Doktorske disertacije

Ovim istraživanjem je pokazano da zbog kasnog postavljana dijagnoze veliki broj pacijenata već 12 mjeseci nakon postavljanja dijagnoze završava ciljani onkološki tretman (terminalni stadijum bolesti) što govore o potrebi ranijeg i bržeg otkrivanja karcinomske bolesti i ranog uključivanja ciljanog onkološkog tretmana. Adekvatnom procjenom intenziteta bola i primjenom terapije po preporukama SZO i principima palijativne njege bol se može efikasno kontrolisati. U „titracionoj fazi“ potrebno je koristiti brzodjelujuće opijate za brzu kontrolu bola, te potom preći na dugodjelujuće preparate kojima se u ekvianalgetskim dozama efikasno kontroliše bazalnu bol. Istovremeno proboje bola nastaviti kupirati brzodjelujućim opijatnim pripravcima, te uz evaluaciju bola, dozu bazalnog analgetika povećavati ovisno o broju proboja bola. Proboj bola se može smatrati akutizacijom hronične bazalne karcinomske boli sa negativnim uticajem na kardiovaskularni i respiratorni sistem, koji se mogu ukloniti kupiranje proboja bola. Dobrom kontrolom bola se smanjuje intenzitet drugih, najčešćih pratećih simptoma karcinomske bolesti.

Od HOPB-a u Tuzlanskom kantonu najčešće obolijevaju muškarci (78%), starosne dobi 40-86 godina. Značajna je učestalost obolijevanja od HOPB-a mlađih dobnih skupina <50 godina života. Oboljeli od HOPB-a statistički značajno više pripadaju podskupini sa nižim nivoima obrazovanja (8%), podskupini oženjenih (76 %) i medijanim brojem članova domaćinstva od 2,5. Od HOPB-a češće oboljeva seosko u odnosu na gradsko stanovništvo (56%:44%, p=0,001).Oboljeli od HOPB-a imali su prosječnu dužinu radnog staža 24,54 (15,10) godina. Značajno je veća učestalost u oboljelih od HOPB bivših pušača sa prosječnim pušačkim stažom 36.31 (±16.62 godine), prosječno 20 ispušenih cigareta. Značajni rizici u razvoju HOPB su pušački staž veći od 20 godina i pušenje preko 20 cigareta dnevno.Najveći broj ispitanika njih (n=33,66%) su zbog bolesti prekinuli pušenje, Faktori radnog okoliša su značajan etiološki faktor u razvoju obolenja (prisutnost simptomatologije HOPB u 27 uposlenih kolega (> od polovine ili 54%). Aerozagađenje životnog okoliša je statistički značajan etiološki faktor HOPB-a u ispitanika kome je bilo izloženo (86%) ispitanika. Najveći broj ispitanika je pripadao podskupini sa negativnim ventolinskim testom (92%). U stabilnoj fazi HOPB-a postoje statistički značajno više vrijednosti 6- minutnog testa hoda (158.88 m±(90,62 m), prosječna razlika od 33,5 m u odnosu na vrijeme AE. U vrijeme stabilizacije nakon AEHOPB-a dolazi do statistički nepovratnog, značajnog pada respiratorne funkcije (negativan trend >-4; FEV1-t2), što potvrđuje malu reverzibilnost respiratorne funkcije.Od egzacerbacije do stabilizacije dolazi do statistički granično signifikantnog pada vrijednosti BODE indeksa (Z=-1.95; p=0.05), rizik od smrti iznosi 1.6. Pokazao se kao dobar prediktor ishoda kod HOPB-a. U AE zabilježene su značajno više vrijednost PCO2 kao i statistički značajno niže vrijednosti PO2 u odnosu na klinički stabilno stanje što predstavlja nesigurne indikatore AEHOPB-a. Ne postoje razlike u markerima CRP, PO2 i PCO2 u stabilnoj fazi i nakon stabilizacije AE. Ovi parametri potvrđuju hroničan, ireverzibilan proces HOPB-a (nepromjenjivost markera).U stabilnoj fazi HOPB-a dolazi do statistički nesignifikantnog pada CRP-a (prosječna razlika vrijednosti 4.83), što znači da se nivoi CRP-a kao markera hroničnog upalnog procesa zadržavaju bez obzira na tok bolesti. U egzacerbacijama HOPB-a dolazi do statistički nesignifikantnog trenda pada SGRQ (prosječna razlika 2,69), i perzistiranja simptoma i tegoba tipičnih za kliničku sliku III i IV stadija HOPB-a. Tokom stabilne faze HOPB-a postojao je trend porasta u vrijednostima procijenjenih aktivnosti putem SGRQ- skora a što je statistički bilo signifikantno, rezultat korelira sa rezultatima 6MTH. Nakon AEHOPB-a dolazilo je do trenda porasta prosječne vrijednosti (1.49) ukupnog SGRQ upitnika što nije bilo statistički signifikantno (p=0.21).U stabilnim fazama HOPB-a ne postoje razlike u biološkim markerima: CRP, PCO2, PO2 čime se potvrđuje hroničan, ireverzibilan proces HOPB-a. Provođenjem respiratorne fizikalne rehabilitacije postiže se poboljšanje tegoba kliničke slike. Dolazi do redukcije dispneje i zamora kao najznačajnijih simptoma koji ih ograničavaju u svakodnevnom životu Preporučuje se fizički trening kao rutinska praksa u svakodnevnom liječenju pacijenata u svim stadijima HOPB-a. BMI nije značajan negativan prediktivni faktor mortaliteta. U našem uzorku 6MTH ne korelira sa skorom SGRQ izuzev u segmentu simptomi- SGRQ u stabilizaciji. Svakim novim napadom AE u HOPB-u III i IV stadiju raste rizik od smrtnosti. Teške, ponavljane AEHOPB-a jedan su od glavnih uzroka smrti u hroničnoj opstruktivnoj plućnoj bolesti. HOPB, danas, predstavlja globalni javno- zdravstveni problem koji ima jako visoke stope morbiditeta i mortaliteta. I pored njegovog velikog društvenog i ekonomskog značaja, epidemiološke studije o njegovoj učestalosti zaostaju za istraživanjima o drugim zdravstvenim problemima.Nedostatak opće prihvaćenih dijagnostičkih kriterija je veoma značajno ograničenje za istraživanje HOPBa.

Istraživanje je pokazalo da je cilj regionalizacije perinatalne zdravstvene zaštite postizanje što boljih rezultata u zdravlju trudnica i novorođenčadi, a uz što manje troškove i bez multicipiranja kadrovsko materijalnih resursa preko granica potreba. Dokazano je da regionalizirana perinatalna zaštita smanjuje i smrtnost i trajna oštećenja novorođenčadi. Regionalizacija perinatalne zaštite podrazumijeva razvoj koordiniranog i kooperativnog sistema zdravstvene zaštite unutar regije u kojoj je uzajamnim dogovorom između bolnica i doktora, a temeljem potreba populacije, uspostavljen sistem složenosti medicinskih postupaka po nivoima koji će osigurati kvalitetnu zdravstvenu zaštitu trudnicama i novorođenčadi. Istraživanje je dalo uvid u učestalost rađanja i rezultate liječenja novorođenčadi male porođajne mase po pojedinim kantonima i u Federaciji Bosne i Hercegovine. Na temelju procjena postojećih nivoa regionaliziranosti perinatalne i neonatalne zdravstvene zaštite u Federaciji Bosne i Hercegovine i eventualnih zaključaka, mogli bi uslijediti prijedlozi za njenim unapređenjam.

Ovim istraživanjem dokazano je da je nastavno osoblje izloženo vrlo visokom stresu, što za posledicu može imati pad kvaliteta njihovo rada i oštećenje njihovog zdravlja.. Zdravo radno mjesto je ono u kojem zahtijevi posla odgovaraju sposobnostima i znanju uposlenika, količini njihove samostalnosti koju imaju u svom radu uz adekvatnu podršku i potporu nadređenih i zaposlenika kojima su okruženi. Da li mi imamo zdrava radna mjesta? Za mobing se kaže da je ekstremni oblik stresa na radnom mjestu i zaslužuje posebnu pažnju, jer većina zaposlenih gotovo polovinu dana provodi na radnom mjestu. Nasilje na radnom mjestu ne smije da postane dio organizacione kulture. Pod stresom i u strahu za svoj posao nastavnici rade sa najnižim stepenom koncentracije i funkcionisanja. Kreativnost, entuzijazam na poslu kao i sama komunikacija među nastavnicima pate ili su u potpunosti ugašene. Kada na poslu postoji prisustvo učestalih frustrirajućih situacija i okolnosti, tada ljudi svoju pažnju preusmjeravaju sa svog posla na razumjevanje i nošenje sa konfliktnom situacijom. Istraživanje je pokazalo da nastavnici koji su bili izloženi mobingu su imali visok nivo emocionalne iscrpljenosti, visok nivo depersonalizacije što potvrđuje da postoji značajna korelativna veza između emocionalne iscrpljenosti, depersonalizacije i mobinga. Isto tako pokazano je da nastavnici koji su imali iskustvo mobinga su izjavili da je mobing oštetio njihovo somatsko i mentalno zdravlje. Nastavnici koji su žrtve mobinga imaju značajno slabije mentalno zdravlje u odnosu na kolege koji nisu bili žrtve mobinga i da upravo žrtve mobinga imaju visoke vrijednosti anksioznosti, depresije, socijalne disfunkcije i somatizacije. Ovako visoke vrijednosti pokazatelja oštećenja mentalnog zdravlja nastavnika, žrtava mobinga, ukazuju na potrebu za ranim prepoznavanjem, pravilnim usmjeravanjem i praćenjem zdravstvenog stanja. Ovo istraživanje je značajan naučni rad o uticaju stresa na radnom mjestu na nastanak oboljevanja u nastavnog osoblja. Osim toga, rezultati ovog istraživanja će biti od velike praktične koristi. Bilo bi dobro profesionalno osigurati nadzor koji uključuje i redovno izvještavanje: upoznati svo nastavno osoblje da mobing shvate ozbiljno; pokušati riješiti problem prije nego situacija postane ozbiljna i otme se kontroli; educirati uposlene šta se smatra mobingom i kome se mogu obratiti za pomoć. Ne bi trebalo ne obraćati pažnju i zanemarivati potencijalni problem, niti odlagati odluku. Rezultati ovog istraživanja su ukazali na veliku opasnost mobinga u nastavnog osoblja, koja nosi nesagledive posledice kako na zdravlje tako i na efekte izvođenja radnih zadataka. Neophodno je napraviti korake ka ranom prepoznavanju i adekvatnom tretmanu ove pojave.

U uzorku ljekara učestovalo je 10 ljekara specijalista POM, po 5 u obje istraživačke skupine. Medijan dobi ljekara u ispitivanom uzorku je iznosio 48 godina (interkvartilni raspon: 44-52), sa rasponom od 40 do 54 godine. Broj ženskih ljekara u uzorku je iznosio 8 (80%), dok je muških bilo 2 (20%). Medijana dužina radnog staža je iznosila 8 godina (interkvartilni raspon: 7-11), sa minimumom od 3 i maksimumom od 20 godina radnog staža. Ukupno 6/10 (60%) ljekara je imalo specijalizaciju iz obiteljske medicine, dok su preostala 4 (40%) imala kombinovanu specijalizaciju iz opće i obiteljske medicine. Ukupan broj oboljelih od dijabetesa po timu je u prosjeku iznosio 108 i kretao se od minimuma 87 do maksimuma 150. Većina pacijenata na pregled dolazi zbog rutinskog praćenja (9/10; 90%), dok manji broj pacijenata vidi ljekara zbog kroničnog problema (1/10; 10%), a 70% ljekara ima na raspolaganju do 10 minuta za pregled pacijenta. Nedostupnost testa na mikroalbuminuriju se čini kao najčešći razlog za nepridržavanje smjernicama. Ukupno je evaluirano 500 ispitanika, od čega je 251 (50,2%) pripadalo kontrolnoj, a 249 (49,8%) ispitaničkoj skupini. Postojala je signifikantna razlika u vrijednostima BMI, obima struka sitolnog i dijastolnog TA, vrijednosti GUK-a na tašte i postprandijalno, te učestalosti pozitivne porodične anamneze na dijabetes mellitus. Kada su u pitanju klase BMI, i ovdje su nađene signifikantne razlike između 2 grupe. Statistički značajno veći broj ispitanika kontrolne skupine imao je vrijednosti GUK preko oba praga. Statistički signifikantna razlika nađena je i kada je u pitanju pregled stopala sa monofilamentom, sa dominacijom pacijenata sa < 4 tačna odgovora među pripadnicima kontrolne grupe. Značajno veći broj pripadnika kontrolne grupe nije bio spreman prestati pušiti. Pripadnici kontrolne grupe su imali statistički signifikantno veće vrijednosti HbA1c, te holesterola, kao i značajno veći broj pacijenata sa kardiovaskularnim rizikom > 5%, odnosno sa albuminurijom. Značajno veći broj ispitanika u ispitaničkoj grupi je imao propisan metformin u terapiji u komparaciji sa pripadnicima kontrolne grupe. Posmatrano prema ordinirajućoj specijalnosti ljekara koji je propisao inzulin, u kontrolnoj grupi je značajno veći broj pacijenata inzulinsku terapiju dobio na osnovu preporuke dijabetologa. Komparirane su učestalosti komplikacija između ispitaničke i kontrolne grupe. Značajne razlike između grupa su detektovane kada je u pitanju koronarna srčana bolest, nefropatija i neuropatija. Kada su u pitanju komorbiditeti, jedino je za hipertenziju nađena statistički signifikantna razlika sa većim brojem ispitanika kontrolne grupe sa hipertenzijom. Dobiveni rezultati su pokazali da su intervencije proistekle iz modela unaprjeđenja kvalitete njege oboljelih od dijabetes melitusa tip 2 utjecale na ljekare obiteljske medicine da poboljšaju svoje vještine i znanje, te na taj način dovedu do poboljšanja parametara metaboličke kontrole dijabetesa i smanjenja nastanka novonastalih komplikacija kod svojih pacijenata. Buduće aktivnosti bi se trebale osloniti na bolju kolaboraciju obiteljskih liječnika sa dijabetolozima, bolju detekciju komplikacija i pojačavanje podsticanja dijabetičara za promjenama životnog stila i promjene upotrebe terapije sa monoterapije na multiplu terapiju lijekovima u ranoj fazi bolesti.

Ovim istraživanjem dokazano je da se depresivni poremećaji kod ljekara na teritoriji Zeničkio-dobojskog kantona javljaju u oko 34% sličajeva. Depresivni poremećaji dovode do smanjenja radne sposobnosti i osobe sa depresivnim simptomima moraju uložiti više napora i truda da bi mogli odgovoriti zadatcima koji se postavljaju pred njih. Jedan broj ispitanika nije zadovoljan svojim sadašnjim živitom, uslovima koje ima na poslu, mogućnošću korištenja svog znanja, kao i podrškom predpostavljenih. Jedan broj ispitanika smatra da im je posao stresan i psihički i fizički naporan.. Ovo istraživanje je značajan naučni rad zbog toga što će dobiveni rezultati istraživanja omogućiti cjelovitije sagledavanje i egzaktniji uvid u frekvenciju depresivnih simptoma kod ljekara. Istraživanje depresije kod ljekara ima veliki društveni i praktični značaj. Dobiveni rezultati istraživanja su preciznije naznačili teškoće sa kojima se ljekari suočavaju na poslu i porodici zbog depresivnih simptoma koji su prisutni kod njih. Istraživanje će pomoći da se pravovremeno uoče depresivni simptomi kod ljekara. Tako bi se na vrijeme moglo intervenirati i spriječiti probleme koje bi ljekari mogli imati na poslu, u porodici i društvu.

Ovo istraživanje predstavlja prvu studiju o dobi pojave menarhe na području Federacije Bosne i Hercegovine. Značaj ovog istraživanja je u tome što je u FBiH moguće u narednom periodu pratiti tempo i trend sekularnih promjena dobi puberteta. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da postoji značajna varijabilnost u pojavi menarhe medju različitim socio-ekonomskim grupacijama, te će se na temelju tempa i trenda sekularnih promjena dobi puberteta u različitim društvenim slojevima u budućnosti indirektno moći zaključivati o razini životnog standarda i postojanju socijalnih nejednakosti. Na temelju rezultata ispitivanja omogućeno je da Federacija Bosne i Hercegovine i svaki kanton posebno dobije stanadarde pojave menarhe izražene u percentilnim vrijednostima.

Rezultati ove studije dokazali su da je moguće detekcijom prijeoperacijskih i intraoperacijskih faktora rizika za dehiscenciju kolorektalne anastomoze učiniti kolorektalne resekcijske zahvate sigurnijim i uticati na smanjenje broja dehiscencija, odnosno smrtnih ishoda. Detekcijom prediktivno bitnih faktora rizika a oni su ASA skor tri i više, rektalna tumorska lokalizacija, produljeni operacijski zahvat tri i više sati i intraoperacijska transfuzija krvi moguće je u odnosu na pacijenta individualno dizajnirati hirurški zahvat odnosno učiniti mjere za zaštitu kolorektalne anastomoze. U ovom pristupu je bitan i TCS skor koji rizične pacijente za kolo-rektalnu dehiscenciju još bolje objektivizira. Određeni Tuzla Colon Scor (TCS scor) je prvi put u ovakvoj formi publikovan u literaturi i s obzirom na njegovu visoku senzitivnost posebno ga podcrtavamo. Uvođenje jasnih algoritama u hirurškom liječenju koristeći ovakve alate (TCS scor) i druge će poboljšati hirurške rezultate i globalno u konačnici smanjiti ukupnu stopu morbiditeta i mortaliteta.

Ovim istraživanjem dokazano je da je dijabetes hiperkoagulabilno i protrombotično stanje. Uporna hiperglikemija oštećuje vaskularni endotel i dovodi do oslobađanja aktivatora koagulacije u cirkulaciju i suprimira fibrinolizu, narušavajući tako ravnotežu hemostaze i povećavajući rizik za vaskularne bolesti u oboljelih od dijabetesa tipa 2. Isto tako pokazano je da u oboljelih od dijabetesa tipa 2 kod kojih je glikemija lošije regulirana, koji imaju veće vrijednosti BMI i lipidnog statusa hemostaza je više poremećena nego u onih sa normoglikemijom, manjim BMI i normalnim lipidnim statusom. Ovo istraživanje je značajan naučni rad u oblasti hemostaze u pacijenata oboljelih od dijabetesa tip 2. Isto tako daje značajan doprinos boljem razumijevanju poremećaja hemostaze u oboljelih od dijabetesa. Osim toga, rezultati ovog istraživanja će biti od velike praktične koristi. Ranim otkrivanjem hemostatskih abnormalnosti moguće je smanjiti rizik makrovaskularnih komplikacija dijabetesa odnosno aterosklerotske bolesti koronarnih, cerebralnih i perifernih arterija i smanjiti rizik nastanka koronarne bolesti srca, moždanog udara i perifernih tromboza kao i drugih makrovaskularnih komplikacija dijabetesa. Pravovremenom i dobrom kontrolom poznatih riziko faktora povećati će se svijest o važnosti prevencije makrovaskularnih komplikacija za razvoj kardiovaskularnog i cerebrovaskularnog morbiditeta i mortaliteta. Rezultati ovog istraživanja daju preporuke za rutinsko ispitivanje koagulacionih i fibrinolitičkih parametara, naročito kod gojaznih, hipertenzivnih, sa loše reguliranom glikemijom i trajanjem dijabetesa dužim od 10 godina i ističu važnost hemostatskih parametara u dijabetesu kao i benefit metaboličke kontrole dijabetesa.

Prijelom dijafize femura, je jedan od najčešćih prijeloma u ortopedskoj praksi i često udružen sa drugim povredama. Obzirom da je femur najveća kost tijela i jedna od najznačajnijih nosivih kostiju donjeg ekstremiteta, prijelom femura dovodi do prolongiranog morbiditeta i značajne nesposobnosti uprkos adekvatnom tretmanu. Cilj tretmana je postići brzo zarastanje u najboljoj, anatomskoj poziciji uz maksimalan povratak funkcije ekstremiteta. Izbor metode u tretmanu nije uvijek jednostavan. Svaka od njih ima prednosti i potencijalne komplikacije. Ovo istraživanje je značajan naučni rad i daje doprinos u izboru adekvatne metode i boljim rezultatima liječenja. Ovim istraživanjem dokazano je da je povoljniji ishod liječenja pri upotrebi intramedularnog zaključanog klina u odnosu na fiksaciju pločicom i vijcima. Učestalost komplikacija (infekcija, ograničenje pokretljivosti susjednih zglobova, nezarastanje, loše zarastanje prijeloma) i brzina zarastanja je u direktnoj vezi sa primijenjenom metodom liječenja. Osim toga, rezultati ovog istraživanja će biti od praktične koristi jer su dokazali da izbor najpodobnije operativne metode, uz zahvat izveden u što kraćem vremenskom periodu od momenta povređivanja, rana mobilizacija, kratka hospitalizacija, adekvatan fizikalni tretman, rezultirati povoljnijim ishodom u liječenju prijeloma nadkoljenične kosti.