Magistarski radovi

Utvrđena je statistički značajna razlika u zadovljstvu pacijenata izgledom u cjelini i izgledom grudnog koša nakon operacije PE (pitanja 1-3 PEEQ). Nakon operacije pacijenti su bili znatno zadovoljniji. Ispitivanjem je utvrđeno da je nakon operacije PE došlo do napretka u socijalnim aktivnostima (pitanja 4-6 PEEQ) u odnosu na stanje prije operacije, što ovoj djeci omogućava zdravije odrastanje i bezbolnije uklapanje u populaciju odraslih. U psihološkom pogledu (pitanja 7-9 PEEQ) takođe je došlo do poboljšanja nakon operacije PE u odnosu na stanje prije operacije. U oblasti funkcionalnih smetnji (pitanja 10-13 PEEQ) nije utvrđena statistički značajna razlika nakon operacije PE u odnosu na stanje prije operacije izuzev u osjećaju umora, koji je nakon operacije bio manje izražen. Dugoročno praćenje ovih pacijenata bi obezbjedilo objektivniju procjenu unapređenja ovog segmenta kvaliteta života. Najveći broj pacijenata,76.7%, je jako želio da operacijom promjeni izgled svog grudnog koša, a 23.3% je želio da operacijom promjeni izgled svog grudnog koša. Svi pacijentu su se nakon operacije PE osjećali mnogo bolje i sretnije i smatrali su da njihov grudni koš sada izgleda mnogo bolje što čini da se osjećaju veoma sretni što su se operisali. Dokazano unapređenje svih segmenata kvalitete života potpuno opravdava hirurški zahvat u pacijenata sa PE i kada ne postoje funkcionalne respiratorne i kardiovaskularne smetnje.

Prikazani su rezultati upitnika EORTC-QLQ-C30. Rezultati svih skala upitnika EORTC-QLQ-C30 prikazani su u tabeli 2 gdje su opisani standardnim metodama deskriptivne statistike i naznačene p vrijednosti. Prikazan je rezultat za Globalni QOL koji reprezentuje opšte zdravstveno stanje i kvalitetu života pacijentica koji je statistički značajno bolji nakon konkomitantne hemoradioterapije nego prije nje (33 versus 66; p<0,0001). Fiziološke funkcije pacijentica su statistički značajno bile bolje nakon terapije (80 versus 87; p= 0,02). Statistički značajno je bila bolja radna/dnevna funkcija nakon terapije (66 versus 100; p=0,003). Unutarnjom analizom skala radne funkcije t-testom opisuje se statistički značajno bolje obavljanje poslova i hobija nakon sprovedenog hemoradioterapijskog liječenja. Emocionalne funkcije koje uključuju neuroznost, zabrinutost, osjetljivost i depresivnost statistički su bile značajno bolje nakon terapije (42 versus 84; p<0,0001). T-testom pronađena je statistička značajnost u poboljšanju svih navedenih skala emocionalne funkcije. Socijalne funkcije su statistički značajno bile bolje nakon terapije (84 versus 100; p=0,0001). Unutarnjom analizom skala pojedinačno t-testom statistički značajna razlika je nađena u socijalnom životu u porodici (p=0,0056). Zatim su prikazani statistički značajni rezultati za bol, zamor i dispneju. Glavobolja se nakon sprovedenog liječenja statistički značajno manje javljala (p=0,0436), kao i bol pri naporu (p=0,0063). Pacijentice su nakon terapije osjećale statistički značajno manje potrebu za odmorom (p=0,0021), manji umor (p=0,0014) i manje su se osjećali slabo (p=0,000451). Dispneja je nakon terapije bila statistički značajno manje izražena ( 33 versus 0, p= 0,03). Rezultati svih skala upitnika EORTC-QLQ-Cx24 prikazani su u tabeli 3 gdje su opisani standardnim metodama deskriptivne statistike i naznačene P vrijednosti. U ovom dijelu rezultata opisano je statistički značajno manje vaginalnih problema nakon sprovedenog liječenja. Značajno manje je bilo bola u vagini (p=0,0001), vaginalnog iscjetka (p=1,64E-08) i neurednog krvarenja iz vagine (p=4,93E-15). Opisuje se velika učestalost bola u lumbosakralnom dijelu kičmenog stuba prije terapije (52%) kao i statistički značajno poboljšanje nakon terapije (p=0,02). Autor navodi da nije našao statističku značajnost u kvaliteti seksualne funkcije prije i nakon konkomitantne hemoradioterapije kao i da 40% pacijentica nisu bile seksualno aktivne, ali ipak opisuje statistički značajno slabiju bol prilikom seksualnih aktivnosti kod seksualno aktivnih pacijentica (p=0,009).

Rezultati su podijeljeni u četiri skupine, od kojih je prva obuhvatila opće kliničke i demografske podatke. Studija je obuhvatila 70 pacijenata od čega je radnu skupinu činilo njih 30 koji su preoperativno načinili MR pregled lumbosakralne kralježnice, a drugih 40 pacijenata činili su kontrolnu skupinu i oni su preoperativno načinili samo CT lumbosakralne kralježnice. Najprije su navedeni demografski i klinički podaci. Dob pacijenata se kretala u rasponu od 22 do 65 godina, a prosječna dob je iznosila 45,8 godina (SD + 9,39). 36 (51,4%) bili muškarci, a 34 (48,6%) žene. Svi pacijenti imali su bol u križima sa propagacijom u donje ekstremitete. Tegobe su trajale od 15 dana do 20 godina, u prosjeku 17,4 mjeseca (SD + 37,05). U najvećeg broja pacijenata tegobe su trajale od 1-3 mjeseca. Lasegueov znak bio je pozitivan u svih pacijenata, a vrijednosti su se kretale u rasponu od 10 do 90 stupnjeva, sa srednjom vrijednošću od 50,7 stupnjeva (SD + 22,73). Dvanaest pacijenata imali su pored bola i motorički deficit, koji je u najvećem broju slučajeva bio blag ( 66,7% pacijenata sa deficitom je imalo deficit gradiran ocjenom 4). U 30 pacijenata načinjen je MR, a u 40 pacijenata CT lumbosakralne kralježnice. Patološki supstrat registriran je u vidu protruzije ili ekstruzije intervertebralnog diska ili stenoze spinalnog kanala, a najveći broj pacijenata ( njih 60,5 % je imalo ekstruziju). Od 70 uradjenih operacija, 57 su bile mikrodiskektomije, 12 dekompresivnih interhemilaminektomija i 1 laminektomija. Intraoperativno su dominirale ekstruzije (53%), dok je protruzija bilo 19%. U drugoj skupini rezultata koja se odnosila na dijagnostičku vrijednost radioloških pretraga pokazano je da je senzitivnost CT-a 65% i specifičnost 42,8% u detekciji intraoperativne ekstruzije (Korelacijski koificijent r = 0,0692; p = 0,3363), a senzitivnost i specifičnost MR su bile 100% i 72,2%. Dijagnostičke karakteristike radioloških pretraga su prikazane i ROC (Receiver Operating Characteristic) krivuljama.U trećoj skupini rezultata prikazan je ishod operativnog liječenja diskus hernije i korelacije pojedinih demografskih, kliničkih i radioloških parametara sa ishodom. I prema RM i prema VAS skali oporavak nakon kirurškog liječenja je bio statistički signifikantan (oporavak je prikazan kao razlika u pre i postoperativnim VAS i RM vrijednostima). Nije bilo statistički signifikantne razlike u oporavku između spolova (p=0,92 prema VAS skali). Dob ispod 50 godina je dobro korelirala sa povoljnim ishodom i prema VAS i prema RM skalama (p=0,0093 prema VAS skali). Korelacija intenziteta tegoba preoperativno i ishoda je bila ubjedljiva ( i prema VAS i prema RM skali p < 0,0001). Trajanje tegoba preko 6 mjeseci je bilo prediktor lošeg ishoda ( p prema VAS skali 0,0,172, a p<0,0001 prema RM skali). Nije bilo statistički signifikantne razlike u oporavku pacijenata zavisno od Lasegueovog znaka i dermatomske distribucije, kao ni od tipa radiološke pretrage. Operativni nalaz se pokazao dobrim prediktorom ishoda, pri čemu intraoperativno utvrđena ekstruzija favorizira dobar ishod. U četvrtom segmentu poglavlja Rezultati postupkom multivarijantne regresione analize je komparirana prediktivna vrijednost pojedinih parametara, za koje je univarijantna analiza pokazala da su dobri prediktori ishoda. Tako je pokazano da intenzitet tegoba skoro dva puta bolje korelira sa ishodom nego dob bolesnika (korelacijski koificijent za dob 0,275, a za intenzitet tegoba 0,484). U finalnom petom segmentu poglavlja Rezultati prezentirani su rezultati logističke regresione analize. Pošto je sumarnom statističkom analizom podataka za oporavak prema VAS skali dobijeno da je medijana 50, a za RM skalu da je medijana 8, te su granične vrijednosti bile pretpostavka za logističku regresiju, koja je rezultirala prediktivnim modelom, baziranim na OR vrijednostima.

Utvrđeno je da 81,25% ispitanika hipertenzivne grupe i 22,5% ispitanika kontrolne grupe ima metabolički sindrom. Među ispitanicima hipertenzivne grupe 65% ima povećan obim struka, 62,5% ih ima povišenu razinu triglicerida, 60% ima povišenu razinu šećera u krvi i 48,75% ima sniženu razinu HDL holesterola u krvi. Postoji statistički značajna povezanost visine krvnog pritiska, povećanog obima struka i povećane razine šećera u krvi (p<0,0001), a ne postoji statistički značajna povezanost razine HDL holesterola (p=0,28) i razine triglicerida (p=0,32) u komparaciji parametara za metabolički sindrom. U hipertenzivnih ispitanika postoji statistički značajna povezanost teškog fizičkog rada sa hipertenzijom (p<0,007) ali ne i u ispitanika sa metaboličkim sindromom. U hpertenzivnoj grupi utvrđena je pozitivna obiteljska anamneza za hiperteziju ima 80% ispitanika, za šećernu bolest 48,7%, a za oštećenje ciljnih organa 61,2% ispitanika.

Analizirano je 30 pacijenata sa karcinomom larinksa bez metastaza i 30 pacijenata sa karcinomom larinksa sa metastazama. Prosječna dob (±SD) ispitanika sa karcinomom larinksa u grupi sa metastazama je iznosila 61,3±9,7 godina, dok je u grupi onih bez metastaza iznosila 64,6±8,8 godina (p=0,18). U uzorku je vladala značajna dominacija muškaraca (55/60; 91,7%) sa odnosom muškarci:žene od 11:1. Uzimajući u obzir anamnestički podatak o pušenju kao dokazanom faktoru rizika za nastanak karcinoma larinksa, u grupi ispitanika bez metastaza je bilo proporcionalno više pušača (6/30; 20%), nego u grupi ispitanika sa metastazama (1/30; 3,3%) (Fisher; p=0,10). S obzirom na lokalizaciju primarnog tumora na larinksu najveći broj pacijenata se prezentirao sa glotičnom lokalizacijom karcinoma na larinksu, ali nije bilo statistički signifikantne razlike u lokalizaciji (X2=2,65; df=2; p=0,27), među grupama. S obzirom na T stadij TNM klasifikacije nađena je statistički signifikantna razlika među grupama (X2=9,64; df=3; p=0,02), sa proporcionalno najvećom zastupljenošću ispitanika u T3 i T4 stadiju u grupi sa metastazama. U grupi ispitanika bez metastaza, s obzirom na postavljeni dizajn istraživanja, nije bilo ispitanika sa metastazama, dok u grupi ispitanika sa karcinomom larinksa sa metastazama, bilo je 2/30 (6,7%) ispitanika sa udaljenim metastazama, a svi pacijenti se prezentirali sa metastazama u limfne čvorove druge, treće i četvrte regije vrata. Komparirana je vrijednost mikrovaskularnog denziteta između grupa ispitanika sa i bez metastaza. U grupi ispitanika bez metastaza, prosječan denzitet je iznosio 18,52±3,92, dok je u grupi ispitanika sa metastazama iznosio 29,40±10,49. Dakle, ova prosječna razlika od 10,88 (%95 CI=6,74-15,02) je bila visoko statistički signifikantna (t=5,32; df=36,9; p<0,0001). Komprarirane su i prosječne vrijednosti mikrovaskularnog denziteta s obzirom na pripadnost pojedinom T-stadiju TNM klasifikacije unutar kompletnog uzorka, kao i u grupi ispitanika bez metastaza. Nije nađena statistički signifikantna razlika (ANOVA; p>0,30) među grupama, međutim, nađena je statistički signifikantna razlika u MV denzitetu unutar grupe ispitanika sa metastazama, sa najvećim prosjekom MV denziteta unutar podgrupe ispitanika koji su pripadali T2 stadiju (ANOVA; F=4,04; p=0,03). Nije bilo signifikantne razlike u MV denzitetu, a s obzirom na pripadnost pojedinom N-stadiju TNM klasifikacije. Također, nije nađena razlika u prosječnim vrijednostima MV denziteta, a s obzirom na lokalizaciju metastaza u pojednim vratnim regijama (ANOVA; F=0,56; p=0,58) i s obzirom na lokalizaciju primarnog tumora (ANOVA; F=0,28; p=0,76). Kako bi se utvrdila vrijednost mikrovaskularnog denziteta u predviđanju postojanja metastaza, napravljena je Receiver Operating Caractheristics (ROC) analiza. Kao prediktivna varijabla je uzet mikrovaskularni denzitet i ista je komparirana naspram prisustva i odsustva metastaza. Na osnovu rezultata ove analize, vidi se da mikrovaskularni denzitet ima prilično dobru prediktivnu vrijednost za postojanje metastaza sa površinom ispod ROC krive (AUROC) od 0,85 (%95 CI=0,73-0,93; p=0,0001). Na osnovu podataka dobijenih iz ROC analize, vrijednosti mikrovaskularnog denziteta ispod 13,66 imaju negativnu prediktivnu vrijednost od 100%, dok vrijednosti mikrovaskularnog denziteta iznad 30 imaju pozitivnu prediktivnu vrijednost od 100%. Najbolje vrijednosti između pozitivne (91,7%) i negativne prediktivne vrijednosti (77,8%) je imala pražna vrijednost mikrovaskularnog denziteta od 22,33.

Podijeljeni su u dvije skupine, od kojih se prva odnosila na razlike u preoperativnim i postoperativnim mjerenjima visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla između dva kralježka na lateralnim rtg snimcima lumbalne kralježnice u neutralnoj poziciji, a druga na komparaciju rezultata mje-renja u pacijenata operiranih na jednom nivou sa onim u pacijenata operiranih na dva nivoa. Pacijenti u prvom dijelu studije su bili podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu je sačinjavalo 30 pacijenata kod kojih je operirana hernija lumbalnog diska na jednom nivou. Od ukupno 30 pacijenata, u 14 (47%) pacijenata je operirana hernija na nivou L4/L5, dok je kod preostalih 16 (53%) pacijenata operirana hernija diska na nivou L5/S1. Za upoređivanje mjerenih parametara je korišten T-test za zavisne uzorke. Načinjena deskriptivna statistika je pokazala da ispitivani parametri ispunjavaju uslove normalne distribucije. Upoređivani su parametri i to: visina intervertebralnog prostora, prednja i stražnja translacija i ugao među kralježnicima. Statistički značajna razlika je nađena među uzorcima glede visine intervertebralnog prostora (p<0,05), dok statistički značajna razlika nije nađena pri poređenju parametara translacije i ugla među kralježnicima (p>0,05). Pearsonov koeficijent korelacije je bio za sva tri parametra statistički značajan (p=0,005 za visinu intervertebralnog prostora, p=0,016 za ugao i p=0,02 za translaciju). Drugu skupinu je sačinjavalo 30 pacijenata kod kojih je operirana hernija lumbalnog diska na dva nivoa. Od ukupno 30 pacijenata, u njih 23 (76%) je operirana hernija na nivoima L4/L5 i L5/S1, u 5 (17%) pacijenata na nivoima L3/L4 i L4/L5, dok je kod preostala 2 (7%) pacijenta operirana hernija na nivoima L5/S1 i S1/S2. Poređenjem iz-mjerenih parametara za dva nivoa preoperativno i postoperativno, nađena je statistički zna-čajna razlika za visinu intervertebralnog prostora te za ugao između kralježaka (p<0,05), dok nije nađena statistički značajna razlika u translaciji. Pearsonov koeficijent korelacije je bio za sva tri parametra statistički značajan (p<0,0001). U drugom dijelu studije je rađena komparacija rezultata mjerenja u pacijenata operisanih na jednom sa onim kod kojih je hernija diska operisana na dva nivoa. Za ustanovljavanje razlike u preoperativnim vrijednostima mjerenih parametara i to visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla među kralježnicima korišten je T-test za nezavisne uzorke. U prvoj grupi je bilo ukupno 30 nivoa, a u drugoj 60 nivoa. Testiranje je pokazalo da nema statistički značajne razlike mjerenih parametara (p<0,05). Poređenje postoperativnih vrijednosti mjerenih para-metara, testiranje je pokazalo da nema statistički značajne razlike u rezultatima mjerenja iz-među pacijenata koji su operirali herniju na jednom nivou i pacijenata koji su operirali herniju na dva nivoa. T-testom za nezavisne uzorke su poređene dvije grupe podataka, prva je obu-hvatila razlike mjerenih parametara i to visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla među kralježnicima preoperativno i postoperativno za jedan nivo, a u drugoj razlike mjerenih parametara preoperativno i postoperativno za dva nivoa. T-test za nezavisne uzorke nije po-kazao statistički značajnu razliku (p>0,05). Pearsonov koeficijent korelacije između postope-rativnih parametara nakon operacije hernije lumbalnog diska za jedan nivo je pokazao da postoji statistički značajna pozitivna korelacija (p<0,01) između promjena u visini inter-vertebralnog prostora i ugla između kralježaka, dok je korelacija između visine interver-tebralnog prostora i translacije, te ugla među kralježnicima i translacije minimalno pozitivna. Rezultati testa za dva nivoa su pokazali statistički značajnu pozitivnu korelaciju (p<0,01) između postoperativnih vrijednosti za visinu intervertebralnog prostora i ugla između kra-lježaka, minimalnu negativnu korelaciju između visine intervertebralnog prostora i translacije, te minimalnu pozitivnu korelaciju ugla i translacije.

Ciljevi ovog istraživanja su bili: uporediti neurofiziološke parametre n.medianusa i n.ulnarisa pacijenata sa hronificiranim posttraumatskim stresnim poremećajem sa kontrolnom grupom zdravih osoba; utvrditi nivo šećera u krvi, test tolerancije glukoze, stepen depresivnosti, anksioznosti, beznadnosti i funkcionalnosti ispitanika sa posttraumatskim stresnim poremećajem liječenih medikamentozno i/ili psihoterapijom nakon zadnje psihoterapijske seanse, te utvrditi korelaciju stepena funkcinalnosti sa nivoima depresivnosti, anksioznosti i beznadnosti. Prosječna vrijednost glukoze u krvi ispitanika sa posttraumatskim stresnim poremećajem natašte bila je iznad za dati laboratorij standardiziranog opsega za zdravu populaciju, a iznosila je 7±2,74 (3,9-18) mmol/L. Veći broj njih (58%) je imao vrijednosti iznad standardnih.. Prosječna vrijednost glukoze u krvi nakon 120 minuta pri testu opterećenja glukozom iznosila je 6,1±2,78(2,7-12,7) mmol/L i veći broj ispitanika (52%) imao je ovu vrijednost unutar standardiziranog opsega. Parametri senzorne analize n.medainus dex. et sin. i n.ulnaris dex. et sin. zdravih ispitanika i ispitanika sa PTSP su prikazani u tabelama 3 i 4. Kod jednog pacijenta sa PTSP nije se dobio senzorni odgovor n.medianus dex., kod jednog pacijenta u n.medianus sin., kod još dva pacijenta sa PTSP nije se dobio senzorni odgovor u n.ulnaris dex. Brzine motornog provođenja oba n.medianusa i n.ulnarisa ispitivane grupe bile su signifikantno niže, a terminalne motorne latence, izuzevši n.medianus dex., signifikantno duže. Nije bilo značajnih razlika u površinama KMAP na proksimalnu (KMAP I) i distalnu (KMAP II) stimulaciju među grupama. Brzine i amplitude senzornog provođenja n.medianusa i n.ulnarisa ispitivane grupe bili su značajno niže u u odnosu na kontrolnu skupinu. Vrijednosti stope depresivnosti, anksioznosti, beznadnosti i funkcionalnosti mjereni sa BDI, BAI, BHS i GAF ispitivane grupa su prikazane na tabeli 8. Najveći broj pacijenata ispitivane skupina (38%) imao je jaku depresivnost, a slijede ekstremna depresija (26%), te umjerena depresija (24%). Najveći broj pacijenata (82%) sa PTSP je bio teže anksiozan. Najveći broj ispitanika (56%) je distribuiran u grupu sa težnom beznadnosti, a slijedi umjerena beznadnost (28%) te blaga beznadnost (12%). Zabilježena je relativno visoka pozitivna korelacija beznadnosti i depresivnosti. Najveću stopu korelacije funkcionalnost mjerena GAF je ispoljila spram depresivnosti, a dosta visoku, zaravo tek neznatno nižu, spram anksioznosti. Nivo glukoze u krvi nije korelirao niti sa jednim testološkim parametrom (r=-0,10535 za depresivnost, r=-0,0843 za anxioznost, r=-0,1771 za beznadnost, r=0,0037 za finkcionalnost za p< 0,0001.

Životna dob porodilja u ispitivanoj skupini je bila značajno više nego u kontrolnoj skupini. Također je značajno duže i trajanje porođaja u skupini porodilja sa prijevremenim prsnućem plodovih ovoja (p<0,05). Nije postojala razlika u paritetu kao ni u načinu završavanja porođaja (p>0,05). Također nije postojala razlika u načinu stimulacije porođaja mada je u ispitivanoj skupini bio veći broj onih kod kojih je porođaj stimulacin i prostaglandinima i sintocinonom. Bishop sore se također nije razlikovao između ove dvije skupine porodilja (p>0,05). Komplikacije vezano za majku nisu bile češće zastupljene u grupi porodilja sa prijevremnim prsnućem plodovih ovoja (p>0,05) dok su novorođenčad iz skupine porodilja sa prijevremenim prsnućem imala značajno više komplikacija u odnosu na novorođenčad iy kontrolne skupine (p<0,05). Analizirajući međusobni uticaj pojedinih parametara kao što su dužina porođaja, vrijeme davanja antibiotika i vrijeme od prsnuća plodovih ovoja statistička značajnost je prisutna za sva tri parametra kod njihovog uticaja na novorođenče ali je najveći uticaj imala dzina latentnog perioda (r=0,393, p<0,01). Rezultati ukazuju da ako se porođaj u grupi porodilja sa prijevremenim prsnućem plodovih ovoja produži za jedan sat sanse za komplikacije kod novorođenčeta se povećavaju 11,24 %. Također i administracija antibiotika u prvih 6 sati od prsnuća plodovih ovoja smanjuje šansu za komplikacije 54,75% u odnosu na administraciju antibiotika nakon 6 sati. Uticaj pariteta i vremena davanja antibiotika značajno (p<0,05) je uticao na vrijednosti Apgar scora kod novorođenčadi pri čemu je kod prvorotki Apgar score bio značajno niži ali da je rano administriranje antibiotika pozitivno uticalo na vrijednosti Apgar scora. Način stimulacije porođaja na stanje novorođenčeta je značajno uticao ukoliko se primjenjivala kombinacija prostaglandina sa Syntocinonom (p<0,05). Na pojavu komplikacija kod majke statistički se najboljnim prediktorom pokazalo rano davanje antibiotika (unutar 6 sati od prsnuća plodovih ovoja). Administracija antibiotika unutar 6 sati za 49,30% smanjuje šansu za komplikacije u odnosu na to da se antibiotici administriraju nakon 6 sati. Dužina porođaja je također značajan prediktor prema kojem povećanje dužine porođaja za sat vremena povećava šansu za komplikacije za 7,20%. Paritet je pokazao značajnost na nivou od 10% pri čemu je prisutna tendencija pojave komplikacija kod prvorotki u odnosu na višerotke.

U rezultatima je prikazana distribucija ispitivanih varijabli kao i utvrđivanje značajnosti njihovih razlika, a predstavljeni su kroz 19 slika i 7 tabela. U ispitivanom periodu 53% ispitanika je tretirano kateter drenažom, dok je 47% ispitanika tretirano iglenom aspiracijom. U ukupnom uzorku je bio gotovo jednak broj muških i ženskih ispitanika (1:1,1). Najčešči uzrok piogenog jetrenog apscesa je bilijarnog porijekla (42% ispitanika). Najčešće poremećeni biohemijski parametri prije intervencije su bili ubrzana SE (93,4% ispitanika), lekocitoza (77%ispitanika), eleviran CRP (78,6% ispitanika). Najčešći izolirani patogen je Klebsiela pneumoniae, pronađena kod 43 ispitanika. Istraživanjem kliničke slike pacijenata sa piogenim jetrenim apscesom nađena je nespecifična simptomatologija. Utvrđeno je postojanje značajnosti razlike u tretmanu piogenog jetrenog apscesa u odnosu na izvedenu procuduru (drenaža kateterom ili aspraciona evakuacija iglom). Značajno veći broj uspješnih tretmana je zabilježen kod ispitanika tretiranih kateterom (89,2%), dok je 40,4% ispitanika imalo tretman uspješan aspiracionom evakuacijom iglom. Nije bilo statistički značajne razlike u broju ispitanika koji su liječenje nastavili hirurškom drenažom i u jednoj i u drugoj skupini, niti je bilo značajne razlike u broju smrtnih ishoda između njih.

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) Poremećaji spavanja su utvrđeni u 78% pacijenata sa cerebrovaskularnim inzultom, od čega je u 42% utvrđen ozbiljan stepen poremećaja spavanja. U odnosu na tip cerebrovaskularnog inzulta nađeno je da 76.8% pacijenata sa ishemijskim cerebrovaskularnim inzultom i 82.5% pacijenata sa hemoragijskim inzultom su imali poremećaj spavanja. Utvrđeno je da prisutnost poremećaja spavanja ne ovisi o tipu cerebrovaskularnog inzulta. b) Utvrđeno je da šansa pojave poremećaja spavanja kod cerebrovaskularnog inzulta u moždanom stablu statistički se značajno nije razlikovala od šanse pojave poremećaja spavanja kod lezija na drugim mjestima, osim kod cerebrovaskularnih inzulta na dva i više mjesta. Nađeno je da učestalost poremećaja spavanja ne ovisi o strani lezije cerebrovaskularnog inzulta. c) U odnosu na tip poremećaja spavanja hrkanje je evidentirano kod 82,5% ispitanika, a 77% je potvrdilo da hrče skoro svaki dan. Apneu u spavanju je imalo 40.5%, a 23.5% pacijenata ovaj poremećaj je imalo skoro svaki dan. Dnevne pospanosti su zabilježene u 50.5% pacijenata, dok je narkolepsiju imalo samo 0.5%. Utvrđeno je da je nesanicu imalo 77% ispitanika. d) Od faktora rizika najučestalija je bila hipertenzija i to kod 81% ispitanika, potom hiperlipoproteinemija (52%), pušenje (36.5%) i srčane bolesti (27.5%). Nije nađena statistički značajna povezanost između učestalosti analiziranih faktora rizika i poremećaja spavanja prema četiri stepena ozbiljnosti. Takođe, u analizi indeksa tjelesne mase (BMI), kao faktora rizika prema četiri stepena ozbiljnosti poremećaja spavanja, nije utvrđeno postojanje statistički značajne razlike srednjih vrijednosti BMI i različitih grupa pojedinačno.