Magistarski radovi

Analiziran je ukupno 49 ispitanika. Prosječna životna dob ispitanika uključenih u studiju bila je 53 godine. Najmlađi ispitanik je imao 15 a najstariji 79 godina. Od ukupnog broja ispitanika, u ovoj studiji, njih 7 ili 14,3% su bili muškog spola, dok su 42 ispitanika ili 85,7% bila ženskog spola. Rezultati ove studije potvrđuju da se u naših ispitanika najveći broj čvorova u štitnjači, lokaliziran na osnovu palpatorne i scintigrafske metode, nađen je u donjem polu oba režnja, ukupno u 40 ispitanika ili 81,6%, dok je najmanji broj čvorova nađen u lokalizaciji srednje trećine režnjeva ukupno u jednog ili 2% ispitanika. Najveći broj ispitanika je imao citološku dijagnozu papilarnog karcinoma, ukupno 22 ispitanika ili 44,9%, dok je citološka dijagnoza celularnog nodusa nađena samo u dva ispitanika ili 4.1%.Najveći broj karcinoma štitne žljezde je patohistološki potvrđen u ispitanika sa citološkom dijagnozom folikularne neoplazme I to u 12 ili 66,7% ispitanika.Največi dio ispitanika je imalo patohistološku dijagnozu diferenciranog tireoidnog carcinoma koja je potvrđena u 30 ili 61,2% ispitanika sa papilarnim I u 19 ili 38,8% folikularnim karcinomom. Največi dio carcinoma štitnjače potvrđenih patohistološkom metodom su nađeni u čvorovima smještenim u donjem polu oba režnja u 40 ili 81,63% ispitanika. Citološka punkcija pod kontrolom ultrazvuka je visoko senzitivna metoda u dijagnostici maligne tireoidne lezije, sa senzitivnošću od Se=83,7%. U predikciji pojave papilarnog karcinoma citološka metoda ima Se=66,7%, Sp=89,5% PPV=90,9% i NPV=63%. Na osnovu svega navedenog dobijeni rezultati pokazuju da primjena ove dvije metode, koje su uglavnom dostupne u većini centara, imaju veliki klinički značaj u dijagnostičkom protokolu u evaluaciji solitarnih tireoidnih čvorova. FNAC se pokazala kao lako izvodljiva, visoko specifična i visoko osjetljiva metoda, sa niskom cijenom koštanja u procjeni scintigrafski hladnog solitarnog čvora, zbog čega se može nazvati i sofisticiranim skrining-testom za selekciju velikog broja pacijenata sa čvorom u štitnoj žlijezdi u malu grupu ispitanika kojima će biti potreban operativni zahvat. Ona nosi direktnu i specifičnu informaciju koja će omogućiti ranu dijagnozu solitarnog scintigrafski hladnog čvora. Naime, kombinacijom navedenih pretraga rana dijagnostika maligne bolesti štitnjače će postati brža i lakša, čime će se skratiti put i poboljšati kvalitet dijagnostike a prije razvoja metastatskih promjena malignoma štitnjače, što bitno utiče na prognozu, konačno izlječenje pacijenta, bolji kvalitet njegovog života i na kraju produženje životnog vijeka

U prosječnoj starosti ispitanika muškog i ženskog spola nije nađena statistički značajna razlika. Učestalost komplikacija dijabetesa u spolnim skupinama nema statistički značajne razlike. U grupi ispitanika sa diabetesom i komplikacijama u oku, 51% ispitanika bilo je u kategoriji „na tabletama“ kao tip liječenja, dok je u istoj kategoriji bilo 46% ispitanika bez komplikacija. Na inzulinu je bilo 49% ispitanika sa komplikacijama i 54% ispitanika bez komplikacija. Razlike među proporcijama nisu statistički signifikantne. U ispitivanju proporcije satusa lijevog i desnog oka, sa ili bez dioptrije, nije nađena statistički značajna razlika. Također nije otkrivena statistički značajna povezanost između trajanja dijabetesa i pojave konjuktivitisa lijevog/desnog oka kod dijabetičara na tabletama i na inzulinu. Širmerov test kod pacijenata ispitivanih skupina nije mogla ukazati na povezanost zastupljenosti poremećaja lučenja suza i veličine suznog filma kod pacijenata sa i bez komplikacija dijabetesa bez obzira na starosnu dob. Od ukupnog broja 57,2% ispitaniak ug rupi sa normalnom sekrecijom bilo je starosne dobi u intervalu 50-69 godina, dok je 53,8% ispitanika iste starosne dobi u grupi sa insuficijentnoms ekrecijom. Ne postoji statistička povezanost između rezultata Schirmer testa i starosne dobi ispitanika, čime je prihvaćena nulta hipoteza uz vjerovatnoću p= 0,342. Pacijenti sa dijabetesom peroralne terapije, njih 57,2% imaju normalnu sekreciju suza kao i 53,8% pacijenata sa diabetesom na inzulinskoj terapiji. Ispitanicima sa dijabetesom i tabletama u terapiji koji nisu imali kataraktu na oba oka, nađena je statistički značajna veza sa starosnom grupom pa je veći broj ispitanika u starosnim grupama 30-49 i 50-69 godina bio bez katarakte, dok je veći broj ispitanika bio sa kataraktom u starosnoj dobi između 78-87 godina. Kada su u pitanju ispitanici na inzulinu koji su imali simpleks glaukom na lijevom i desnom oku, imali su prosječno duže vrijeme trajanja diabetesa nego ispitanici bez simpleks glaukoma, ali nije otkrivena statisitčki značajna razlika među njima. Od ukupnog boja ispitanika, 33% sa dijabetesom starosne dobi između 50-69 godina imali su intraokularnu hipertenziju na oba oka, dok njih 64,7% iste starosne dobi, nije imalo takvu pojavu.U grupi od 70-87 godina, kod njih 66,7% nađena je pojava intraokularne hipertenzije na oba oka, dok kod 29,4% ispitanika nije bil ta dijagnoza. Hi-kvadrat test je pronašao statistički signifikantnu povezanost između starosti ispitanika diabetičara i pojave intraokularne hipertenzije na oba oka. Rethninopathia diabetica proliferativa na oba oka u obje starosne skupine nije pokazala statistički značajnu vezu između ove pojave. Pojava maculopathia diabetica na oba oka nije bila statistički značajna.

Od ukupno 60 (100%) pacijenata koji su odabrani za kliničko ispitivanje zbog neregulisane tip 2 šećerne bolesti, svi su dali dobrovoljan pristanak i završili su kompletno ispitivanje.Bilo je 45% (n=27) muškaraca i 55% ( n=33) žena, a medijan starosne dobi je bio 59,8 godina (SD). Trajanje šećerne bolesti tip 2 je iznosilo 10,3¬ ±0,7 u skupini (bifazični humani inzulin + metformin (BHI 30+met), a 11,0±0,7 u skupini bifazični inzulin aspart +metformin (BIAsp 30 +met).Pozitivnu porodičnu anamnezu je imalo 21 ( 70%) ispitanika u skupini BHI 30 +met, a u skupini BIAsp 30+met je imalo 14 ( 47%) ispitanika.Nije nađena statistički signifikantna razlika kada je u pitanju , spolna distribucija,starosna dob ispitanika. Takođe nije nađena statistički signifikantna razlika prije uvođenja inzulinoterapije u vrijednostima krvnog pritiska, tjelesne težine, BMI, GUK na tašte, 2h GUK, HbA1C između ispitivanih skupina.Što se tiče ukupne dnevne doze inzulina u skupini BIAsp 30 usljedio je veći pad u odnosu na ordinirane početne doze inzulina, ali nije nađena statistički značajna razlika između skupina. Šest mjeseci nakon započinjanja terapije, uočene su značajno niže vrijednosti i sistolnog (Student-ov t-test; p<0,05) i dijastolnog krvnog pritisa (Student-ov t-test; p<0,01) u ispitanika tretiranih BIAsp 30+met u odnosu na ispitanike tretirane BHI 30+met. Nije nađena statistički značajna razlika u vrijednostima GUK-a na tašte, 2h-GUK-a,HbA1C između BIH 30 i Biasp 30 skupina. Ispitanici sa tip 2 šećernom bolešću prije tretmana imali su srednju vrijednost tjelesne težine 82,8±2,8 kg. Nakon 6 mjeseci tretmana kombinovanom terapijom ( BIAsp 30 + met; BHI 30+met) do postizanja ciljne glikemijske kontrole u BHI 30 skupini usljedio je značajan porast tjelesne težine za 4,1 kg, dok je u skupini BIAsp 30 porast bio značajno manji za 1,3 kg (86,9 vs.84,1;p<0,001). U poređenju sa ispitanicima tretiranim BHI 30+met, ispitanici tretirani BIAsp 30+met su imali značajno manji broj i minor i maior hipoglikemija 6 mjeseci nakon tretmana u odnosu na 3 mjeseca nakon tretmana (minor hipoglikemije nakon 3 mjeseca vs. minor hipoglikemije nakon 6 mjeseci vs. maior hipoglikemije nakon 6 mjeseci: p<0,01 vs. p<0,001 vs. p<0,01). Nakon 3 mjeseca tretmana kombinovanom terapijom ( BHI 30+met, BIAsp 30+met) rezultati analize su pokazali da su trigliceridi <1,7 mmol/l ( RR= 0,53 95% CI:0,21-0,64;p<0,001) bili signifikantno niži, dok je HDL-holesterol > 0,9 mmol/l ( RR=0,65 95% CI:0,30-0,75;p<0,001) bio signifikantno viši u BIAsp 30 skupini u odnosu na BHI 30 skupinu.Značajnih razlika nije bilo u u srednjim vrijednostima ukupnog holesterola<5 mmol/l ( RR=0,81 95% CI: 0,70-0,91;p<0,6), LDL-holesterola < 3 mmol/l (RR=0,80 95% CI:0,69-0,90;p<0,7) između BIAsp 30 i BHI 30 skupina. Nakon dodatnog tretmana sa statinom rezultati analize su pokazali da su srednje vrijednosti triglicerida <1,7 mmol/l ( RR=0,61 95% CI: 0,52-0,87;p<0,001) bile signifikantno niže, dok je HDL-holesterol >0,9 mmol/l ( RR=0,72 95 % CI:0,56-0,84;p<0,001) bio signifikantno viši u skupini Biasp 30 u odnosu na BHI 30 skupinu. Značajnih razlika nije bilo u srednjim vrijednostima ukupnog holesterola <5 mmol/l (RR=0,96 95 % CI:0,79-0,99;p<0,9), LDL holesterola < 3 mmol/l ( RR= 0,96 95 % CI: 0,77-0,99;p<0,9), između BIAsp 30 i BHI 30 skupina. U postizanju ciljne lipidne kontrole na kraju studije sa protokolom kombinovane terpije ( BIAsp 30 +metformin+statin) ,bifazični inzulin aspart je smanjio ukupni holesterol za 4 %, LDL-holesterol za 4 % u odnosu na bifazični humani inzulin. Značajno je smanjio trigliceride za 35 % ( p<0,001), značajno povisio HDL-holesterol za 28 % ( p< 0,001) u komparaciji sa BHI 30.

U provedenom istraživanju dobili smo slijedeće rezultate. Starosna dob majke- grupe trudnica <18 i >35 godina starosti sa zastupljenošću 4,4% i 14% su grupe sa najvećom učestalošću javljanja prijevremenog porođaja. Trudnice niže stručne spreme bile su zastupljene sa 44,6% i imale su veću učestalost prijevremenog porođaja. Trudnice sa opterećenom akuserskom anamnezom zastupljene su sa 39% i imale su veću učestalost prijevremenog porođaja. Učestalost ekstragenitalnih bolesti majke bila je prisutna kod 10,3% prijevremeno porođenih trudnica. Prijevremeno prsnuće plodovih ovoja bilo je uzrok prijevremenog porođaja u 35% trudnica. Karlični stav ploda imali smo kod 18,4% prijevremeno rođene novorođenčadi. Za prijevremeno rođeno novorođenče analizirali smo tjelesnu masu i Apgar skor nakon prve i pete minute. Srednja tjelesna masa prijevremeno rođenog novorođenčeta iznosi 2382 gr., srednja vrijednost Apgar skora prijevremeno rođenog novorođenčeta nakon prve minute iznosi 7,32, a nakon pete minute iznosi 7,79. Učestalost komplikacija prematuriteta posebno RDS-a sa 50%>, intrakranialne hemoragije sa 28,1%, kongenitalnih anomalija sa 8,5% i sepse sa 4,8% je viša kod prijevremeno rođene novorođenčadi. Respiratorni distres sindrom najviše se javljao kod novorođenčadi rođene prije 32 nedjelje gestacije. Mortalitet prijevremeno rođene novorođenčadi zastupljen je sa 9,1% i viši je nego kod temninski rođene novorođenčadi.

Istraživanje je potvrdilo veću učestalost bolesti kod dojenčadi i male djece s obzirom na anatomske karakteristike dječijeg grkljana. Zbog virusne etiologije bolesti veća je učestalost bolesti između kasne jeseni i ranog proljeća. Mnoga istraživanja pokazala su da se bolest češće javlja kod osoba sa astmom i drugim atopijskim bolestima. Liječenje subglotičnog laringitisa izaziva kontraverze jer postoji nekoliko terapijskih pristupa. Različiti pristupi su uvjetovani stanjem djeteta, starošću djeteta i prisutnim komorbiditetima. S obzirom da dužina hospitalizacije djece sa ovom bolešću zavisi od terapijskog pristupa, značaj ovog istraživanja je u tome da se utvrdio terapijski pristup koji obezbjeđuje kraću hospitalizaciju.

Ukupno je analizirano 120 ispitanika, prosječne životne dobi (SD) od 65,9 (10,6) godina, u rasponu od 41 do 80 godina. U uzorku je detektovano 95 (79,2%) muških i 25 (20,8%) ženskih ispitanika, a što je odgovaralo odnosu M:Ž=1:3,81 Kad je u pitanju zastupljenost pojedinih stepena maligniteta najzastupljeniji je bio G1 stepen maligniteta. Značajno veći broj ispitanika je imao T1 stepen invazije. Ukupno 67/120 (55,8%) ispitanika je imalo recidiv u toku vremena praćenja. Kada je u pitanju prvi recidiv, zabilježeno je dakle 67 (44,2%) ispitanika sa prvim recidivom. Prosječno vrijeme bez recidiva je iznosilo 15,49 mjeseci (%95 CI=13,96 do 17,02). Drugi recidiv je zabilježen u 27/120 (22,5%) ispitanika. Prosječno vrijeme do drugog recidiva je iznosilo 21,58 mjeseci (%95 CI=20,70 do 22,46. Treći recidiv je zabilježen u 6 ispitanika (5%). Prosječno vrijeme do pojave recidiva je iznosilo 23,74 mjeseci (%95 CI=23,49 do 23,99). Naposlijetku, četvrti recidiv je takođe zabilježen u 6 slučajeva, sa nešto većim prosječnim vremenom pojave od 23,93 mjeseci (%95 CI=23,83 do 24,02). Progresija bolesti je zabilježena u 22/120 (18,3) ispitanika u toku vremena praćenja Prosječno vrijeme bez progresije bolesti među onima koji su istu imali je iznosilo 14,09 mjeseci (%95 CI=12,10 do 16,08). Posmatran je uticaj pojedinačnih faktora na rizik od recidiva i progresije bolesti. Kada je u pitanju recidiv bolesti, posmatrani su svi pacijenti sa recidivom, bez obzira na broj recidiva. Učinjena je univarijantna Cox-ova regresiona analiza uticaja broja tumora, veličine, te gradusa i stepena invazije na rizik od recidiva, te je dokazano da su broj tumora i stepen invazije imali signifikantan prognostički uticaj. Učinjena je univarijantna Cox-ova regresiona analiza uticaja broja tumora, veličine, te gradusa i stepena invazije na rizik od progresije i kako je vidljivo, svi faktori, osim broja tumora su imali signifikantan prognostički uticaj. U multivarijantnoj se analizi međutim pokazalo, da je samo gradus signifikantan prognostički factor. Evaluiran je EORTC score za rizik od recidiva bolesti, koristeći Cox-ovu regresionu analizu. Pokazano je da je EORTC score visoko signifikantan prediktor recidiva sa OR=1,237 (%95 CI=1,115-1,374), p<0,001. Ovo praktično znači da se za svaki dodatni bod EORTC scora za recidiv, rizik od istog uvećavao u prosjeku za 1,237 puta.Učinjena je i analiza prediktivnog potencijala EORTC skora na progresiju bolesti. I ovdje je pokazano da je ovaj skor signifikantan prediktor rizika od progresije sa OR=1,273 (%95 CI=1,127-1,438); p<0,001, a što praktično znači da se sa svakim povećanjem skora za jedan bod, rizik od progresije za pacijenta uvećava za u prosjeku za 1,273 puta.

U istraživanje je bilo uključeno 60 ispitanika, podijeljena u dvije grupe po 30 ispitanika, kojima je urađena femoropoplitealna premosnica. Od ukupnog broja ispitanika njih 26 (86,7%) je bilo muškog a 4 (13,3%) je bilo ženskog spola. Posmatrana je analiza koegzistirajućih oboljenja te njihov odnos prema polnoj i dobnoj distribuciji ispitanika. Svakoegzistirajuća oboljenja su bila podijeljena u četiri grupe: kardio-vakularna, respiratorna, bubrežna i gastrointestinalna. Od kardiovaskularnih oboljenja registrovani su: arterijska hipertenizija, atrijalna fibrilacija, kardiomiopatija, stanje iza ugradnje pacemaker-a, te stanja nakon infarkta miokarda ili cerebrovaskularnog inzulta. Od respiratornih oboljenja registrovani us: hronična obstruktivna bolesti i hronični bronhitis. Od bubrežnh oboljenja hronična bubrežna insuficijencija oa do gastrointestinalih Kronova bolest. Ispitanici sa diabetes mellitus-om su imali značajno češće koegzistirajuća obolejnja u odnosu na ispitanike bez diabetes mellitus-a (p<0,05), sa podjednakon spolnom distribucijom. Dužina hospitalizacije, tretman u jedinci intenzivnog liječnja i vremena mobilizacija podjednako je dugo trajalo u obje grupe ispitanika (p>0,05). Postoperativne komplikacije zabilježene su kao: infekcija rane, ishemija potkoljenice i ishemija stopa.a Smrtni ishod nije registrovan niti u jednoj od ispitivanih grupa. Ispitanici sa Daibetes mellitus-om imali su značajno češće postoperativne komplikacije u odnosu n a drugu grupu (p<0,05). U obje ispitivane grupe, ispitanici koji su razvili postoperativne komplikacije su bili značajno duže tretirani u jedinici intenzivnog liječenja u odnosu na ispitanike bez postoperativnih komplikacija (p<0,01 za oba mjerenja). Takođe analizirana je i postoperativna amputacijagdje je zabilježena amputacija stopala i amputacija potkoljenice, gdje je kod pacijenata sa diabetes mellitus-om u odnosu na ispitanike bez diabetes mellitus-a, značajno češće je urađena amputacija (p<0,05). U obje ispitivane grupe, ispitanici kojima je izvršena amputacija su imali značajno duže vrijeme postoperativne mobilizacije u odnosu na ispitanike bez amputacije (p<0,001 za oba mjerenja). Dužina vremena potrebnog za postoperativnu mobilizaciju u ispitanika sa amputacijom je bila jednako distribuirana između ispitivanih grupa (p>0,05), kao i u ispitanika bez amputacije u boje ispitivane grupe (p>0,005).

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) incidenca iznenadne srčane smrti u Klinici za interne bolesti, koja je indirektni pokazatelj incidence ISS-i za područje Tuzlanskog kantona u 2008 godini iznosila je 0,078, u 2009 godini 0,11, a u 2010 godini 0,12/1000 stanovnika u svim dobnim skupinama. To je manje od svjetskog prosjeka koji se kreće u rasponu od 0,36 do 1,28/1000 stanovnika b) od iznenadne srčane smrti je umrlo 64% osoba muškog spola i 36 % osoba ženskog spola. Ispitanici muškog spola su bili 1,8 puta češće zastupljeni u odnosu na ispitanike ženskog spola c) srednje životne dobi ispitanika muškog i ženskog spola su podjednako distribuirane, kako međusobno, tako i u odnosu na ukupnu životnu dob svih ispitanika. Prosječna starost umrlih osoba od ISS iznosi 64,05 (±0,97) godina. Osobe muškog spola su umirale u životnoj dobi čija je prosječna starost iznosila 63,0 (±1,2) godine, a osobe ženskog spola su umirale u životnoj dobi čija je prosječna starost iznosila 65,9 (±1,7) godine d) iznenadna srčana smrt je 2,2 puta češće dijagnosticirana u prijemnoj ambulanti u odnosu na ostala odjeljenja u Klinici, a potom u Odjeljenju za intenzivnu njegu i terapiju (50% od ukupnih smrti na drugim odjeljenjima), a zatim na Odjeljenju za kardiologiju (21%) i Odjeljenju za endokrinologiju (17%) e) elektrokardiografski zapisi pacijenata umrlih od ISS pokazuju daje asistolija bila 5 puta više zastupljena u odnosu na ventrikularnu fibrilaciju f) pacijenti, koji su imali prethodno oboljenje su bili 5,6 puta češće zastupljeni u odnosu na pacijente bez prethodnog oboljenja g) Najveći broj pacijenata umrlih od ISS, u odnosu na ostale komorbiditete je imao predhodno verifikovanu arterijsku hipertenziju (49% pacijenata), kao najčešće registriran konvencionalni faktor rizika h) u prisustvu drugih komorbiditeta, infarkt miokarda je značajno češće bio udružen sa arterijskom hipertenzijom u poređenju sa drugim oboljenjima. Kod 45% pacijenata koji su umrli od ISS je verifikovan infarkt miokarda. Infarkt miokarda i arterijska hipertenzija su najučestalija oboljenja kod pacijenata umrlih od ISS-i i) od tipa 2 šećerne bolest je liječeno 34% pacijenata koji su umrli od ISS-i, a od karidiomiopatije je liječeno 29% pacijenata. Ishemijska kardiomiopatija je bila značajno češće zastupljena u poređenju sa valvulamim i dilatitivnim oblikom ovog oboljenja, a učestalost valvularne i dilatativne kardiomiopatije je podjednaka j) hiperlipoproteinemiju, kao povećan rizik za CAD i ISS je imalo 28% pacijenata umrlih od ISS-i, a atrijalnu fibrilaciju 15 % pacijenata umrlih od ISS-i k) predhodno verifikovan moždani udar je imalo 14 % pacijenata umrlih od ISS-i, a hroničnu obstruktivnu bolest pluća 12 % pacijenata umrlih od ISS-i 1) na hroničnom programu hemodijalize je bilo 7% pacijenata umrlih od ISS-i.