Magistarski radovi

Analizirano je ukupno 180 ispitanica porođenih vakuum ekstrakcijom. I u eksperimentalnoj i kontrolnoj grupi najčešća životna dob porodilja je bila 20-34 godine, bez statistički značajne razlike. U ispitivanoj grupi 76,11% porodilja su bile prvorotke, a u kontrolnoj grupi prvorotke su činile 74,30%, bez statistički značajne razlike. Srednja dužina trudnoće u momentu rađanja u eksperimentalnoj grupi je bila 39,58±1,20 gestacijskih nedelja. Stanje novorođenčeta, testirano Apgar skorom u prvoj minuti nakon rođenja je bilo statistički značajno niže u eksperimentalnoj nego u kontrolnoj grupi (U=9479,5; P<0,0001). Nakon pete minute Apgar skor u eksperimentalnoj grupi je takođe bio statistički značajno niži (U=11985; P<0,0001). U eksperimentalnoj i u kontrolnoj grupi najčešće su se rađala djeca sa tjelesnom masom 2500-3999 g, sa statistički značajnom razlikom u tjelesnoj masi, u korist novorođenčadi iz eksperimentalne grupe (t=2,33; df=378; P=0,021). Najčešća indikaciju za porođaj vakuum ekstrakcijom je bila staza u fazi ekspulzije ploda (86 porodilja ili 47,78%), zatim asfiksija ploda dijagnostikovana kardiotokografski ili Ph–metrijom krvi ploda (72 porodilje ili 40,00%), a zatim spacifična stanja majke, kod 22 porodilje ili 12,22%. Najčešća maternalna komplikacija porođaja vakuum ekstrakcijom je bila ruptura međice prvog stepena, koja je nađena kod 8,89% porodilja, potom ruptura međice drugog stepena, nađena kod 1,67% porodilja dok ruptura međice trećeg stepena nije bilo. Atonija materice kao teška komplikacija porođaja je nađena kod 1,67% prodilja porođenih vakuum ekstrakcijom, dok je u kontrolnoj grupi nađena kod 0,56% porodilja. Statistička obrada podataka je pokazala da postoji statistički značajna razlika u broju maternalnih komplikacija u eksperimentalnoj u odnosu na kontrolnu grupu. Najčešća neonatalna komplikacija je bila kefalhematom sa 3,33%, dok je sljedeća po učestalosti bilo intrakranijalno krvarenje sa 1,67%, ali nije bilo statistički značajne razlike u odnosu na kontrolnu grupu.

Prikazan je rezultat za Globalni QOL koji reprezentuje opšte zdravstveno stanje i kvalitetu života pacijenta koji je statistički značajno bolji nakon 3 te nakon 6 mjeseci od radioterapije nego prije nje (45,9, vs 50,2 vs 79,0; p<0,0001, respektivno). Nije nađena statistička značajnost u fiziološkim funkcijama prije radioterapije te nakon 3 i 6 mjeseci (68.2 vs 67,6 vs 75,7; p=0,15, respektivno). Takođe, nije nađena statistička značajnost u dnevnim funkcijama prije radioterapije i nakon 3 i 6 mjeseci (70.2 vs 74,2 vs 75,1; p=0,65, respektivno). Analizom varijanse je nađena statistička značajnost u emocionalnim funkcijama prije radioterapije i nakon 3 i 6 mjeseci (29,3 vs 37,6 vs 72,7; p<0,0001, respektivno). Statistički su značajno bile bolje i socijalne funkcije prije radioterapije i nakon 3 i 6 mjeseci (24,3 vs 30,4 vs 57,1; p<0,0001, respektivno). Analizom varijanse je nađena statistička značajnost u kognitivnim funkcijama prije radioterapije i nakon 3 i 6 mjeseci (80,5 vs 87,6 vs 93,3; p<0,01, respektivno). Zatim su prikazani statistički značajni rezultati za simptom slabosti, mučnine i povraćanja, simptom gubitka apetita, nesanice,abdominalne boli, nadutosti, gasova (p<0,001). Statistički manje su se javljali simptomi proliva, učestalog mokrenja, dizurije 6 mjeseci od sprovedene radioterapije (p<0,0001). Kod muške populacije pacijenata simptom impotencije je statistički značajno manje bio zastupljen nakon 6 mjeseci od radioterapije u odnosu na period prije i 3 mjeseca nakon radioterapije (p<0,0001). Pacijenti su statistički značajno manje imali izražene simptome suhoće usta, gubitka osjeta okusa (p<0,01; p<0,03) kao i simptomi sjedalne boli i perianalnog/peristomalnog osipa (p<0,01). Autor navodi da nije našao statističku značajnost u kvaliteti seksualne funkcije prije i 3 te 6 mjeseci nakon radioterapije niti za mušku niti za žensku populaciju pacijenata (p=0,25; p=0,58) kao i da 69% pacijentica nisu bile seksualno aktivne. Nije nađena stastistička značajnost za simptome inkontinencije urina (p=0,03), alopecije (p=0,15) i za simptome vezane za terminalnu kolostomu (p=0,04).

Studijom je obuhvaćeno 80 ispitanika, od kojih je 57 (71,3%) bilo podvrgnuto holecistektomiji, dok je preostalih 23 (28,7%) bilo podvrgnuto operaciji hernioplastike. Spolna zastupljenost u uzorku je bila u korist ženskih ispitanika sa udjelom od 47 (58,8%) od ukupnog uzorka, dok je preostalih 33 (41,3%) ispitanika bilo muškog spola, a što je odgovaralo odnosu Ž:M od 1,42:1 Prosječna dob (SD) u ispitivanom uzorku je iznosila 47 (13) godina sa minimumom od 23 i maksimumom od 76 godina. Prethodno iskustvo operativnog zahvata je imalo 27 (33,8%) ispitivanih pacijenata, dok je ostalih 53 (66,3%) bilo podvrgnuto operativnom zahvatu po prvi puta u životu. Prosječne vrijednosti MAP preoperativno i vrijednosti MAP na uvođenju u anesteziju su se razlikovale u prosjeku za 15,04 mmHg (%95CI=11,91-18,18), a što je bilo statistički signifikantno (t=9,55; df=79; p<0,001) (Slika 7). Prosječne vrijednosti MAP preoperativno i vrijednosti MAP na uvođenju u anesteziju su se razlikovale u prosjeku za 15,04 mmHg (%95CI=11,91-18,18), a što je bilo statistički signifikantno (t=9,55; df=79; p<0,001). Međutim, kada je u pitanju srčana frekvenca, detektovana je prosječna razlika od 1,22 (%95CI=-2,12-4,54), a što nije bilo statistički signifikantno. Prosječne vrijednosti Spielbergovog skora u kompletnom uzorku su iznosile 53 sa rasponom od 35 do 75 bodova. Svi pacijenti su imali određeni nivo manifestne anksioznosti prije operativnog zahvata. Komparirane su vrijednosti Spielbergovog skora između ispitanika koji jesu i nisu imali iskustvo prethodnog operativnog zahvata. Iako je postojala blaga tendenca da oni bez iskustva imaju veće nivoe anksioznosti, ipak ta razlika nije bila statistički signifikantna. Učinjena je korelacija između vrijednosti Spilbergovog skora sa jedne strane i razlika u vrijednosti MAP i srčanoj frekvenci, a između mjerenja prije opercije i nakon uvođenja u opštu anesteziju (OA). Nisu detektovane signifikantne korelacije između Spilbergovog skora i razlike u MAP (ρ=0,04; p=0,73), kao i između Spilbergovog skora i razlike u srčanoj frekvenci (ρ=0,13; p=0,27). Evaluirana je potom veza između doze anestetika po kg/TT i Spielbergovog skora. Postojala je statistički signifikantna, srednje jaka i negativna korelacija između ove dvije varijable (r=-0,322; p=0,004). Nakon kontrole za uticaj prethodnog operativog iskustva, utvrđeno je da je nivo anksioznosti prema Spielberg-ovom testu signifikantan prediktor doze primjenjenog anestetika na kgTT, (β=-0,304; p=0,006). Ovo praktično znači da kontrolišući uticaj prethodnog operativnog iskustva, za svaki dodatni bod na Spilbergovoj skali, doza anestetika po kgTT pada za 0,304 mg/kgTT. Nisu nađene statistički signifikantne korelacije između vrijednosti Spilebergovog skora i vrijednosti MAP i srčane frekvence u oba mjerenja.

U istraživanje je bilo uključeno 114 ispitanika, podijeljenih u dvije skupine po 57 ispitanika, kod kojih je revaskularizacija zbog aorto-ilijakalne bolesti urađena primjenom retroperitonealnog i transperitonealnog pristupa. Od ukupnog broja ispitanika u retroperitonealnoj skupini njih 48 (84,2%) je bilo muškog a 9 (15,8%) je bilo ženskog spola. Prosječna životna dob u trenutku operativnog tretmana (SD) u retroperitonealnoj skupini je iznosila 63 (±9,42) godine i kretala se u rasponu od 35 do 79 godina.U transperitonealnoj skupini njih 42 (73,7%) je bilo muškog a 15 (26,3%) je bilo ženskog spola. Prosječna životna dob u trenutku operativnog tretmana (SD) u transperitonealnoj skupini je iznosila 60,42 (±7,49) godine i kretala se u rasponu od 44 do 74 godine. Upoređivanjem dužine trajanja operacije, izraženu u minutama, između ispitivanih skupina nađena je statistički značajna razlika između skupine gdje je korišten retroperitonealni pristup (M=201.66, SD = 43.09) i skupine gdje je korišten transperitonealni pristup (M=267.37, SD=47.56); p<0.001. Statistički signifikantna razlika je nađena upoređivanjem količine dreniranja između ispitivanih skupina, retroperitonealne skupine (M=56.14, SD = 55.50) i skupina gdje je korišten transperitonealni pristup (M130.71, SD=92.34); p<0.001. Dužina postoperativnog boravka u Jedinici intenzivne terapije izražena je u danima. Između ispitivanih skupina takođe je nađena statistički značajna razlika, od retroperitonealnog pristupa (M=1.10, SD = 0.36) a kod transperitonealnog (M=2.46, SD=1.25); p<0.001. Pacijenti sa retroperitonealnim pristupom kraće su boravili u JIT od pacijenata kod kojih je primjenjen transperitonealni pristup. Što se tiče vremena koje je potrebno za uspostavljanje motiliteta crijeva, (radi objektivizacije praćeno je vrijeme do pojave stolice) koje je izraženo u danima, između ispitivanih skupina nađena je značajna razlika. Za retroperitonealni pristup (M=4.39, SD = 1.05) a za transperitonealni (M=5.59, SD=1.19); p<0.001. Kod pacijenta kod kojih je korišten retroperitonealni pristup ranije se uspostavljala normalna crijevna peristatlitka u odnosu na pacijenate kod kojih je primijenjen transperitonealni pristup. Upoređivanjem dužine hospitalizacije između ispitivanih skupina, izraženom u danima, nađena je značajna razlika između skupine gdje je korišten retroperitonealni pristup (M=9.26, SD = 1.95) i skupine gdje je korišten transperitonealni pristup (M=11.00, SD=1.96); p<0.001. Pacijenti sa retroperitonealnim pristupom ranije su otpuštani sa klinike od pacijenata kod kojih je primjenjen transperitonealni pristup što je djelimično i očekivano obzirom na rezultate ranije analizirane parametre. Cijena operativnog zahvata između ispitivanih skupina, je analizirana i izražena u KM. Obzirom na razlike u cijeni operativnog zahvata (operativni zahvat sa retroperitonealnim ili transperitonealnim pristupom) , dužinu boravka u JIT i ostale analizirane parametre i dobijene rezukltate , što se djelimično moglo i očekivati, nađena je značajna razlika između skupina , za retroperitonealnu skupini (M=2394,98, SD = 346,67) i za transperitonealnu skupinu (M=2933,71, SD=428.10); p<0.001. Ukupna cijena operativnog zahvata u retroperitonealnoj skupini je značajno niža od cijene operativnog zahvata gdje je korišten transperitonealni pristup. Hi-kvadrat test nezavisnosti nije pokazao značajnu vezu između ishoda i vrste operativnog zahvata p=1,00 , takođe nije pokazao značajnu vezu između prisutnih komplikacija i vrste operativnog zahvata p=0.29.

Rezultati ovog istraživanja se mogu porediti sa rezultatima drugih istraživanja iz ove problematike, što je od velike važnosti jer se radi o relativno rijetkim operativnim zahvatima pa su i studije iz ove oblasti često limitirane malim brojem pacijenata. Istraživanje je dalo precizne informacije o gubitcima krvi i potrošnji krvnih preparata kod operacija adolescentne idiopatske skolioze, te korisne smjernice ljekarima u praksi i racionalizaciji cijelog postupka liječenja. Ovo istrživanje otvara prostor za nastavak rada u ovoj oblasti. Pregledno su prikazani osnovni statistički parametri ispitivanih podataka u uzoku koji je ispitivan. Grafički su predstavljeni opšti podaci ispitivane grupe (pol, starost, trajanje operacije, broj fuzioniranih pršljenova, srednje vrijednosti hematokrita i leukocita po danima. Grafički je predstavljen procijenjeni gubitak krvi u odnosu na Risser stepen i Cobb ugao, gdje se vidi da je procijenjeni gubitak krvi bio veći u grupi pacijenata sa Cobb uglom ≥70° u odnosu na grupu pacijenata sa Cobb uglom <70°, odnosno da je procjenjeni gubitak krvi bio veći u grupi koštano zrelih pacijenata. Zavisnost promijena vrijednosti eritrocita, hemoglobina i hematokrita u odnosu na procijenjeni gubitak krvi je prikazana dijagramima rasipanja, ucrtana je linearna zavisnost (regresijski pravac) i prikazana vrijednost koeficijenta determinacije R2. Dobijeni rezultati pokazuju da se preko 35% promjena vrijednosti eritrocita, hemoglobina i hematokrita, respektivno, može objasniti procijenjenim gubitkom krvi.Rezultati regresije su pokazali da su koeficijenti nagiba prethodno analiziranih modela značajni (p<0,05). Korištenjem t-testa hipoteze o srednjoj vrijednosti je dokazana je hipoteza 1, odnosno da je ukupan gubitak krvi kod operacija adolescentne idiopatske skolioze u ovoj grupi pacijenata statistički značajan (2073,44±999,8ml). Hipoteza 2. je testirana t-testom sa dva uzorka sa nejednakim varijansama, te je u ispitivanom uzorku uočena statistički značajna razlika u ukupnom gubitku krvi kod koštano zrelih (Risser =5) i koštano nezrelih pacijenata (Risser <5). Prosječni gubitak krvi kod pacijenata sa Cobb uglom ≥70° je bio veći od prosječnog ukupnog gubitka krvi kod pacijenata sa Cobb uglom <70°, Rezultati t-testa sa dva uzorka sa nejednakim varijansama su pokazali da u ispitivanom uzorku razlika u gubitku krvi kod pacijenata Cobb uglom ≥70° i pacijenata sa Cobb uglom <70° nije statistički značajna. Korelacijskom analizom je je utvrđivana umjerana korelacija (pozitivnog smjera) procjenjenog gubitka krvi u odnosu na dužinu trajanja operacije, broj fuzioniranih pršljenova, starost pacijenata, tjelesnu težinu pacijenata, i Risser stepen. Statistička značajnost korelacije je utvrđena testiranjem značajnosti koeficijenta korelacije. Uz rizik od 0,05 ustanovljeno je da je stepen linearne zavisnosti posmatranih pojava statistički značajan.

Od ukupnog broja pacijenata (1158) kod njih 323 ili 27,9% su bile prisutne varijacije u broju renalnih arterija, što predstavlja statistički značajnu razliku (hi kvadrat=1277,6 p<0,0001). Od toga su u 215 (68,7%) slučajeva to bile akcesorne arterije, dok su u 98 (31,3%) slučajeva bile polarne, što takođe predstavlja statistički značajnu razliku (hi kvadrat=43,735, p<0,001), dok nema statistički značajne razlike u učestalosti varijacija u broju renalnih arterija između desnog i lijevog bubrega. Takođe nema statistički značajne razlike u učestalosti akcesornih i polarnih arterija između desnog u odnosu na lijevi bubreg. 307 (95%) pacijenata je imalo jednu dodatnu renalnu arteriju na jednom od bubrega, dok je 16 (5%) pacijenata imalo multiple renalne arterije, što predstavlja statistički značajnu razliku (hi kvadrat=262,170, p<0,001). Razlika među polovima u učestalosti varijacija renalnih arterija je bila statistički značajna ( hi kvadrat=6,340, p=0,012). Kod 263 (22,7%) pacijenta je pronađena jedna ili više dodatnih renalnih arterija na desnom ili lijevom bubregu, dok su kod 60 (5,2%) pacijenata dodatne renalne arterije istovremeno pronađene na oba bubrega, što predstavlja statistički značajnu razliku (hi kvadrat=127,582, p<0,001). Nema statistički značajne razlike u učestalosti jednostranih i obostranih varijacija u broju renalnih arterija kod muškaraca i žena (hi kvadrat= 0,248, p=0,618).

Studija je obuhvatila 40 ispitanika životne dobi od 40 godina do 85 godina. Pacijenti dobi iznad 65 godina činili su preko 50% ispitanika, dok je samo 10% ispitanika bilo dobi ispod 50 godina. Kada je u pitanju spolna zastupljenost, ona je bila podjednako distribuirana, odnosno ispitivanjem je bilo obuhvaćeno 20 muškaraca i 20 žena. Najveći broj pacijenata, njih 28, je bio u trećem stadijumu bolesti, dok je 12 pacijenata bilo u prvom stadijumu. Kada je u pitanju podstadijum, kod šest pacijenata je bilo prisutno oštećenje bubrežne funkcije, odnosno bili su u podstadijumu B, dok su ostala 34 pacijenata bili u podstadijumu A. Kada je u pitanju frakcija serumskog imunoglobulina, kod 29 ispitanika je bio prisutan imunoglobulin G, a kod ostalih 11 ispitanika imunoglobulin A. Primjenom Pearsonovog koeficijenta korealcije r, utvrđena je statistički značajna pozitivna korelacija između vrijednosti serumskog beta-2 mikroglobulina i serumskog imunoglobulina G, kao i statistički značajna pozitivna korelacija između vrijednosti serumskog beta-2 mikroglobulina i serumskih globulina. Kada je u pitanju serumski imunoglobulin A, nije utvrđena statistički značajna pozitivna korelacija između vrijednosti serumskog beta-2 mikroglobulina i navedenog parametra. Zahvaćenost koštane srži CD138+ plazma ćelijama kod ispitanika je iznosila od 15 do 90%. Primjenom Pearsonovog koeficijenta korealcije r, utvrđena je statistički značajna pozitivna korelacija između vrijednosti serumskog beta-2 mikroglobulina i procenta infiltracije koštane srži CD138+ plazma ćelijama. Samo 30% pacijenata nije imalo proširenu zahvaćenost koštanog sistema, dok je kod 70% pacijenata bila prisutna izražena zahvaćenost koštanog sistema u vidu litičkih lezija kostiju ili patoloških fraktura. Statističkim postupkom korelacije, primjenom Spearmanovog koeficijenta korealcije, utvrđena je statistički značajna pozitivna korelacija između vrijednosti serumskog beta-2 mikroglobulina i stepena koštanih lezija.