kod eklampsija.

Rezultati su predstavljeni su shodno planiranom istraživanju kroz nekoliko poglavlja. Istraživanjem je utvrđeno prisustvo gojaznosti kod adolescenata, a prisutna je i podhranjenost. U odnosu na ITM u uzorku od 1031 adolescenta, podhranjenih je bilo 13%, fiziološki uhranjenih 79,92%, sa prekomjernom tjelesnom masom 6,21%, a gojaznih I stepena 0,78% i gojaznih III stepena 0, 10%. Među mladićima, 8.10% je bilo podhranjenih, 79,44% fiziološki uhranjenih, a 10, 59% je bilo sa prekomjernom tjelesnom masom. Gojaznih I stepena je bilo 1,87%, dok gojaznih I i II stepena nije bilo. Kod djevojaka je bilo 15,21% podhranjenih, 80.14% fiziološki uhranjenih, a 4.23% sa prekomjernom tjelesnom masom. Gojaznih I stepena je bilo 0.28%, gojaznih II nije bilo, a III stepena 0,14%. Centralni tip gojaznosti sa povećanim rizikom za obolijevanje naročito je prisutan kod djevojčica i statistički značajno veći u odnosu na mladiće tj. 22,96% djevojčica ima povećan rizik za obolijevanje ili rizičnu vrijednost obima struka I stepena, a 9,30% ima jako povećan rizik za obolijevanje ili rizičnu vrijednost obima struka II stepena. Kod mladića 92,52% imalo poželjan obim struka, 4,36% povećan rizik za obolijevanje ili rizičnu vrijednost obima struka I stepena, 3,12% jako povećan rizik za obolijevanje ili rizičnu vrijednost obima struka II stepena. Odnos struk-kukovi je dobar indikator za procjenu zdravstvenog rizika, po kome je rizik metaboličkih poremećaja i iznenadna kardiovaskularna oboljenja sa mogućim smrtnim ishodom imalo 1,25% mladića, i 0,75% djevojaka. Ishrana adolescenata nije adekvatna kako u pogledu broja obroka, tako ni u pogledu zastupljenosti pojedinih životnih namirnica u ishrani. Jedan obrok upražnjava 0,97% adolescenata, dva 9,8%, a tri 44,52%, četiri 26,77, pet 11,35%, a šest i više obroka 6,6% adolescenata. Od ukupnog broja adolescenata, obavezno doručkuje svaki dan 72,36% adolescenata, a ne doručkuje 27,36% adolescenata, bez velike razlike među mladićima i djevojkama. U ishrani se najviše koristi bijeli hljeb u 82,64%, crni u 14,45%, a raženi 2,91% slučajeva. Hljeb nikako ne jede 0,19% adolescenata, 1 krišku dnevno jede 2,33%, 2 kriške 9,12%, 3 kriške 18,62%, a 4 i više kriški hljeba dnevno jede 69,74% adolescenata. Kod mladića nije utvrđena povezanost učešća hljeba u ishrani, te vrste hljeba sa ITM, dok kod djevojaka ta veza postoji, mada mladići prekomjerne tjelesne težine koriste bijeli hljeb u 82,35%, a djevojke 79,63%. Broj obroka voća u ishrani i mladića i djevojaka nije povezan sa ITM, dok je broj obroka povrća povezan sa ITM kod djevojaka. Mlijeko nikako ne pije 18,07% mladića i 35,21% djevojaka. Utvrđena je povezanost mlijeka, jaja i fast food-a u ishrani mladića sa ITM, dok kod djevojaka to nije dokazano.

Rezultati su podijeljeni shodno planiranom istraživanju na četiri logički odvojene cjeline. Rezultati istraživanja pokazali su da je u periodu od 01. 01. 2006. do 31. 12. 2006. u Odjeljenju intenzivne njege i terapije Klinike za dječije bolesti Tuzla liječeno 767 djece. Od toga 608 pacijenata ( 79,3 %) ispoljilo je neke od oblika sindroma teškog disanja. Najveći broj djece iz te grupe bilo je liječeno zbog sindroma bronhoopstrukcije, ukupno 332 djece ( 54,6 %). Druga velika skupina bili su neurološki poremećaji: konvulzije i epilepsija, ukupno 125 pacijenata ( 20,6 %). Od ukupnog broja liječenih pacijenata 11 pacijenata (1,8 %) imalo je potpuni zastoj disanja i potrebu za mehaničkom potporom ventilacije. Od toga njih 10 dolazilo je iz grupe hroničnih bolesnika. Svih 11 pacijenata imalo je neki od neurorazvojnih poremećaja. Najčešći etiološki faktor za respiratornu insuficijenciju u najužem smislu riječi i prijeteći respiratorni zastoj bili su epilepsijski napad i recidivirajuća pneumonija. Klinički parametri, nalaz pulsne oksimetrije i nalazi gasnih analiza u grupi pacijenata sa bronhoopstrukcijom bili su u korelaciji i u prilog hipoksemijskog tipa respiratorne insuficijencije. U grupi neuroloških poremećaja i otrovanja nalazi gasnih analiza govorili su u prilog akutne hiperkapnijske respiratorne insuficijencije. Izostali su klinički znaci sindroma dispneje, a nalaz pulsne oksimetrije, posmatran izolovano, za ove poremećaje pokazao se donekle nepouzdanim. Bronhoopstruktivni sindrom je kod 67,5 % pacijenata bio sa radiološki verificiranom pneumonijom, a u 13,8 % pacijenata uz atelektazu pluća. Najčešći izolovani uzročnici bili su Stafilococcus, Klebsiella i Pseudomonas. Učestalost bromhoopstruktivnog sindroma kod djece razlikovala se u odnosu na dob, spol, mjesto stanovanja i sezonu. Bronhoopstruktivni sindrom bio je najzastupljeniji u dojenačkom uzrastu (40,0%), a 76,5 % pacijenata bilo je mlađe od pet godina. Dječaci su dominirali u svim dobnim skupinama osim kod ponavljanih prijema u školskom uzrastu gdje je taj odnos bio ujednačen. Prostorna distribucija pokazala je da je najveći broj djece liječene zbog bronhoopstrukcije bio iz Tuzle, Lukavca i Živinica. Zastupljenost pacijenata iz ovih općina bila je značajno iznad udjela ovih općina u ukupnoj populaciji. Sezonska distribucija pokazala je najveći broj djece liječene u mjesecu decembru, a najmanji u julu i augustu. Broj liječene djece bio je statistički značajno veći u zimskim mjesecima. Sezonska distribucija bronhoopstrukcija razlikovala se za pojedine općine Tuzlanskog kantona i zavisno od sezone grijanja. Polutanti aerozagađenja, sumpordioksid i taložna prašina bili su značajno viših vrijednosti u sezoni grijanja u odnosu na sezonu bez grijanja. Postoji povezanost između učestalosti bronhoopstruktivnog sindroma i visine izmjerenih polutanata aerozagađenja. Za područje općine Tuzla utvrđena je značajna korelacija prisustva prekomjernog aerozagađenja i broja hospitalizirane djece zbog bronhoopstrukcije.

Endokrinološka studija prije terapije pokazala je da su serumske koncentracije slobodnih tireoidnih hormona (FT3, FT4), iako u normalnim granicama, značajno više u ispitanika u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,0004; p=0,0003), dok su vrijednosti TSH bile značajno niže (p=0,0001). Klinička studija je pokazala da su pacijenti sa subkliničkim hipertireoidizmom imali više simptoma u odnosu na kontrolnu grupu, ali bez statistički značajne razlike između ove dvije grupe. Dominantan kardiovaskularni simptom je prisustvo palpitacija koje su zastupljene u 62,06 % ispitanika. Nađeno je značajno povećanje srednjih vrijednosti pulsa i sistolnog arterijskog tlaka u ispitanika u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,0006; p=0,003). Kardiološka studija je pokazala značajno učestaliju pojavu sinusne tahikardije u ispitanika u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,02) dok su ostali kondukcioni poremećaji (TPSV, SVES, i atrijalna fibrilacija) bili češće zastupljeni u ispitanika ali bez statistički značajne razlike između ove dvije grupe. Nađena je i statistički značajna razlika u prisustvu hipertrofije i hiperkineticizma u ispitanika u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,03; p=0,07). Također i srednje vrijednosti dijametara lijevog ventrikula u dijastoli, interventrikularnog septuma, posteriornog zida i frakcije skraćenja značajno su više u ispitanika u odnosu na kontrolnu grupu (p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001). Srednje vrijednosti slobodnih tireoidnih hormona (FT3, FT4), TSH i tireoidnih antitijela (TgAt, TPOAt) su značajno niže u ispitanika poslije u odnosu na ispitanike prije tireostatske terapije (p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001; p=0,03; p=0,002). Na ordiniranu terapiju (10mg Methimazola) bez obzira na tireoidnu bolest došlo je do značajnog smanjenja simptoma i znakova poremećaja kardiovaskualrnog sistema. Palpitacije, osjećaj preskakanja srca, dispneja i bol u grudima su značajno smanjene u odnosu na kontrolnu grupu (p<0,0001; p<0,0001; p=0,001; p=0,06). Srednje vrijednosti pulsa, sistolnog arterijskog tlaka i srčane frekvencije su također značajno niže u ispitanika nakon postizanja eutireoidizma (p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001). Prosječne vrijednosti ejekcijske frakcije, dijametara lijevog ventrikula, interventrikularnog septuma, stražnjeg zida i frakcije skraćenja su također značajno niže u ispitanika nakon primijenjene terapije (p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001; p<0,0001; p<0,0002). Učestalost supraventrikularnih ekstrasistola i sinusne tahikardije je značajno niža (p=0,002; p<0,0001). Nije bilo značajne razlike između AF i TPSV prije i poslije terapije (p=0,250; p=0,50). Dobijeni rezultati pokazuju da subklinički hipertireoidizam izaziva širok spektar kardiovaskularnih poremećaja i bitno utiče na kvalitet života oboljelih. Bolesnici sa laboratorijskim nalazom subkliničkog hipertireoidizma, a uz prisustvo simptoma i znakova poremećaja kardiovaskularnog sistema zahtijevaju primjenu malih doza tireostatske terapije. Ova studija je potvrdila da pravovremena terapija prevenira, a ujedno i sprečava progresiju kardiovaskularnih bolesti što bitno utiče na morbiditet i mortalitet pacijenata.

Rezultati su podijeljeni shodno planiranom istraživanju na četri logički odvojene cjeline. U ispitivanom periodu učestalost javljanja urgentnih stanja u dječijem dobu bila je 1:7.98, sa prosječnom prevalencom od 125 na 1000 pregledane djece sa 95%CI 116-135. Analizom učestalosti prema mjesnim zajednicama nađena je različita distribucija urgentnih stanja. Razvojni periodi djece su povezani sa učestalošču urgentnih stanja, dok mjesto stanovanja nije bitnije uticalo na nastanak urgentnih stanja u dječijem dobu. Rezultati su pokazali da su urgentna stanja bila najčešće uzrokovana bolestima respiratornog sistema u 33,1% slučajeva, u nešto manjem procentu su uzrok urgentnog stanja bila nedefinisana stanja 21.9%, te bolesti nervnog sistema i čula 17.1%, dok su povrede i trovanja u 15.8% slučajeva bile uzrokom urgentnih stanja u dječijem dobu. Najveći broj djece sa urgentnim stanjem definitivno je zbrinut u Klinici za dječije bolesti u Univerzitetsko kliničkom centru u Tuzli, primjenjeni terapijski postupci su bili adekvatni jer nije bilo smrtnih slučajeva.