Doktorske disertacije

Tokom istraživanja ukazali bi na činjenicu da ispitanici u ovoj studiji pripadaju radnoaktivnoj populaciji starosti maksimalno do 55 godina, te da se radi o populaciji koja bi, obzirom na posebne uslove rada, stalne periodične sistematske preglede i dostupnost zdravstvene zaštite, trebala biti relativno zdrava. Istraživanje je pokazaalo da je arterijska hipertenzija vrlo zastupljena među rudarima pogona jame Omazići ugljenokopa Banovići, bez obzira na gore navedene činjenice. Od planirane studuje dokazano je da se arterijska hipertenzija i drugi faktori kardiovaskularnog rizika grupišu u rudara te da time utiču na povećanje ukupnog kardiovaskularnog rizika. Upozoravamo na učestalu pojavu depresije mađu rudarima, te kao i na pojavu čestog komorbiditeta depresivnog sindroma sa arterijskom hipertenzijom i metaboličkim sindromom kao skupom kardoiovaskularnih faktora rizika. Time smo ukazali na potrebu potenciranja rada na primarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti što podrazumijeva holistički pristup u liječenju hipertenzije. To znači da bi se osim snižavanja krvnog pritiska trebalo voditi računa i o regulaciji ostalih faktora rizika u oboljelih rudara. Posebno bi trebalo baciti akcenat na potebu utvrđivanja postojanja depresije kao jednog od mogućih i čestih faktora kardiovaskularnog rizika u rudara. To podrazumijeva korištenje jednostavnih alata, skala, za testiranje na depresiju u rudara oboljelih od arterijske hipertenzije, kao i potrebu da se vodi računa o regulaciji visokog krvnog pritiska a i ostalih faktora rizika u depresivnih rudara. Planiranom prospektivnom studijom željeli smo dokazati značaj liječenja depresije, kako zbog same depresije tako i zbog smanjenja ukupnog kardiovaskularnog rizika. Depresija je kod ispitivanih rudara prisutna u puno većem broju nego što je utvrđeni broj rudara koji se trenutno liječe zbog depresije. Takođe, hipertenzija je zastupljena u znatnog broja rudara i da je ona uglavnom udružena i sa ostalim faktorima kardiovaskularnog rizika. Rezultati ispitivanja pokazali su da postoji pozitivna korelacija između depresije sa jedne i hipertenzije i metaboličkog sindroma sa druge strane. Planirana prospektivna studija pokazala je pozitivan uticaj liječenja depresije na regulaciju krvog pritiska, kao i na ostale faktore kardiovaskularnog rizika pojedinačno, te na ukupan kardiovaskularni scor. Time bismo htjeli ukazali na mogućnost da su hipertenzija, pretilost i drugi faktori kardiovaskularnog rizika svojevrstan oblik somatizacije depresivnih stanja, što bi otvorilo i opravdalo daljnja istraživanja u tom pravcu. S druge strane bismo htjeli uputiti na potrebu korištenja dostupnih skala za dijagnozu depresije u svim ambulantama primarne zdravstvene zaštite u svih hipertenzivnih bolesnika, kao i bolesnika sa visokim ukupnim desetogodišnjim kardiovaskularnim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti.

Cilj: Procijeniti povezanost fizičkih, psihosocijalni i individualnih faktora rizika sa trajanjem bolova i sa bolnim mjestom muskuloskeletnih poremećaja u zdravstvenih radnika i sa dužinom privremene spriječenosti za rad, procijeniti povezanost dužine privremene spriječenossti za rad sa dužinom trajanja bolova i sa bolnim mjestom muskuloskeletnih poremećaja u zdravstvenih radika i procijeniti povezanost fizičkih, psihosocijalnih i individualnih faktora rizika sa prognostičkim faktorima rizika za trajnu bol i gubitak radne sposobnosti u narednih 6 mjeseci. Metode: Istraživanje je provedeno od 01. Februara 2011. godine u bolničkim ustanovama u Crnoj Gori, kao prospektivna studija poprečnog presjeka koja je uključivala upotrebu upitnika. Kod zaposlenika smo analizirali stresore radnog mjesta zdravstvenih radnika (fizički i psihosocijalni) i individualne faktore u odnosu na postojanje boli MSP, trajanje boli i bolno mjesto, odnos stresora, MSP i pvrivremene spriječenosti za rad, te odnos MSP i rizika da MSP postane hronično ponavljajuće stanje i rizik da se razvije gubitak radne sposobnsoti zdravstvenih radnika. Prije pristupa istraživanju urađena je kratka edukacija ispitanika i pružene odgovarajuće informacije koje su pojasnile svrhu i ciljeve istraživanja. Zaposlenici su dobrovoljno i anonimno ispunili upitnik o stresorima na radnom mjestu bolničkih zdravstvenih djelatnika, Örebro upitnik o bolovima mišićno-koštanog sistema i pridružena pitanja u skladu sa etičkim kodeksom. Rezultati: Najčešće mjesto bola izraženo u zdravstvenih radnika je donji dio leđa i vrat. Utvrđena je statistički značajna razlika za rizik od razvoja muskuloskeletnih poremećaja u žena u odnosu na mušku populaciju. Perzistentna bol donjeg dijela leđa iscrpljuje zdravstvenog radnika i uvodi ga u sindrom pregorijevanja sa svim njegovim karakteristikama. Prediktor za mjesto bola MSP je statistički značajno povezan sa dužinom trajanja boda od 3-5 sedmcia ili 9-11 sedmica ili 9-12 mjeseci u uslovima loše organizacije rada. Nezadovoljstvo radnim mjestom i pad motivacije je statistički značajno povezano sa dužinom trajanja boli >9 mjeseci, a individualno je statistički povezano sa dužinom bolovanja >6 mjeseci. Zaključak. Rizik za razvoj hronične, perzistentne boli čine prevashodno loša organizacija rada, nedostatna podrška kolega i nadređenog, nasilje i sukobi sa nadređenim, kolegama i pacijentima kao i članovima njihove familije, bombardovanje novim informacijama u struci, nedostatna sredstva za rad, mala mogućnost napredovanja, administrativni poslovi, mali broj zaposlenih, stalno nepredviđene situacije na radnom mjestu, neprimjerena javna kritika i strah od svih scpecifičnih profesionalnih rizika osobito uboda kontaminiranom iglom ili oštrim predmetom. Dežurstvo i smjenski rad nisu značajni faktori rizika za razvoj MSP. Prediktori da bol postane trajan ili perzistentan u uslovima ergonomskog rizika ponavljajućih pokreta su depresija, pad motivacije i nezadovoljstvo poslom. Neadekvatna očikivanja pacijenata značajno utiču na ravzoj invalidnosti i perzistentne muskuloskeletne boli. Faktori povezani sa razvojem invalidnosti zbog osteomuskularne boli u zdravstvenih radnika su razlog što ponekad zbog nervoze ne mogu ništa uraditi, razvoja depresije zbog bola, razvoja sindroma pregorijevanja, čak i suicidalnih ideja uz pad motivacije za rad i zadovoljstva radnim mjestom. Ključne riječi: stresori na radnom mjestu, muskuloskeletni poremećaji, zdravsteni radnici.

Opijatska ovisnost kao recidivirajući poremećaj zahtijeva kontinuiranu primjenu lijekova, prvenstveno supstitucione terapije s ciljem održavanja što duže remisije-apstinencije. Danas se sve manje u tretmanu heroinskih ovisnika koristi termin „ potpuno izliječenje“, a sve je veća orjentiranost u smislu uspostave i stabilizacije apstinencije, popravljanja psiho-fizičkog zdravlja i uspostave socijalnog funkcioniranja, dakle kvalitete života dostojne čovjeka. Vodeći značaj ovog istraživanja je u iznalaženju rješenja za što stabilnijom stabilizacijom ovisnika, odnosno što dužom apstinencijom od psihoaktivnih tvari. No, prisustvo psihijatrijskog komorbiditeta značajno utječe na kvalitetu života i predisponira ishod liječenja.Stoga bi u terapijskom pristupu pri uvođenju pacijenta u program supstitucije neizostavno trebalo : detektirati prisustvo dvojnih dijagnoza, i prema njima se terapijski odrediti, a doze supstituenta „baždariti“ do odsustva žudnje kao biološkog i psihološkog faktora recidiva. Pacijenti bi se stabilizirali i krenuli put rehabilitacije. Za očekivati je da će ovo istraživanje ukazati na kompleksnost problema ovisnosti i ovisnika kao „specifične“ kategorije bolesnika prema kojima vlada naglašen moralistički pristup. On se više nego u ostatku psihijatrijskih oboljenja ogleda u stereotipnim strahovima, izbjegavanju, odbacivanju i pogrešnim predođbama okoline, pa čak i zdravstvenih radnika drugih profila. A pristup liječenju ovisnosti jeste i mora biti multidisciplinaran i uključiti sve profile zdravstvenih radnika, ali i upoznati opću populaciju o ovom problemu i raditi na smanjenju predrasuda koje postoje prema ovim bolesnicima.

Istraživanje je izvedeno u skladu sa naučnom metodologijom za ovakvu vrstu studija i predstavlja prvo detaljno istraživanje na temu deficita vitamina B12 na području Bosne i Hercegovine. Dobijeni rezultati predstavljaju značajan doprinos u razumjevanju problematike vezane za anemije uzrokovane nedostatkom vitamina B12, a posebno je uloga u otkrivanju deficita vitamina B12 koji je praćen odsustvom kliničkih znakova uz vrijednosti kobalamina unutar referentnog intervala. Istraživanje je pokazalo da je značajno da se deficit vitamina B12 uoči u predkliničkom stadijumu, kada se terapijom mogu izbjeći neželjene komplikacije.

Median hormona rasta u ispitivanoj skupini iznosi 0,96, a u kontrolnoj 0,26 (p< 0,001). Mediani IGF-1 u ispitivanoj i kontrolnoj skupini iznose 123 i 132 respektivno i razlika je bila statistički značajna (p< 0,05). Odnos (količnik) IGF-1/STH je statistički značajno niži u ispitivanoj grupi, shodno očekivanjima (p<0,001). Srednja vrijednost IGF1BP-3 je 2952,4 ± 990,4 u grupi pacijenata sa AMI, dok je u kontrolnoj iznosila 3630 ± 995,2 (p< 0,05). Median za inzulin u ispitivanoj skupini je bio 9,5, a u kontrolnoj 7,15 (p> 0,05). Median glikemije u AMI grupi iznosi 7,45, a u kontrolnoj 5,2 (p< 0,001), a median HOMA-IR u ispitivanoj grupi 4,16 za razliku od mediana u kontrolnoj grupi 1,76 (p< 0,001). Median HbA1c je takođe bio značajno povišen u ispitivanoj u odnosu na kontrolnu grupu (5,9 naspram 5,63%; p< 0,05). Koncentracija CRP-a u serumu je bila statistički značajno veća u ispitivanoj grupi pacijenata (Xr –29,61, SD – 46,68, M –11,8) u odnosu na kontrolnu grupu (Xr –2,31, SD–3,02, M–1,65) (p < 0,001). Fibrinogen je takođe nio statistički značajno viši u AMI grupi u odnosu na kontrolnu (mediani su iznosili 4,03 i 3,15 respektivno, p < 0,05). Jednostavna linearna analiza korelacije je pokazala postojanje pozitivne linerane korelacije između hormona rasta STH i CRP-a (r = 0,350255, p<0,05), te IGF-1 i IGF1BP-3 (r) = 0.584808, p< 0,0001. Nije nađena statistički značajna razlika u ispitivanim parametrima ovisno o tipu i lokalizaciji infarkta. Pacijenti sa novim koronarnim dešavanjima (fatalni i nefatalni reinfarkt miokarda, rest angina koja je zahtijevala rehospitalizaciju) tokom perioda praćenja od 6 mjeseci su imali vrijednosti IGF-1 ispod mediana. Ejekciona frakcija (EF) mjerena po prijemu pacijenata je snižena u grupi pacijenata sa AMI čiji IGF-1 je ispod mediana (p< 0,05).

Usporedbom broja postoperacijskih komplikacija kao i razine stope mortaliteta, te dužinom boravka u jedinicama intenzivnog liječenja kao ukupnog postoperacijskog boravka u bolnici pacijenta operiranih zboga aneurizme abdominalne aorte metodom minilaparotomije u skupini smanjenog intraoperacijskog i postoperacijskog unosa tekućine u odnosu na skupinu standardnog unosa tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom periodu utvrđena je značajna razlika između skupina unosa tekućine. Istraživanjem je utvrđeno da postoji povezanost između volumena unesene tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom preiodu sa pojavom i učestalosti postoperacijskih komplikacija i razinom stope mortaliteta, kao i dužinom boravka u jedinicama intenzivnog liječenja i ukupnog postoperacijskog boravka u bolnici. Ovim istaživanjem je dokazano da standardizirani unos tekućine kod pacijenata operiranih zbog AAA metodom minilaparotomije dovodi do povećanja učestalosti, kao i vrste postoperacijskih komplikacija. Ove komplikacije nastaju zbog ekstravaskularnog nakupljanja tekućine, koje je izazvano sustavnim inflamatornim odgovorom, povećavanom mikrovaskularnom propustljivosti velike količine intravenske tekućine i primljenih produkata krvi, kao i hemodinamskim efektima anestezije. Minilaparotomijski pristup uz primjenu smanjene količine tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom periodu predstavlja metodu izbora operacijskog liječenja AAA.

Istraživanje je pokazalo prognostičku vrijednost plazmatske koncentracije NT-proBNP-a kao neinvazivnog indikatora u prognozi srčane insuficijencije. Koncentracija NT-proBNP-a može da predvidi mortalitet, neovisno o tradicionalnim srčanim činiocima rizika i drugim prognostičkim pokazateljima koji se uobičajeno koriste u procjeni rizika, čak i u slučaju kada se ti pokazatelji koriste u kombinaciji. Dobijeni rezultati upućuju na to, da jednostavno određivanje koncentracije NT-proBNP-a u krvi može pomoći u slojevanju visoko rizičnih pacijenata, te može usmjeriti daljnja testiranja i strategiju liječenja sa ciljem smanjivanja mortaliteta. Istraživanjem neovisne povezanosti koncentracije NT-proBNP-a s mortalitetom u visokorizičnoj populaciji pacijenata, dopunjene su spoznaje o koncentraciji NT-proBNP-a i prognozi. Mogućnost otkrivanja osoba s rizikom za zatajivanje srca veoma je važna, jer rani početak liječenja može promijeniti tok ove bolesti, inače praćen velikim stopama morbiditeta i mortaliteta. Razlozi zbog kojih koncentracija NT-proBNP-a predviđa neželjene srčanožilne ishode neprestano se istražuju. Porast koncentracije NT-proBNP-a može odražavati subkliničku ventrikularnu disfunkciju koja se ne može otkriti uobičajenim ehokardiografskim testovima. Iako ovaj rad ne obuhvaća rasvjetljavanje tačnog biološkog mehanizma koji povezuje porast koncentracije NT-proBNP-a sa mortalitetom, očito je da predpostavljene mehanizme nije jednostavno vrednovati sadašnjim uobičajenim testovima. Osobe koje boluju od srčane insuficijencije podložne su različitim pretragama kojima se procjenjuje njihov srčanožilni rizik, te se stvarni značaj bilo kojeg prognostičkog parametra mora odrediti u odnosu na postojeće pretrage. Dokazivanje dodatne vrijednosti što mjerenje NT-proBNP-a ima u odnosu na različite pretrage kojima su pacijenti oboljeli od srčane insuficijencije podložni, čini vjerojatnijom mogućnost da bi takav test mogao biti od koristi u kliničkoj praksi.

Dvojbe oko dijagnostičkog i terapijskog pristupa infekcijama mokraćnog sistema nisu rješene na standardiziran način. Potreba za specifičnim liječenjem koje se zasniva na praćenju kliničkih parametara i ispravnoj etiološkoj dijagnozi sve je izraženija zbog povećanja antimikrobne rezistencije etioloških faktora IMS i sve većih zahtjeva za racionalizacijom u propisivanju antimikrobne terapije. Poseban terapijski problem su bolnički-stečene IMS koje često imaju težak klinički tok i nepovoljen ishod. Ovim istraživanjem je dokazano da postoje značajne razlike u kliničko-laboratorijskim karakteristikama u sve 3 skupine bolesnika. Poseban značaj imaju rezultati prevalence etioloških faktora IMS i njihove antimikrobne rezistencije koji su specifični i razlikuju se od regije do regije. Rezultati ovog istraživanja koristit će se u koncipiranju racionalne dijagnostike i empirijske antimikrobne terapije IMS. Na ovaj način spriječiti će se komplikacije i skratiti tok bolesti, a samim tim i troškovi liječenja ovih bolesnika. Ovo istraživanje će poslužiti kao osnova budućih istraživanja iz ove oblasti.

Rezulati ovog istraživanja ukazuju da je ranije nedijagnosticirana abnormalna glukozna regulacija česta u pacijenata hospitaliziranih, akutno ili elektivno, zbog koronarne bolesti i da se može detektirati rano u postinfarktnom periodu, odnosno tokom ugovorene hospitalizacije. U tu svrhu predloženo je određivanje i glikemije na tašte i prijemne glikemije, jer mada ne omogućavaju pouzdano prepoznavanje značajne proporcije pacijanata sa abnormalnom glukoznom regulacijom (prva podcjenjuje, a druga precjenjuje stvarni procenat), ipak udružene sa HbA1c mogu pomoći u postavljanju definitivne dijagnoze, a poznato je i da su značajne za stratifikaciju budućeg kardiovaskularnog rizika. Dokazano je i da HbA1c sa svojim velikim prediktivnim potencijalom za glukozne abnormalnosti, ima značajnu ulogu u pronalaženju novih slučajeva dijabetes melitusa u hospitaliziranih pacijenata sa koronarnom bolešću srca, a urađen ubrzo po prijemu je brz i prikladan metod za rano dijagnosticiranje dijabetes melitusa i u određenim slučajevima može eliminirati potrebu za dodatnom dijagnostikom. Test opterećenja glukozom, čak i kada je uzeta u obzir njegova potvrđena slaba reproducibilnost, nepraktičnost i koštanje u odnosu na prethodna dva kriterija, ipak je otkrio visoku proporciju ne samo dijabetes melitusa, nego svih do tada neprepoznatih glukoznih abnormalnosti u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, te kao takav predstavlja vrlo bitan i često nezaobilazan metod potvrde dijagnoze ili skrininga za glukozne abnormalnosti. Kandidat je predložio praktičan model dijagnostike glukoznih abnormalnosti koji je detaljno prikazan u posljednjem poglavlju Diskusije, s obzirom da ne postoji univerzalno prihvaćen odgovor na pitanje kako i kada ih testirati u pacijenata sa akutnim koronarnim sindromom, što inače zahtijeva balans između čekanja za postavljanje definitivne dijagnoze i implementacije agresivne glukoregulacijske terapije u perinfarktnom periodu, a na osnovu podataka iz ove i drugih pomenutih studija i aktualnih preporuka. S druge strane, za pacijente sa uslovno rečeno stabilnom koronarnom bolešću, obzirom da i isti i u ovoj studiji imaju visok procenat latentnih glukoznih abnormalnosti, preporučeno je pridržavanje aktualnih internacionalnih smjernica. Rezultati ove studije također ukazuju i na to da je potrebna kompletna glukometabolička procjena, koja će uz klasičnu osnovnu obradu pacijenta tokom hospitalizacije, podrazumijevati i obavezno određivanje kompletnog lipidnog statusa, mjerenje visine i težine, odnosno određivanje indeksa tjelesne mase, obima struka, jer ovi metabolički parametri, između ostalog, imaju prediktivni potencijal za dijagnozu abnormalne glukozne regulacije na prvom i kontrolnim testiranjima. Mikroalbuminurija kao marker kardiovaskularne i rane renalne bolesti bila je visoko prevalentna i ranije neprepoznata u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, naročito među onima sa potvrđenim glukoznim abnormalnostima. Stoga je potreban skrining na mikroalbuminuriju u visoko rizičnih populacija tokom rutinskih ljekarskih pregleda, a naročito u slučaju hospitalizacije Smatramo da će ova studija doprinijeti promjenama u našoj kliničkoj praksi ka odgovarajućoj evaluaciji glukometaboličkog statusa, kako bi ta rutina bila prirodna koliko i mjerenje holesterola u krvi. Važnost ranog i pouzdanog prepoznavanja glukometaboličkog stanja u pacijenata sa koronarnom bolešću srca podvučeno je njegovim značajem na dalji klinički kurs i stoga i zbrinjavanje pacijenta, kako tokom inicijalne hospitalizacije, tako i u daljem toku, jer, kao što je dokazano, moguće je interferirati sa poremećajima glukozne homeostaze i prevenirati progresiju predijabetesa u dijabetes melitus koristeći promjenu životnog stila i farmakološke intervencije. S druge strane, spoznaja o stvarnom glukometaboličkom statusu u pacijenata sa KBS trebala bi doprinijeti agresivnijoj kontroli faktora rizika. Ti metabolički aktivni tretmanski modaliteti mogu poboljšati prognozu pacijenata sa kardiovaskularnom bolešću i abnormalnom glukoznom regulacijom, kao što je pokazano u različitim studijama, prevenirajući razvoj uznapredovalog dijabetesa, ali i sprječavajući ili usporavajući nastanak mikrovaskularnih, a po nekim studija i makrovaskularnih komplikacija. Također se nadamo da će ova studija doprinjeti stvaranju neophodnih nacionalnih vodiča skrininga na glukometaboličke abnormalosti visoko rizičnih pacijenata, jer obzirom na ne samo ove, nego i sve ostale dostupne dokaze o važnosti testiranja glukometaboličkog statusa u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, pasivan stav u vezi sa tim, naročito ukoliko su pacijenti već i hospitalizirani u tercijernoj zdravstvenoj ustanovi, nosi sa sobom potencijalne medicinsko-pravne implikacije

Analizirano je 57 pacijenata od čega 27 u ispitivanoj i 30 bolesnika u kontrolnoj skupini. Od ukupnog broja ispitanika 52% su bili muškarci (30), a žene su bile zastupljene sa 48% (27). Najmlađi bolesnik imao je 28, a najstariji 65 godina. Nije postojala statistički značajna razlika u godinama ispitivane i kontrolne skupine bolesnika. Većina ispitanika u našem istraživanju nakon šest mjeseci liječenja je imala ciljni nivo hemoglobina 110-120 g/dl. Razlika u razini hemoglobina na početku istraživanja i nakon šest mjeseci u ispitivnoj i kontrolnoj skupni bolesnika se nije pokazala statistički značajnom. Srednja vrijednost eritrocita, hemoglobina i hematokrita u ispitanika koji su rabili CERU bila je značajno veća kroz svih osam mjerenja u usporedbi s ispitanicima koji su rabili EPO. Osim vrste i doze lijeka, razlog može biti i u nadomještanju željeza, što je praćeno mjerenjem razine serumskog feritina. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da je nadomjesno željezo dobilo 54% ispitanika (59% bolesnika u ispitivanoj, 46,6% bolesnika u kontrolnoj skupini). Razina feritina bila je značajno veća u svih ispitanika pri srednjem i zadnjem mjerenju u usporedbi s početnim nalazom, što indirektno upućuje na adekvatno liječenje željezom. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da su tjedne doze oba lijeka bile ujednačene uz kuriozitet da je kod 48,1% ispitanika koji su u liječenju rabili CERU dozni interval bio produžen. Kt/V je bio veći od 1,2 u svim skupinama ispitanika. Bolesnici koji su uzimali CERU imali su veći Kt/V kroz svih osam mjerenja u usporedbi s bolesnicima koji su liječeni EPO-om, a linearnom regresijom smo pokazali da, kako je Kt/V rastao, doza CERE se smanjivala. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da se vrijednosti CRP nisu značajno razlikovale u ispitivanoj i kontrolnoj skupini kroničnih bubrežnih bolesnika i da nije postojala značajna razlika između prosječnih vrijednosti tjelesne težine između osam mjerenja. U našem istraživanju od ukupno 57 ispitanika, njih 26 (45,6%) je imalo hipertenziju, od čega 12 u ispitivanoj i 14 u kontrolnoj skupini. Nisu zabilježene statistički značajne razlike u arterijskom tlaku, bez obzira na vrstu lijeka. Potencijalni neželjeni efekti liječenja kao što su tromboziranje vaskularnog pristupa, rezistencija na ESA, konvulzije, za vrijeme istraživanja nisu zabilježeni. Kontinuirani aktivator eritropoetinskih receptora je novo, i prema dosadašnjim rezultatima, vrlo efikasno sredstvo u liječenju renalne anemije kroničnih hemodijaliznih bolesnika. Rezultati istraživanja ukazuju da je kontinuirani aktivator eritropoetinskih receptora optimalna terapija u kroničnih hemodijaliznih bolesnika i da s njome postižu i održavaju ciljne vrijednosti hemoglobina, a u značajnom postotku bolesnika u prolongiranom doznom intervalu koji premašuje mjesec dana. Primjena eritropoetina jednom mjesečno u odnosu na jednom, dvaput ili čak triput tjedno, sigurno je značajna prednost, s obzirom da se postižu isti ili čak bolji terapijski efekti bez ikakvih značajnih neželjenih efekata. Ovo istraživanje potvrđuje da je renalna anemija uglavnom uzrokovana nedostatkom eritropoetina u hroničnih bubrežnih bolesnika, te da se, efikasno i bez posljedica može liječiti dugodjelujućim eritropoetinom. Tokom istraživanja otvoreno je i novo pitanje na koje ce se u buducnosti morati odgovoriti, a to je pitanje o čemu ovisi dužina terapijskog djelovanja dugodjelujućeg eritropoetina.