Magistarski radovi

Podijeljeni su u pet skupina, od kojih se prva odnosila na endokrinološku procjenu ispitanika prije terapije, druga na tireostatsku terapiju, treća na radiojodnu terapiju, četvrta na operativno liječenje i peta na komparaciju terapijskih pristupa. U studiju je uključeno 106 ispitanika prosječne starosne dobi 55,75 + 2,5 godina. Ispitanici su bili uglavnom ženskog spola (97%) i najveći broj ispitanika je bio starosne dobi od 61-74 godine. Uporedili smo vrijednosti tireoidnih hormona i TSH prije i 12 mjeseci nakon primjenjene tireostatske terapije i našli statistički značajnu razliku u vrijednostima tireoidnih hormona prije i 12 mjeseci nakon terapije T3 (p=0,034), T4 (p<0,0001), TSH (p=0,029). Veličina čvorova procjenjenih ultrazvučnim pregledom prije i 12 mjeseci nakon primjenjene tireostatske terapije (p=0,54) ne pokazuje statistički značajnu razliku u veličini. Osim veličine, procjenjivali smo i ultrazvučne karakteristike AFTN. Od ukupno 106 ispitanika 82 (77,3%) su imala hipoehogeni, 17 (16,03%) izoehogeni a 7 (6,6%) ispitanika hiperehogeni ultrazvučni prikaz nodusa. Operativni zahvat je učinjen kod 32 ispitanika s tim da su svi pacijenti uzimali određeno vrijeme tireostatsku terapiju do operativnog zahvata. Najveći broj ispitanika kojima je učinjen operativni zahvat je starosne dobi od 41-50 godina (37,5%) i od 24-40 godina (34,37%). Svim pacijentima su određene vrijednosti tireoidnih hormona i TSH prije i 12 mjeseci nakon učinjenog operativnog zahvata. Postoji statistički značajna razlika u vrijednostima hormona TSH (p=0,006), T4 (p<0,0001) prije i nakon operativnog zahvata dok se vrijednosti T3 (p=0,72) nisu značajno mijenjale u ovom periodu. Radiojodna terapija u našoj studiji aplicirana je grupi od 41 ispitanika u terapijskoj dozi od 5 do 25 mCi, s tim da su svi ispitanici uzimali određeno vrijeme tireostasku terapiju kao premedikaciju sve do radiojodne aplikacije. Svim pacijentima u ovoj grupi je određen funkcionalni status štitne žlijezde i TSH prije i 12 mjeseci nakon radiojodne terapije. Nađena je statistički značajna razlika u vrijednostima T4 (p=0,0001) i TSH (p=0,008) prije i poslije terapije dok ne postoji statistički značajna razlika u vrijednostima T3 (p=0,09) prije i poslije terapije. Zbog određivanja uticaja doze na funkciju i veličinu čvora ove ispitanike smo podjelili u dvije podgrupe. Prvu podgrupu su činili pacijenti koji su primili dozu od 5,10,15 mCi a drugu pacijenti koji su primili dozu od 20 i 25 mCi. Grupa pacijenata koja je primila manje doze radiojoda (5,10,15mCi) pokazala je statistički značajnu razliku u vrijednostima hormona T4 (p=0,0001) i TSH (p=0,030) prije i 12 mjeseci poslije radiojodne terapije dok nije bilo statitsički značajne razlike u vrijednostima T3 (p=0,779) prije i poslije terapije. Druga podgrupa koja je primila veće doze radiojoda (20 i 25mCi) pokazala je statistički značajnu razliku u vrijednostima T3 (p=0,045), T4 (p<0,0001) i TSH (p=0,038). Uporedivši vrijednosti hormona u podgrupama pacijenata koji su primili male i visoke doze radiojodne terapije, dobili smo rezultate koji pokazuju da postoji statistički značajna razlika u vrijednostima tireoidnih hormona T3 (p=0,0029), T4 (p=0,023) između ove dvije podgrupe. Utvrdili smo da postoji statistički značajna razlika u veličini čvora prije i 12 mjeseci nakon terapije u podgrupi pacijenata kojima su aplicirane male terapijske doze radiojoda (p=0,034) dok ne postoji stastistički značajna razlika u veličini čvora nakon primjenjenih visokih doza radioda (p=0,105). Poredeći vrijednosti hormona između sva tri terapijska pristupa koji se koriste u rješavanju toksičnog adenoma nađena je statistički značajna razlika u vrijednostima T3 u grupi pacijenata liječenih tireostaticima (p=0.034) i podgrupi pacijenata liječenih visokim dozama radioaktivnog joda (20 i 25 mCi) (p=0,045). Vrijednosti T4 se statistički značajno razlikuju kod sve tri terapijske procedure J131 (p=0,0001), operisani (p=0,0001), tireostatici (p=0,0001). Vrijednost TSH pokazuje statistički značajnu razliku kod sva tri oblika liječenja: J131 (p=0,043), operisani (p=0,006) tireostatici (p=0,029). Poredeći vrijednosti hormona ispitanika u podgrupi koja je primila male doze joda (5,10,15 mCi) sa vrijednostima tireoidnih hormona i TSH ispitanika kojima je učinjen operativni zahvat nakon 12 mjeseci nismo našli statistički značajnu razliku u vrijednostima hormona između ova dva terapijska pristupa. Komparirajući vrijednosti hormona podgrupe koja je primila visoke doze radiojoda (20 i 25mCi) sa vrijednostima operisanih pacijenata nakon 12 mjeseci dobivena je statistički značajna razlika u vrijednostima tireoidnih hormona (p=0,039 za T3, odnosno 0,0017 za T4), te između ova dva terapijska postupka.

Rezultati pokazuju da je na području Tuzlanskog kantona u periodu od 1.1.1995. do 31.12.2007. godine dijagnoza celijakije u dobu od 0 do 14,9 godina utvrđena u 68 djece. Tipični oblik celijakije imalo je 44 (64,7%) djece, dok je 16 ili 23,5% imalo atipični oblik. Asimptomatski oblik celijakije imalo je osam (11,8%) ispitanika i oni su dijagnostikovani u sklopu skrininga djece oboljele od DMT1 i Hashimotovog thyroiditisa. Od ukupno 68 oboljelih zabilježeno je 25 (36,7%) dječaka i 43 (68,3%) djevojčica što je bila statistički značajna razlika među spolovima (2 test = 8,51; df = 1; p = 0,004). Prosječna razlika u proporcijama dječaka i djevojčica je iznosila 26,5% (95% CI = 10,3 do 42,7). U odnosu na uzrast i spol najveći broj oboljelih od tipične celijakije 47,7% je bio u dobnoj grupi od 0 do 1,9 godina, a najmanji broj 6,8% u dobnoj grupi od 11 do 14,9 godina. Postoji statistički značajna razlika u frekvenciji oboljelih od tipičnog oblika celijakije prema dobu djece s obzirom da je p < 0,01 (2 test = 2,93; df = 3; p = 0,0001). Najveći broj oboljelih od atipične celijakije je bio u dobnoj grupi od 11 do 14,9 godina sa 100 % zastupljenošću u djevojčica. Proporcija djevojčica sa atipičnom celijakijom je iznosila 14 (87,5%), dok je proporcija dječaka iznosila 2 (12,5%). Prosječna razlika je iznosila 75% (95% CI = 52,1 do 97,9) i bila je statistički visoko signifikantna (2 test = 15,13; df = 1; p < 0,0001). U opštini Tuzla bio je najveći broj oboljele djece 20,6%, a najmanji broj u opštini Teočak 1,4%. Ukupna prosječna stopa incidence celijakije za oba spola iznosila je 0,05/1000 (95%CI; 0,04-0,07). U odnosu na dobne skupine, za oba spola, najviša prosječna incidenca od 0,18/1000 bila je u grupi od 0 do 1,9 godina, a najniža od 0,02/1000 u dobnoj grupi od 11 do 14,9 godina. Razlika incidence između dječaka i djevojčica bila je statistički značajna (t = 1.672, df = 59; p = 0,0499). Incidenca celijakije 1997. godine je iznosila 0,04/1000 i postepeno se povećavala do 2001. godine kada je iznosila 0,07/1000 živorođenih do najveće zabilježene incidence 2007. godine od 0,16/1000. Ukupna prevalence celijakije u djece oba spola uzrasta od 0 do 14,9 godina na dan 31.12.2007. godine iznosila je 0,73/1000. Razlika u prevalenci između djevojčica (0,88) i dječaka (0,58) nije bila statistički značajna (p > 0,05). Učestale stolice, gubitak tjelesne mase, gubitak apetita i bljedilo kože su bili glavni simptomi i znaci u svim dobnim skupinama djece oboljele od tipičnog oblika celijakije. U sve četiri dobne grupe djece oboljele od atipičnog oblika celijakije nije bilo djece sa učestalim stolicama i edemima. U dobnoj grupi od 2 do 5,9 godina gubitak u TM imalo je 100%, dok je u dobnoj grupi od 11 do 14,9 godina zabilježeno jedno dijete. Vrijednosti ITM su standardizirane kalkulacijom z-scora za kompletan uzorak oboljelih od celijakije. Komparirane su vrijednosti z-scora između grupe ispitanika sa tipičnom i atipičnom celijakijom. Prosječna vrijednost (± SD) z-scora u grupi ispitanika sa tipičnom celijakijom je iznosila -0,10 (± 0,94), dok je u grupi sa atipičnom celijakijom iznosila 0,26 (± 1,13). Prosječna razlika, između ove dvije grupe je iznosila 0,35 (%95) C I = (-0,23) do (0,94) i nije bila statistički značajna (t = 1,21; df = 57; p = 0,23). Poređene su prosječne vrijednosti z-skora u 4 dobne grupe i nađena je statistički značajna razlika u prosjecima z-scora između navedenih dobnih grupa (F =3,99; df = 3; p = 0,012). Nije bilo statistički značajne razlike u laboratorijskim parametrima tipične i atipične celijakije u odnosu na dobne grupe djece. U statističkoj obradi laboratorijskih podataka tipičnih i atipičnih oblika celijakije zabilježena je značajna razlika u vrijednosti željeza, dok su vrijednosti eritrocita imale tendenciju ka statistički značajnoj razlici. Snižene vrijednosti Er u odnosu na referetne vrijednosti za dob u tipičnom obliku celijakije imalo je 68% djece, dok je u atipičnom obliku zabilježeno 25% djece. Vrijednosti Ca, P, AF bile su u referentnim granicama kod sve ispitivane djece. Od 75 prvih srodnika koji su pristali da budu testirani na antitijela na celijakiju 33,3% su bili očevi, 46,6% majke. Pozitivna AGA IgA antitijela imala je samo jedna majka ili 2,8%, dok su AGA IgG bila pozitivna kod sedam ili 20,0% majki. Na biopsiju sluznice tankog crijeva na Klinici za interne bolesti JZU UKC Tuzla pristale su dvije majka gdje je na osnovu pozitivnog patohistološkog nalaza potvrđena ranija sumnja na celijakiju. Od ukupno 95 pacijenata oboljelih od DMT1 serološki testovi na celijakiju urađeni su kod 74 djece. Biopsijom sluznice tankog crijeva dijagnoza celijakije potvrđena je u 11,8% ispitanika. Od 34 pacijenta oboljela od Hashimotovog thyroiditisa, obrađeno je 70,5% djece. Biopsijom sluznice tankog crijeva koja je urađena kod troje djece (8,8%) potvrđena je dijagnoza celijakije. Udruženost DMT1, celijakije i Hashymothovog thyroiditisa je zabilježena u dvoje djece, dok je djevojčica iz dobne grupe od 11 do 14,9 godina imala udruženu celijakiju i Hashymothov thyroiditis.

Rezultati su podijeljeni su shodno planiranom istraživanju na četiri logički odvojene cjeline. U ispitivanom periodu detektovano je 383 nova slučaja kolorektalnog karcinoma sa značajno većim brojem karcinoma kolona u odnosu na karcinom rektuma. Podjednaka je zastupljenost muškaraca u odnosu na žensku populaciju a najviše ispitanika je bilo u životnoj dobi od 65 do 70 godina. Prosječna incidenca kolorektalnog karcinoma za posmatrani period iznosila je 15,43/105 , najniža incidenca je registrovana u 2002 god. a najviša u 2003 godini. Prosječni mortalitet u toku studije iznosio je 6,89/105. Kumulativna i standardizirana incidenca morbiditeta i mortaliteta je značajno veća kod karcinoma kolona u odnosu na karcinom rektuma. Prema stupnju uznapredovalost utvrđeno je značajno više pacijenata sa uznapredovalim kolorektalnim karcinomom u odnosu na rani kolorektalni karcinom. Prema Astller-Coller-oj klasifikaciji B2 i C2 stadijum su dijagnosticirani sa ukupnom zastupljenošću od 70%. Posmatrajući smrtnost do kraja ispitivanog perioda 44,6% ispitanika je imalo smrtni ishod a 55,4% je bilo živo na kraju perioda opservacije. S obzirom na uznapredovalost procesa 43% pacijenata sa uznapredovalim kolorektalnim karcinomom je završilo letalno a 15,2% pacijenata sa ranim kolorektalnim karcinomom.Prosječno vrijeme preživljavanja ispitanika sa ranim kolorektalnim karcinomom bilo je 54 mjeseca a prosječno vrijeme preživljavanja sa uznapredovalim kolorektalnim karcinomom bilo je 30 mjeseci.

Rezultati su podijeljeni u dvije skupine, od kojih se prva odnosila na ispitivanje učestalosti, a druga na ispitivanje značaja Martin-Gruberove anastomoze. Prosječna dob ispitanika u prvom dijelu studije je iznosila 52 godine (SD + 12 godina), 25 žena i 35 muškaraca. Od 60 ispitanika, MGA je registrirana u 33.3% slučajeva, i to jednostrano u 65% ispitanika, dok je obostrano prisustvo registrirano u 35% ispitanika. Od 13 slučajeva jednostranog prisustva MGA, 9 (69,23%) su registrirana na desnoj, a 4 (30,77%) na lijevoj ruci (p=0,05). U poređenju spolne distribucije i učestalosti MGA nije nađeno statistički značajne razlike (p=0,5393). U ispitanika u kojih je elektrofiziološki registrirana MGA, odgovor mišića abduktora malog prsta na stimulaciju medijanusa je dobijen u 55%, dok je odgovor mišića oponensa palca na stimulaciju ulnarisa dobijen u 90% ispitanika. Prosječna brzina motorne provodljivosti desnog medijanusa sa odvođenjem u abduktor malog prsta je iznosila 59.26 m/sec (SD + 5.8), a lijevog 59.56 m/sec (SD + 5.8). Brzina motorne provodljivosti desnog ulnarisa sa odvođenjem u oponens palca se kretala od 41.9 do 84.0 m/sec, u prosjeku 59.18 m/sec (SD + 7.8), dok se ista brzina za lijevi ulnaris kretala od 38.4 do 84.0 m/sec, prosječno 61.91 m/sec (SD + 9.4). U drugom dijelu studije je bilo 29 ispitanika sa kompresivnim neuropatijama te 31 sa povredama medijanusa i ulnarisa. Pri kliničkom pregledu gruba motorna snaga mišića tenara i hipotenara kod svih ispitanika prije i nakon sprovedenog tretmana je bila oslabljena u području inervacije oštećenog nerva te su bile izražene hipoestezijama u distribuciji oštećenog nerva. Utvrđen je signifikantan oporavak grube motorne snage mišića tenara poslije tretmana u grupi ispitanika sa Martin-Gruberovom anastomozom i u kontrolnoj grupi, dok navedena signifikantnost nije postojala za mišića hipotenara. U ispitanika sa Martin-Gruberovom anastomozom je prije tretmana verificirana hipoestezija u području inervacionog područja medijanusa u 70% ispitanika, dok je nakon tretmana ista verifikovana kod 50% ispitanika. U ispitanika bez Martin-Gruberove anastomoze, je prije tretmana verificirana hipoestezija u području inervacionog područja nerva medijanusa u 47% ispitanika, dok je nakon tretmana hipoestezija registrovana u 60% ispitanika. Poredeći brzine provodljivosti za medijanus u grupama ispitanika prije i poslije tretmana, u grupi sa Martin-Gruberovom anastomozom brzina je bila signifikantno veća u odnosu na kontrolnu grupu (p=0,006 prije tretmana, odnosno p=0,0034 poslije tretmana). Za razliku od medijanusa, brzina provodljivosti ulnarisa prije i poslije tretmana u grupama nije bila signifikantno veća (p=0,56 prije tretmana, odnosno p=0,36 poslije tretmana).

Rezultati su podijeljeni u dvije cjeline shodno ciljevima iztraživanja. U prvom dijelu je utvrđena pojava poremećaja pažnje s hiperaktivnošću u ispitivanoj grupi u 37(62%) školske djece. U kontrolnoj grupi utvrđena je hiperaktivnost u troje (5%) školske djece. U drugom dijelu rezultata analizirana je povezanost pojave poremećaja pažnje s hiperaktivnošću sa kliničkom slikom ispitivane grupe. Utvrđena je statistički značajna povezanost s težinom kliničke slike. Povezanost pojave poremećaja pažnje sa najčešće izolovanim uzročnicima meningitisa, sa pleocitozom, proteinorahijom i uzrastom u vrijeme oboljevanja od meningitisa nije statistički značajna.

Analizirano je 80 bolesnika koji su liječeni u Klinici za fizikalnu medicine i rehabilitaciju, a imali su terapiju u trajanju 4 sedmice u okviru kojih su imali 20 terapijskih procedura. Većina bolesnika su bile žene, 90%, odnos prema muškarcima 72:8. Prosječna dob ispitanika je bila 62,6 (SD±11,25) godina. Najveći broj ispitanika je pripadao dobnoj grupi od 61-70 godina. Medijan trajanja bolesti u cijeloj grupi je iznosio 13 godina (25-75p=9-22), sa minimumom od 2 i maksimumom od 41 godinu. Komparirane su vrijednosti intenziteta bola prije i nakon terapije, izražene kroz vrijednosti VAS skale. Prijemne vrijednosti VAS su bile visoke, a nakon terapije su signifikantno smanjene. Bolna osjetljivost zglobova izražena sa Ritchie artikularnim indeksom prije terapije je bila značajno viša nego vrijednosti istog nakon terapije. Uočeno je i statistički značajno smanjenje jutarnje ukočenosti nakon terapije. Pokretljivost u zglobovima nakon terapije je povećana, a samim tim je smanjen index pokretljivosti nakon terapije. Funkcionalna sposobnost izražena sa HAQ skorom nakon terapije je bila signifikantno bolja. Uočeno je i signifikantno smanjenje broja bolnih i otečenih zglobova nakon terapije. Reaktanti akutne faze upale, SE i CRP su nakon terapije takođe smanjeni ali bez statističke značajnosti, dok je smanjenje fibrinogena nakon terapije statistički značajno. Ocjena ljekara i bolesnika o aktivnosti bolesti je takođe bila smanjena nakon terapije sa statističkom značajnošću. Uočeno je i signifikantno smanjenje aktivnosti bolesti izraženo sa DAS 28 skorom uz korištenje SE i CRP-a.

Ukupno je analizirano 202 ispitanika. Prosječan BMI ispitanika je bio 21,6 kg/m². Od ukupnog broja ispitanika 178; 88,1% su bili sa normalnom tjelesnom težinom BMI ≤ 25, dok je 24; 11,9% imalo BMI > 25kg/m². U grupi sa prekomjernom tjelesnom težinom bilo je 15 muškaraca i 9 žena, dok je u kontrolnoj grupi bilo 178 ispitanika od čega 137 žena i 41 muškarac. Prekomjerna tjelesna težina je bila zastupljena više u muškaraca nego u žena. Od ukupnog broja ispitanika 22 (10,9%) ima zastupljenost lagane fizičke aktivnosti, 166 (82,2%) ima zastupljenost umjerene fizičke aktivnosti, dok 14 (6,9%) ispitanika je visoko fizički aktivno. Spolna struktura ovih ispitanika je 18 (81,9%) žena sa laganom fizičkom aktivnošću, 4 (18,2%) muškaraca sa laganom fizičkom aktivnošću. Od 166 ispitanika sa umjerenom fizičkom aktivnošću 45 (27,1%) je muškaraca a 121 (72,9%) je žena, dok je 7 (50%) muškaraca i 7(50%) žena sa visokom fizičkom aktivnošću. U eksperimentalnoj grupi ispitanika bio je 1(4,1%) ispitanik sa laganom fizičkom aktivnošću, 20 (83,4%) je sa umjerenom fizičkom aktivnošću i 3 (12,%) sa visokom fizičkom aktivnošću. U kontrolnoj grupi je bilo 21(11,7%) ispitanik sa laganom fizičkom aktivnošću; sa umjerenom fizičkom aktivnošću je bilo 146 (82,5%) ispitanika; sa visokom fizičkom aktivnošću je bilo 11 (5,8%) ispitanika. Ispitanici sa normalnom tjelesnom težinom su fizički aktivniji od ispitanika sa prekomjernom tjelesnom težinom. Od 24 ispitanika eksperimentalne grupe 8 (33,3%) su imali povišene vrijednosti krvnog pritiska za koje se smatra da su dijelom uzrokovane prekomjernom tjelesnom težinom, 4 (50%) muškaraca i 4 (50%) žene, za 16 (66,7%) ispitanika se smatra da su zdravi sa normalnim vrijednostima krvnog pritiska i to 11 (68,7%) muškaraca i 5(31,7%) žena. Od 178 (88,1%) ispitanika kontrolne grupe 7 (11,9%) je imalo povišene vrijednosti krvnog pritiska i to 5 (71,4%) muškaraca i 2 (28,6%) žene. Ispitanici eksperimentalne grupe su imali veće vrijednosti krvnog pritiska, što znači da prekomjerna tjelesna težina ima utjecaja na povećanje vrijednosti krvnog pritiska. Ispitujući utjecaj fizičke aktivnosti na vrijednost krvnog pritiska došli smo do slijedećih rezultata: od ukupnog broja ispitanika sa laganom fizičkom aktivnošću povišeni krvni pritisak imao je 1 (4,6%) ispitanik dok je normalan krvni pritisak imao 21 (95,4%) ispitanik. Sa umjerenom fizičkom aktivnošću 153 (92,2%) ispitanika imalo je normalan krvni pritisak dok je 13 (7,8%) ispitanika imalo povišen krvni pritisak. Iz kategorije visoko fizički aktivnih ispitanika 13 (92,8%) ispitanika je imalo normalan krvni pritisak dok je 1 (7,2%) isptanik imao povišen krvni pritisak. Ustanovljeno je da fizička aktivnost nije imala značajnog utjecaja na vrijednosti krvnog pritiska. Od ukupnog broja ispitanika 9 (4,5%) ispitanika su imali povišene vrijednosti nivoa triglicerida u serumu, a njih 193 (95,5%) su imali normalne vrijednosti triglecerida u serumu. Jedan ispitanik iz grupe ispitanika sa povišenim vrijednostima nivo triglicerida u serumu je imao povišen krvni pritisak. Od 193 ispitanika sa normalnom vrijednostima nivoa triglicerida u serumu svi su imali normalan krvni pritisak. Vrijednosti krvnog pritiska nisu ovisile značajno o vrijednostima triglicerida u serumu ispitanika. Od 196 ispitanika sa normalnim vrijednostima nivoa holesterola u serumu, njih 24 (3,3%) su pripadali eksperimentalnoj grupi a 172 (96,7%) je pripadalo kontrolnoj grupi. Od 6 ispitanika sa povišenim vrijednostima nivoa holesterola u serumu svih 6 je bilo iz grupe sa normalnom tjelesnom težinom. Svi ispitanici su imali normalan krvni pritisak. Visina holesterola u serumu nije imala značaja na vrijednost krvnog pritiska. Od 193 ispitanika sa normalnim vrijednostima nivoa triglicerida u serumu, 23 ih je bilo sa laganom fizičkom aktivnošću, 157 sa umjerenom fizičkom aktivnošću i 13 sa visokom fizičkom aktivnošću. Od 9 ispitanika sa patološkim vrijednostima nivoa triglicerida u serumu 1 ispitanik se bavio laganom a 8 ispitanika su se bavili umjerenom fizičkom aktivnošću. Stepen fizičke aktivnosti nije bitno utjecao na nivo triglicerida u serumu. Od 6 ispitanika sa patološkim vrijednostima nivoa holesterola u serumu 1 ispitanik se bavio laganom fizičkom aktivnošću, a 5 ispitanika su se bavili umjerenom fizičkom aktivnošću. Od 196 ispitanika sa normalnim vrijednostima nivoa holesterola u serumu 22 ispitanik se bavio laganom fizičkom aktivnošću, 160 ispitanika su se bavili umjerenom fizičkom aktivnošću a 14 ispitanika su bili visoko fizički aktivni. Fizička aktivnost nije značajno utjecala na vrijednosti nivoa holesterola u serumu.

Analizirano je ukupno 599 ispitanika s izoliranom ozljedom glave od čega 517 sa lakom i 82 sa teškom ili srednje teškom ozljedom. Dob ispitanika se kretala od 14 do 82 godine, a prosječna životna dob je iznosila 29.1 godina sa standardnom devijacijom 0.417. Najviše ispitanika je pripadalo dobnoj skupini između 21 i 30 godina starosti ( 27.38%). Muškaraca je bilo 496 ili 82.80%. CT snimci su načinjeni prema skandinavskom protokolu, a najčešća indikacija za CT u bolesnika sa lakom ozljedom je bio gubitak svijesti sa nekim oblikom amnezije što je bilo prisutno u 23.4% ispitanika. Najveći broj CT nalaza je bio uredan, a najčešći patološki supstrat su bile kontuzije mozga ( 15.01%) dok su ekstraaksijalna krvarenja bila približno jednako zapsupljena. Epiduralni hematom je imalo 7.12%,a subduralni njih 8.51%. Približno ista distribucija je uočljiva i ako se posmatraju pojedinačno skupina sa lakom i sa teškom ili srednje teškom ozljedom glave. Iz grupe bolesnika sa lakom ozljedom glave njih 115 ili 22.3% je imalo patološki suspstrat na CT snimcima, a njih 19 je operirano, a zabilježena su i tri smrtna ishoda u bolesnika iz ove grupe. Analiza CT snimaka prema Marshallu je pokazala da je najčešći tip lezije bila „difuzna lezija tip 1“, a ona je najzastupljenija bila u grupi bolesnika sa lakom ozljedom. Njih 390 ili 65.11% je imalo ovaj tip ozljede dok je u grupi bolesnika sa teškom ili srednje teškom ozljedom najčešći tip lezije bila „evakuirana mas lezija“ (35.36% ispitanika). Analizom motorne komponente GCS pri prijemu uočljivo je da je samo 9 ispitanika imalo vrijednost mGCS ( motorna komponenta GCS) veću od 3. Patološki nalaz pri pregledu zjenica u ispitanika sa teškom ili srednje teškom ozljedom glave nađen je u njih 15 ili 18.29%, a u njih 5 ili6.10% nije bilo moguće ispitati pupilarnu reakciju. Iz grupe ispitanika sa patološkim nalazom na zjenicama njih 13 je pripadalu grupi sa teškom ozljedom glave, a samo 2 sa srednje teškom. Analizom vrijednosti RTS u bolesnika sa srednje teškom i teškom ozljedom glave pri prijemu uočljivo je da je najveći broj ispitanika imao vrijednosti RTS 10-12. Njih 50 ili 60.97% je imalo ovu vrijednost, a vrijednost RTS 4-6 imalo je 9 ili10.98% ispitanika. Korelacija dobi ispitanika i ishoda liječenja mjesec dana nakon ozljede je pokazala da postoji signifikantno lošiji ishod liječenja ispitanika starijih od 50 godina ( p<0.005; p=0.0001), a nije dokazana ovisnost spola i ishoda liječenja (p=0.328). Statistički signifikantna razlika ( p<0.0001) u ishodu liječenja mjerenog GOS jedan i tri mjeseca nakon ozljede je potvrđena analizom korelacije težine ozljede prema GCS pri prijemu. Loš oporavak koji je predstavljen vrijednostima GOS≤3 je imalo 22 ili 61.11% bolesnika iz grupa sa teškom ozljedom ( GCS 3-8), a samo njih 4 ili 9.52% iz grupe sa srednje teškom ozljedom (GCS 9-13). Korelacijom vrijednosti mGCS i ishoda liječenja utvrđeno je da postoji signifikantna razlika u ishodu liječenja između bolesnika čija je vrijednost mGCS>3 i onih sa vrijednostima mGCS≤3 ( p<0.0001). Analiza korelacije nalaza na zjenicama i ishoda liječenja izraženog GOS je pokazala da je od ukupno 17 ispitanika sa patološkim nalazom na zjenicama njih 15 imalo „loš“ ishod ( GOS ≤ 3), a statistička analiza je pokazala da postoji signifikantna razlika u ishodu između skupine bolesnika sa urednim i onih sa patološkim nalazom zjenica (p<0.0001). Analizom korelacije vrijednosti RTS pri prijemu i ishoda liječenja mjerenog GOS je pokazano da je od ukupno 50 bolesnika sa vrijednostima RTS 10-12 njih 46 imalo „dobar“ ishod liječenja, a od ukupno 9 bolesnika sa vrijednostima RTS 4-6 njih 6 je imalo „loš“ ishod liječenja. Statsitička analiza je pokazala signifikalntnu razliku u ishodu liječenja između ovih grupa sa vrijednošću p<0.0001. Hipotenzija kao izolirani parametar pri određivanju RTS se pokazala kao najbolji prediktor ishoda liječenja mjesec dana nakon ozljede. Od 17 bolesnika sa hipotenzijom pri prijemu njih 12 je završilo letalno, a iz druge grupe od njih 65 samo 6 je imalo letalan ishod liječenja. Dokazana je statsitički signifikantna razlika u ishodu liječenja između ove dvije grupe ( p<0.0001). Analizom uticaja vrste lezije na CT snimcima kčlasificirane prema marshallu utvrđeno je da postoji signifikantna veza vrste lezije i ishoda u bolesnika sa lakom ozljedom glave (p<0.0001), a ova veza nije potvrđena u bolesnika sa teškom i srednje teškom ozljedom (p=0.017). Multivarijantna logistička regresiona analiza je potvrdila da su GCS, mGCS, nalaz na zjenicama, vrijednost sistolnog krvnog pritiska dobri izolirani prediktori ishoda, a da CT snimci klasificirani prema Marshallu nisu.

Nije bilo statistički značajne razlike u trajanju dijalize između ispitanika i kontrolne grupe. Komparirane su prosječne vrijednosti eritrocita, eritrocitnih indeksa i hematokrita unutar ispitaničke i kontrolne grupe. Kontrolna grupa je imala značajno veće vrijednosti eritrocita ( p=0.02), dok je ispitanička grupa imala značajno veće vrijednosti MCH (p=0.02). Nađena je statistički značajna razlika u vrijednostima retikulocita ( p=0.02), između ispitaničke i kontrolne grupe. Nije nađena značajna razlika u vrijedostima serumskog željeza, hemoglobina i retikulocitnog hemoglobina, između ispitanika i kontrolne skupine. Vrijednosti TIBC, UIBC, te transferina su bile značajno veće u kontroloj grupi (p=0.005), (p=0.002), (p=0,001), međutim vrijednosti saturacije transferina feritina su bile veće u ispitaničkoj grupi (p=0.04), (p=0.02). Koristeći kriterij za deficit željeza, analzirane su frekvencije članova ispitaičke grupe s obzirom na broj pacijenata sa saturacijom transferina manjom od 20%, te sa nivoom feritina ispod 100 µg/L (apsolutni deficit), između 100-500 µg/L (relativni deficit). Iako je veći broj kontrolne grupe imao sniženu saturaciju transferina u odnosu na članove ispitaničke grupe, ova razlika je bila tek statistički granično značajna (x²=3.45; df=1; p=0,06). Postojao je značajno veći broj članova kontrolne grupe ( x²=14,27; df=2; p=0,001) koji su imali nivoe feritina ispod 100 µg/L. Ukupno 15,1% je imalo retikulocititni Hb ispod 28 pg. Iako je bilo nešto više ispitanika sa sniženim retikulocitnim Hb unutar kontrolne grupe, ova razlika je bila tek na granici statističke značajnosti (p=0,07). Ukolilo bi kao referentni standard koristili kriterije saturacije transferina i nivoa feritina u cjelokupnom uzorku smo imali 49,1%, pacijenata sa deficitom željeza.Testirana je naspram ovog kriterija koncetracija hemoglobina u retikulocitima ROC analizu. Površina ispod ROC krive je retikulocitni Hb iznosila 0.73 i bila je statistički signifikantna (p=0,001). Koristeći podatke dobijene ROC krivom, pražna vrijednost retikulocitnog Hb sa najboljim dijagnostičkim performansama je iznosila 31,1 pg. Ova je vrijednost imala senzitivnost od 50%, specifičnost od 96%, pozitivnu