Magistarski radovi

Rezultati pokazuju da su najmanje vrijednosti svih posmatranih parametara bile u grupi negativnog apendicitisa, a najveće u grupi perforiranog apendicitisa. Vrijednosti Lkc, CRP i IL-6 između navedenih grupa statistički su se značajno razlikovale (p<0,01). Nalaz broja leukocita veći od 9,7x109/l je bio 9,33 puta vjerovatniji (U-test, 95% CI=2,97-29,38) u ispitanika sa apendicitisom u odnosu na ispitanike bez apendicitisa. Vjerovatnoća pozitivnog nalaza CRP u ispitanika sa apendicitisom je bila 7,36 puta veća (95% CI = 2,17-24,93) u odnosu na ispitanike bez apendicitisa. Pozitivan nalaz IL6 je bio 10,23 puta vjerovatniji (95% CI=2,33-44,97) u ispitanika sa apendicitisom u odnosu na ispitanike bez apendicitisa. Učinjena je i univarijantna logistička regresiona analiza kako bi se ispitao nivo uticaja vrijednosti Lkc i CRP-a na prisutnost pozitivnog PHD nalaza za apendicitis. Obje varijable su bile statistički signifikantne sa OR za leukocite od 1,5 (95% CI=1,21-1,86; p<0,001), te za CRP d OR=1,05 (95% CI=1,01-1,10; p<0,02). Koristeći parametre dobijene regresionom analizom konstruisan je prediktivni skor za detekciju pacijenata sa apendicitisom koji imaju pozitivan Alvarado skor. Prema nalazima regresione analize prediktivni skor Skor = CRP + Lkc x 1,5. Testiranje dijagnostičkih performansi ovog skora pokazalo je da njegova vrijednost od 11,45 ima negativnu prediktivnu vrijednost od 100%, dakle svi ispitanici koji imaju vrijednosti ovog skora ispod 11,45 skoro sigurno nemaju apendicitis. Najbolje performanse imala je vrijednost ovog skora od 23,35, sa senzitivnošću od 84,75%, specifičnošću od 75%, PPV od 90,9% i NPV od 62,5% (95% CI=0,74-0,91; p<0,001).

U istraživanju je učestovalo 49% djevojčica i 51% dječaka. Među ispitanicima 50% se izjasnilo da su imali iskustvo zlostavljanja, a 25% adolescenata je bilo žrtva međuvršnjačkog zlostavljanja u školi. Otkrilo se da je 25% adolescenata s iskustvom zlostavljanja van škole. Najčešći zlostavljač je učenik u razredu (12%) ili više učenika u razredu (7%). Zlostavljanje je najčešće provođeno u učionici i na putu do kuće i škole. Zlostavljači su uglavnom dječaci. Najučestaliji tipovi zlostavljačkog ponašanja u adolescenata bili su: ismijavanje (50%), nazivanje pogrdnim imenima (48%), ružne priče (48%). Adolescenti zlostavljači su oni koji u jednom polugodištu više markiraju iz škole (P< 0.015) i imaju viši Beck skor što znači naglašenu depresivnost (P< 0.050) u odnosu na adolescente koji nikad nisu bili zlostavljači. Žrtve nasilja imaju statistički izrazito značajno veće skorove anksioznosti kao stanja (STAI1) i anksioznosti kao osobine ličnosti (STAI2), kao i skorove depresivnosti (BECK) u odnosu na adolescente koji nisu izloženi zlostavljanju (za sve razlike P<0.001). Žrtve međuvršnjačkog zlostavljanja imaju značajno izraženije slijedeće simptome u odnosu na one koji to nisu: glavobolju, lupanje srca, strah, gubitak povjerenja, nezadovoljstvo sobom (pad samopoštovanja), bijes, gubitak koncentracije, gubitak sposobnosti za obavljanje zadataka, depresiju i ono što je najozbiljnije razmišljanje o pokušaju samoubojstva. Ispitanici koji nisu zadovoljni finansijskom situacijom najčešće su izabrane žrtve zlostavljanja (OR, 6.026; 95% CI 2.596- 13.988; P<0.001). Prema tome prediktor za međuvršnjačko nasilje je lošiji imovinski status ili siromaštvo. Stabilno porodično okruženje, zadovoljstvo odnosom s ocem jedanest puta više (OR= 0.089; P<0.001) i zadovoljstvo odnosom s majkom 7 puta više (OR= 0.03; P<0.001) štiti adolescenta od uloge žrtve međuvršnjačkog zlostavljanja - protektori. Pozitivna klima školskog ambijenta i dobar odnos sa profesorima takođe predstavlja značajan zaštitni faktor međuvršnjačkog zlostavljanja (P<0.002), kao i zadovoljstvo odnosom s prijateljem- pravo prijateljstvo (P<0.022). Spol je prediktor ili pogoršavajući faktor za anksioznost kao osobinu ličnosti (STAI 2), a anksioznost je češća u dječaka. Loš imovinski status je prediktor za STAI1 i STAI2 u svih adolescenata. Biti izložen pogrdnim riječima, biti odbačen, izložen prijetnjama i zadirkivanju u žrtava međuvršnjačkog zlostavljanja istovremeno znači i prediktorske varijable za anksioznost. Izloženost prijetnjama i drugim vidovima zlostavljanje je snažan prediktor anksioznosti kao osobine ličnosti zlostavljača, kao i depresivnosti. Prijetnja nasilniku snažno je udružena sa razmišljanjem o samoubojstvu. Spol nije bio prediktor ili pogoršavajući faktor za depresiju i razmišljanja o pokušaju samoubojstva. Loš imovinski status je snažan prediktor za depresiju i razmišljanja o pokušaju samoubojstva u svih adolescenata. Biti izložen pogrdnim riječima, biti odbačen, izložen prijetnjama i zadirkivanju u žrtava međuvršnjačkog nasilja istovremeno znači i prediktorske varijable za depresivnost i suicidalnost. U adolescenata koji nisu žrtve međuvršnjačkog zlostavljanja, faktori rizika za depresivnosti i razmišljanja o pokušaju suicida su izloženost pogrdnim riječima, guranju i šalama u vezi sa etničkom pripadnošću. Diskusija je napisana

Prosječna starosna dob ispitanika bila je 41.24 ± 8.97(SD) godine, a prosječna dužina radnog staža ispitanika bila je 14.34 ± 9.44 (SD) godine. Od ukupnog broja ispitanika (n=147), bilo je 85 (58%) žena i 62 (42%) muškaraca. Među ispitanicima bilo je 97 (66%) ljekara specijalista i 50 (34%) ljekara na specijalizaciji iz različitih kliničkih disciplina. Iz reda specijalista (n=97), bile su 54 (56%) žene i 43 (44%) muškarca, a u skupini specijalizanata bile su 31 (62%) žena i 19 (38%) pripadnika muškog spola. Među ispitanicima, 38% ispitanika ima više od 20 godina radnog staža. Smjenski režim rada ima 85% ispitanika, 97% je onih koji imaju ugovor na radu na neodređeno vrijeme, a 88% ispitanika radi u timu. Stresori na radu iz grupe „organizacije rada“ su bili zastupljeni u visokom stepenu prisutnosti (37-67%). Najučestaliji stresori iz ove grupe su „dežurstvo 24 sata“ (67%), „preopterećenost poslom“ (65%) i „noćni rad“ (63%). Ispitivanje prisustva stresora koji se odnose na domen „nedostatne kontinuirane edukacije i adekvatnih sredstava za rad“ je pokazalo prisutnost istih u omjeru od 25 do 78%. Najučestaliji stresori iz ove skupine su „neadekvatna osobna primanja“ (78%), „finansijska ograničenja i neadekvatna finansijska sredstva za rad“ (66%). Stresori koji se odnose na domen „podrške i interpersonalnih odnosa“ bili su zastupljeni u različitom omjeru od 8 do 67%. Najučestaliji stresori iz ove skupine bili su „administrativni poslovi“ (67%) i „24-satna odgovornost“ (61%). Ispitivanje prisustva stresora koji se odnose na domen „izloženost profesionalnim rizicima“ kretao se od 12 do 43%. Najučestaliji stresori koji su bili prisutni iz ove skupine su „strah zbog moguće zaraze od oboljelih“ (43%) i „strah zbog mogućnosti ozljede oštrim predmetima“ (36%). Među ispitanicima visok nivo emocionalne iscrpljenosti zabilježen je u 37.4%, visok nivo depersonalizacije u 45.6%, a nizak nivo percepcije ličnog dostignuća u 50.3% slučajeva. Analizirajući rezultate dobivene iz upitnika za procjenu sindroma izgaranja na radu kod ispitanika, uočeno je da ne postoji statistički značajna razlika u percepciji znaka sindroma izgaranja u odnosu na spolnu pripadnost. Analiza dobijenih rezultata iz istog upitnika, pokazala je da postoji statistički značajna razlika (P<0.006) u dimenziji percepcije pada ličnog dostignuća kod ljekara specijalista u odnosu na ljekare na specijalizaciji. U dimenziji emocionalne iscrpljenosti i depersonalizacije nema statistički značajne razlike u odnosu na specijalistički status ispitanika. Rezultati dobijeni upitnikom o procjeni sindroma izgaranja na radu, pokazali su da postoji statističi značajna razlika (P<0.044) u prisustvu simptoma u posmatranoj dimenziji emocionalne iscrpljenosti u ljekara hirurških grana u odnosu na ljekare internističke struke. U dimenziji pada ličnog dostignuća i prisutne depersonalizacije, ne postoji razlika u odnosu na specijalističke grane. Pozitivan skor na simptome anksioznosti imalo je 62 (42%) ispitanika. Pozitivan skor za simptome depresije imalo je 43 (29%) ispitanika. Na pojavu simptoma anksioznosti i depresivnosti zajedno uz ispitivane stresore utiču spol i specijalistički status ispitanika (žene i ljekari na specijalizaciji su skloniji pojavi simptoma). Multivarijantna regresiona analiza je pokazala da zbog „nedostatka trajne edukacije“ više trpe anksioznost muškarci specijalisti hirurških grana. Prediktori depresije u naših ispitanika u visom stupnju su: „preopterećenost poslom“, „smjenski rad“, „nove informacije iz struke“, „nedostatak trajne edukacije“, te „suočavanje sa neizlječivim bolesnicima“.

Rezultati ovog istraživanja pokazali su da je u cjelokupnom uzorku od 65 ispitanika prosječna životna dob pacijenata u STEMI grupi bila je 58.7 godina (± 10.79 godina), dok su pacijenti u STEMI grupi bili nešto stariji, prosječne životne dobi 61.3 godine (± 10.71 godina). U ovom istraživanju grupe su ujednačene, nije bilo signifikantne razlike u odnosu na dob i spol. Prosječne vrijednosti kreatinin kinaze (izraženo medijanom i adekvatnom mjerom disperzije) na prijemu u grupi NSTEMI iznosile su: 172 U/L na prijemu, 513 U/L nakon šestog sata, te 214 U/L nakon 24 sata. U slučaju STEMI grupe, vrijednosti su iznosile: 141 U/L pri prijemu, 821 U/L, nakon šestog sata, te 311 U/L nakon 24 sata, što se nije pokazalo statistički značajnom razlikom među grupama. Statistička analiza je pokazala signifikantnu razliku u dinamici markera u ponavljanom mjerenju (izraženo aritmetičkom sredinom i adekvatnom mjerom disperzije) u svakoj od pojedinih grupa. Prosječne vrijednosti troponina I (izraženo medianom i adekvatnom mjerom disperzije) na prijemu u grupi NSTEMI iznosile su: 16.00 ng/ml na prijemu, 7.93 ng/ml nakon 6 sati, te 7.58 ng/ml nakon 24 sata. U slučaju STEMI grupe, vrijednosti su iznosile: 0.29 ng/ml pri prijemu, 16.81 ng/ml nakon 6 sati, te 18.69 ng/ml nakon 24 sata. Korištenjem statističke analize uočena je signifikantna razlika u vrijednostima markera mjerenim pri prijemu između dvije grupe (p = 0.02), dok u mjerenjima nakon 6 i 24 sata po prijemu razlika nije bila signifikantna. Statistička analiza je pokazala signifikantnu razliku u dinamici markera u ponavljanom mjerenju (izraženo aritmetičkom sredinom i adekvatnom mjerom disperzije) u svakoj od pojedinih grupa. Rezultat ovog testa za STEMI grupu iznosio je: 13.91 vs. 50.35 vs. 30.45, Hi kvadrat 39.76, p = 0.0001. U slučaju NSTEMI grupe, vrijednosti su iznosile: 15.08 vs. 30.67 vs. 18.25, Hi kvadrat 27.54, p = 0.0001. Najviše vrijednosti markera u obje grupe su zabilježene pri mjerenju 6 sati nakon prijema.

Rezultati pokazuju da je prevalenca dijabetesne nefropatije u ispitanika sa dijabetes mellitusom tip 1 je 23,7%. Najveći broj ispitanika (41,5%) u vrijeme početka bolesti bio je u dobu od 5 do 10,9 godina. Dječaci oboljeli od dijabetes melitus tip 1 u svim dobnim skupinama bili su češće zastupljeni u odnosu na djevojčice. Ukupno srednja dob ispitanika u vrijeme ispitivanja bila je 14,4±5,5 godina. Prosječna dob početka bolesti ukupno gledano iznosila je 8,6±3,7 godina. Ukupno trajanje dijabetes melitus tip1 bilo je 505,7, a trajanje dijabetes melitus tip 1 poslije puberteta 352,0 godine. Najduže trajanje bolesti bilo je u ispitanika kod kojih je dijabetes melitus tip 1 počeo u životnoj dobi od 5 do 10,9 godina (78 godina). Mikroalbuminuriju nije imao niti jedan od 80 ispitanika oboljelih od dijabetes melitus tip1 u životnoj dobi manjoj od 4,9 godina. Dok je ukupno 19 ispitanika oboljelih od dijabetes melitus tip1 u dobi od 5,0 do 10, 9 i više od 11 godina imalo izraženu mikroalbuminuriju. U grupi ispitanika bez mikroalbuminurije su dječaci više zastupljeni u odnosu na djevojčice, sa srednjom vrijednosti dobi u vrijeme ispitivanja 9,92±3,83 godina. Ukupno srednja vrijednost dobi u vrijeme ispitivanja u grupi ispitanika sa mikroalbuminurijom bila je 18,4±5,6 godina i djevojčice su bile više zastupljene u odnosu na dječake. Statistički značajno učestalija mikroalbuminurija bila je u grupi ispitanika kod kojih je dijabetes melitus tip 1 trajao duže od 10 godina u odnosu na obadvije grupe ispitanika kod kojih je bolest kraće trajala (95% CI -0,436 – 0,034; p=0,05). Prosječne vrijednosti HbA1C za sve ispitanike sa izraženom mikroalbuminurijom iznosile su 9,2±2,1%, a u ispitanika bez 8,33±1,23%. Srednja vrijednost HbA1c u grupi ispitanika kod kojih je dijabetes melitus tip 1 trajao manje od 3 godine iznosila je 8,2±1,7%, dok je u ispitanika sa trajanjem bolesti više od 3 godine bila 8,9±1,9%. Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti bolesti bubrega u prvih srodnika u ispitanika sa i bez mikroalbuminurije. Također, statistički nije bilo značajne razlike u učestalosti hipertenzije u prvih srodnika u ispitanika sa i bez mikroalbuminurije, niti je bila češća učestalost prvih srodnika bez hipertenzije u ispitanika sa mikroalbuminurijom u odnosu na ispitanike bez mikroalbuminurije. Statistički nije bilo značajne razlike u ukupnim srednjim vrijednostima sistolnog pritiska kod ispitanika sa i bez mikroalbuminurije. Međutim, ukupna srednja vrijednost dijastolnog pritiska kod ispitanika sa mikroalbuminurijom bila je statistički značajno veća u odnosu na ispitanika bez mikroalbuminurije (df = 78; p=0,028). Svi ispitanici sa mikroalbuminurijom imali su odnos albumina i kreatinina u urinu veći od 2,3 mg/mmol. Statistički značajno veća ukupna srednja vrijednost klirensa kreatinina bila je kod ispitanika kod kojih je bolest trajala manje od tri godine u odnosu na ispitanike kod kojih je bolest trajala više od tri godine (df = 17; p=0,008). U ispitanika sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 duže od 10 godina, učestalost ultrazvučnog patološkog nalaza uzdužnog dijametra desnog bubrega je statistički značajno veća prema tjelesnoj visini i površini u odnosu na ispitanike sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 manje od 10 godina (95% CI 0,064 – 0,476; p=0,02, 95% CI 0,357 – 0,827; p=0,01). Učestalost ultrazvučnog patološkog nalaza uzdužnog dijametra lijevog bubrega u ispitanika sa dužim trajanjem dijabetes melitus tip 1 od 10 godina u odnosu na decimalnu dob ispitanika također nije statistički značajna, međutim, u odnosu na tjelesnu visinu, masu i površinu postoji statistički značajna razlika (95% CI 0,260 – 0,739; p=0,02, 95% CI 0,307 – 0,784; p=0,02, 95% CI 0,260 – 0,739; p=0,0002). Statistički nije bilo značajne razlike u učestalosti ultrazvučnog patološkog nalaza volumena desnog i lijevog bubrega između ispitanika sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 manje ili duže od 3 godine u odnosu na decimalnu dob, tjelesnu visinu, masu i površinu ispitanika. Učestalost ultrazvučnog patološkog nalaza volumen desnog bubrega u grupi ispitanika sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 duže od 10 godina u odnosu na decimalnu dob i tjelesnu visinu statistički se značajno ne razlikuju, dok prema tjelesnoj masi i površini postoji statistički značajna razlika (95% CI 0,409 – 0,866; p=0,05, 95% CI 0,657 – 0,986; p=0,04). U odnosu na ispitanike sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 manje od 10 godina učestalost ultrazvučnog patološkog nalaza volumena lijevog bubrega se statistički značajno razlikuje u grupi ispitanika sa trajanjem dijabetes melitus tip 1 više od 10 godina prema decimalnoj dobi, tjelesnoj visini, masi i površini (95% CI 0,035 – 0,414; p=0,05, 95% CI 0,096 – 0,534; p=0,02, 95% CI 0,172 – 0,642; p=0,01, 95% CI 0,133 – 0,590; p=0,03). Ne postoji statistički značajna razlika u učestalosti patološkog nalaza indeksa rezistencije u arteriji renalis i interlobaris u desnom i lijevom bubregu u odnosu na trajanje dijabetes melitus tip 1.

Analizirano je 87 ispitanica sa verificiranim karcinomom dojke. Najčešći patohistološki dokazan karcinom dojke u ispitivanoj skupini bio je duktalni invazivni karcinom koji je dijagnosticiran u 75,9 % slučajeva. U 14,9 % ispitanica dijagnosticiran je lobularni invazivni karcinom, a u 9,2% dijagnosticirani su ostali tipovi karcinoma. Duktalni in situ karcinom dijagnosticiran je samo kod jedne ispitanice (1,15%). Od ukupnog broja ispitanica 9,2 % je bilo u prvoj, a 3,45 % u drugoj liniji srodstva sa bolesnicima koje su ranije oboljele od karcinoma dojke. Podatak o menarhi je zabilježen kod 46 ispitanica. Kod 17,4% njih menarha je nastupila prije 13 godine. Podatak o menopauzi zabilježen je kod 51 ispitanice, od kojih njih 31, starosne dobi od 30 do 50 godina, još nisu u menopauzi. Od 20 ostalih ispitanica sa evidentiranim podatkom o menopauzi, kod 35% menopauza je nastupila poslije 50 godine života. Podaci o trudnoći su zabilježeni kod 55 ispitanica. 49 ispitanica 89,1% su rađale, prosječno po dvoje djece, dok 12,7% ispitanica nisu rađale. Veoma je mali broj ispitanica koje su bile pušači i koje su konzumirale alkohol. 90,8 % ispitanica su bile simptomatske (pacijentice sa palpabilnim tumefaktom ili drugim suspektnim znakom koji ukazuje na karcinom), a 9,2 % ispitanica su bile asimptomatske, odnosno bez znakova i simptoma bolesti. Kod 50 ispitanica (57 %) karcinom je bio lociran u lijevoj, a kod 30 (43 %) u desnoj dojci sa najčešćom lokalizacijom u gornjem lateralnom kvadrantu (49 %). Sjedište karcinoma u ostalim kvadrantima dojke bilo je znatno manje, od 10 % u donjem lateralnom kvadrantu do 17 % u gornjem medijalnom kvadrantu. U istraživanje je bilo uključeno 87 ispitanica starosti od 33 do 86 godina, prosječne životne dobi 54.4±11.9 koje su prema godinama starosti bile podijeljene u dvije grupe: grupa A (ispitanice do 50) i grupa B (ispitanice preko 50 godina). U grupi A bilo je 40 (45,98 %), a u grupi B 47 ispitanica (54,02 %). Ispod 40 godina bilo je 13,79 % ispitanica. Od 40-50 godine bilo je 32,18 % ispitanica, od 50-60 godina 25,29 %, između 60 i 70 godina 17,24 %, a preko 70 godina 11,49 % ispitanica. Prosječna starosna dob ispitanica u grupi A bila je 43,9±4,45, a u grupi B 63,32±8,43. Rađena je komparacija senzitivnosti ultrazvuka i mamografije u ispitanica do 50 godina, preko 50 te u skupini koju su činile sve ispitanice zajedno, neovisno o starosnoj dobi. Ukupna senzitivnost ultrazvuka kod svih ispitanica iznosila je 93,1 %, a senzitivnost mamografije 83,9 % (sl.6). U ovoj skupini nije dokazana statistička signifikantnost u razlici senzitivnosti ultrazvuka i mamografije p=0,1 (2=2,72). U grupi A u kojoj je bilo 40 ispitanica do 50 godina starosti, senzitivnost ultrazvuka bila je za 22,5 % veća nego senzitivnost mamografije, a ukupna senzitivnost obje metode je bila 100 % U ovoj grupi dokazana je značajno veća senzitivnost ultrazvuka u odnosu na mamografiju sa stepenom signifikantnosti razlika p=0,04 (2=4,27). U grupi B u kojoj je bilo 47 ispitanica preko 50 godina starosti, senzitivnost ultrazvuka bila je za samo 2,1 % veća nego senzitivnost mamografije. U ovoj grupi nije dokazana statistički signifikantna razlika senzitivnosti ultrazvuka i mamografije p=1 (2=0). Prema stepenu gustoće dojki sve ispitanice su svrstane u dvije grupe, grupu 1 (ispitanice stepena gustoće dojki BIRADS 1 i 2) u kojoj je bilo 46 ispitanica i grupu 2 (ispitanice stepena gustoće dojki BIRADS 3 i 4) u kojoj je bilo 41 ispitanica. U grupi 1 91,3 % ispitanica su bile starije od 50 godina, a 8,7 % su bile starosti između 40 i 50 godina. Guste dojke, stepena gustoće BIRADS 3 i 4 imale su sve ispitanice između 30 i 40 godina, 85,71 % ispitanica između 40 i 50 te 12,2 % ispitanica od 51 do 60 godine života. U grupi 1 (BIRADS 1 i 2 kategorija) senzitivnost ultrazvuka bila je samo za 2,2 % veća nego senzitivnost mamografije. U ovoj grupi nije dokazana značajna signifikantnost nađene razlike u senzitvnosti dviju metoda p=0,25 (2=1,33). U grupi 2 (BIRADS 3 i 4 kategorija) senzitivnost ultrazvuka bila je 26,8 % veća nego senzitivnost mamografije. U ovoj grupi dokazana je značajno veća senzitivnost ultrazvuka u odnosu na mamografiju sa stepenom signifikantnosti razlika p=0,01 (2=6,67).

Rezultati ovog istraživanja su poakazali da: a) transvaginalna sonografija primjenjena u II trimestru trudnoće je predictor prijevremenog poroda, b) transvaginalna sonograflja kao metoda može detetkirati rane promjene cervikalnog integriteta, c) transvaginalna sonograflja jednako uspješno može detetkirati sve parametre narušavanja cervikalnog integriteta (cervikalnu dužinu, oblik unutarnjeg ušća, otvorenost unutrasnjeg ušća, promjene cervikalne osi i otvorenost vanjskog cervikalnog ušća), d) najvrijedniji parametar kao prediktor prijevremenog poroda je cervikalna dužina (CL) i njen " cut off" je 25 mm, e) nestabilan kratak cerviks je važan prediktor prijevrenmenog poroda i traži medikaciju. Detektira se dinamičnim, ponav!janim pregledima, f) kratak, stabilan cerviks nije za medikaciju i detektira se takoder dinamičnom evaluacijom, g) oblik unutarnjeg ušća je također vrijedan prediktor narušavanja cervikalnog integriteta, h) fiziološki oblik ušća je "T" oblik i ne traži medikaciju, patološki oblici su"U" i Y" i traže medikaciju, dok hernizacija vodenjaka traži hitnu medikaciju, i) terapijski efekti poduzetih mjera i postupaka su vrijedni kada se pravovremeno detektira promjena cervikalnog integriteta, a to kvalitetno čini transvaginalna sonograflja.

Od ukupno 60 ispitanika koji su analizirani, 29 (48,3%) ispitanika je bilo muškog, a 31 (51,7%) ženskog pola. Prosječna životna dob ispitanika bila je 57,6 ±13,18 (27-80) godina u eksperimentalnoj i 54,2 ±13,5 (27-79) godina u kontrolnoj grupi (54,4 ±13,06 godina u podgrupi A i 54,0 ±14,27 godina u podgrupi B). Prosječna životna dob za sve ispitanike bila je 55,3 ±13,38 (27-80) godina. Među ispitivanim grupama nije nađena statistički značajna razlika (P=0,66). Ispitanici na intravenskoj terapiji epoetinom beta su u prosjeku bili duže vrijeme na hemodijalizi u odnosu na ispitanike u drugim grupama. Pri testiranju statističke značajnosti razlika među srednjim vrijednostima broja mjeseci na hemodijalizi u eksperimentalnoj i kontrolnim grupama nije postojala statistički značajna razlika (P=0,86). Upoređivanjem srednjih vrijednosti hematoloških i biohemijskih parametara prije uključivanja eritropoetina, te nakon tri i šest mjeseci terapije, u ispitivanim grupama nije nađena signifikantna razlika (P>0,05). Epoetin alfa i epoetin beta su pokazali istu efikasnost u liječenju renalne anemije hroničnih hemodijaliznih bolesnika. Razlike u učestalosti u postizanju ciljnih vrijednosti hemoglobina (>11 g/dL) i hematokrita (>33%) prije (na početku istraživanja) i poslije (nakon šest mjeseci) terapije eritropoetinom, u ispitivanim grupama poređene su Mc Nemar testom. U bolesnika u eksperimentalnoj grupi, razlika u frekvenci postizanja ciljnih vrijednosti hemoglobina nakon šest mjeseci terapije epoetinom alfa iznosila je 35% (vrijednosti hemoglobina bile su niže za 35%), ali nije dostignut nivo statističke značajnosti (P=0,06). Vrijednost hematokrita porasla je za 5%, ali razlika u porastu vrijednosti hematokrita nije bila statistički značajna (P=1,0). U bolesnika na intravenskom epoetinu beta, uočena je značajna redukcija frekvencija postignutih ciljnih vrijednosti hemoglobina od 60% (P<0,001) i hematokrita od 35% (P=0,04) nakon šest mjeseci terapije, u odnosu na postignute ciljne vrijednosti prije uključivanja terapije. Analizirajući učestalost postizanja ciljnih vrijednosti hemoglobina i hematokrita u bolesnika na subkutanoj terapiji epoetinom beta, na početku i nakon šest mjeseci istraživanja, uočena je nesignifikantna redukcija frekvencija od 25% za hemoglobin (P=0,23) i 5% za hematokrit (P=1,0). Upoređivanjem srednjih doza epoetina izmedu eksperimentalne (3314,6 ±919,79 i.j.) i kontrolnih grupa (3242,6 ±892,61 i 3341,9 ±1129,13 i.j.) nije nađena statistički značajna razlika (P=0,64). Nadomjesnu terapiju željezom je dobilo 76,7% ispitanika u prosječnoj dozi od 586,7 ±385,29 mg. U dozama supstitucionog željeza među grupama nije bilo značajne razlike (P=0,27). Analizom kvaliteta dijalize u ispitivanim grupama nije nađena signifikantna razlika u dozi dijalize (Kt/V) (P=0,19), tjelesnoj težini (P=0,73), predijaliznom sitolnom (P=0,64) i dijastolnom (P=0,37) krvnom pritisku. Potencijalni neželjeni efekti ESA terapije kao što su glavobolje, konvulzije, tromboziranja vaskularnog pristupa, rezistencija na ESA i povećanje potreba za antikoagulansom u toku hemodijalize, za vrijeme istraživanja nisu zabilježeni.

Pokazano je da je adekvatno pruženi prehospitalni tretman kod 40 pacijenata oba spola i svih starosnih dobi dao smanjenje broja i vrste komplikacija kod otvorenih i zatvorenih prijeloma lokomotornog sistema, kao i brže zacijeljivanje istih, za razliku od skupine pacijenata, njih 40 – oba spola i svih starosnih dobi, kod koje prehospitalni tretman nije izvršen. Tokom istraživanja, na osnovu prikupljenih podataka, prije svega zapaženo je iduće : najčešći način povrijeđivanja, tj. najčešći uzrok nastajanja prijeloma lokomotornog sistema u skupini pacijenata sa adekvatno obezbijeđenim prehospitalnim tretmanom je pad u kući, i to u 62,50% slučajeva kod žena, a u 20% slučajeva kod muškaraca. U skupini pacijenata kod koje prehospitalni tretman nije izvršen najčešći način povrijeđivanja je također pad u kući, kod žena u 32,5% slučajeva, a muškaraca u 12,5% slučajeva. Sumiranjem podataka, za obje skupine ispitanika i oba pola, uočljivo je da je pad u kući najzastupljeniji način povrijeđivanja tj. najčešći uzrok nastajanja prijeloma lokomotornog sistema čiji je udio u ukupnim povrijeđivanjima 63,75%. Nakon pada u kući najzastupljeniji način povrijeđivanja tj. najzastupljeniji uzrok nastajanja prijeloma lokomotornog sistema su saobraćajne nesreće. U ovom istraživanju kod skupine pacijenata kod koje je obezbijeđen adekvatan prehospitalni tretman saobraćajne nesreće kao uzrok nastajanja prijeloma su kod oba spola zastupljene u istom omjeru, i to u 2,50% slučajeva. Kod skupine ispitanika bez obezbijeđenog prehospitalnog tretmana saobraćajne nesreće kao uzrok nastajanja prijeloma kod muškaraca su zastupljene u 17,5% slučajeva, a kod žena u 2,5% slučajeva. Nakon sumiranja podataka, za obje skupine ispitanika oba spola, zaključuje se da su saobraćajne nesreće drugi po redu vodeći uzrok nastajanja prijeloma lokomotornog sistema, i to u 12,50% slučajeva. Ova dva, najzastupljenija načina povrijeđivanja, slijede naredni uzroci nastajanja prijeloma lokomotornog sistema : pad sa visine u 8,75% slučajeva, povreda nastala nekim predmetom u 6,25% slučajeva, pad na ulici u 3,75% slučajeva, pad na ledu u 2,50% slučajeva, povreda nastala vatrenim oružjem u 1,25% slučajeva, prignječenje u 1,25% slučajeva. Daljnjim analiziranjem podataka ovog materijala uočeno je da su prijelomi kuka najzastupljenija vrsta prijeloma lokomotornog sistema, a češći su kod ženskog spola. Tako u skupini ispitanika sa obezbijeđenim prehospitalnim tretmanom prijelomi lijevog i desnog kuka u ženskog spola su zastupljeni u 30% slučajeva, a u muškog spola u 7,50% slučajeva. U skupini sipitanika kod koje nije izvršen prehospitalni tretman taj omjer je gotovo jednak, te se u ženskog spola javlja u 5% slučajeva, a u muškog u 7,50% slučajeva. Sumiranjem podataka, za oba spola obje skupine ispitanika, uočava se da su poslije prijeloma kuka, koji su zastupljeni u 50% slučajeva, najčešće vrste prijeloma lokomotornog sistema ove : prijelom lijeve natkoljenice u 35% slučajeva, politrauma u 20% slučajeva, prijelom desne natkoljenice u 17,50% slučajeva, prijelom desne potkoljenice u 15% slučajeva, prijelom lijeve potkoljenice i prijelom desnog skočnog zgloba u 12,50% slučajeva, prijelom lumbalnih pršljenova u 7,50% slučajeva, prijelom lijevog skočnog zgloba u 5% slučajeva, te ostalo u 25% slučajeva. Izračunata je i prosječna starosna dob za obje skupine ispitanika. Tako kod skupine ispitanika sa obezbijeđenim prehospitalnim tretmanom iznosi 72 godine, a kod skupine ispitanika kod koje nije izvršen prehospitalni tretman 49,92 godine. Dakle, ispitanici iz skupine kod koje je izvršen prehospitalni tretman su starije životne dobe. Izračunavanjem aritmetičke sredine starsone dobi, za oba spola obje skupine ispitanika, dolazi se do zaključka da su ispitanici ženskog spola iz obje skupine starije životne dobi. Tako aritmetička sredina starosne dobi za ispitanike ženskog spola iznosi 68,04 godine, a za ispitanike muškog spola 52,30 godina. Nadalje, praćenjem kontrolnih nalaza tj. kontrolnih rentgen snimaka, a samim tim i brzine cijeljenja prijeloma, ustanovilo se da je prosječna brzina cijeljenja prijeloma lokomotornog sistema kod skupine ispitanika sa obezbijeđenim prehospitalnim tretmanom iznosila 13,75 sedmica, a kod skupine ispitanika bez obezbijeđenog prehospitalnog tretmana 18,70 sedmica. Analizirajući komplikacije, kod obje skupine ispitanika, infekcija se, kod pacijenata kod kojih nije obezbijeđen adekvatan prehospitalni tretman, tokom liječenja javila u 71,48% slučajeva ; loše srasli prijelomi u 8,57% slučajeva ; pseudoartroza u 5,70% slučajeva ; masna embolija u 5,70% slučajeva ; plućna tromboembolija u 2,85% slučajeva. Kod pacijenata, kojima je adekvatan prehospitalni tretman pružen, infekcija se kao komplikacija tokom liječenja javila u 5,70% slučajeva. Testiranjem hipiteze o postojanju razlike između skupina provedeno je na nivou značajnosti 0,05 (5%), što ujedno predstavlja i teorijski nivo značajnosti. Kako je p-vrijednost manja od 0,05 kod varijabli : starosna dob, vrsta povrede, način povrijeđivanja, komplikacije i brzina cijeljenja prijeloma, izvodi se zaključak da kod tih varijabli postoji statistički značajna razlika između dvije skupine ispitanika.