Magistarski radovi

Na 8 slika i 10 tabela prikazane su vrijednosti ispitivanih parametara, te razlike i korelacije pojedinih mjerenih vrijednosti. Ispitanice u postmenopauzi imaju nižu gustoću kosti lumbalne kičme ako su veći nivoi triglicerida (p=0,030) i što je veći VLDL (p=0,032). Kod ispitanica koje su imale redovne menstruacije gustoća vrata bedrene kosti je veća ako su veće vrijednosti holesterola (p=0,002), a gustoća kosti lumbalne kičme je veća ako su veći nivoi triglicerida (p=0,022) i apoB (p=0,026). Ispitanice koje su u postmenopazi imaju veću gustoću vrata bedrene kosti u slučaju da imaju veće koncentracije estrogena (p= 0,001; p=0,004), a veću gustoću kosti lumbalne kičme (p=0,004; p=0,048) i gustoću vrata bedrene kosti (p=0,009; 0,024) ako je veća koncentracija LH. Koncentracija testorona i gustoća kosti kod ispitanica u postmenopauzi nije imala značajne povezanosti. Kod ispitanica koje su imale redovne menstruacije gustoća vrata bedrene kosti je veća ako je veća koncentracija FSH (p=0,010) i veća koncentracija LH (p=0,004). Ispitanice sa redovnim menstruacijama imaju veću gustoću kosti lumbalne kičme (p=0,011; p=0,015) i veću gustoću vrata bedrene kosti (p=0,036; p=0,030) ako je veća koncentracija testosterona. Veću gustoću vrata bedrene kosti imaju postmenopauzalne žene ako je veći indeks tjelesne mase (p=0,019; p=0,005), a manju gustoću kosti lumbalne kičme ako je veći odnos struk/kukovi (p=0,043). Kod ispitanica sa redovnim menstruacijama gustoća kosti lumbalne kičme je manja ako je veći odnos struk/kukovi (p=0,041), ali između indeksa tjelesne mase i gustoće kosti nije postojala povezanost u ovoj grupi ispitanica. Ispitanice u postmenopauzi nemaju značajnu povezanost godina starosti sa gustoćom kosti (p>0,15), ali postoji povezanost između gustoće lumbalne kičme (p=0,04) i gustoće vrata bedrene kosti (p=0,008) sa dužinom trajanja postmenopauze. Na osnovu iznesenih rezultata zaključujemo da najveći broj značajnih korelacija gustoće kosti sa drugim parametrima je imala gustoća lumbalne kičme zapravo T-score. Od svih parametara (lipidne frakcije, hormonski status, dužina postmenopauze, dob ispitanica, indeks tjelesne mase, odnos struk/kukovi) na gustoću kosti lumbalne kičme su imale najznačajniji uticaj koncentracije estradiola i dužina postmenopauze. Postojala je tendenca ka bitnom uticaju triglicerida i VLDL na gustoću kosti lumbalne kičme.

U ispitivanom periodu zabilježena su 164 slučaja urinarnih infekcija odnosno u 7,74% djece liječene na primarnom nivou zdravstvene zaštite. Pojava urinarne infekcije nije ovisila o spolu a najveća učestalost urinarnih infekcija zabilježena je u dobnoj skupini 3-6 godina. Evidentirana je prisutnost simptoma u 87,20 % djece sa urinarnom infekcijom te ispitana njihova prediktivna vrijednost u dijagnozi ove infekcije. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da najveću prediktivnu moć od laboratorijskih nalaza u dijagnozi urinarnih infekcija u djece ima patološki nalaz leukocita u sedimentu urina, zatim slijede patološki nalaz eritrocita u sedimentu urina te pozitivan nalaz analize urina test trakom. Utvrđeno je da su najčešći uzročnici urinarnih infekcija u djece na primarnom nivou zdravstvene zaštite Gram negativne bakterije.

U rezultatima autor ističe da je neparazitarna simptomatska cista jetre bila dijagnostikovana kod 56 ispitanika tokom trajanja studije. Šest pacijenata bilo je isključeno iz studije. Aritmetička sredina volumena svih 50 cisti bila je 380.8 ±258.7 ml prije tretmana a 34.9±26.7 na zadnjem kontrolnom pregledu (P<0.001). Inicijalni prosječni volumen cisti (volumen prije tretmana) kao i volumen rezidua na kraju perioda praćenja nije se signifikantno razlikovao izmđu grupe pacijenata tretiranih koncentrovanim alkoholom i grupe ispitanika tretiranih hipertonom otopinom NaCl (p=0,768 i p=0,85). Tokom tromjesečnog perioda kontrolnih pregleda, 17 cisti (42.5 %) kompletno je nestalo i nisu se mogle sonografski diferencirati, od toga 8 (40 %) u grupi ispitanika sa skleroterapijom hipertonom otopinom NaCl i 9 (45 %) u grupi ispitanika sa jednokratnom prolongiranom ekspozicijom koncetrovanom alkoholu (p=0.844) (Tabela 2). Nijedna od cisti koje su kompletno nestale nakon tretmana nije recidivirala tokom perioda praćenja. Vjerovatnost izčezavanja cisti jako je korelirala veličini cisti u obje grupe, sa manjom vjerovatnoćom za izčezavanje velikih cisti koje su imale inicijalni volumen preko 1000 ml. Vjerovatnost izčezavanja razlikovala se signifikantno za ciste koje su imale inicijalni volumen veći od 1000 ml(p=0.009) sa prezentacijom veće uspješnosti kod pacijenata tretiranih hipertonom otopinom solne kiseline.Desni subfrenični bol različitog intenziteta bio je prisutan kod svih pacijenata prije tretmana. Bol se smanjio ili potpuno prestao kod svih pacijenata koji su uključeni u studiju neovisno od činjenice da li je došlo do kompletne ili parcijalne rezolucije ciste.

Analizirano je ukupno 210 ispitanika (118 žena – 56% i 92 muškarca – 44%). Prosječna životna dob ispitanika je iznosila 45,9 ± 8,24 godina. Ocjenjena je trenutna radna sposobnost ispitanika u odnosu na najbolju u životu (gradacija od 1-10; 10= najbolja u životu) Samo je 29 (14%) od ukupnog broja trenutnu radnu sposobnost ocjenilo blizu najboljoj radnoj sposobnosti (ocjene od 8-10). Postoji statistički značajna razlika među procjenama trenutne radne sposobnosti. Samo bi se u N= 31 (14.7%) ispitanika prema procjeni moglo pokušati sa intervencijom u smislu unapređenja mentalnog zdravlja. Lošu trenutnu radnu sposobnost procijenilo je 113 (53.8%) ispitanika. Regresiona analiza pokazala je da ne postoji statistički značajna udruženost između samoprocjene trenutne radne sposobnosti i dobi koju bi bilo realno očekivati (P= 0.260; β= -0.080; R (ad)= 0.001; 95% interval povjerenja od 2.781- 4.261). Srednja vrijednost trenutne radne sposobnosti je 2.94±3.121, što upućuje na lošu radnu sposobnost ukupnog uzorka ispitanika koji boluju od depresivnog poremećaja. U samoprocjeni radne sposobnost ispitanika u odnosu na fizičke zahtjeve radnog mjesta, 128 (61%) ispitanika je samoprocijenilo da imaju jako lošu i prilično lošu radnu sposobnost, dok su 52 (25%) ispitanika samoprocijenili da imaju osrednju radnu sposobnost. Srednja vrijednost trenutne radne sposobnosti u odnosu na fizička opterećenja radnog mjesta je 2.28±1.15 (na skali od 1 - 5), što upućuje na lošu radnu sposobnost ukupnog uzorka ispitanika koji boluju od depresivnog poremećaja u odnosu na zahtjeve radnog mjesta. U radnoj sposobnosti ispitanika u odnosu na psihičke zahtjeve radnog mjesta, 134 (64%) ispitanika su samoprocijenili da imaju jako lošu i prilično lošu radnu sposobnost, dok su 33 (16%) ispitanika samoprocijenili da imaju osrednju radnu sposobnost. U procjeni spriječenosti za rad uslijed bolesti, 69 (33%) ispitanika procjenjuje da je potpuno nesposobno za rad zbog bolesti, 28 (13%) da su sposobni da rade samo pola radnog vremena, a samo 6 (2. 8%) smatra da nije bolesno i da ga bolest ne smeta da radi. U procjeni dužine bolovanja u prethodnih 12 mjeseci njih 171 (81%) od ukupno 210 ispitanika s depresivnim poremećajem bilo je na bolovanju duže od 60 dana. Srednja vrijednost dužine bolovanja bila je 161.03 ±100.89 dana. U prognozi radne sposobnosti, svega 55 (26%) ispitanika procjenilo je da će biti sposobni obavljati svoj trenutni posao za dvije godine. Prema indeksu radne sposobnosti 150 (71.42%) ispitanika ima lošu radnu sposobost. Samo u 12 od 210 (5.7%) ispitanika sa depresivnim poremećajem je prekinuto bolovanje. Niko se nije izjasnio za izvrsnu radnu sposobnost, a intervencija i rehabilitacija trebala bi biti provedena u 29% ispitanika prema WAI. Srednja vrijednost bodovnog WAI za uzorak je 21.18±9.52, odnosno loša. Više od 96% varijabiliteta u odnosu na individualne faktore ocijenjenog WAI, rezultat je variranja u grupi individualnih faktora (R2=0,96). U korelacionoj analizi dob je statistički visoko značajno udružena sa kategorijom 2-4 ocijenjenog WAI (P=0.001). Samoprocijenjena trenutna radna sposobnost ispitanika je visoko značajno povezana sa kategorijom ocijenjenog WAI. Sampoprocijenjena radna sposobnost ispitanika u odnosu prema fizičkim zahtjevima radnog mjesta je visoko značajno povezana sa kategorijom ocijenjenog WAI (2-4 kategorije; P=0.008). Samoprocijenjena radna sposobnost ispitanika u odnosu prema psihičkim zahtjevima radnog mjesta je visoko značajno statistički povezana sa kategorijom ocijenjenog WAI (P=0.005). Psihičke sposobnosti odnosno percepcija individualnih faktora (relaksacija, zadovoljstvo i motivacija, očekivanja i nada) ispitanika su visoko značajno povezane sa kategorijom ocijenjenog WAI. Individualni faktori stresa i zadovoljstva su visoko značajno povezani sa kategorijom ocijenjenog WAI. Svi stresori radnog mjesta i faktori modifikacije u radnom ambijentu (promatranom okruženju) su statistički visoko značajno (P=0.001) povezani sa kategorijom ocijenjenog WAI. Više od 95% varijabiliteta ocijenjenog WAI, rezultat je variranja u grupi stresora radnog mjesta (R2=0,95). Postoji visoko značajna statistička povezanost lošeg indeksa radne sposobnosti u ispitanika sa depresijom i individualnih faktora: percepcija lošeg zdravstvenog stanja, nizak nivo satisfakcije životom, nizak nivo motivacije i znanja za rad (P=0.001). Svi analizirani faktori radnog mjesta koji su značajno udruženi sa indeksom radne sposobnosti (P=0.001). Radna sposobnost (što je bilo očekivano) se ne može dovesti u vezu sa dobi i spolom. U proteklih godinu dana ispitanici sa depresivnim poremećajem bili su prosječno 161 dan na bolovanju (SD=±100,89 dana; maksimalno 365 dana). Više od 51% varijabiliteta dužine bolovanja, rezultat je variranja u grupi individualnih faktora (R2=0,51). Bolovanje nije prekinuto datumom prekida ovog istraživanja, nego je i dalje trajalo do 365 dana. Sampoprocijenjena radna sposobnost ispitanika u odnosu prema fizičkim zahtjevima radnog mjesta je značajno povezana sa dugim bolovanjima (P=0.03). Procjenjeni nivoi individualnih faktora ispitanika su visoko statistički značajno povezani sa dugim bolovanjima. Ispitanici su raspoređeni na ukupno 81 radno mjesto. Od ukupno 210 ispitanika od depresivnog poremećaja prema zanimanju/ radnom mjestu najčešće boluju i nalaze se na dugom bolovanju ispitanici raspoređeni u uslužnim, administrativnim djelatnostima na kojima je zastupljen vodeći riziko faktor - stres na radu i njegovi pojavni oblici: ekonomski tehničar, sekretarica i drugo administrativno stručno zanimanje 100 (48%) + daktilografa 9 (4%) + medicinskih tehničara 7 (3%)+ trgovaca 6 (3%)+ visokoškolska zanimanja 18 (9%)= 140 (67%). Postoji značajna statistička povezanost dugog bolovanja u ispitanika sa depresijom i individualnih faktora

Rezultati pokazuju da je u periodu od 15 marta do 15 decembra 2008. godine analizirano 60 pacijenata operisanih zbog nekomplikovane hernije lumbalnog diska, od čega su 34 (56,6%) bili muškarci, a 26 (43,4%) žene. U grupi rane rehabilitacije bilo je 18 muškaraca i 12 žena, a prosječna dob bila je 43,9 (SD±8,2) godina. U kontrolnoj grupi bilo je 16 muškaraca i 14 žena, prosječna dob bila je 48,6 (SD±9,8) godina. Analizirana je dužina trajanja bolova prije operacije. Primjećeno je da većina pacijenata koji su bili u grupi rane rehabilitacije prije operacije ima značajno kraće vrijeme trajanja bolova, do 3 mjeseca, dok je kod većine pacijenata u kontrolnoj grupi dužina trajanja bolova bila znatno duža, preko 12 mjeseci. Preoperativno nije bilo značajne razlike među grupama prilikom mjerenja antefleksije trupa i Lasegue-Lazarević znaka, mišićno tetivnih refleksa i hipotrofije muskulature. Podjednaka je bila zastupljenost oštećenja senzibiliteta i parestezije u obje grupe. Prije operacije nije bilo statistički značajne razlike ni u funkcionalnom statusu koji je mjeren Oswestri indexom. Depresija mjerena Beckovom skalom je bila izraženija u kontrolnoj grupi što se može povezati sa dužinom trajanja bolova prije operacije. Bol mjerena VAS skalom je takođe bila manje izražena u grupi gdje je rađena rana rehabilitacija. Prije rehabilitacije već je došlo do poboljšane antefleksije trupa, senzibiliteta i parestezija u obje grupe, bez značajne razlike među grupama. Vrijednosti funkcionalnog statusa izraženog kroz Oswestri indeks, bola izraženog kroz VAS skalu i depresije kroz Beckovu skalu pokazali su jasne pozitivne neposredne rezultate operativnog zahvata. Prije rehabilitacije funkcionalni status mjeren Oswestri indexom i depresija mjerena Beckovom skalom, su bili poboljšani u obje grupe bez razlike među grupama, osim bola izraženog VAS skalom koji je bio manje izražen u grupi rane rehabilitacije. Nakon završene rehabilitacije antefleksija trupa je poboljšana u obje grupe, ali statistički značajno u grupi rane rehabilitacije. Poboljšanje senzibiliteta, parestezija i hipotrofije muskulature nisu se niti u jednoj grupi značajno popravili. Vrijednosti funkcionalnog statusa izraženog kroz Oswestri indeks, bola izraženog kroz VAS skalu i depresije kroz Beckovu skalu pokazali su statistički značajno poboljšanje na nivou p<0,001 ponaosob u obje grupe. Poredeći grupe međusobno nakon rehabilitacije svi urađeni testovi su statistički značajno bolji u grupi rane rehabilitacije u odnosu na kontrolnu grupu (p<0,001).

U studiju je uključeno ukupno 100 ispitanika – 50 je pripadalo grupi sa ishemijskim moždanim udarom, dok je 50 pripadalo grupi sa hemoragijskim moždanim udarom. U kompletnom uzorku je bilo 52 (52%) ispitanika ženskog spola i 48 (48%) ispitanika muškog spola. Medijan dobi u kompletnom uzorku je iznosio 70,5 godina sa minimumom od 43 i maksimumom od 85 godina. U grupi sa ishemijskim moždanim udarom medijan životne dobi je iznosio 71 godinu dok je u grupi sa hemoragijskim moždanim udarom iznosio 69,5 godina Nije bilo signifikantne razlike između ispitaničkih grupa u odnosu na dob. Medijan dužine hospitalizacije u kompletnom uzorku je iznosio 14 dana U grupi sa ishemijskim moždanim udarom medijan hospitalizacije je iznosio 14 dana dok je u grupi sa hemoragijskim moždanim udarom medijan iznosio 14,5 dana. Najveći broj ispitanika je imao ili više riziko faktora (50%) ili hipertenziju kao faktor rizika za moždani udar (39%). Samo 5% ispitanika nije imalo niti jedan faktor rizika u anamnezi.. Najveći broj ispitanika (46%) je imao zahvaćenost nekoliko različitih regija, nakon čega su po učestalosti zahvaćenosti slijedile bazalne ganglije, te parijetalni režanj. Kapsula interna je bila značajno rjeđe zahvaćena u ispitanika sa ishemijskim udarom (80%), nego u ispitanika sa hemoragijskim moždanim udarom (54%). Prosječne vrijednosti NIHSS skale, Indeksa motornih funkcija, Testa kontrole trupa, Rankin skale i Barthel indeksa na otpustu iz bolnice su pokazivale signifikantan oporavak u svih ispitanika, ( p< 0,001 ) koji je bio statistički značajniji u pacijenata sa hemoragijskim moždanim udarom.(za NIHSS skalu p= 0,004; Indeks motornih funkcija p= 0,003; Rankin skalu p= 0,03; Barthel index p= 0,04, osim za Test kontrole trupa gdje gdje razlika nije bila statistički značajna p=0,38) Na ishod ranog rehabilitacionog tretmana negativno je uticala starija životna dob, prisustvo anozognozije i unilateralne nepažnje, kao i prisustvo afazičnih poremećaja. Muškarci su imali značajno bolji funkcionalni oporavak od žena.

Rezultati pokazuju da je u periodu od 2000 do 2009. godine analizirano 44 djece sa cerebralnom paralizom kod kojih je u toku rehabilitacije urađen ortopedsko-hirurški tretman na donjim ekstremitetima. Prema spolnoj zastupljenosti nešto više je bilo muških ispitanika (24; 54,5%) u odnosu na ženske (20; 45,5%). Najveći broj ispitanika su djeca rođena iz prve trudnoće (22; 50%), zatim djeca rođena prije 38 gestacijske dobi (37; 84%), a sa niskom porođajnom masom ispod 2500 gr. je bilo 34 (74 %) djece. Medijana vrijednost Apgar skora u prvoj minuti je bila 7, a u petoj 8. Perinatalni riziko faktori su bili zastupljeni kod 33(75%) djece, dok su kod ostalih evidentirani prenatalni. Prema kliničkoj slici većina djece je imala spastični oblik cerebralne paralize (43; 98%), a prema topografskoj distribuciji najčešći je bio oblik spastične diplegije kod 29(66%). Skoro polovina ispitanika je započela rehabilitaciju u dobi od 13 do 18 mjeseci, što se smatra kasno započetim rehabilitacionim tretmanom. Mali broj ispitanika je imao odgovarajuću rehabilitaciju (12; 27,3%), dok je većina imala ili povremenu ili gotovo nikakvu što je zavisilo od aktivnog učestvovanja roditelja da pokazane vježbe i pozicioniranje intenzivno primjenjuju i u kućnim uslovima. Analizirajući dob djece u vrijeme operativnog liječenja medijana dobi u uzorku je iznoslila 4,4 godine, a najveći broj intervencija (92%) je urađen u predjelu stopala, bilo kao jedina intervencija ili istovremene operacije na kuku i koljenu. Vrijednosti svih urađenih testova za kvantitativnu i kvalitativnu procjenu hoda prema Gillette testu i PRS testu su pokazale statistički značajno povećanje (p<0,001), što znači da je povećan broj djece koja hodaju, a isto tako je smanjeno odstupanje od normalnog hoda. Motoričke funkcije mjerene GMFM skorom kod djece su statistički značajno poboljšane u svim razvojnim fazama, a stepen onesposobljenja je smanjen prema GMFCS klasifikaciji nakon postoperativne rehabilitacije (p<0,001). Kognitivne funkcije procjenjene na osnovu dijela upitnika za funkcionalnu neovisnost ili WeeFIM su bile isto tako statistički značajno poboljšane nakon postoperativne rehabilitacije (p<0,001). Korelacijom dobijenih vrijednosti korištenih testova u istraživanju u odnosu na dob djeteta u vrijeme operacije nije nađena statistički značajna korelacija niti za jedan skor, dok je u odnosu na intenzitet rehabilitacije nađena statistički signifikantna razlika u odnosu na kvantitativnu sposobnost kretanja i stepen onesposobljenja, dok je uticaj na kvalitativno poboljšanje hoda i stepen funkcionalne neovisnosti neznatan. Korelirane razlike testova u odnosu na Apgar skor su ukazale na statistički značajnu korelaciju u odnosu na rehabilitaciju hoda i funkcionalnu neovisnost.

U prvom dijelu, koji je analizrao rani postoperativni period (mjesec dana nakon operativnog liječenja), posmatrani su rezultati liječenja 92 ispitanika sa LMS koji su operisani bez upotrebe CPB (skupina A) i 84 ispitanika sa LMS koji su operisani sa upotrebom CPB (skupina B). Drugi dio istraživanja obuhvatio je sve pacijente iz obje skupine koji su kontaktirani u kasnom postoperativnom periodu i sa kojima je obavljen planirani intervju. Ukupno je kontaktirano 165 ispitanika, od kojih 88 (95.7%) iz skupine A te 77 (91.7%) iz skupine B. Kod obje skupine ispitanika, nije bilo signifikantne razlike među spolovima, kao ni među prosiječnim vrijednositma starosti, ejekcione frakcije i EUROSCOR-a. Ukupan broj (276 naspram 278) kao i prosječan broj bajpas graftova (3,00 ±1.45 naspram 3,31 ±0.86 p=0.096) bio je nesiginifikatno veći u skupini B. Uporedna analiza teritorijalne distribucije bajpas graftova između skupina pokazala je nesignifikantne razlike između broja bajpas graftova u pojedinom području. Najveća razlika između skupina zabilježena je u broju graftova za cirkumfleksnu arteriju i njene grane (32.6% naspram 37.4%), ali bez statističke značajnosti (p=0.273). Učestalost revizije bajpas graftova na osnovu Transit time flow measurement (TTFM) nalaza bila je veća u skupini A, ali bez statističke značajnosti u odnosu na skupinu B (5.1 naspram 4.3%, p=0.820). Najčešće revidiran graft u obje skupine bio je arterijski graft (LIMA) za LAD (8.8 naspram 8.5%, p=0.833). Učestalost revizije graftova za CX teritoriju bio manji u odnosu na učestalost istih za LAD teritoriju. Nije postojala statistički značajna razlika između skupina u učestalosti revizije graftova za CX teritoriju (5.6 naspram 4.8%, p=0.928). Zabilježen je samo jedan revidiran bajpas graft za RCA teritoriju i to u skupini A, dok nije zabilježen niti jedan revidiran graft za DIAG teritoriju u obje skupine. Uporedna analiza broja ispitanika sa revidiranim bajpas graftovima u obje skupine (u obje skupine kod dva ispitanika revidirana su po dva bajpas grafta) (13.0 naspram 11.9%, p=0.826), ukazuje na nesignifikantne razlike među skupinama. Kao najčešći uzrok za reviziju grafta u obje skupine identificiran je "ljudski faktor" tj. tehnička pogreška pri izradi anastomoze. Analiza osnovnih perioperativnih i postoperativnih rezultata ukazala je na signifikantne razlike između skupina u vremenu provedenom na respiratoru (2.9 naspram 7.3 sati, p=0.039), količini nadoknađene krvi (200.3 naspram 419.9 ml., p=0.035) i dužini hospitalizacije (7.4 naspram 8.3 dana, p=0.0019). Trajanje operacija je bilo skoro identično u obje skupine ispitanika (326.6 naspram 325.9 minuta, p=0.949). Količina postoperativnog krvarenja (722.2 naspram 875.9 ml, p=0.313) kao i vrijeme provedeno u intenzivnoj njezi (1.5 naspram 2.1 dana, p=0.178) bilo je manje u skupini A ali bez statističke značajnosti. Upotreba inotropnih lijekova bila je znatno češća u skupini B. Naime, kod 14.1% ispitanika iz skupine A neophodna je bila intraoperativna podrška sa inotropnim lijekovima dok je taj broj signifikantno veći kod ispitanika iz skupine B i iznosi 29.8% (p=0.019). Ista tendencija ali sa još većom razlikom se bilježi i u postoperativnom periodu dužem od 12 sati (7.6 naspram 22.6%; p=0.009). Analiza učestalosti postoperativnih komplikacija u obje skupine ukazuje na tendenciju manjeg broja istih u skupini A, međutim bez statistički značajne razlike za bilo koju od nabrojanih komplikacija. U obje skupine najčešća postoperativna komplikacija bio je poremećaj ritma po tipu atrijalna fibrilacije (23.9 naspram 32.1%, p=0.295). Najveća razlika u učestalosti pokazala se kod postoperativnih neuroloških deficita po tipu cerebrovaskularnog inzulata ali takođe bez statističke značajnosti (1.1 naspram 5.9%, p=0.174). Analiza učestalosti smrtnih ishoda u obje skupine pokazala je signifikantno manju smrtnost u skupini A (0.0 naspram 5.95%, p=0.023). U ranom peri i postoperativnom periodu nije zabilježen niti jedan smrtni ishod u gurupi A, dok je u grupi B zabilježeno 5 smrtnih ishoda. U po dva slučaja uzrok smrtnog ishoda bio je masivni infarkt miokarda koji je rezultirao kardiogenim šokom te tromboembolijski incident sa razvojem CVI. U 1 slučaju uzrok smrtnog ishoda bilo je multiorgansko zatajenje uzrokovano sepsom zbog duboke sternalne infekcije i poslijedičnog medijastinitisa. Rekurentna angina jedna je od najčešćih postoperativnih komplikacija i neželjenih pojava nakon aortokoronarnog bajpas grafitranja. Uporedna analiza nije pokazala statistički značajne razlike između ispitivanih skupina kako za stabilnu (20.5 naspram 27.3%, p=0.398) tako i za nestabilnu anginu pektoris (4.5 naspram 3.9%; p=0.479); kao i za ukupnu učestalost rekurentne angine (25.0 naspram 31.2%, p=0.479). Analizom intenziteta bola kao osnovnog simptoma kod ispitanika sa rekurentnom anginom pektoris utvrđeno je da je najveći broj njih imao slabiji intenzitet bola u odnosu na predoperativni period (77.3 naspram 66.7%; p=0.638) dok je manji broj ispitanika imao isti (13.6 naspam 20.8%; p=0.799) ili jači intenzitet bola (9.1 naspram 12.5%; p=0.888). Nije zabilježena statistički značajna razlika između skupina u učestalosti bilo kojeg od nabrojanih intenziteta. Analizom naknadnih procedura u obje skupine uočeno je da je učinjen nešto veći broj koronarografija nakon koronarnog bajpas graftiranja (CABG) u skupini A (6.8 naspram 5.2%, p=0.917) ali bez statističke značajnosti. Ponovna CABG operacija učinjena je kod jednog ispitanika iz skupine B, dok nije zabilježen niti jedan slučaj ponovne CABG operacije kod ispitanika iz skupine A (0.0 naspram 1.3%, p=0.946). Perkutana transluminalna angioplastika (PTCA) načinjena je kod jednog ispitanika iz skupine B (za RCA), dok niti jedan slučaj nije zabilježen kod ispitanika iz skupine A (0.0 naspram 1.3%, p=0.946). U skupini A kod jednog ispitanika plasiran je STENT (za LAD), dok u skupini B nije zabilježen niti jedan slučaj (1.1 naspram 0.0%, p=0.946). Analiza ukupnog broja naknadnih procedura nakon CABG ukazuje na vrlo male razlike između skupina, bez statistički značajnosti (7.9 naspram 7.8%, p=0.802). Uporednom analizom najozbiljnijih komplikacija koje nisu završile samrtnih ishodom u kasnom postoperativnom periodu uočeno je da je najčešća komplikacija u obje skupine bio infarkt miokarda (5.7 naspram 5.2%) ali bez statistički značajne razlike u učestalosti između skupina (p=0.837). Istu tendenciju bilježimo i kod učestalosti CVI (2.3 naspram 3.9%; p=0.880). Takođe, ukupna učestalost ovih komplikacija nije se statistički značajno razlikovala između skupina (8.0 naspram 9.1%; p=0.985). Uporedna analiza ukupne smrtnosti u kasnom postoperativnom periodu između dvije skupine ispitanika nije pokazala statistički značajne razlike (7.9 naspram 5.2%; p=0.692). Najčešći uzrok smrtni bio je kardiogeni šok čija je učestalost bila nešto veća u skupini A ali bez statistički značajne razlike (5.7 naspram 2.6%; p=0.553). Tromboembolizam kao uzrok smrtnog ishoda, zabilježen je kod po jednog ispitanika u obje skupine (1.1 naspram 1.3%; p=0.531), a istu učestalost nalazimo i kod multiorganskog zatajenja (1.1 naspram 1.3%; p=0.531). Uporedna analiza preživljavanja ispitanika nakon CABG u periodima od 12, 24, 36 i 48 mjeseci ukazuje na vrlo male razlike između skupina, bez statističke značajnosti. Naime nakon 12 mjeseci preživljavanje je bilo 97 naspram 96.1% (p=0.802); nakon 24 mjeseca 95.5 naspram 96.1% (p=0.857); nakon 36 mjeseci 93.2 naspram 94.8 (p=0.913) te nakon 48 mjeseci 92.0 naspram 94.8% (0.692). Time su potvrđene hipoteze ovog istraživanja da su rani rezultati koronarnog bajpas graftiranja kod ispitanika sa LMS bolji kad je operacija načinjena bez upotrebe kardiopulmonalnog bajpasa, a da su kasni rezultati jednaki kad je operacija načinjena sa i bez upotrebe kardiopulmonalnog bajpasa.

Rezultati ovog istraživanju pokazali su da: a) postoji značajna razlika između veterana sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja i veterana bez simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja u erektilnoj funkciji ( (p=0.001), orgazmičkoj funkciji (p=0.011) seksualnoj želji (p=0.008), zadovoljstvu seksualnim odnosom (p=0.045) i općimzadovoljstvom seksualnim životom (p=0.003); b) Posotji značajna negativna korelacija (p<0.01) između intenziteta tri grupe simptoma posttraumatskog stresnog poremećaja (intruzivnih simptoma, simptoma izbjegavanja i visoke pobuđenosti) i intenziteta poremećaja seksualnih funkcija mjerenih HEF indeksom; c) Utvrđen je visok nivo seksualnih disfunkcija u vetrana rata sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja. Najveći stepen smetnji seksualnog funkcionisanja je u sferi postojanja seksualne želje i zadovoljstva seksualnim odnosom koji iznosi 91,8% u obje ispitivane oblasti. Najamnji stepen oštećenja, iako i dalje značajno visok, je u sferi orgazmičke funkcije 78.7% i općeg zadovoljstva seksualnim životom 73.8%. Utvrđeno je postojanje pozitivn ekorelacije između učestalosti simptoma PTSP-a i nivoa funkcionalne samopercepcije s jedne strane te seksualnih disfunkcija sa druge strane. Nađen je viši stepen nezadovoljstva odnosom sa partnerom u veterana rata sa simptomima PTSP-om. Veterani rata sa simptomima PTSP-a su svoje odnose ocijenili kao loše u 11,5% slučajeva naspram 2.4% ispitanika bez simptoma PTSp-a. Samo 57% veterana rata sa simptomima PTSP-a naspram 75% ispitanika bez simptoma PTSP-a koji su svoje odnose ocijelini kao dobre. Osrednjim svoje odnose smatra 31% veterana rata sa simptomima PTSP-a i 20.5% onih bez simptoma PTSP-a. d) Utvrđeno je da značajno veći broj osoba sa simptomima PTSP-a je nezadovoljan (13.1 naspravm 36.4%)) te da su njihovi prihodi manji. Ispitanici sa simptomima PTSP-a značajno češće koriste analgoantireumatike i anksiolitike u odnosi na ispitanike kontrolne grupe (26.2% naspram 2.3%).