Magistarski radovi

U toku ovog istraživanja rezultati su pokazali da postoji statistički signifikatna razlika u subjektivnim i objektivnim parametrima vida prije i poslije operacije katarakte čime su potvrđene prva i druga hipoteza. S druge strane istraživanjem je nađena statistički signifikantna korelacija između subjektivnih i objektivnih parametara vida prije i poslije operacije katarakte i to jaka u grupi ispitanika sa okularnim komorbiditetom a slaba u grupi ispitanika bez okularnog komorbiditeta čime je potvrđena treća hipoteza studije. Stoga zaključujemo da i dalje postoji benefit od uvođenja upitnika za ispitivanje subjektivnih parametara vida odnosno vidno-zavisnog kvaliteta života u kliničku praksu zbog postojanja slabe korelacije između subjektivnih i objektivnih parametara vida u grupi ispitanika bez okularnog komorbiditeta.

Analiza je obuhvatila pacijentice 259, kojima su uzeti brisevi za citološku analizu, a potom je urađen kolposkopski pregled. Prema starosnim kategorijama u analizu su ušle 4 (1,5%) pacijentice u skupini <25 godina, 53(20,5%) u kategoriji 25-34 godine, 82(31,7%) kategorija 35-45 godine, i u skupini ≥ 45 godina 120 (46,3%) pacijentica. Najmlađa analizirana pacijentica je imala 21 godinu a najstarija 78 godina . Prema histogramu distribucije dobi, zaključuje se da je normalna raspodjela dobi u ispitivanom uzorku sa Mean-43.27 i SD-10.16. Uzorak je potom kategoriziran na 4 dobne skupine. Najveći broj pacijentica bio je u dobi preko 45 godina. Samo 4 pacijentice bile su mlađe od 25 godina. Iskazano u relativnom broju uredan nalaz zabilježen je u 44.4%, najčešća patološka kolposkopska slika bila je slika mozaika 20.5%. Prema kolposkopskom nalazu 44,4% pacijentica je imala urednu kolopskopsku sliku. U abnormalnoj kolopskopskoj slici prisustvo acetowhite epitel je bilo u 16,2%, mozaic u 20,5%, punktacije u12% i raznoliki (mješoviti) nalaz u 6,9%. Abnormalna kolposkopska slika viđena je najčešće kod starijih pacijentica, ali nema značajne razlike prama dobnim kategorijama (Pearson Chi-Square 0.47, df-3, p=0,923). Prema citološkom nalazu 104 (40,40%) pacijentica je imalo uredan nalaz, inflamaciju je imala 42(16,2%) pacijentica , skvamoznu intraepitelijalnu leziju niskog stupnja ( Low-grade) LSIL je imala 19,7% pacijentica, a skvamoznu intraepitelijanu leziju visokg stepena (High-grade) HSIL je imala 23,9% pacijentica. Unutar HSIL 15,1% ispitanica je imalo CIN II , a 8,9% CIN III/CIS. Prikazana ANOVA pokazuje značajnu statističku razliku u dobnoj distribuciji u odnosu na izabrani faktor odnosno nalaz kolposkopije (F-statistic 5.38, df-4, p<0.0001). Levene's statistic=0,655, df1=3, df2=255, sig.=0,581, pokazuje da su grupe homogene što je preduslov za analizu varijance. Post Hoc Bonferroni test ukazuje i na smjer značajne diferencijacije (raznolik kolposkopski nalaz i uredna slika mean difference -11.021, raznolik kolposkopski nalaz i Acetowhite epithelium -10.056, raznolik kolposkopski nalaz i Mozaic -11.169, raznolik kolposkopski nalaz i punktacije -8.18). Hi kvadrat test nezavisnosti koji testira hipotezu da postoji razlika u mjerenjima je statitički značajna. Postoji značajna razlika u raspodjeli kolposkopskih slika prama citološkom nalazu. Najviše abnormalnih kolposkopskih nalaza je u kategoriji citoloških nalaza HSIL i LSIL. Kada je kolposkopska slika bila uredna, citološki patološki nalaz odnosio se uglavnom na inflamaciju, znatno manje na LSIL i HSIL.

Prvi dio rezultata se odnosio na demografske podatke. Prosječna dob je iznosila 62.88 ± 11.10 godina. Grupa sa stabilnom bolesti (63.15±10.53 godina) nije bila statistički značajno starija od grupe ispitanika sa agresivnom bolesti (62.60±11.50 godina). Proporcija muškaraca u agresivnoj bolesti (Binet B i C) (12/20) je bila statistički značajno veća od proporcije muškaraca u stabilnoj bolesti (Binet A) (5/20). U grupi stabilne bolesti (Binet A) žene su bile procentualno zastupljenije u odnosu na muškarce (75% u odnosu na 25%). U grupi pacijenata u kliničkom stadijumu Binet A način infiltracije je bio sljedeći: 50% pacijenata (10/20) je imalo mješoviti način infiltracije, 30% pacijenata (6/20) je imalo intersticijalni način infiltracije, 15% nodularni način infiltracije (3/20) i 5% pacijenata (1/20) je imalo difuzni način infiltracije. U grupi pacijenata sa uznapredovalom bolesti (klinički stadijum Binet B i C) način infiltracije je bio sljedeći: 50% pacijenata (10/20) je imalo difuzni način infiltracije, 40% pacijenata (8/20) mješoviti način infiltracije, intersticijalni način infiltracije 5% pacijenata (1/20) i nodularni način infiltracije 5% pacijenata (1/20). Nađena je statistički značajna povezanost između kliničkog stadijuma bolesti i načina infiltracije. Šansa pojave nedifuzne infiltracije je 19 puta veća u stabilnoj bolesti (stadijum Binet A) u odnosu na agresivnu bolest (stadijum Binet B i C). Vrijednost imunofenotipskog skora 4 je imalo 5% pacijenata (2/40), imunofenotipski skor 3 je imalo 72,5% pacijenata (29/40), imunofenotipski skor 2, 20% pacijenata (8/40) i imunofenotipski skor 1 je imalo 2,5% pacijenata (1/40). Prema navedenom, imunofenotipski skor 3 i > 3 je imalo ukupno 77,5% pacijenata (31/40), od čega 42,5% pacijenata iz grupe stabilne bolesti (stadijum Binet A) i 35% pacijenata iz grupe agresivne bolesti (stadijum Binet B i C). Skor 2 je imalo 20% (8/40) pacijenata, od toga 3 pacijenta u kliničkom stadijumu Binet A i 5 pacijenata u Binet B i C stadijumu. Skor 1 je imalo 5% (1/40) pacijenata u stadijumu Binet C. Blagu do umjereno pozitivnu ekspresiju CD20 markera na leukemijskim ćelijama CLL je imalo 45% (18/40) pacijenata. Intenzivno pozitivnu ekspresiju CD20 markera je imalo 55% (22/40) pacijenata, od čega 22,5% (9/40) pacijenata iz grupe stabilne bolesti i 32,5% (13/40) pacijenata iz grupe agresivne bolesti. Nije utvrđena statistički značajna povezanost načina infiltracije i imunofenotipskog skora. U grupi pacijenata sa stabilnom bolesti, nijedan pacijent nije imao pozitivnu ekspresiju CD38 (0/20), nasuprot 45% (9/20) u grupi onih sa agresivnom bolesti. Utvrđeno je da postoji statistički značajna povezanost učestalosti pozitivnosti CD38 sa agresivnom bolesti. Biohemijski marker laktat dehidrogenaza (LDH) je bila povišena kod 5% (1/20) pacijenata u grupi Binet A i kod 35% (7/20) pacijenata u grupi Binet B i C. Nije utvrđena statistički značajna povezanost LDH sa pozitivnom ekspresijom CD38 markera. Citogenetske abnormalnosti su pronađene kod 12,5 % pacijenata (5/40), od čega kod 5% pacijenata (2/40) u Binet A stadijumu i kod 7,5 % pacijenata (3/40) u grupi Binet B i C. Nije utvrđena statistički značajna povezanost LDH sa citogenetskim abnormalnostima. Biohemijski marker 2-mikroglobulin je bio povišen kod 20% (4/20) pacijenata u grupi Binet A i kod 80% (16/20) pacijenata u grupi Binet B i C. Utvrđeno je da učestalost pojave povišenog 2-mikroglobulina ovisi o kliničkom stadijumu. Šansa pojave povišene vrijednosti 2-mikroglobulina je 16 puta veća u grupi Binet B i C nego u grupi Binet A. Utvrđeno je da postoji statistički značajna povezanost pojave vrijednosti 2 mikroglobulina sa ekspresijom CD38. Šansa pojave referentne vrijednosti 2 mikroglobulina je 12.67 puta veća u negativnoj ekspresiji CD38 u odnosu na pozitivnu ekspresiju CD38. Nije utvrđena povezanost visine 2-mikroglobulina sa citogenetskim abnormalnostima.

U prvoj grupi bilo je podjednako muških i ženski ispitanika (15), a u radnoj skupini bilo je 14 muških pacijenata i 16 ženskih pacijenata. Usporedbom po polu, prosječnoj godini starosti ispitanika, operisanom desnom ili lijevom oku utvrđeno je da se grupe ispitanika međusobno ne razlikuju, tj da su homogene. Također na preoperativnim pregledima nije nađena signifikantna razlika između dvije grupe ispitanika u pogledu nekorigovane vidne oštrine, preoperativnog pregzistirajuceg astigmatizma, kao i aksijalne zastupljenosti rožničnog astigmatizma. Signifikantna razlika nađena je na prvoj postoperativnoj kontroli, dan nakon operativnog zahvata, u pogledu nekorigovane vidne oštrine, kao i rožničnog astigmatizma. Aksijalna zastupljenost rožničnog astigmatizma na kontrolnom pregledu dan nakon operativnog zahvata u grupi sa 2,2mm rožničnim rezom pokazuje manje vrijednosti standardne devijance, što je govorilo da su spomenute vrijednosti bile grupisane oko jedne srednje vrijednosti. Na narednim kontrolnim pregledima nije bilo značajne razlike između dvije grupe ispitanika po svim parametrima koji su praćeni. U pogledu hirurški induciranog astigmatizma statistički značajna razlika nađena je među grupama ispitanika na prvom kontrolnom pregledu, u korist grupe ispitanika sa manjim tj 2,2mm rožničnim rezom.

U prvom dijelu analizirani su i statistički obrađeni podaci koji se odnose na starosnu strukturu, stepen stručne spreme, ukupan broj poroda i abortusa te predhodni operativni zahvati na maloj zdjelici. Analizom podataka u dvije promatrane skupine utvrđeno je da postoji statistički signifikantna razlika u dobnim skupinama i prosječnoj dobi te prema nivou obrazovanja (p<0,05), dok ispitivanjem statističke signifikantnosti razlika u broju poroda i abortusa kod promatranih skupina, te prema predhodnim operativnim zahvatima nije pokazalo postojanje statistički signifikantne razlike (p>0,05). U drugom dijelu analizirani su podaci koji se odnose na trajanje operacije, dužinu hospitalizacije, broj ranih i kasnih komplikacija, ishod liječenja jedan, tri i šest mjeseci nakon operacije te dodatni parametri kao što su trajanje rehabilitacije i ekonomska analiza ispitivanih metoda. Utvrđeno je postojanje razlike u prosječnom vremenu trajanja operacije između pacijentica iz grupe A (TVT-O) i grupe B (Vaginoplastika) koje je statistički signifikantno (hi-kvadrat=60,001 p<0,01; t=160,507 p<0,01). Srednje vrijeme trajanja operacije kod TVT-O metode bilo je 12,2 minute (u rasponu od 10 minuta i manje do 20 minuta), dok je srednje vrijeme trajanja operacije kod vaginoplastike bilo je 28,2 minute (u rasponu od 20 do 30 minuta i više). Takođe je utvrđena statistički signifikantna razlika u dužini trajanja hospitalizacije kod pacijentica tretiranih TVT-O metodom i pacijentica tretiranih vaginoplastikom (hi-kvadrat=60,001 p<0,01; t=369,743 p<0,01), gdje je prosječna dužina hospitalizacije u TVT-O grupi iznosila u prosjeku 3,03 dana (u rasponu od jedan do šest dana), dok je kod pacijentica tretiranih vaginoplastikom dužina hospitalizacije u prosjeku iznosila 8,3 dana (u rasponu od 7 do 12 dana). Ukupnom komparacijom komplikacija (operativnih, ranih i kasnih postoperativnih) utvrdilo se postojanje statističke signifikantnosti u smislu većeg broja komplikacija kod vaginoplastike (Hi-kvadrat=8,080; p=0,0444; p<0,05). Rezultati su pokazali da je u TVT-O grupi 96,5% pacijentica bilo bez komplikacija, 3,5% pacijenata je imalo rane postoperativne komplikacije, a ostale komplikacije nisu bile prisutne. Kod pacijentica tretiranih vaginoplastikom 70% pacijentica je bilo bez komplikacija, 7% pacijentica je imalo operativne komplikacije, 13% pacijenata je imalo rane postoperativne komplikacije, a 10% pacijentica je imalo kasne postoperativne komplikacije. Analizom ishoda liječenja jedan, tri i šest mjeseci nakon operacije nađena je statistički signifikantna razlika između pacijentica iz obje ispitivane grupe (p<0,05). Prilikom kontrole nakon jednog mjeseca postoperativno u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz dok je jedna pacijentica imala patološki nalaz na sprovedenim ispitivanjima. Kod pacijentica liječenih vaginoplastikon na kontroli jedan mjesec postoperativno njih 23 je imalo uredan nalaz, dok je sedam pacijentica imalo patološki nalaz. Na kontroli nakon 3 mjeseca u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz, dok je jedna imala patološki nalaz. Kod grupe pacijentica tretirane vaginoplastikon nakon tri mjeseca 23 pacijentice su imale uredan nalaz, dok je njih sedam imalo patološki nalaz. Na kontroli nakon 6 mjeseci u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz, dok je jedna imala patološki nalaz. Kod grupe tretirane vaginoplastikon nakon 6 mjeseci 21 pacijentica je imala uredan nalaz, dok je njih devet imalo patološki nalaz. Zabilježena je statistički signifikantna razlika u ukupnom rezultatu liječenja između promatranih metoda u smislu postojanja veće uspješnosti TVT-O metode. U TVT-O skupini 83% se smatralo izliječenim, 17% pacijentica je imalo poboljšanje stanja nakon operacije, dok nije bilo neizliječenih pacijentica. Kod pacijentica liječenih vaginoplastikom 60% je izliječeno, 23% je imalo poboljšanje stanja nakon operacije, te je 17% bilo neizliječeno. Razlika trajanja postoperativne rehabilitacije grupe A i grupe B je takođe pokazala statističku signifikantnost, tako da je trajanje postoperativne rehabilitacije bilo je signifikantno duže kod pacijenata grupe B. Koeficijent kontingencije je veoma visok i pokazuje da je trajanje postoperativne rehabilitacije u velikoj zavisnosti od korištene metode hirurškog zahvata, tako da je prosječna dužina trajanja postoperativne rehabilitacije za TVT-O iznosila 7,2 ± 1,297dana, a za vaginoplastiku 23,23 ± 5,655 dana uz vrijednost t testa od 229,109 i p<0,01. Usputnom ekonomskom analizom analizirajući omjer kost benefit obje metode uzimajući kao parametar bruto nacionalni dokodak, došlo se do rezultata da taj omjer za TVT metodu iznosi 51,7, dok za klasičnu metodu iznosi 12,2, što nam ukazuje da je korist TVT metode i do 4,2 puta veća od klasične vaginoplastike.

Retrospektivnom studijom je obuhvaćeno 60 bolesnika sa atopijskim oboljenjima, u kojih je primjenjena specifična imunoterapija. U ukupnom uzorku bilo je 36 ženskih i 24 muška ispitanika. Bolesnici su primali alergenske pripravke grinje, kućne prašine trave, korova, ambrozije, polen stabla I i polen stabla II. Vrijednosti specifičnih IgE antitijela u serumu bolesnika su praćene nakon jedne, dvije i tri godine terapije. Ustanovljeno je da je titar specifičnih IgE antitijela u serumu bolesnika statistički visoko značajno smanjen već nakon prve godine terapije u bolesnika koji su primali alergenske pripravke grinje, kućne prašine, trave, korova i mješavine stabla II. Statistički značajno smanjenje vrijednosti specifičnih IgE antitijela u serumu su imali bolesnici koji su primali alergene ambrozije i mješavine stabla I. Zadovoljavajuća alergijska tolerancija se postigla već nakon godinu dana provođenja specifične imunoterapije. Lokalne neželjene reakcije su se javile kod 6 bolesnika, dok je opću neželjenu reakciju imao samo jedan bolesnik.

Analizirano je ukupno 162 pacijenta hosptializirana zbog kraniofacijalne traume u Kantonalnoj bolnici Zenica, u petogodišnjem periodu (2004-2008). Utvrđeno je da ne postoji trend u povećavanju broja pacijenata po godinama. Zastupljenost srednje životne dobi kod ispitanika je bila statistički značajna, a također je dokazana statistički značajna zastupljenost muških ispitanika u odnosu na ženske u omjeru 5.5:1. Etiološki je u nastanku maksilofacijalnih povreda bio dominantan fizički napad, koji je dokazano bio statistički značajan. Prijelom mandibule je u navedenom istraživanju bio statistički najzastupljenija lokacija povreda, dok je korpus mandibule bilo najzastupljenije mjesto prijeloma same mandibule. Najzastupljenija konkomitantna povreda je bila povreda mekih tkiva.

Od četrdeset i tri pacijenta koji su zadovoljavali kriterije za uključenje u studiju, procentualna zastupljenost spolne distribucije ispitanika bila je 16,4% muških ispitanika te 83,6% ženskih ispitanika. Od 43 ispitanika pik dobne distribucije je bio između 30. i 40. godine, odnosno 18,6% bilo je između 31. i 35. godine, isto tako 18,65% bilo je između 36. i 40. godine života, pri čemu je u ispitanika ženskog spola prosjek godina bio 37+/-1 godina.U ispitanika muškog spola prosjek je bio 40 +/-1 godina života, a prosječna starost ispitanika oba spola bio je 38+/-1 godina. Zastupljenost ispitanika po mjestu boravka- u Tuzlanskom kantonu bio je u zoni I oko 44,4%, a u zoni II 55,6%, dok je u Brčko Distriktu u zoni I bio bio 44,4 %, a u zoni II 55,6%. Ispitujući materijalno stanje ispitanika i stručnu spremu došlo se do sljedećih zaključaka : 32,67% ispitanika je u lošem materijalnom stanju, dok je 67,40% ispitanika zadovoljavajućeg materijalnog stanja, čime se može potvrditi da celijakija nije bolest jednog socijalnog statusa, kao i to da je 83,40% ispitanika bilo sa srednjom stručnom spremom i 16,30% sa visokom stručnom spremom. Stopa incidencije oboljena u ispitivanom području iznosila je 1,7/100 000 stanovnika dok je stopa prevalencije iznosila 6,8/100 000 stanovnika. Kod svih ispitanika koji su bili uključeni u studiju među mjerenim antropometrijskim karakteristikama bio je i BMI, koji je kod žena u 21,88% bio normalan, dok je u 78,13 % ispitanika bio ispod normalnih vrijednosti utvrđenim svjetskim standardima. Kada je riječ o ispitanicima muškog spola, u 45,45% je bio normalan, dok je u 54,55 % bio ispod normalnih vrijednosti. Analizirajući BMI u svih ispitanika došlo se do sljedećih rezultata: u 34,88% bio je normalan, dok je u 65,12 % bio ispod normalnih vrijednosti. Analizirajući 43 ispitanika sa jasnom kliničkom slikom i serološki potvrđenom celijakijom, kao prvi simptom kod žena, u 90,63%, bio je proljev, dok je bol u stomaku bila 9,38 %, u muških ispitanika 72,73% proljev je bio prvi simptom, dok je bol u stomaku bila u 27,27%. Procentualna zastupljenost predominantnog simptoma u 83,72% bio je proljev, dok je bol u stomaku bilo 11,62 %. Kao drugi predominantni simptomi zabilježeni u toku studije navode se i hemoragični sindrom u 2,33% i otok potkoljenica u 2,33%. Rezultati pokazuju da je drugi simptom u obje populacije bio bol u stomaku i to 59,38% kod žena i 45,45% kod muškaraca, dok se kao statistički vrlo značajan simptom navodi gubitak na težini. Kao vrlo značajan faktor rizika u provedenoj studiji bila je anemija koja je u osoba oboljelih od celijakije koji su ušli u ovu studiju bila u oko 58,14% i to u 84% u ispitanika ženskog spola i u 16% ispitanika muškog spola. Kako je svaki od ispitanika koji je ušao u studiju morao biti i serološki potvrđen tako se došlo do podatka da je 93,02% ispitanika bilo pozitivno na AGA antitijela dok je kod svih ispitanika nalaz na EMA antitijela bio pozitivan, što govori o velikoj važnosti serološkog ispitivanja pacijenata sa izraženim faktorima rizika. Svaki od ispitanika koji je ušao u studiju bio je podvrgnut endoskopskoj analizi sa biopsijom postbulbarnog dijela duodenuma pri čemu su se uzimale biopsije iz četiri kvadranta pomenute regije.