Magistarski radovi

. Prvi dio rezultata se odnosio na demografske podatke. Od 50 operisanih pacijenata 21 (42%) je bilo ženskog a 29 (58%) muškog pola. Prosječna životna dob pacijenata je bila 81 mjesec (SD ± 45). Prosječno vrijeme praćenja pacijenata je bilo 41,8 mjeseci (SD ± 15,2). Pilocitični astrocitomi su se češće pojavljivali kod dječaka i to u odnosu 2,6:1, dok su se astricitomi gradus II javljali češće kod djevojčica i to u odnosu 6:1. Od 25 tumora astrocitnog porijekla 14 se javilo kod dječaka a 11 kod djevojčica. Od 13 pacijenata sa meduloblastomia 9 je bilo muškog a 4 ženskog pola. Kod ependimoma 3 su bila muškog a 3 ženskog pola. Od 5 analiziranih kavernoma 3 su bila muškog a 2 ženskog pola. Dermoidna cista se javila kod djevojčice. Neastrocitni tumori su se javili kod 15 dječaka i 10 djevojčica. Prosječna dužina hospitalizacije kretala se od 13 dana do 25 dana. Kliničkom slikom su najčešće dominirali znaci intrakranijalne hipertenzije (glavobolja, povraćanje, edem papile). Od 18 pacijenata sa pilocitičnim astrocitomom glavobolja se pojavila kod 13 (26%) a bila je praćena povraćanjem kod 10 (20%). Ataksija se javila kod 9 (18%) a lezija kranijalnog nerva kod 2 (4%), statički cerebelarni znaci, također, kod 2 (4) pacijenta. Kod 3 (6%) pacijenta je dijagnostikovan tortikolis. Kod 14 pacijenata simptomi i znaci su bili udruženi. Kod pacijenata sa astrocitomima gradus II glavobolja se javila kod 5 (10%), povraćanje kod 4 (8%), ataksija kod 3 (6%), statički cerebelarni znaci kod 1 (2%), lezija kranijalnog nerva kod 1 (2%), tortikolis , također, kod 1 (2%), dok su se udruženi znaci javili kod svih pacijenata. Kod 13 pacijenata sa meduloblastomima glavobolja se pojavila kod njih 12 (24%), povraćanje kod 5 (20%), ataksija kod 8 (16%), statički cerebelarni znaci kod 2 (4%), lezija kranijalnog nerva kod 1 (2%), tortikolis kod 1 (2%) a udruženost znakova je bila prisutna kod 5 (10%) pacijenata. Od 6 pacijenata sa ependimomima glavobolja se javljala kod njih 5 (10%), povraćanje kod 3 (6%), ataksija kod 3 (6%), statički cerebelarni znaci kod 2 (4%), lezija kranijalnig nerva i tortikolis kod po 1 (2%) pacijenta a udruženost znakova je bila kod 5 (10%). Od 5 pacijenata sa kavernomima kod 4 ((5%) se javila glavobolja, kod po 3 pacijenta (6%) povraćanje i ataksija, dok su se lezija kranijalng nerva i tortikolos javili kod po 1 (2%) pacijenta. Udruženo su se znakovi javili kod 4 (8%) pacijenata. Dermoidna cista se manifestovala glavoboljom, povraćanjem i ataksijom. Najčešća lokalizacija tumora je bila u predjelu vermisa 15 (30%) te u predjelu moždanog stabla i četvrte komore u po 12 (24%) slučajeva. U cerebelarnoj hemisferi je bilo locirano 10 (20%) a u pontocerebealrnom uglu 1 (2%). Od 50 analiziranih tumora 14 (28%) su bili manji od 30 mm, 26 (52%) su bili između 31mm i 50 mm, dok je 10 (20%) bilo iznad 51 mm. Cistična komponeneta je bila prisutna kod 20 (40%) pacijentata i najčešće je bila locirana kod tumora u hemisferama cerebeluma. Metastaze su u momentu dijagnostike bile prisutne kod 2 meduloblastoma i jednog ependimoma. Na CT ili NMR neurokranijuma četvrta komora je bila vidljiva kod 33 pacijenta. Korišćenjem FOIP indeksa hidrocefalus je bio dijagnostikovan kod 33 (66%) i to kod 18 tumora u medijalnoj liniji, kod 8 u hemisferama i 7 u moždanom stablu. Odnos između pojedinih lokalizacija tumora i pojave hidrocefalusa nije bio signifikantan.. U cilju liječenja hidrocefalusa kod 12 pacijenata je preoperativno implantirana ventrikuloperitonealna drenaža a kod jednog je implantirana postoperativno. Ostali pacijenti su tretirani kortikosteroidima, vanjskom ventrikularnom drenažom i ranom ekstirpacijom tumora. Hidrocefalus i intrakranijalna hipertenzija su se javljali najčešće kod tumora veličine iznad 31 mm. Hidrocefalus se najčešće javljao kod ependimoma. Intrakranijalna hipertenzija se javila kod 17 pacijenata sa astrocitnim tumorima i 20 pacijenata sa neastrocitnim tumorima i nije zavisila od patohistološkog tipa, dok su tumori srednje linije signifikantno uzrokovali intrakranijalnu hipertenziju u odnosu na tumore moždanog stabla. Postoperativne komplikacije su bile najčešće vezane za likvorski sistem (pseudomeningocele, likvoreje na ranu, higromi, opstikcije ventrikuloperitonealna drenaže, hidrocela testisa), dok su infektivne komplikacije bile rjeđe. Najčešći perzistirajući postoperativni neurološki deficit bila je ataksija. Totalna resekcija tumora je načinjena kod 28 pacijenata, subtotalna kod 6, parcijalna kod 13 pacijenata i biopsija kod 3 pacijenta.

Rezultati su podijeljeni su shodno planiranom istraživanju ne četiri logički odvojene cijeline. Analizirano je ukupno 100 ispitanika oboljelih od dijabetes melitusa tipa 2, a ispitanici su podijeljeni u dvije skupine na osnovu terapije:58 pacijenata na terapiji oralnim antidijabeticima i 42 pacijenata na kombinovanoj terapiji (istovremeno primaju inzulin i oralne antidijabetike). S obzirom na uposlenost, ispitanici su podijeljeni u dvije skupine: uposleni i neuposleni. Nađena je statistički signifikantna razlika u vrijednosti SF-36 skora između muških i ženskih ispitanika (Mann Whitney; Z=3,29; p=0,001), sa prosječno većim vrijednostima SF-36 skora među ženskim ispitanicima. Ispitanici koji su bili zaposleni imali su medijanu vrijednost SF-36 skora od 87,22 u odnosu na nezaposlene ispitanike, čiji je medijanu vrijednost SF-36 skora iznosio 70,62. Ova razlika u vrijednostima SF-36 između zaposlenih i nezaposlenih ispitanika je bila statistički signifikantna (Mann Whitney; Z=4,30; p<0,001). Zaposleni ispitanici imali su značajno veće vrijednosti SF-36 dimenzije fizičkog i dimenzije mentalnog zdravlja u odnosu na nezaposlene.Univarijantna linearna regresiona analiza je primjenjena kako bi se ispitao uticaj statusa zaposlenosti ispitanika na vrijednost SF-36 skora. Status zaposlenosti je bio značajan prediktor vrijednosti SF-36 skora, nevezano za pripadnost ispitaničkoj grupi (B=10,43; %95CI=6,26-14,61; p<0,001) Multiplom komparacijom između grupa u odnosu na primjenjenu terapiju nađena je signifikantna razlika u vrijednosti SF-36 skora (Kruskal-Wallis; Ht=104,41; p<0,0001). Dodatna parna analiza (svaka grupa sa svakom) je pokazala da je postojala signifikantna razlika između svih grupa kada su poređene analizom 1 na 1 (Mann Whitney; p<0,001) i to ispitanici na kombinovanoj terapiji su imali najniže vrijednosti SF-36 skora, zatim slijede ispitanici na oralnoj terapiji, te potom ispitanici koji su pripadali kontrolnoj grupi. Analogno analizi za ukupnu vrijednost SF-36 skora, učinjena je komparacija vrijednosti dimenzije fizičkog i mentalnog zdravlja SF-36 između ispitaničkih grupa te je nađeno da postoji signifikantna razlika u vrijednosti fizičke kao i mentalne dimenzije SF-36 skora među ispitanicima pojedinih grupa. Ispitanici na kombinovanoj terapiji su imali najniže vrijednosti SF dimenzije za fizičko i mentalno zdravlje, zatim slijede ispitanici na oralnoj terapiji, te potom ispitanici koji pripadaju kontrolnoj grupi. Koristeći Kruskall-Wallisov test, učinjena je komparacija između 3 ispitaničke grupe u pogledu individualnih dimenzija SF-36 skora Postoji signifikantno niži stepen kvalitete života u svih osam domena SF-36 skale u obje grupe ispitanika, bilo da su tretirani oralnom ili kombinovanom terapijom, izuzev u području domene: Ograničenje zbog fizičkih poteškoća gdje ne postoji signifikantna razlika između ispitanika tretiranih oralnom terapijom u odnosu na kontrolnu grupu. Kvalitet života u oboljelih od dijabetes melitusa tip 2 je znatno niži u odnosu na opću populaciju.

Ciljevi ovog istraživanja su bili: utvrditi kvalitet života u pacijenata sa srčanom insuficijencijom i utvrditi uticaj stadija srčane insuficijencije na kvaliteta života. Analiza je obuhvatila 130 ispitanika, podijeljenih u 4 NYHA skupine po 30 ispitanika (23,1%), te jednu kontrolnu grupu od 10 ispitanika (7,7%) (slika 1). U ispitivanom uzorku analizirana je distribucija ispitanika prema dobi i vidi se da su najzastupljeniji u dobi od 71 do 75 godina (22,3%), dok su najmanje zastupljeni u dobi od 41 do 45 godina (3,1%) i ispitanici preko 80 godina (3,8%). Prosječna dob (SD) u cjelokupnom uzroku je iznosila 66 (±10) godina sa minimumom od 41 i maksimumom od 83 godine (slika 2). Prosječne vrijednost dobi ispitanika iznosile su: u kontrolnoj grupi 69 godina, ispitanika u NYHA I klasi 64 godine, u NYHA II klasi 66 godina, u NYHA III klasi 68 godina i u NYHA IV klasi 70 godina. Komparacijom dobi između ispitaničkih grupa nije nađena statistički signifikantna razlika (ANOVA; F=0,74; p=0,57) (slika 3). Analizirana je distribucija ispitanika u uzorku prema spolu gdje muškaraca ima 66 (51%) i žena 64 (49%) (slika 4). Analizirana je i spolna zastupljenost ispitanika unutar grupa. Unutar kontrolne grupe podjednaka je spolna zastupljenost muškaraca i žena. U NYHA I klasi muškarci su manje zastupljeni (43,3%) u odnosu na žene (56,7%), dok je u NYHA II klasi zastupljenost obrnuta. Zastupljenost žena (53,3%) je veća u odnosu na muškarce (46,7%) u NYHA III klasi. Zastupljenost po spolu u NYHA IV klasi je identična zastupljenosti u klasi NYHA II. Komparacijom spolne zastupljenosti između ispitaničkih grupa nije nađena statistički signifikantna razlika (X2=1,70; df=4; p=0,79) (slika 5). Analizom vrijednosti SF-36 skora prema spolu i dobijene vrijednosti su se kretale u rasponu od 16 do 98,6. Prosječna vrijednost SF-36 skora kod muškaraca iznosi 60, a kod žena 64. Nije bilo statistički signifikantne razlike u vrijednosti SF-36 skora između muških i ženskih ispitanika (Mann Whitney; Z=1,01; p=0,31) (slika 6). Multiplom komparacijom između ispitivanih grupa oboljelih od srčane insuficijencije nađena je statistički signifikantna razlika u vrijednosti SF-36 skora (Kruskal-Wallis; Ht=116,84; p<0,0001) (slika 7). Ispitanici sa većom kvalifikacionom NYHA klasom su imali niže vrijednosti SF-36 skora (tabela 7) (slika 7). Analogno analizi za ukupnu vrijednost SF-36 skora, učinjena je komparacija vrijednosti dimenzije fizičkog zdravlja SF-36 između ispitivanih grupa oboljelih od srčane insuficijencije (tabela 8). Multiplom komparacijom između ispitivanih grupa oboljelih od srčane insuficijencije nađena je signifikantna razlika u vrijednosti fizičke dimenzije SF-36 skora (Kruskal-Wallis; Ht=117,28; p<0,0001). Više vrijednosti NYHA klase imaju niže vrijednosti SF-36 dimenzije fizičkog zdravlja (slika 8). Takođe je učinjena komparacija vrijednosti mentalne dimenzije SF-36 između ispitivanih grupa oboljelih od srčane insuficijencije (tabeli 9). Multiplom komparacijom između ispitivanih grupa nađena je statistički signifikantna razlika u vrijednosti mentalne dimenzije SF-36 skora (Kruskal-Wallis; Ht=104,54; p<0,0001). Više vrijednosti NYHA klase imaju niže vrijednosti SF-36 dimenzije mentalnog zdravlja (slika 9). Učinjena je neparametrijska korelacija između kategorija srčane insuficijencije i vrijednosti SF-36 skora, te fizičke i menalne dimenzije SF-36 skora. Postoje veoma visoke, negativne i statistički signifikantne korelacije između NYHA klase i parametara SF-36 skora (tabeli 10). Takođe je učinjena neparametrijska korelacija između pojedinih segmenata SF-36 skora i srčane insuficijencije. Postoji veoma visoka, negativna i statistički signifikantna korelacija između srčane insuficijencije (NYHA klase) i segmenata SF-36 skora (tabela 11). Analizirane su vrijednosti Minnesota skora prema spolu i dobijene vrijednosti su se kretale kod muškaraca u rasponu od 0 do 4,4 dok je kod žena raspon od 0 do 3,1. Prosječna vrijednost Minnesota skora kod muškaraca iznosi 2,2, a kod žena 2,1. Komparacija vrijednosti Minnesota skora između muških i ženskih ispitanika nije dala statistički signifikantnu razliku (Mann-Whitney; Z=1,21; p=0,22) (slika 10). Napravljena je komparacija medijanih vrijednosti Minnesota skora između ispitivanih grupa (tabela 12). Multiplom komparacijom između grupa nađena je signifikantna razlika u vrijednosti Minnesota skora (Kruskal-Wallis; Ht=113,42; p<0,0001). Više vrijednosti NYHA klase imaju više vrijednosti Minnesota skora (slika 11). Vrijednosti fizičke dimenzije Minnesota skora su poređene između ispitivanih grupa oboljelih od srčane insuficijencije (tabeli 13). Multiplom komparacijom između ispivanih grupa nađena je signifikantna razlika u vrijednosti fizičke dimenzije Minnesota skora (Kruskal-Wallis; Ht=108,58; p<0,0001). Povećavaju se vrijednosti fizičke dimenzije Minnesota skora sa povećanjem NYHA klase (slika 12). Multiplom komparacijom između ispivanih grupa nađena je signifikantna razlika u vrijednosti emocionalne dimenzije Minnesota skora (Kruskal-Wallis; Ht=91,91; p<0,0001) (slika 13). Analogno analizi za SF-36 skor, učinjena je neparametrijska korelacija između pripadnosti ispitivanoj grupi i vrijednosti ukupnog Minnesota skora i njegovih poddimenzija.Vidljivo je da postoji veoma visoka, značajna i pozitivna korelacija između srčane insuficijencije (NYHA klase) i vrijednosti segmenata Minnesota skora (tabeli 15). Broj velikih i malih kriterija prema Framingham-skoj klasifikaciji je takođe koreliran sa vrijednostima SF-36 i Minnesota skora. Broj velikih i malih kriterijuma značajno pozitivno korelira sa vrijednostima Minnesota skora, dok je sa SF-36 skorom postojala negativna korelacija (tabela 16). Veliki i mali kriteriji su značajni prediktori vrijednosti SF-36 (p<0,05). Analiza govori da je potvrđen signifikantan prediktivni potencijal i broja velikih (B=-15,23; %95CI=-19,55 do -10,90; p=0,01) i malih kriterijuma (B=-4,67; %95CI=-8,18 do -1,16; p<0,001) na vrijednost SF-36 skora. Sa povećanjem broja velikih kriterija za 1, SF-36 skor se smanji za 15,23. Analogno tome povećanjem malih kriterija za 1, SF-36 se smanji za 4,67. Uticaj broja velikih kriterija na SF-36 skor značajno veći. Broj malih (B=0,23; %95CI=0,07 do 0,39; p=0,006) i broj velikih kriterijuma (B=0,69; %95CI=0,49 do 0,89; p<0,001) statistički signifikantni prediktori kvalitete života izražene kroz Minnesota skor. Povećanjem broja velikih kriterija poveća za 1, Minnesota skor se poveća za 0,69. Analogno tome ako se broj malih kriterija poveća za 1, Minnesota skor se poveća za 0,23.

Poglavlje Rezultati je podijeljeno u tri podpoglavlja: masa i volumen istraživanih placenti, relativne stereološke varijable i apsolutne stereološke varijable. U prvom dijelu ovog poglavlja tabelarno i grafički izneseni su rezultati ispitivane mase i volumena placenti dvije pomenute grupe trudnica. Nije uočena statistički značajna razlika u vrijednostima mase i volumena placenti trudnica sa sideropeničnom anemijom i trudnica kontrolne grupe. Volumenska gustoća terminalnih, ostalih resica i interviloznog prostora placenti trudnica navedenih grupa se značajno ne razlikuju. Volumenska gustoća krvnih sudova terminalnih resica placenti trudnica sa sideropeničnom anemijom značajno je veća u odnosu na kontrolnu grupu. Površinska gustoća terminalnih i ostalih resica placenti trudnica sa sideropeničnom anemijom značajno je veća u odnosu na kontrolnu grupu. U poglavlju apsolutne stereološke varijable, tabelarno i grafički, prikazani su rezultati analize za apsolutni volumen i površinu navedenih parametara. Apsolutni volumen terminalnih resica placenti trudnica sa sideropeničnom anemijom značajno je manji, dok je apsolutni volumen krvnih sudova terminalnih resica značajno veći u odnosu na kontrolnu grupu. Usporedbom dobijenih rezultata za vrijednosti apsolutnog volumena ostalih resica i apsolutnog volumena interviloznog prostora nisu uočene statistički značajne razlike kod ispitivanih grupa. Apsolutne površine terminalnih i ostalih resica placenti kompariranih grupa ne razlikuju se značajno.

Ovo istraživanje je pokazalo da UBSKS kao i UPSKS u grupi ispitanika sa DKĆBL-om imaju znatno veće vrijednosti u odnosu na grupu ispitanika sa LML/HLLom (p = 0.002; p < 0.0001). Provedeno istraživanje je pokazalo da su morfomerijski parametrima angiogeneze koji se odnose i na veličinu krvnih sudova (površina, obim, dužina najmanjeg prečnika, dužina najvećeg prečnika) bili značajno veći u grupi sa DKĆBL u donosu na grupu sa LML/HLL: površina (p<0.0001), obim (p<0.001), dužina najmanjeg prečnika (p<0.0001) i dužina najvećeg prečnika (p<0.0001). Nije uočena statistički značajna razlika između faktora oblika i sfericiteta između ove dvije grupe. Uočena je pozitivna korelacija između ukupne površine sitnih krvnih sudova i ukupnog broja sitnih krvnih sudova u vrućoj tački limfnog čvora ispitanika sa DKĆBL, koeficijent korelacije je 0.59, a koeficijent determinacije je 0.34, a to znači da se 34% promjena u UPSKS može objasniti većim UBSKS. Uočena je pozitivnu korelaciju i između ukupne površine sitnih krvnih sudova i ukupnog broja sitnih krvnih sudova u vrućoj tački limfnog čvora ispitanika sa LML/HLL, koeficijent korelacije je 0.60, a koeficijent determinacije je 0.36, a to znači da se 36% promjena u UPSKS može objasniti većim UBSKS.

Prva skupina rezultata je obuhvatila opće kliničke i demografske podatke. Naredna skupina rezultata obuhvatala je analizu perioperativne boli kod dvije skupine od po trideset pacijenata u svakoj grupi. U analizi je korišten PRST skor mjeren u dva vremena. Analiza je pokazala ogromnu razliku među skupinama. U grupi pacijenata operisanih otvorenom metodom PRST I je imao vrijednosti 3,5 (IQ3-4) a u grupi pacijenata operisanih laparoskopskom metodom vrijednosti su bile 1,5 (IQ 1-2) što predstavlja značajnu statističku razliku (p< 0,0001). Vrijednosti PRST II skora u grupi otvorene holecistektomije su iznosile 2,5 (IQ 2-3) a u laparoskopskoj grupi su bile 2 (IQ 2-2), što takođe pokazuje statističku značajnost (p=0,02). U analizi postoperativne boli korištena je VAS skala. Analizirane su tri grupe od po trideset pacijenata. Prvu grupu su činili pacijenti operisani klasičnom metodom. Drugu grupu su činili pacijenti operisani laparoskopskom tehnikom, a treću grupu pacijenti operisani laparoskopskom tehnikom ali kojima je po vađenju troakara na mjesta incizije apliciran lokalni anestetik. VAS skala je analizirana u sedam različitih vremena. Vrijednosti VAS skale mjerene u svim grupama pacijenata imaju tendenciju pada. Prosječne vrijednosti VAS skale u prvom mjerenju imaju prosječnu vrijednost 6,4 da bi te vrijednosti nakon 48 sati iznosile prosječno 1,1 što pokazuje statističku značajnost (p<0,001). Vrijednosti VAS skale i prema vremenima mjerenja kao i prema grupama pokazuje tendenciju pada. Međutim primjećuje se velika razlika između grupa koja pokazuje i veliku statističku značajnost (p<0,001).

Analizirana su ukupno 83 centralna venska katetera u 74 ispitanika. Svi centralni venski kateteri tokom studije su postavljeni u venu jugularis internu i venu subklaviju. U ukupno osam ispitanika bilo je neophodno uvođenje centralnog venskog katetera dva puta, a u jednog tri puta. Bila su dva neuspješna pokušaja, oba u kontrolnoj skupini koji su kasnije uspješno postavljeni pod kontrolom ultrazvuka. Uspjeh insercije katetera u eksperimentalnoj skupini je bio 100%, a u kontrolnoj skupini 93,9%, a uspjeh insercije iz prvog pokušaja je bio značajno veći u eksperimentalnoj u odnosu na kontrolnu skupinu (p<0,05). Prosječan broj punkcija je, takođe, bio značajno niži u eksperimentalnoj u odnosu na kontrolnu skupinu (p<0,05). Ukupan broj traumatskih komplikacija je manji u eksperimentalnoj skupini (p<0,05). Nisu nađene razlike u pojavi komplikacija vezanih za dob, spol, osnovnu bolest, razlog uvođenja centralnog venskog katetera, stranu na kojoj se kateter uvodi, dimenzije katetera, vrste katetera i dužinu upotrebe centralnog venskog katetera. Takođe, nisu zabilježene razlike u vremenu potrebnom za uvođenje centralnog venskog katetera.

U grupi ispitanika u kojoj je proveden hemioprofilaktički protokol, infekcija je nađena u dva slučaja u prvoj podgrupi tj. podgrupi ispitanika koja je tretirana cefazolinom, a u drugoj podgrupi ispitanika tj. podgrupi ispitanika koja je tretirana cefazolinom i gentamicinom u jednom slučaju. U kontrolnoj grupi ispitanika nađeno je devet slučajeva infekcije rane. Nađena je signifikantna razlika u prisustvu infekcije rane u grupi ispitanika u kojoj je došlo do odstupanja od hemioprofilaktičkog protokola pri p < 0,05. Statistički značajna razlika je nađena u trajanju terapije. Kontrolna grupa ispitanika je tretirana 10 dana, dok je u druge dvije ispitivane podgrupe liječenje trajalo kraće (p < 0,05). Signifikatna razlika se uočava i u dužini liječenja pacijenata u kontrolnoj grupi i iznosila je 14,36 dana, a u drugoj ispitivanoj podgrupi 9,82 dana (p < 0,05). U kontrolnoj grupi ispitanika nađeni su znaci oba infektivna sindroma: znaci opšteg infektivnog sindroma u pet slučajeva, lokalnog infektivnog sindroma u jednom slučaju, a oba infektivna sindroma u tri slučaja. Dok je prva ispitivana podgrupa ispitanika imala dva slučaja sa znacima oba infektivna sindroma, a druga ispitivana podgrupa ispitanika jedan slučaj sa znacima lokalnog infektivnog sindroma. Uočena je najveća učestalost infekcije kod operativnog tretmana kuka u kontrolnoj grupi ispitanika. U toj grupi pet ispitanika je imalo znakove infekcije nakon operativnog tretmana kuka. Nakon operativnog tretmana natkoljenice znakove infekcije je imao jedan pacijent, a nakon operacije potkoljenice znakove infekcije je imalo tri ispitanika. U prvoj i drugoj podgrupi bilo je znatno manje slučajeva infekcije, sa signifikantno većom razlikom u kontrolnoj grupi (p < 0,005). Infekcija je najčešće bila zastupljena nakon operacije kuka. Od 62 operativna zahvata na kuku u 9 ispitanika se javila infekcija rane. Nakon 26 operativnih zahvata na potkoljenici, infekcija se javila u 4 pacijenata. Nakon 12 operativnih zahvata na natkoljenici infekcija se javila u 1 ispitanika. Srednja vrijednost dužine hospitalizacije pacijenata, u grupi gdje je apliciran cefazolin i gentamicin iznosila je 10 dana, u grupi gdje je apliciran cefazolin 12 dana, dok je hospitalizacija u grupi sa odstupanjem od hemioprofilaktičkog protokola bila u trajanju od 14 dana. Minimalna dužina hospitalizacije iznosila je 3 dana, a maksimalna 22 dana. Dužina hospitalizacije bila je u najvećem broju slučajeva između 10 i 15 dana. Maksimalna dužina antibiotske terapije je u grupi sa odstupanjem od hemioprofilaktičkog iznosila je 24 dana, dok je minimalna dužina terapije u trajanju od 2 dana bila u grupi koja je tretirana cefazolinom. Grupa gdje je korištena kombinovana terapija cefazolina i gentamicina imala je dužinu terapije u trajanju od 5 dana (cefazolin 1 dan i genatmicin 4 dana). Najveći broj pacijenata je primao terapiju u trajanju od 7 dana. Statistički značajna razlika je nađena i u dužini hospitalizacije pacijenata grupisanih prema hemioprofilaksi. Najduža hospitalizacija bila je u grupi u kojoj je bilo odstupanja od hemioprofilakse. Srednja vrijednost dužine hospitalizacije u toj grupi bila je 16 dana kod prisutne infekcije. U grupi sa provedenom hemioprofilaksom cefazolinom i gentamicinom srednja vrijednost dužine hospitalizacije sa prisustnom infekcijom bila je 8 dana. Statistički značajna razlika nađena je i za dužinu primjene antibiotske terapije. Srednja vrijednost dužine primjene terapije u grupi sa odstupanjem u prisustvu infekcije iznosila je 13 dana, u grupi koja je tretirana sa cefazolinom 11 dana, a u grupi sa terapijom cefazolinom u kombinaciji sa gentamicinom 5 dana. U grupi ispitanika sa kombinovanom profilaksom cefazolinom i gentamicinom dužina primjene hemioprofilakse bila je 5 dana kod svih posmatranih operativnih zahvata. U grupi ispitanika gdje je profilaksa vršena cefazolinom profilaktički tretman je trajao u prosjeku 9 dana, dok u grupi ispitanika gdje je postojalo odstupanje od profilaktičkog protokola tretman profilakse je trajao u prosjeku 11 dana.

Prva skupina rezultata je obuhvatila opće kliničke i demografske podatke. Od ukupno 75 pacijenata radnu skupinu je činilo njih 45 kod kojih je načinjena redukcija tumora (eng. gross total removal), a drugih 30 pacijenata činili su kontrolnu skupinu i u njih je načinjena biopsija (otvorena ili stereotaksijska). Prosječna starost iznosila je 58 godina (SD 11 godina). Više od pola pacijenata su bili muškarci ( 42 ili 56 % ). Interval od trenutka pojave prvih simptoma do operacije iznosio je u grupi pacijenata u kojih je načinjena redukcija prosječno 43,3 dana (SD 45 dana), kretao se u razmaku od 3 dana do 4 mjeseca (95% CI -18.5-28, p=0.6804), dok je u grupi u kojoj je načinjena biopsija iznosio izmedju 1 dan i 5 mjeseci, prosječno 42 dana (SD 52 dana) (95% CI -18.5-28, p=0.6804). Simptomi koji su dominirali ( u obje skupne) su bili glavobolja, psihičke smetnje, epileptički napadi i slabost ekstremiteta. Od fizikalnih znakova bili su prisutni hemipareza, disfunkcija kranijalnih nerava, edem papile optičkog živca, psihičke promjene, hemianopsija i disfazija . Srednja vrijednost Karnofski skora u grupi pacijenata u kojoj je načinjena redukcija iznosila je 75 (SD 15), dok je u grupi u kojoj je načinjena biopsija iznosila 60 (SD 13) (95% CI –4.74-2.2, p=0.4728). Vrijednost ECOG skale je bila 0 kod 48 % pacijenata i 1 kod 29.30 % pacijenata. U skupini pacijenata u kojih je načinjena biopsija tumora tumor je bio lociran u lijevoj hemisferi mozga kod 19 pacijenata (63.3%) dok je u 9 slučajeva (30 %) njegova lokalizacija bila u desnoj hemisferi. Tumor je zahvatio obje hemisfere u 2 slučaja (6.7%). U skupini pacijenata u kojoj je načinjena redukcija/ablacija tumora ljevostrana lokalizacija tumora bila je prisutna u 26 slučajeva (34.6%) (p = 0.449692). Tumor je najčešće bio lociran u čeonom (26.60%) i parijetalnom režnju mozga (24%). Pokazano je i da je postojala statistički singifikantna veza između lokalizacije tumora i stupnja neurološkog deficita (P= 0,0021). Promjer tumora procjenjivan je na osnovu CT ili MR mozga. Kod pacijenata iz skupine u kojoj je načinjena biopsija srednja vrijednost dijametra tumora je iznosila 5,2 cm, a kod pacijenata u kojih je načinjena redukcija srednja vrijednost dijametra tumora je iznosila 4,2 cm (SD 2.1 cm), a dokazano je i postojanje statistički signifikantne veze između neurološkog deficita i veličine tumora. Patohistološka analiza uzoraka pokazala je najčešću zastupljenost GBM u obje grupe (72:28 je bio odnos između glioblastoma i anaplastičnih astrocitoma). Uzroci deterioracije stanja pacijenata u kojih je načinjena biopsija krvarenje na mjestu biopsije u 1 slučaju (3.30%) i lokalni edem tkiva u 1 ( 3.30%) slučaju, tako da su komplikacije operativnog zahvata u istoj grupi bile prisutne u 2 slučaja (6.70%). Komplikacije u skupini pacijenata u kojih je načinjena redukcija javile su se u 10 slučajeva (22.20%). Najčešće je bilo prisutno postoperativno krvarenje na mjestu operacije u 7 slučajeva (15.50%), lokalni edem tkiva mozga u 2 slučaja (4.45%) i lokalna lezija elokventnog mozga u 1 slučaju (2.22%) (95% CI –18.8 – 11.5, p = 0.4078). U skupini pacijenata u kojih je načinjena biopsija srednja vrijednost KPS skora koja je preoperativno iznosila 60, nakon operativnog zahvata iznosila je 62 (SD 19) (95% CI od –4.2 do 1.2, p=0.2788). U skupini pacijenata u kojoj je načinjena redukcija tumora KPS skor prije operativnog zahvata iznosio je 75, a postoperativno 87 (SD 23) (95% CI 6.0-17.9, p=0.0002). Uspoređena je razlika u ishodu operativnog liječenja u pacijenata u kojih je načinjena biopsija u odnosu na pacijente u kojih je načinjena redukcija , a praćena je promjena u vrijednosti KPS-a ( p=0.0036) i ECOG-a (0.0212) nakon operacije i razlika u dužini preživljavanja zavisno od tipa operacije (p=0.0312). Kaplan- Mayerova analiza preživljavanja je pokazala da postoji statistički značajna razlika u vjerovatnoći preživljavanja između pacijenata u kojih je načinjena redukcija u odnosu na onu grupu pacijenata u kojih je načinjena biopsija.

Ovo istraživanje je pokazalo da je pušenje među ljekarima primarne zdravstvene zaštite na Tuzlanskom kantonu, prisutno u značajnom procentu, po spolu, sa većim udjelom žena pušača. Statistički značajno je veći broj ispitanika pušača sa hipertenzijom u odnosu na nepušače hipertoničare. Provedeno istraživanje je pokazalo da, kod najvećeg broja ispitanika, njih 84,7%, je prisutan stres na poslu ili privatno, od kojih su 45,3% ispitanici pušači i 39,3% ispitanici nepušači. Utvrđen je i veliki procenat nedovoljne fizičke aktivnosti (81%) među ispitanicima, pri čemu u fizičkoj neaktivnosti prednjače pušači. Rezultati su pokazali da najveći broj ispitanika (91,3%) ima nezadovoljavajuću prehranu, u smislu broja obroka dnevno, konzumiranja voća i povrća, mesa, mlijeka i sl., od kojih nešto veći procenat nezadovoljavajuće prehrane imaju ispitanici pušači. Povećane vrijednosti BMI su prisutne kod većeg broja ispitanika, sa nešto većim procentom kod pušača. Korelacijom skupine ispitanika pušača i nepušača u odnosu na vrijednost BMI utvrđeno je postojanje neznatne povezanosti (PC=0,084). Nije utvrđena statistički značajna razlika među ispitanicima pušačima i nepušačima kod kojih je DTM povišen preko 0,85 kod žena i preko 0,95 kod muškaraca. Nije utvrđena povezanost učestalosti faktora rizika hipertenzije kod dvije ispitivane skupine (ljekari pušači i nepušači)(Chi2=3,58; p=0,058). Utvrđena je povezanost učestalosti povećanog rizika obolijevanja i stresa na poslu i privatno, kao faktora rizika (Chi2=7,42) kod ispitivanih grupa. Nije utvrđena povezanost učestalosti fizičke neaktivnosti (Chi2=0,09; p=0,76), nepravilne prehrane (Chi2=3,41; p=0,064), kao niti gojaznosti-BMI (Chi2=0,86; p=0,35) kod ispitivanih grupa.