Magistarski radovi

Analizirano je 30 pacijenata sa sistemskim eritemskim lupusom, dok je kontrolnu grupu činilo 30 komparabilnih zdravih individua. Prosječna starosna dob u ispitivanoj grupi je bila 42±10,4 godine, dok je prosječna starosna dob u kontrolnoj grupi bila 41,8±10,32 godina. Parametarskim t testom nije nađena statistički značajna razlika u starosnoj dobi između ispitivane i kontrolne grupe ( p=0,94). 26 (86,77%) pacijenata u ispitivanoj grupi su bili ženskog spola a 4 (13,33%) pacijenta muškog spola, dok je u kontrolnoj grupi 25 (83,33%) pacijenata bilo ženskog spola i 5 (16,77%) pacijenata muškog spola što nije predstavljalo statistički značajnu razliku među grupama. Komparirane su prosječne vrijednosti praćenih biohemijskih i imunoloških parametara, te vrijednosti krvnog pritiska. Značajna razlika između ispitivane i kontrolne grupe je nađena u vrijednostima C3 komponente komplementa (p<0,003), CIC (p<0,001), CRP (p<0,003), te vrijednostima sistolnog, dijastolnog i srednjeg arterijskog pritiska (p<0,005). Vrijednosti GUK, triglicerida i holesterola nisu se signifikantno razlikovale među grupama. U obje grupe je bio podjednak broj (po 15) pušača i nepušača. Nije bilo statistički značajna razlike među prosječnim vrijednostima debljine intime-medie zida lijeve karotidne arterije (t=0,86; df=46; p=0,39) kao i kada su komparirane prosječne vrijednosti debljne intime medije na desnoj koronarnoj arteriji gdje također nije bilo statistički signifikantne razlike među grupama (t=1,07; df=46; p=0,29). Kada je posmatrano prisustvo aterosklerotskog plaka u ispitivanoj i kontrolnoj grupi, posmatrajući obje karotide, nađena je statistički značajna razlika (X2=4,81; df=1; p=0,03), koja pokazuje veću učestalost pojave plaka u ispitivanoj grupi. Slična razlika u korist veće učestalosti prisustva aterosklerotskog plaka (p<0,05) u ispitivanoj grupi je nađena i u separatnoj analizi prisustva istog na lijevoj i desnoj ACI. Nađena je značajna korelacija CIC sa prisustvom plakova (Spearman ρ=0,31; p=0,02), te značajna korelacija CRP-a sa prisustvom plakova na obje karotidne arterije (Spearman ρ=0,31; p=0,01). Na osnovu urađene univarijantne logističke regresione analize koja je testirala nivo uticaja na prisustvo aterosklerotskih plakova i zadebljanja intime medie na obje karotidne arterije niti jedan od analiziranih faktora rizika nije imao signifikantan uticaj na prisustvo zadebljanja intime medie zida krvnog suda na obje karotidne arterije. U ispitivanoj grupi bolesnika postoji signifikantan nalaz na prisustvo aterosklerotskih plakova na karotidnim arterijama sa OR=4,5 (%95 CI=1,09-18,50; p=0,04), odnosno pripadnici ispitivane grupe su imali oko 4,5 veću predispoziciju za prisustvo plakova u odnosu na članove kontrolne grupe. Ostali faktori koji imaju značajan prediktivni uticaj na prisustvo aterosklerotskih plakova su: dob (OR=1,14; %95 CI=1,05-1,24; p=0,003), sistolni TA (OR=1,03; %95 CI=1,002-1,06; p=0,04), vrijednost triglicerida (OR=1,85; %95 CI=1,09-3,12; p=0,02), te vrijednost holesterola (OR=1,99; %95 CI=1,18-3,36; p=0,009). Vrijednosti spola, C3, CIC, CRP, GUK, dijastolnog TA i prisustva pušenja nisu imali signifikantan uticaj na pojavu aterosklerotskog plaka na obje karotidne arterije. Na osnovu rezultata univarijantne regresione analize dobijeno je da su dob (OR=1,16; %95 CI=1,05-1,28; p=0,003) i pripadnost ispitivanoj grupi (OR=6,99: %95 CI=1,30-37,58; p=0,02) imali statistički značajan uticaj na prisustvo plaka na obje karotidne arterije, kada je isključen međusobni uticaj testiranih parametara.

Iz rezultata istraživanja se vidi da je: 1) zastupljenost infekcije C. trachomatis je veća u ispitanica sa ICC u odnosu na kontrolnu grupu 2) seropozitivnost CT statistički je značajno veća u SICC u odnosu na kontrolnu grupu (p<0,001), 3) nije nađena statististički značajna razlika u seropozitivnosti CT u AICC u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,3), 4) postoji pozitivna korelacija između titra IgG i IgA antitijela protiv C. trachomatis i kliničkog stadijuma karcinoma cerviksa uterusa, 5) infekcija sa CT povećava ≈ 2 puta rizik za razvoj ICC, 6) postoji negativna korelacija prisustva DNA C. trachomatis u endocervikalnom brisu u udnosu na klinički stadijum karcinoma cerviksa uterusa, 6) seksualno ponašanje dodatno ne povećava rizik za razvoj ICC.

Rezultati su podjeljeni shodno planiranom istraživanju na 6 odvojenih cjelina. Od ukupno 90 ispitanika, 30 je pripadalo kontrolnoj grupi, dok je od preostalih 60 ispitanika, njih 37 (61%) bilo sa hematološkim, a 23 (39%) sa onkološkim tipom maligniteta. Prosječna starost ispitanika (±SD) bila je 41±20 godina sa minimumom od 2 i maksimumom od 82 godine. Spolna zastupljenost u sve tri ispitivane grupe kao i u kompletnom uzorku bila je uniformna u približnom odnosu 3:2 u korist muškaraca. Deskritivnom analizom je utvrđeno da je samo 18/60 ispitanika bilo na antimikotičnoj terapiji. Pozitivnu hemokulturu u ovoj grupi ispitanika imalo je 2/18 (11,1%) dok je u grupi ispitanika koji nisu bili na antimikotičkoj terapiji nađena u 5/42 (11,1%). Međutim značajno više (p<0,001) ispitanika sa pozitivnim antigenom je nađeno među ispitanicima koji nisu bili na antimikotičkoj terapiji (10/15; 66,7%) nego među onima koji su uzimali antimikotike (3/45; 6,7%). Analizom osnovnih uključujućih dijagnostičkih kriterija diseminirane kandidijaze nađeno je da su svi ispitanici sa kliničkim znacima diseminirane kandidijaze bili na antibiotskoj terapiji, a u grupi bez kliničkih znakova samo 11/30 (36,66%). Prosječna tjelesna temperatura ispitanika sa diseminiranom kandidijazom iznosila je 38,8±0,4 oC, dok je u grupi bez znakova za diseminiranu kandidijazu, ona iznosila 37,6±0,8 oC; dakle, bila je prosjeku za 1,19 stepeni veća (%95CI=0,9-1,5), a što je i statistički značajna razlika (p<0,001). U kontrolnoj grupi, vrijednosti tjelesne temperature u svih ispitanika bile su normalne.Vrijednosti neutrofila bile su značajno manje (p<0,001) u ispitanika sa kliničkim znacima diseminirane kandidijaze (0,69±0,36), nego u ispitanika bez iste (2,82±2,27), sa prosječnom razlikom od 2,13 (%95CI=1,29-2,97). Analizom rezultata hemokultura u grupi ispitanika sa kliničkim znacima diseminirane kandidijaze nađeno je ukupno 6/30 (20%) ispitanika sa pozitivnom hemokulturom na Candidu, dok je u grupi ispitanika bez kliničkih znakova nađena 1 pozitivna hemokultura. Najčešće izolovana vrsta Candidae u hemokulturi ispitanika sa kliničkim znacima diseminirane kandidijaze bila je Candida albicans (16,7%), i Candida parapsilosis u 3,3% ispitanika, dok je u grupi ispitanika bez kliničkih znakova diseminirane kandidijaze izolovana Candida albicans. S obzirom na postavljene ciljeve ovog istraživanja utvrđeno je da su prosječne vrijednosti titra antigena (0,86±1,05) bile statistički značajno više (p<0,001) u ispitanika sa pozitivnom, nego u onih sa negativnom hemokulturom (0,13±0,45), sa razlikom od 0,73 (%95CI=0,30-1,17). Poređenjem prosječnih vrijednosti manan antigena u ispitanika sa i bez kliničkih znakova diseminirane kandidijaze nađeno je da su one značajno više u grupi ipitanika sa kliničkim znacima i iznosile su 0,43±0,78. Međutim analizom dobivenih prosječnih vrijednosti titra antitijela u odnosu na pozitivnu hemokulturu nije nađena statistička značajnost, kao i poređenjem prosječnih vrijednosti titra antitijela u odnosu na prisustvo ili odsustvo kliničkih znakova diseminirane kandidijaze. U kontrolnoj grupi ispitanika nije nađena pozitivna hemokultura niti prisustvo detektabilnog nivoa manan antigena, dok je titar antitijela bio signifikantno niži u odnosu na ispitanike test grupe I i II. Nova strategija u postavljanju dijagnoze diseminirane kandidijaze sastoji se od kombinovanog određivanja vrijednosti mannan antigena i vrijednosti antitijela u serumu primjenom automatizovane, osjetljive i standardizovane ELISA tehnike (Platelia Candida Ag i Platelia Candida Ab). U ovom istraživanju broj ispitanika koji su bili pozitivni i na antigen i antitijelo je bio značajno veći (p<0,01) u grupi ispitanika sa kliničkim znacim diseminirane kandidijaze (7/30; 23,3%), nego u grupi ispitanika bez istih (0/30; 0%). Takođe, broj ispitanika koji su bili pozitivni na antigen i antitijelo je bio značajno veći (p<0,01) u grupi ispitanika sa pozitivnom (3/7; 42,9%), nego u grupi ispitanika koja je imala negativnu hemokulturu (4/53; 7,5%). Prema literaturnim podacima kao zlatni standard za postavljanje dijagnoze diseminirane kandidijaze ističe se hemokultura i pored njene niske senzitivnosti. U ovom radu korelirane su vrijednosti nalaza pozitivne hemokulture i nalaza manan antigena i antitijela u ispitanika sa kliničkim znacima diseminirane kandidijaze. Nađeno je da je postojala statistički signifikantna korelacija između nalaza hemokulture i manan antigena (ρ=0,36; p<0,05), dok je korelacija između nalaza hemokulture i antijela bila nesignifikantna (ρ=0,25; p=0,19). ROC analizom dijagnostičkih vrijednosti manan antigena u predikciji pozitivnosti hemokulture na Candida species najbolje performanse za detekciju pozitivne hemokulture je imala pražna vrijednost od 0,45, koja je imala senzitivnost 57%, specifičnost 98%, te PPV od 67% i NPV od 96%.

Rezultati ovog istraživanja pokazali su da je bilo ukupno 60 bolesnika sa akutnim infarktom miokarda. Bolesnici su podijeljeni u dvije skupine. Skupini I pripadali su bolesnici sa akutnim anteroseptalnim infarktom miokarda. Skupini II pripadali su bolesnici sa akutnim inferiornim infarktom miokarda. Skupinu I sačinjavalo je 33 (55%) ispitanika, a skupinu II sačinjavalo je 27 (45%) ispitanika. Prosječna starosna dob u obje grupe ispitanika iznosila je 59±10. U obje grupe zastupljenost osoba muškog spola iznosila je 61,7% odnosno 37 ispitanika, a osoba ženskog spola iznosila je 38,3% odnosno 23 ispitanice. Zastupljenost osoba muškog spola u grupi I iznosila je 55,55% odnosno 15 ispitanika, zastupljenost osoba ženskog spola iznosila je 44,44% odnosno 12 ispitanica. U grupi II zastupljenost osoba muškog spola iznosila je 66,66% odnosno 22 ispitanika, a osoba ženskog spola 33,33% odnosno 11 ispitanica. Nije postojala statistički značajna razlika u spolnoj zastupljenosti između dvije grupe ispitanika (p>0,05). Indeks tjelesne mase u grupi I iznosio je 27,67±4,20, a u grupi II 27,85±4,17. Prosječan indeks tjelesne mase nije se statistički značajno razlikovao između dvije grupe ispitanika (p>0,05). Od faktora rizika arterijska hipertenzija i hiperlipoproteinemija nađene su u 40% (24) ispitanika. U grupi I arterijska hipertenzija nađena je u 21,66% (13) ispitanika, a u grupi II u 18,33% (11) ispitanika. U grupi I hiperlipoproteinemija nađena je u 18,33% (11) ispitanika, a u grupi II u 21,66% (13) ispitanika. U obje grupe ispitanika nađeno je 38,33% (23) pušača. Među ispitanicima grupe I nađeno je 16,66% (10), a grupe II 21,66% (13) pušača. Pozitivna porodična anamneza nađena je u 28,33% (17) ispitanika. U grupi I pozitivna porodična anamneza nađena je u 16,66% (10) ispitanika, a u grupi II 11,66% (7) ispitanika. Oboljelih od šećerne bolesti nađeno je 20% (12) ispitanika. U obje grupe nađeno je po 10% (6) ispitanika sa šećernom bolesti. Nije nađena statistički signifikantna razlika (p>0,05) u učestalosti faktora rizika za ishemijsku bolest srca unutar grupa ispitanika. Komparirani su svi praćeni parametri dijastolne funkcije lijevog ventrikula između dvije grupe ispitanika. Prosječna maksimalna brzina ranog dijastolnog punjenja lijevog ventrikula (E talas) u grupi I iznosila je 0,67±0,16, a u grupi II 0,70±0,22. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima E talasa (p>0,05). Prosječna maskimalna brzina kasnog dijastolnog punjenja lijevog ventrikula (A talas) u grupi I iznosila je 0,82±0,26, a u grupi II 0,80±0,25. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima A talasa (p>0,05). Prosječan odnos brzine ranog i kasnog dijastolnog punjenja lijevog ventrikula (E/A) u grupi I iznosio je 0,93±0,47, a u grupi II 0,96±0 ,47. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima E/A odnosa (p>0,05). Prosječna vrijednost deceleracionog vremena (DT) u grupi I iznosila je 235,85±65,83, a u grupi II 227,33±60,42. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima DT (p>0,05). Prosječna vrijednost trajanja atrijalne kontrakcije (MVAdur) u grupi I iznosila je 119,00±17,60, a u grupi II 122,33±18,54. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima MVAdur (p>0,05). Prosječna vrijednost vremena izovolumetrijske relaksacije (IVRT) u grupi I iznosila je 98,74±18,04, a u grupi II 98,82±20,18. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima IVRT (p>0,05). Prosječna vrijednost sistolnog protoka plućnih vena (S talas) u grupi I iznosila je 0,48±0,10, a u grupi II 0,57±0,14. U pomenutim vrijednostima S talasa nađena je signifikantna razlika (p<0,01). Prosječna vrijednost S talasa je bila veća u ispitanika grupe II. Prosječna vrijednost dijastolnog protoka plućnih vena ugrupi I iznosila je 0,37±0,09, a u grupi II 0,43±0,16. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima D talasa (p>0,05). Prosječna vrijednost odnosa sistolnog i dijastolnog protoka plućnih vena (S/D) u grupi I iznosila je 1,38±0,40, a u grupi II 1,43±0,40. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednostima S/D (p>0,05). Prosječna vrijednost reverznog protoka plućnih vena (Ar talas) iznosila je u obje grupe 0,30±0,07. Prosječna vrijednost trajanja reverznog protoka plućnih vena (PVAdur) u grupi I iznosila je 137,15±22,57, a u grupi II 134,12±27,29. Nije nađena statistički signifikantna razlika u vrijednosti PVAdur (p>0,05). Komparirane su frekvencije očuvane dijastolne funkcije i tipova dijastolne disfunkcije lijevog ventrikula između obje grupe ispitanika. U ukupnom uzorku ispitanika nađeno je 30,0% (18) ispitanika sa očuvanom dijastolnom funkcijom lijevog ventrikula. Dijastolnu disfunkciju lijevog ventrikula imalo je 70% (42) ispitanika. Dijastolna disfunkcija lijevog ventrikula tipa relaksacije nađena je u 63,3% (38) ispitanika, a restrikcijski tip imalo je 6,7% (4) ispitanika. U grupi I nađeno je 22,2% (6) ispitanika sa očuvanom dijastolnom funkcijom lijevog ventrikula, a poremećaj dijastolne funkcije odnosno dijastolna disfunkcija lijevog ventrikula nađena je u 77,8% (21) ispitanika. Dijastolnu disfunkciju tipa relaksacije imalo je 57,6% (19) ispitanika, a restrikcijski tip 7,4% (2) ispitanika. U grupi II nađeno je 36,4% (12) ispitanika sa očuvanom dijastolnom funkcijom, a 63,7% (21) ispitanika sa dijastolnom disfunkcijom lijevog ventrikula. Dijastolnu disfunkciju tipa relaksacije imalo je 57,6% (19) ispitanika, a restrikcijski tip 6,1% (2) ispitanika. Nije nađena statistički značajna razlika u učestalosti prisustva pojedinih tipova dijastolne disfunkcije lijevog ventrikula između dvije ispitaničke grupe (X2=1,41;df=2;p=0,49).U grupi I nađena je statistički značajna razlika između ispitanika sa očuvanom dijastolnom funkcijom i ispitanika sa dijastolnom disfunkcijom tipa relaksacije (p<0,05). Takođe nađena je statistički značajna razlika u grupi I između ispitanika sa očuvanom dijastolnom funkcijom i dijastolnom disfunkcijom lijevog ventrikula (p<0,05).

Od 60 analiziranih pacijenata bilo je 45 muškaraca ili 75%, srednje dobi 60,11±9,82 u rasponu od 26 do 84 godina. Preostalih 15 pacijenata bile su žene ili 25% sa srednjom dobi 52±8,47 i u rasponu od 26 do 74 godine. Srednja dob pacijenata je iznosila 56,05±8,66 i kretala se u rasponu od 26 do 84 godina. Prikazani su osnovni statistički parametri (srednja vrijednost i standardna devijacija). Ciljevi ovog istraživanja su bili: odrediti uticaj opijatne kontinuirane postoperativne analgezije na akutnu fazu odgovora u torakohiruruških pacijenata na osnovu serumskih vrijednosti proteina akutne faze odgovora (IL-6 i C-reaktivnog proteina); odrediti uticaj neopijatne intermitentne postoperativne analgezije na akutnu fazu odgovora u torakohiruruških pacijenata na osnovu serumskih vrijednosti proteina akutne faze odgovora (IL-6 i C-reaktivnog proteina); izvršiti analizu akutne faze odgovora u torakohiruruških pacijenata u kojih su se razvile i u pacijenata u kojih se nisu razvile postoperativne komplikacije; kod obje grupe su ispitivani CRP i IL-6, nakon 24h, 48h, 72h, poslije urađene torakotomije. Dobijeni rezultati su pokazali da su vrijednosti CRP-a u prvoj i drugoj grupi visoke, ali su manje u drugoj grupi u sva tri mjerenja u odnosu na prvu. Između srednjih vrijednosti nije verifikovana statistički značajna razlika (p=0,051). Mada se ni u jednoj grupi ne vraćaju na referentne vrijednosti nakon 72h, visoke vrijednosti CRP-a su vezane za reakciju organizma na hiruršku intervenciju. Vrijednosti IL-6 takođe su porasle u sva tri mjerenja u prvoj grupi, ali su se smanjile u trećem mjerenju prema referentnim vrijednostima. Dok su se vrijednosti IL-6 u drugoj grupi kretale od prvog mjerenja na gornjoj granici referentnih vrijednosti (O-20 pg), postepeno opadajući u trećem mjerenju gotovo dvostruko. Između srednjih vrijednosti postoji statistička razlika (p=0,042) i ona je značajna. Iz čega možemo zaključiti da kod pacijenata druge grupe koji su primali postoperativno kontinuiranu opioidnu analgeziju tramadol hlorida imuni odgovor je ostao u granicama normale, što pokazuje dobru postoperativnu analgeziju, a slabiju u prvoj grupi kod pacijenata koji su primali neopioidnu analgeziju. Analiziranih 60 pacijenata je imalo različit patohistološki tip oboljenja: tumor pluća imalo je 34 pacijenata (56,67%), 10 pacijenata je operisalo karcinom ezofagusa (16,67%), pneumotoraks je imalo 8 pacijenata (13,33%), 4 je bilo sa mijastenijom gravis (6,67) tumor medijastinuma su imala 2 pacijenta (3,33), bio je 1 tumor zida toraksa (1,67%) i 1 tumor rebara (1,67%). Kod svih pacijenata je rađena torakotomija standardnom metodom. Od 60 operisanih pacijenata, kod 10(16,67%) je došlo do postoperativnih komplikacija. Ispitivani pacijenti su bili iz obje grupe, s tim da se kod pacijenata iz prve grupe koji su primali analgeziju sa metamizol natrijumom pojavljuje veći broj komplikacija- 8, dok su druge 2 komplikacije iz druge grupe, koja je bila na kontinuiranoj analgeziji sa tramadol hloridom. Pacijenata sa infekcijom postoperativne rane je bilo 2(3,33%), sa pneumotoraksom 3(5%), pleuralni izljev je imao 1(1,67%), plućnu infiltraciju 2(3,33%), pleuralni empijem je imao 1 pacijent (1,67%) i absces zida grudnog koša 1(1,67%), (tabela 7). Postoji statistički značajna razlika između broja postoperativnih komplikacija između dvije grupe (p=0,017). Dobijeni rezultati su pokazali da kontinuirana opioidna postoperativna analagezija reducira akutnu fazu odgovora u torakohiruruških pacijenata u odnosu na neopioidnu intermitetnu postoperativnu analgeziju. Također, rezultati su pokazali da na ovaj način reducirana akutna faza odgovora umanjuje incidencu postoperativnih komplikacija u torakohirurških pacijenata. Istraživanje bi trebalo dati doprinos u rasvjetljavanju uloge postoperativne analgezije u ublažavanju odgovora na hiruruški stres u torkohiruruških pacijenata i da skrene pažnju na intenzivan i stalan monitoring postoperativne analgezije i proteina akutne faze u cilju smanjenja incidence postoperativnih komplikacija. Primjenom ovih rezultata bi se svakako smanjio stepen morbiditeta, trajanje hospitalizacije i umanjili troškovi liječenja ovih pacijenata.

Analizirano je 277 ispitanika s dijagnozom astme. Prateći demografske podatke uočljivo je da je od ukupnog broja najveći broj ispitanika oba pola bio u srednjoj dobnoj grupi, ukupno 140, od toga broja 36,4% su bile djevojčice, a 63,6% dječaci. U starijoj dobnoj grupi ukupno je bilo 92 djece, od toga 36,9% su bile djevojčice dok je dječaka bilo 63%. Najmanji broj je bio u mlađoj dobnoj grupi 45, djevojčice su bile zastupljene sa 20%, a dječeci sa 80%. Porođajna masa sve tri grupe bila je prilično ujednačena kao i indeks tjelesne mase koji je bio od 16,1 za mlađu do 17,6 za stariju dobnu grupu. Prirodna ishrana u prvih 6 mjeseci života bila je najviše zastupljena u srednjoj dobnoj grupi i iznosila je 64,3%, dok je upotreba antibiotika i učestalost respiratornih infekcija bila najveća u mlađoj dobnoj grupi. Podatke o alergiji u ličnoj anamnezi najviše je imalo djece iz mlađe dobne grupe 44,4%, a najmanje iz starije dobne grupe 28,3%, dok je u porodici najviše imala srednja dobna grupa 33,6%. Učestalost napada bronhoopstrukcije je bila najveća u mlađoj dobnoj grupi i iznosila je prosječno 5,5 napada godišnje, potom u srednjoj i starijoj dobnoj grupi sa 5, odnosno 4,6 napada godišnje. Prosječno vrijeme pojave prvog napada bronhoopstrukcije u mlađoj doboj grupi je bilo 2,2 godine, u srednjoj 3,6 godina, dok je u starijoj dobnoj grupi iznosilo 5,4 godine. Vrijeme od prvog napada bronhoopstrukcije do postavljanja dijagnoze je bilo najkraće u mlađoj dobnoj grupi (1,4 godine), u srednjoj je bilo 2,8 godina, a najduže je bilo u starijoj dobnoj grupi (7 godina). Postojala je značajna razlika u ukupnoj učestalosti astme između dječaka i djevojčica, Na osnovu podataka iz ovog uzorka, dječaci su imali 3,8 puta više šansi za astmu nego djevojčice. U posmatranom periodu najveći broj ukupno oboljelih je bio iz opštine Tuzla, potom iz opština Lukavac, Živinice, Gračanica i Gradačac, a namanji iz opština Teočak i Doboj istok. najveći broj oboljelih bio 2005. godine i iznosio je 68, a najmanji 2007. godine (44 djece). Linija linearnog trenda u praćenom periodu ukazuje da bi se u budućnosti mogao očekivati blagi pad astme. Prosječna stopa incidence astme u posmatranom periodu za oba spola iznosila je 0,67/1000. U odnosu na dobne skupine, za oba spola, najviša prosječna incidenca bila je u srednjoj dobnoj grupi 0,98/1000, a najniža u mlađoj dobnoj skupini 0,36/1000. Prosječna incidenca astme u dječaka iznosila je 0,86/1000, a u djevojčica iznosila je 0,47/1000. Ukupno gledano statistički značajna veća incidence astme bila je u dječaka u odnosu na djevojčice. Praćenjem kretanja godišnje incidence po godinama uočljivo je da je u posmatranom periodu pojava astme bila prilično ujednačena. Najniža je bila u 2007. godini i iznosila je 0,57, a najveća u 2005. godini i iznosila je 0,83. U odnosu na uzrast najveća ukupna prevalenca astme (8,21) bila je u starijoj dobnoj skupini, a najniža (1,27) u mlađoj dobnoj grupi. Statistički nije bilo značajne razlike u prevalenci između mlađe i srednje dobne skupine i srednje i starije dobne skupine, dok je između mlađe i starije dobne skupine razlika u prevalenci bila statistički značajna. Prateći učestalost simptoma i znakova astme u vrijeme postavljanja dijagnoze uočljivo je da je najkonstantniji simptom bio kašalj u sve tri dobne grupe, potom otežano disanje. Kihanje, sekrecija/zapušenost nosa i crvenilo/svrbež očiju su bile nešto više zastupljene u starijoj dobnoj grupi, povišena temperatura u srednjoj, a gastrointestinalne smetnje u mlađoj dobnoj grupi. Auskultatorno patološki nalaz na plućima češće je bio zastupljen u srednjoj dobnoj grupi, potom u starijoj i mlađoj. Kruskal Walisovim testom višestrukog testiranja statistički nije bilo značajne razlike između pojedinih dobnih grupa u vrijednostima eritrocita, leukocita, hemoglobina u krvi, hematokrita i apsolutnog broja eozinofila u krvi. U promatranoj grupi oboljelih od astme spirometrijski nalaz je rađen u 213 ispitanika. Prvi nalaz spirometrije je bio normalan u 38 ili 17,8% ispitanika, a patološki u 175 ili 82,2% ispitanika. U Tabeli 2 prikazane su srednje vrijednosti spirometrijskih parametara kod normalnog i patološkog nalaza. Od 213 ispitanika kojima je rađena spirometrija farmakodinamski test je urađen kod 48 ili 22,5%. Srednje vrijednosti spirmetrijskih parametara 15 minuta nakon davanja salbutamola, nakon čega se bilježe porast, s tim da je razlika u FEF75 najveća (49,9%). Nakon χ2 testa koji testira razlike po dobnim grupama unutar istog alergena masno otisnuta p-vrijednost je statistički značajna. Prema rezultatima hi-kvadrat testa uočljivo je da je za Dermatophagoideus pteronyssinus i pelud stabla starija grupa imala značajno veću učestalost. Za ostale alergene nije bilo statistički značajne razlike. Testiranjem χ2 testom ukupne razlike između alergena utvrđeno jestatistički značajno veća učestalost alergena Dermatophagoideus pteronyssinus. U odnosu na vrijednosti ukupnog IgE serzma nije bilo statiskički značajne razlike između mlađe i srednje dobrne grupe, kao niti između srednje i starije dobne grupe), dok je između mlađe i starije dobne grupe razlika bila statistički značajna. Uzimajući u obzir riziko faktore za obolijevanje od astme najznačani riziko faktor bila je izloženost duhanskom dimu, te genetska predispozicija, potom respiratorne infekcije uz češću upotrebu antibiotika. Uočljiv je mali procenat djece iz višečlanih porodica. U odnosu na kontrolinu grupu statistički značajno veća učestalost genetske predispozicije (χ2=20,81; p<0.0001) bila je u ispitanika koji boluju od astme u odnosu na kontrolnu grupu. Od faktora okoline statistički je značajno veća učestalost bila je u veličini porodice (χ2=71,19; p<0.0001) i izloženosti duhanskom dimu (χ2=12,23; p=0.0005) kod ispitanika koji boluju od astme u odnosu na kontrolnu grupu. Nije bilo statistički značajnih razlika u indeksu tjelesne mase između ispitivane i kontrole grupe.

Analiza rezultata pokazala je da je na području Tuzlanskog kantona u periodu od 1.1.1995. do 31.12.2007. godine od ALL oboljelo 41 dijete (27 ili 66,0% muškog i 14 ili 34,1% ženskog spola). Najveći broj oboljele djece u odnosu na dob, bio je u mlađoj, a najmanji u starijoj dobnoj skupini.U odnosu na ukupan broj oboljele djece, opština Tuzla i Živinice su imale najviše oboljele djece. Dominirajuća godina po broju oboljelih je bila 2002. (17,0%).U predškolskom dobu tj. od 1. do 6. godine života, oboljelo je 26 djece. Poslije desete godine života oboljelo je petoro djece. U odnosu na godišnja doba najveći broj oboljelih je bio tokom ljeta. Prosječna stopa incidence ALL u posmatranom periodu za oba spola iznosila je 3,3/1000 (95%CI; 2,3-4,4).Ukupna prevalence ALL u djece oba spola uzrasta od 0 do 14 godina iznosila je 0,03, a bila je veća je u dječaka (0,04) u odnosu na djevojčice. Analizom zastupljenosti ispitanika u odnosu na grupe rizika potvrđeno je da je najveći broj ispitanika bio u grupi niskog rizika (24 ili 58,5%). U grupi umjerenog rizika je bilo 15 (36,6%) ispitanika, a samo dva u grupi visokog rizika. Analizom učestalosti recidiva akutne limfoblastne leukemije u dvogodišnjem periodu nakon pojave bolesti potvrđeno je da je od ukupnog broja ispitanika, šestero djece (14,6%) imalo recidiv ALL, petero rani, a jedno dijete kasni izolirani medularni recidiv. Osim medularnog recidiva, drugih oblika recidiva u naših ispitanika nije bilo. Analizom rezultata udruženosti potencijalnih riziko faktora za nastanak akutne limfoblastne leukemije (RTG i UZ zračenje majke u trudnoći, pušenje majke u trudnoći, izloženost testicidima kućnog okoliša, RTG i UZ zračenje ispitanika) utvrđeno je postojanje statistički značajne razlike samo u izloženosti RTG zračenju kontrolne skupine u odnosu na djecu oboljelu od akutne limfoblastne leukemije. Prema mjestu stanovanja, dominirala su oboljelela djeca iz ruralne u odnosu na urbanu sredinu. Roditelji su bili osnovnog i srednjeg stručnog obrazovanja u 39 ispitanika. Prema redosljedu rađanja, najviše je bilo prvorođene djece. Analizirajući porođajnu težinu, najviše je bilo djece porođajne težine od 3500 g do 4000g. Na isključivo prirodnoj ishrani u vremenskom periodu dužem od 6 mjeseci, bilo je 27-ero djece, a u vremenskom periodu kraćem od 6 mjeseci, bilo je 14-ero oboljele djece. Majke ispitanika su bile najzastupljenije u životnoj dobi od 20 do 30 godina. U drugoj liniji srodstva opterećenost porodične anamneze malignim bolestima imalo je samo 5 ispitanika dok su preostali imali urednu porodičnu anamnezu. Analizom rezultata potrebnih za kliničku i laboratorijsku prezentaciju akutne limfoblastne leukemije potvrđeno je da je u vrijeme otkrivanja bolest imala tipične simptome i kliničke znake što je pozitivno uticalo na rano postavljanje dijagnoze. U kliničkom nalazu oboljela djeca su imala lokalizovanu ili generalizovanu limfadenopatiju uz hepatomegaliju ili splenomegaliju, blijedu kožu sa prisutnim hemoragijskim eflorescencama tipa petehija i ekhimoza te znacima visceralnog krvarenja. U laboratorijskom nalazu kompletne krvne slike evidentna je bila anemija različite težine uz leukopeniju ili leukocitozu kao i prateću trombocitopeniju. Najniže vrijednosti eritrocita, hemoglobina i hematokrita imali su ispitanici mlađe dobne skupine. Analizom nalaza leukocitne loze utvrđeno je da je od ukupnog broja ispitanika 24 ili 58,53% imalo vrijednosti leukocita do 20x109/l, 8 ili 19,51% od 20-50 x109/l dok je preostalih 9 ili 21,95% ispitanika imalo vrijednosti >50x109/l. Najviše vrijednosti leukocita imali su ispitanici starije dobne skupine. U diferencijalnoj krvnoj slici, 27 ispitanika ili 65,85% imalo je dominirajuću limfocitozu s vrijednostima >0,70x109/l. U perifernom razmazu krvi i mijelogramu svih ispitanika bili su identifikovani limfoblasti. Analizom nalaza trombocitne loze utvrđeno je da je 12 ispitanika ili 29,26% imalo vrijednosti trombocita od 0 do 20 x109/l, 11 ispitanika ili 26,82% od 20 do 50 x109/l, 9 ispitanika ili 21,95% od 50 do 100 x109/l i 9 ispitanika ili 21,95% >100x109/l. Najniže vrijednosti trombocita imali su ispitanici mlađe dobne skupine. U 37/41 ispitanika SE je bila povišena što je bilo dijelom uslovljeno teškom anemijom, a dijelom prisutnom infekcijom.. Nalaz C-reaktivnog proteina bio je dostupan u 24 ispitanika, od toga su povišene vrijednosti bile u 8 uzoraka, a pratile su bakterijsku infekciju. Nalaz LDH je bio dostupan u 28 ispitanika. U 16 ispitanika vrijednosti LDH su bile 0-500 U/l, u osam 500-1000 U/l i u četiri >1000 U/l. Visoke vrijednosti LDH uočene su u ispitanika sa proširenom bolešću, prisutnim tumorskim masama u medijastinumu i jako uvećanom jetrom. Najviše vrijednosti LDH imali su ispitanici starije dobne skupine. Kompletan koagulogram je bio uredan u 13 ispitanika, trombocitopenija je bila dominirajuća u 27 ispitanika, a u 5 ispitanika uz trombocitopeniju postojao je i deficit faktora koagulacije. Radiogram pluća je bio uredan u 35 ispitanika. U 6 ispitanika su bile evidentne medijastinalne mase uz prisutne znake infiltracije plućnog parenhima.U 9 ispitanika UZ abdomena je bio uredan, u 22 ispitanika potvrđena je hepatosplenomegalija, u 5 splenomegalija, u 5 hepatomegalija, a u 5 ispitanika uz hepatosplenomegaliju dijagnostikovani su uvećni limfonodi u abdomenu. U vrijeme otkrivanja akutne limfoblastne leukemije rijetko je potvrđen pozitivan mikrobiološki nalaz urađenih kultura (hemokultura,urinokultura,kultura brisa grla i nosa).Citogenetski nalaz je bio urađen u deset ispitanika. U dva ispitanika nalaz kariotipa je bio uredan, a u preostalih osam patološki.Od ukupnog broja ispitanika, 20 je imalo urađen nalaz imunofenotipa. Najčešći imunofenotip je bio T-ALL, zatim Pre-B ALL, dok su B-ALL i C-ALL (prema engleskom common) bili podjednako zastupljeni. U svim dobnim skupinama, morfološki je bio najzastupljeniji L1 oblik limfoblasta, kao prognostički najpovoljniji, u odnosu na L2 i L3. U analizi rezultata liječenja u obzir je bio uzet broj preživjelih ispitanika koji su izašli iz kritičnog petogodišnjeg perioda od momenta završetka terapije kao i broj ispitanika koji je imao letalan ishod. Od ukupnog broja ispitanika, 35 je završilo liječenje, od toga je 25 (81,4%) izašlo iz kritičnog petogodišnjeg perioda od završetka terapije. Od ukupnog broja oboljelih 8 (18,7%) je završilo letalnim ishodom. Najveća smrtnost zabilježena je 2007. godine kad je umrlo troje oboljele djece.

Rezultati su podijeljeni shodno planiranom istraživanju na četri logički odvojene cjeline. U ispitivanom periodu učestalost akutnih otrovanja lijekovima od 62,6% značajno je veća u odnosu na druga akutna otrovanja. Najčešči uzrok otrovanja su lijekovi koji djeluju na nervni sistem benzodijazepini kao vodeći uzrok otrovanja, uz značajnu zastupljenost neuroleptika i polimendikamentoznog otrovanja. Otrovanja su se najčešće dogodila zbog slabog nadzora odraslih osoba, u čak 88,2% slučajeva, a akcidentalna otrovanja su bila češća u svim dobnim grupama. Namjerna otrovanja su evidentirama u samo 6,1% ispitanika, a 2% je bilo suicidalno i to u 80% slučajeva kod djevojčica starijih od 10 godina. Peroralni put unošenja lijeka u organizam evidentiran je kod 97,7% ispitanika, a učestalost otrovanja najveća u mjesecu maju i junu. Životna dob djece do pet godina u ovom istraživanju je presudna u pojavi akcidentalnih otrovanja lijekovima najčešće iz opštine Tuzla i u kućnim uslovima, iz porodica sa nižim socioekonomskim stanjem čije porodice broje u 81,9% slučajeva više od tri odrasla člana porodice. Otrovanje lijekovima češće je kod djece koja žive na selu nego u gradu. Istraživanjem kliničke slike u odnosu na vrstu uzetog lijeka prisutna je nespecifična simptomatologija sa blažom kliničkom slikom otrovanja, a prva pomoć od strane ukućana nije registrovana kod 81,6% ispitanika. Mjere sekundarne prevencije u primarnim zdravstvenim ustanovama su takođe bile nepotpuno provedene. Sva otrovana djeca su upućena u Kliniku za dječije bolesti, 46,5% ih je po prijemu imalo očuvano stanje svijesti, a za dvoje djece ishod otrovanja je bio fatalan (0,8%).

Rezultati pokazuju da je prevalenca dijabetes melitus tip II u ambulanti porodične medicine 3,64%, a prevalenca dijabetesne nefropatije u bolesnika sa dijabetes mellitusom tip II je 24.72%. U istraživanju peroralnu antidijabetičnu terapiju je koristilo je 130 ispitanika, inzulinino terapiju 29 ispitanika, a 23 ispitanika je koristilo kombinaciju peroralne antidijabetičke terapije i inzulinoterapije. U liječenju hipertenzije ACE inhibitore su koristila 72 ispitanika, kombinaciju ACE inhibitora i hidrohlortiazida 67 ispitanika, kombinaciju ACE inhibitore i blokatore kalcijumskih kanala 19, pet ispitanika je koristilo samo blokatore kalcijumskih kanala, a 19 nije koristilo nikakvu antihipertenzivnu terapiju. Za vrijeme provođenja studije 39 ispitanika je hospitalno tretirano zbog hroničnih kardiovaskularnih bolesti. Od ispitanika obuhvaćenih studijom, 71 je imao pozitivnu porodičnu anamnezu za dijabetes, 90 je imalo pozitivnu porodičnu anamnezu za visok krvni pritisak, a 21 ispitanik je imalo pozitivnu porodičnu anamnezu za neko bubrežno oboljenje. Promjene na očim (retinopatija, glaukom, katarakta, hipertone promjene na očnom dnu), potvrđene nalazom oftalmologa, registrovane su u 67 ispitanika. Otoke za vrijeme trudnoće je imalo pet ispitanica, a jedan ispitanik je imao problema sa bubrezima u djetinjstvu. Srednje trajanje dijabetesa u kontrolnoj skupini ispitanika je 8.5±5.06 godina sa medijanom 7.00, a u eksperimentalnoj skupini je 13.96±9.12 godina sa medijanom 11.00. Statistička značajnost razlike medijana testirana je primjenom neparametrijskog Mann-Whitneyevog testa i na osnovu tog može se zaključiti da dužina trajanja dijabetesa tip II je riziko faktor za nastanak dijabetesne nefropatije (p<0.0001). Najveći broj ispitanika, 19 registrovan je u dobi od 69.5 godina. Pri ispitivanju statističke značajnosti razlike proporcija uz standardni Z test=7.147 uz nivo signifikantnosti p<0.0001, dokazano je da starija dob ima značaja za nastanak dijabetesne nefropatije u bolesnika s dijabetes mellitusom tip II. U studiji je ispitivana koncentracija izlučenog albumina u urinu u svih ispitanika kvantitativnom metodom, albumin/kreatinin odnosom. Testiranjem statističke značajnosti razlike srednjih vrijednosti (t test=5.82) uz nivo signifikantnosti p<0.0001, dokazano je da postoji statistička značajnost. Zatim je testirana statistička značajnost razlike medijana, zbog velikog odstupanja srednjih vrijednosti, uz primjenu Mann-Whitneyevog testa (p-MW<0.0001), i dokazano je da postoji statistička značajnost, odnosno da je koncentracija albumina u urinu ispitanika sa dijabetes melitusom tip 2 je veća u ispitanika s dijabetes mellitusom sa nefropatijom u odnosu na ispitanike bez nefropatije. Statističkom analizom srednjih vrijednosti sistolnog i dijastolnog krvnog pritiska nije nađeno da postoji signifikantna razlika u ove dvije grupe. Takođe nije zabilježena razlika u srednjim vrijednostima triglicerida i holesterola. Glikolizirani hemoglobin (HbA1c) ispitanika eksperimentalne grupe je srednje vrijednosti 7.76±1.87% sa medijanom 7.10, a u ispitanika kontrolne grupe je 8.42±1.75% sa medijanom 8.00. Ove dvije grupe testiranjem statističke značajnosti razlike srednjih vrijednosti t-testom=2.07 uz nivo signifikantnosti p=0.04 (p<0.05), statistički se značajno razlikuju. Signifikantna razlika je dvosmjerno testirana. U studiji je takođe analiziran venski uzorak glukoze u krvi (mmol/l) kao faktor rizika. Na osnovu realizirane statistike t-testa nije nađena statistički značajna razlika u nivoima glukoze u krvi ispitanika eksperimentalne (p=0.35) i ispitanika kontrolne grupe. Upoređivanjem proporcije muškaraca u obje grupe, nije nađeno da postoji statistički značajna razlika u odnosu na spol i pojavu mikroalbuminurije, odnosno, makroalbuminurije. U studiji su takođe upoređivane vrijednost indeksa tjelesne mase (BMI), kao riziko faktor za nastanak dijabetesne nefropatije, u obje grupe. Analizom BMI ispitanika eksperimentalne i kontrolne grupe pokazala je da ne postoji statistički signifikantna razlika između dvije ispitivane grupe. Takođe nije registrovana statistički značajna razlika u pojavi dijabetesne nefropatije u pušača i nepušača. Nepušača je bilo 125, a pušača 57. Srednja vrijednost kreatinina u serumu ispitanika eksperimetalne grupe bila je za 5.79 mmmo/l (7.32%) viša od srednje vrijednosti nivoa kreatinina ispitanika kontrolne grupe. Na osnovu realizirane statistike t-testa (t=1.75) uz najmanji nivo značajnosti p=0.04, odnosno, uz vjerovatnoću greške od 0.04 može se zaključiti da je povišen nivo vrijednosti kreatinina u serumu riziko faktor za pojavu dijabetesne nefropatije. Takođe vrijednosti uree u serumu su statistički značajno više u ispitanika sa dijabetes mellitusom i nefropatijom. Nije nađena statistički značajna razlika srednjih vrijednosti kreatinin klirensa, izračunatih pomoću Cockroft-Gault jednačine. Nije nađena statistički značajna razlika u koncentaciji eritrocita i hemoglobina između ispitivanih grupa (p=0.55). Upoređivanjem proporcije hronične kardiomiopatije uz standardni test proporcija (Z=5.219) sa nivoom signifikantnosti p<0.0001 nađeno je da postoji statistički značajna razlika, tj. da hronična kardiomiopatija je češća u bolesnika sa dijabetesnom nefropatijom u odnosu na bolesnike bez dijabetesne nefropatije. Šansa pojave infarkta miokarda je 1.69 puta veći u ispitanika eksperimentalne grupe (95%CI: 0.34-16.45), ali kako 95% interval povjerenja (95%CI) uključuje jedinicu, zaključujemo da se šanse pojave infarkta miokarda u obje grupe statistički ne razlikuju. Šansa pojave hronične kardiomiopatije 7.17 puta veća u bolesnika sa dijabetesnom nefropatijom (95%CI:2.98-17.00). Kako 95% interval ne uključuje jedinicu, zaključujemo da je šansa pojave hronične kardiomiopatije statistički značajno viša u bolesnika sa dijabetesnom nefropatijom. Nisu nađene statistički značajne razlika u vrijednostima koncentracije kalija, natrija, kalcija i fosfora između ispitivanih grupa.

Dob ispitanika kretala se od 40 do 79 godina, a prosječna životna dob u ukupnom uzorku je iznosila 52,28. godina. Srednja dob oboljelih od karcinoma pluća bila je 60,01±10,20 godina. Najveći broj ispitanika pripadao je dobnoj skupini od 60.-79. godina (31 %), slijede dobne skupine od 50.- 59. godina (28 %), a najmanji broj ispitanika pripadao je dobnoj skupini od 30-39 godina (9%). Od ukupnog broja ispitanika bilo je 77 % muškaraca i 23 % žena. Statistički značajno češće su obolijevali muškarci u odnosu na žene (90/10 vs 90%/10%). Najčešće od karcinom pluća su obolijevali muškarci u dobi od 50.-79. godina (77%), a najmlađa oboljela je bila tridesetosmogodišnja domaćica, a najmlađi tridesetdevetogodišnji muškarac. U ukupnom uzorku od 200 ispitanika od karcinoma pluća statistički značajno češće su obolijevali penzioneri (28%), nižeg nivoa obrazovanja, lošeg imovinskog statusa (31 %). Značajno je bila veća učestalost oboljelih od karcinoma pluća ispitanika koji su živjeli na selu u odnosu na grad (32%/15 %), kao i kod skupine domiceljnog stanovništva u odnosu na raseljena lica (43 %). Najviše oboljelih stanovnika živjelo je u općini Tuzla (26 %), Gradačcu i Kalesiji (10 %), Srebreniku (9 %), Lukavcu i Banovićima (7 %). Nije uočena signifikantna razlika za porodičnu predispoziciju u oboljelih i kontrolnoj skupini (Z=-1,273, P= 0,203). Među oboljelima je bilo 11% onih koji su bili izloženi rtg- zračenju više puta godišnje, a takođe su češće obolijevali od karcinoma pluća oni koji su bili izloženi x-zračenju tokom CT dijagnostike 1x (51 %), 2x godišnje (14 %), a više puta godišnje (13 %) premorbidno. Na osnovu postavljenih ciljeva identificirani su prediktori iz skupine kvaliteta života za razvoj karcinoma pluća a to su: loš imovinski status, nezadovoljstvo finansijskom situacijom i jatrogeno provođenje CT dijagnostike više puta (logistična regresiona analiza). Prema regresionoj linearnoj analizi faktori kvalitete života koji su udruženi sa razvojem karcinoma pluća kao nezavisne variable u oboljelih i u kontrolnoj skupini su bili značajni rizici u razvoju karcinoma pluća: loš imovinski status (OR 2,0), nezadovoljstvo finansijskom situacijom (OR 2,28), i jatrogeno izlaganje x-zračenju pri CT dijagnostici više puta (OR 2,74). Pušenje kao dugotrajna navika (85 %/55 %), učestalost pušenja (83 %/49 %) su značajno bile češće zastupljene kod oboljelih od karcinoma pluća u odnosu na zdrave. Pasivno pušenje kao superponirajući faktor je bilo zastupljeno u 53% slučajeva. Prediktori za razvoj karcinoma pluća u pušačkom statusu su: dužina pušačke navike, tip cigarete i pasivno pušenje. Regresiona linearna analiza rizika navike pušenja koja je bila udružena sa karcinomom pluća: trajanje navike pušenja (OR 5,08), pasivno pušenje kod kuće (OR 3,74), pasivno pušenje na radnom mjestu (OR 1,91) i tip cigarete (OR 3,99). Kod profesionalnih faktora rizika prediktori za razvoj karcinoma pluća su bili izloženosti: nafti i drugim orgasnkim isparenjima, metalima, ugljenoj prašini/ radonu, azbestu i drvnoj prašini. Rizik se povećavao sa dužinom ekspozicije. Relativni rizik za karcinom pluća u uslovima profesionalne izloženosti azbestu u skupini oboljelih od karcinoma pluća bio je 6,31, metalima 6,88, ugljenoj prašini 2,19, nafti i organskim isparenjima 3,18 i drvnoj prašini 3,21. Kada je u pitanju učestalost navike konzumiranja voća i povrća skoro da i nije bilo razlike u ispitivanim skupinama. Oboljeli su značajno manje konzumirali masline 6%, borovnice, kupine i maline 10 %. Značajno manje su konzumirali ribu 1x sedmično. Prediktori za razvoj karcinoma pluća među faktorima kvalitete ishrane su bili deficit unosa vlakana u ishrani kojima su bogati buranija, grah, leća, zatim grejpfruta, ribe, preparata vitamina u suplementu i bijelog luka. Statistički značajan relativni rizik za karcinom pluća postojao je u uslovima smanjenog unosa zaštitnih faktora u ishrani: maslina, grejpfruta, ribe, bijelog luka. Unos vitamina A, B i C u suplementu se ne preporučuje zbog karcinogenog rizika.