Doktorske disertacije

Čvorovi u štitnoj žlijezdi su klinički prepoznatljiva uvećanja štitne žlijezde sa jednom ili više strukturnih i/ili funkcionalnih promjena jedne ili više zona u normalnom tkivu žlijezde. Javljaju se u svim životnim dobima, a tok i prognoza su im nepredvidivi. Mogu biti benigne i maligne prirode. Klinički detektabilni čvorovi nalaze se kod 5-10% odrasle populacije. Benigni čvorovi najčešće ne zahtijevaju hiruški tretman osim u slučajevima brzog rasta i kompresije na okolne strukture i u slučaju retrosternalog širenja. Maligni čvorovi svakako zahtijevaju hiruški tretman, a njihov procenat je mali u odnosu na benigne čvorove, oko 5%. Mnoge studije su istraživale serumske vrijednosti tireoglobulina (Tg) u pacijenata sa nodoznom bolešću štitnjače. Iako su u nekima od njih potvrđene povišene vrijednosti serumskog Tg kod pacijenata sa malignim tireoidnim lezijama, nije dokazana njegova prediktivna vrijednost te je općenito prihvaćeno da vrijednost Tg u serumu nema značaja u preoperativnoj predikciji malignoma štitne žlijezde. Veliki značaj kao tumorski marker Tg ima u postoperativnom praćenju bolesnika sa dobro diferenciranim karcinomom štitnjače. U novije vrijeme ponovo su aktuelne studije koje istražuju značaj preoperativnih vrijednosti serumskog Tg i tireoglobulinskih antitijela (TgAt) u predikciji malignoma štitne žlijezde. Ciljevi ove studije bili su: odrediti serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela preoperativno u pacijenata sa scintigrafski hladnim čvorovima štitne žlijezde, korelirati preoperativne serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela sa patohistološkom dijagnozom benignih tireoidnih čvorova, korelirati preoperativne serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela sa patohistološkom dijagnozom malignih tireoidnih čvorova i uporediti dobijene vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela u patohistološki dokazanim benignim i malignim tireoidnim čvorovima. U retrospektivno-prospektivnoj studiji bilo je uključeno 100 pacijenata oba spola, 50 sa patohistološkim nalazom benigne tireoidne lezije, 50 sa nalazom maligne tireoidne lezije. Svi pacijenti su osim uobičajenih dijagnostičkih nalaza koji se rade preoperativno (klinički pregled, hormoni štitne žlijezde, TSH, UZ, FNAC) imali preoperativni nalaz scintigrafski hladnog čvora (solitarni ili multipli) i serumske vrijednosti Tg i TgAt. U studiju su bili uključeni samo pacijenti sa urednom funkcijom štitne žlijezde. Nije bilo statistički značajne razlike između dvije grupe pacijenata u odnosu na dob i spol. Najveći broj ispitanika sa nodoznom tireoidnom bolesti je bio ženskog spola (88%), dok su ispitanici muškog spola činili 12%. Spolna distribucija je bila identična, po 6 muškaraca i 44 žene u obje grupe. Prosječna dob u grupama sa benignim i malignim čvorovima je bila 46 ± 12, odnosno 47 ± 15 godina (p>0,05). Nije utvrđena statistički značajna razlika u zastupljenosti karcinoma u solitarnim i multiplim scintigrafski hladnim čvorovima (p>0,05). Nije utvrđena statistički značajna razlika u zastupljenosti malignog čvora u odnosu na njegovu lokalizaciju (p>0,05). Papilarni karcinom štitnjače je najčešći malignom štitnjače, i u našoj grupi ispitanika nađen je u 60% ispitanika. Također, metastaze malignih tumora štitnjače u limfne čvorove vrata najčešće su bile prisutne u ispitanika sa papilarnim karcinomom (26,6%). Vrijednosti Tg i TgAt statistički značajno su više u pacijenata sa malignim tireoidnim lezijama nego u pacijenata sa benignim tireoidnim lezijama (Tg: p=0,03; TgAt:p=0,02). Prosječna vrijednost Tg u ukupnom broju ispitivanih pacijenata je bila 36,5 (12-162) ng/mL. Prosječne vrijednosti Tg u grupama sa benignim i malignim čvorovima su bile 24 (9,8-98,2), odnosno 69,5 (15-277) ng/mL. Prosječna vrijednost TgAt u ukupnom broju ispitivanih pacijenata je bila 21,2 (10-71) IU/mL. Prosječne vrijednosti TgAt u grupama sa benignim i malignim čvorovima su bile 14,3 (10-32) odnosno 42,9 (13-156) IU/mL. Najveću vrijednost Tg imali su pacijenti sa citološkom dijagnozom folikularna neoplazma (Tg=66ng/mL), a pacijenti sa citološkom dijagnozom karcinom imali su najviše serumske vrijednosti TgAt (TgAt=59 IU/mL). Nije bilo statistički značajne razlike u serumskim vrijednostima Tg i TgAt između pojedinih citoloških tipova (p>0,05). FNAC je visoko specifična metoda u otkrivanju karcinoma štitnjače sa specifičnošću od 100% i senzitivnošću od 24%. Pozitivna prediktivna vrijednost FNAC je bila 100%, a negativna prediktivna vrijednost 95%. Serumska vrijednost Tg nije prediktivna u dijagnozi malignoma štitnjače. Serumska vrijednost TgAt je prediktivna za dijagnozu malignoma štitne žlijezde. Povećanje vrijednosti za 1 IU/mL povećava rizik za malignost za 0,7% . Granična vrijednost TgAt od >35 IU/mL diskriminira između dijagnoze malignog i benignog čvora štitne žlijezde. Iz rezultata ove studije može se izvesti zaključak da bi preoperativno određivanje serumskih vrijednosti TgAt zajedno sa nalazom ultrazvuka i nalazom FNAC moglo doprinijeti boljoj selekciji pacijenata koji se pripremaju za operativni zahvat zbog sumnje na malignom štitne žlijezde. Ključne riječi: štitna žlijezda, tireoglobulin, tireoglobulinska antitijela, malignom

istraživanje je pokazalo da je najveći broj ispitanika (34,16%) pripadao dobnoj skupini 60-69 godina, a da je prosječna dob (SD) u uzorku je iznosila 58 (11) godina i kretala se u rasponu od 40 do 80 godina. Analizom dužine trajanja hipertenzije kod ispitanika sa hipertenzivnom krizom uočeno je da je 45 ispitanika (38%) imalo verifikovanu hipertenziju u trajanju od 11 do 20 godina, a njih 40 (30%) je imalo hipertenziju u trajanju od 5 do 10 godina. 22% ispitanika se liječilo od hipertenzije kraće od pet godina, a samo 8 ispitanika je imalo hipertenziju koja je trajala duže od dvadeset godina.Komparirano između ispitaničkih skupina, postojala je signifikantna razlika u učestalosti pojedinih kategorija trajanja hipertenzije (X2=8,10; df=3; p=0,044), sa dominantnim brojem ispitanika sa trajanjem hipertenzije 5-10 godina u skupini onih tretiranih urapidilom (26;65%) i dominantnim brojem ispitanika sa trajanjem hipertenzije <5 godina u skupini onih tretiranih kaptoprilom (19;70,4%). Analizirajući vrijeme javljanja svih ispitanika, utvrđeno je da su se pacijenti najčešće javljali u vremenskom periodu od 16.00 do 24.00 sati (72,5%), sa vrhom u vremenskom rasponu od 20.00 do 24.00 sati. Najučestaliji prateći simptom kod svih ispitanika bila glavobolja, sa procentom od 62,5%. Istraživnaje je pokazalo da je najčešće korišten antihipertenziv bio ACE inhibitor u kombinciji sa hidrohlorotiazidom (55,8%), a da je 55% ispitanika koristilo beta blokator kao osnovnu antihipertenzivnu terapiju.Analizom korištene antihipertenzivne terapije u smislu monoterapije ili kombinovane terapije antihipertenziva, 80% ispitanika je koristilo dva antihipertenziva u svojoj terapiji. Prosječna srčana frekvencija (SD) na prijemu je iznosila 85 (9) otkucaja i kretala se u rapsonu od 55 do 108 otkucaja u minuti. Komparirano između dvije ispitaničke skupine, nađena je signifikantna razlika u srčanoj frekvenciji na prijemu (t=3,51; df=118; p=0,001) sa prosječnom vrijednosti frekvence u skupini tretiranoj kaptoprilom od 82 (7) otkucaja/minuti, dok je ista u urapidilom tretiranoj skupini iznosila 88 (10) otkucaja/min. Deskriptivni parametri vezani za sredenje vrijednosti sistolnog, dijastolnog i srednjeg arterijskog tlaka su pokazali da je minimalna vrijednost sistolnog tlaka je iznosila 185 mmHg, dok je maksimalna vrijednost iznosila 250 mmHg. 125 mmHg bila je minimalna vrijednost dijastolnog tlaka na prijemu, a 140 mmHg maksimalna. Srednja vrijednost arterijskog tlaka (TA) po tipu aritmetičke sredine (AS) (SD) je iznosila 157 mmHg (8). AS za sistolni tlak na prijemu je iznosila 213 mmHg (19), a za dijastolni 130 mmHg (4). Nakon aplikacije prve doze lijeka od 12,5 mg kaptoprila ili urapidila, ovisno od pripadnosti ispitaničkoj skupini, vršeno je dalje mjerenje arterijskog tlaka koje je pokazalo da je kod 9 ispitanika iz skupine tretirane urapidilom došlo do postizanja ciljnih vrijednosti arterijskog krvnog tlaka, tako da ovi ispitanici nisu više bili podvrgnuti daljem tretmanu. Iako je kod preostalog 51-og ispitanika iz iste skupine i svih 60 ispitanika iz skupine tretirane kaptoprilom došlo do signifikantnog pada arterijskog krvnog tlaka (p<0,001), te vrijednosti još uvijek nisu odgovarale ciljnim vrijednostima krvnog tlaka, pa je istraživanje nastavljeno sa dodatnih 12,5 mg odgovarajućeg lijeka. Nakon primjenjene druge doze kaptoprila ili uarapidila od dodatnih 12,5 mg, tj. ukupno 25 mg, u ovisnosti o pripadnosti ispitaničkoj skupinii, za obje ispitaničke skupine nije bilo indikacija za dalji nastavak tretmana, što znači da je došlo do postizanja ciljnih vrijednosti krvnog tlaka. Deskriptivni parametri vezani za vrijednosti krvnog tlaka nakon druge doze pokazuju vrijednost srednjeg arterijskog tlaka od 114 mmHg (5), tako da je minimalna vrijednost iznosila 97 mmHg, a maksimalna 127 mmHg. I ovdje je nakon komparacije sa vrijednostima mjerenim nakon prve doze došlo do signifikantnog pada arterijskog tlaka (p<0,001). Numerička razlika između vrijednosti srednjeg arterijskog tlaka (MAP) na različitim mjerenjima je uzeta kao glavna mjera efikasnosti tretmana. Nakon aplikacije prve doze od 12,5 mg kaptoprila, odnosno urapidila zabilježena je razlika u padu srednjeg arterijskog tlaka za 7,42 mmHg. Nakon aplikacije dodatnih 12,5 mg kaptoprila svim ispitanicima kontrolne skupine i 12,5 mg urapidila pedeset jednom ispitaniku iz eksperimentalne skupine (kod njih 9 postignuta je ciljna vrijednost arterijskog tlaka nakon prve doze lijeka) zabilježena je razlika u padu srednjeg arterijskog tlaka za 2,63 mmHg, tako da je pad srednjeg arterijskog tlaka nakon završetka tretmana iznosio 6,61 mmHg(p<0,001). Kada je u pitanju efikasnost urapidila, s obzirom na dob i dužinu trajanja hipertenzije, učinjena je ANOVA analiza koja takođe nije pokazala statsitčki signifikantne razlike u padu MAP-a, a s obzirom na dužinu trajanja hipertenzije (ANOVA; F=1,933; p=0,135). Nakon korelacijske analize detektovana je statistički signifikantna, pozitivna i srednje izrađena korelacija između dobi ispitanika i pada u MAP nakon završetka tretmana (r=0,40; p=0,02). Ovo praktično znači da su ispitanici starije dobi imali izdašniji pad MAP-a nakon primjenjene kaptoprila, dok s druge strane nije detektovana statistički signifikantna razlika u odnosu na dužinu trajanja hipertenzije kod ispitanika tretiranih kaptoprilom (ANOVA; F=3,01; p=0,06). Ovo istraživanje je pokazalo da se u tretmanu hipertenzivne krize, odnosno hipertenzivne urgencije u Službi hitne medicinske pomoći mogu koristiti sublingvalno primjenjen Kaptopril i intravenski primjenjen Urapidil, oba u dozi od 25 mg. Iako i jedan i drugi dovode do sigurne redukcije vrijednosti krvnog tlaka, rezultati istraživanja su pokazali da je Urapidil djelotvorniji u odnosu na Kaptopril kada je u pitanju postignuta ciljna vrijednost arterijskog krvnog tlaka. Obzirom da se prema smjernicama velikog broja istraživanja Urapidil koristi per os u dozi 30-60 mg u zbrinjavanju hipertenzivne urgencije, ovo istraživanje je pokazalo da se hipertenzivna urgencija može sigurno tretirati i intravenskom primjenom Urapidila u dozi od 25 mg rastvorenog u 250 ml fiziološke otopine kako bi se izbjegla neželjena djejstva lijeka, uz stalni monitoring krvnog tlaka. Istraživnaje je također pokazalo da je ovako primjenjen Urapidil djelotvoran bez obzira na dob i dužinu trajanja hipertenzije.

Tokom istraživanja ukazali bi na činjenicu da ispitanici u ovoj studiji pripadaju radnoaktivnoj populaciji starosti maksimalno do 55 godina, te da se radi o populaciji koja bi, obzirom na posebne uslove rada, stalne periodične sistematske preglede i dostupnost zdravstvene zaštite, trebala biti relativno zdrava. Istraživanje je pokazaalo da je arterijska hipertenzija vrlo zastupljena među rudarima pogona jame Omazići ugljenokopa Banovići, bez obzira na gore navedene činjenice. Od planirane studuje dokazano je da se arterijska hipertenzija i drugi faktori kardiovaskularnog rizika grupišu u rudara te da time utiču na povećanje ukupnog kardiovaskularnog rizika. Upozoravamo na učestalu pojavu depresije mađu rudarima, te kao i na pojavu čestog komorbiditeta depresivnog sindroma sa arterijskom hipertenzijom i metaboličkim sindromom kao skupom kardoiovaskularnih faktora rizika. Time smo ukazali na potrebu potenciranja rada na primarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti što podrazumijeva holistički pristup u liječenju hipertenzije. To znači da bi se osim snižavanja krvnog pritiska trebalo voditi računa i o regulaciji ostalih faktora rizika u oboljelih rudara. Posebno bi trebalo baciti akcenat na potebu utvrđivanja postojanja depresije kao jednog od mogućih i čestih faktora kardiovaskularnog rizika u rudara. To podrazumijeva korištenje jednostavnih alata, skala, za testiranje na depresiju u rudara oboljelih od arterijske hipertenzije, kao i potrebu da se vodi računa o regulaciji visokog krvnog pritiska a i ostalih faktora rizika u depresivnih rudara. Planiranom prospektivnom studijom željeli smo dokazati značaj liječenja depresije, kako zbog same depresije tako i zbog smanjenja ukupnog kardiovaskularnog rizika. Depresija je kod ispitivanih rudara prisutna u puno većem broju nego što je utvrđeni broj rudara koji se trenutno liječe zbog depresije. Takođe, hipertenzija je zastupljena u znatnog broja rudara i da je ona uglavnom udružena i sa ostalim faktorima kardiovaskularnog rizika. Rezultati ispitivanja pokazali su da postoji pozitivna korelacija između depresije sa jedne i hipertenzije i metaboličkog sindroma sa druge strane. Planirana prospektivna studija pokazala je pozitivan uticaj liječenja depresije na regulaciju krvog pritiska, kao i na ostale faktore kardiovaskularnog rizika pojedinačno, te na ukupan kardiovaskularni scor. Time bismo htjeli ukazali na mogućnost da su hipertenzija, pretilost i drugi faktori kardiovaskularnog rizika svojevrstan oblik somatizacije depresivnih stanja, što bi otvorilo i opravdalo daljnja istraživanja u tom pravcu. S druge strane bismo htjeli uputiti na potrebu korištenja dostupnih skala za dijagnozu depresije u svim ambulantama primarne zdravstvene zaštite u svih hipertenzivnih bolesnika, kao i bolesnika sa visokim ukupnim desetogodišnjim kardiovaskularnim rizikom za razvoj kardiovaskularnih bolesti.

Cilj: Procijeniti povezanost fizičkih, psihosocijalni i individualnih faktora rizika sa trajanjem bolova i sa bolnim mjestom muskuloskeletnih poremećaja u zdravstvenih radnika i sa dužinom privremene spriječenosti za rad, procijeniti povezanost dužine privremene spriječenossti za rad sa dužinom trajanja bolova i sa bolnim mjestom muskuloskeletnih poremećaja u zdravstvenih radika i procijeniti povezanost fizičkih, psihosocijalnih i individualnih faktora rizika sa prognostičkim faktorima rizika za trajnu bol i gubitak radne sposobnosti u narednih 6 mjeseci. Metode: Istraživanje je provedeno od 01. Februara 2011. godine u bolničkim ustanovama u Crnoj Gori, kao prospektivna studija poprečnog presjeka koja je uključivala upotrebu upitnika. Kod zaposlenika smo analizirali stresore radnog mjesta zdravstvenih radnika (fizički i psihosocijalni) i individualne faktore u odnosu na postojanje boli MSP, trajanje boli i bolno mjesto, odnos stresora, MSP i pvrivremene spriječenosti za rad, te odnos MSP i rizika da MSP postane hronično ponavljajuće stanje i rizik da se razvije gubitak radne sposobnsoti zdravstvenih radnika. Prije pristupa istraživanju urađena je kratka edukacija ispitanika i pružene odgovarajuće informacije koje su pojasnile svrhu i ciljeve istraživanja. Zaposlenici su dobrovoljno i anonimno ispunili upitnik o stresorima na radnom mjestu bolničkih zdravstvenih djelatnika, Örebro upitnik o bolovima mišićno-koštanog sistema i pridružena pitanja u skladu sa etičkim kodeksom. Rezultati: Najčešće mjesto bola izraženo u zdravstvenih radnika je donji dio leđa i vrat. Utvrđena je statistički značajna razlika za rizik od razvoja muskuloskeletnih poremećaja u žena u odnosu na mušku populaciju. Perzistentna bol donjeg dijela leđa iscrpljuje zdravstvenog radnika i uvodi ga u sindrom pregorijevanja sa svim njegovim karakteristikama. Prediktor za mjesto bola MSP je statistički značajno povezan sa dužinom trajanja boda od 3-5 sedmcia ili 9-11 sedmica ili 9-12 mjeseci u uslovima loše organizacije rada. Nezadovoljstvo radnim mjestom i pad motivacije je statistički značajno povezano sa dužinom trajanja boli >9 mjeseci, a individualno je statistički povezano sa dužinom bolovanja >6 mjeseci. Zaključak. Rizik za razvoj hronične, perzistentne boli čine prevashodno loša organizacija rada, nedostatna podrška kolega i nadređenog, nasilje i sukobi sa nadređenim, kolegama i pacijentima kao i članovima njihove familije, bombardovanje novim informacijama u struci, nedostatna sredstva za rad, mala mogućnost napredovanja, administrativni poslovi, mali broj zaposlenih, stalno nepredviđene situacije na radnom mjestu, neprimjerena javna kritika i strah od svih scpecifičnih profesionalnih rizika osobito uboda kontaminiranom iglom ili oštrim predmetom. Dežurstvo i smjenski rad nisu značajni faktori rizika za razvoj MSP. Prediktori da bol postane trajan ili perzistentan u uslovima ergonomskog rizika ponavljajućih pokreta su depresija, pad motivacije i nezadovoljstvo poslom. Neadekvatna očikivanja pacijenata značajno utiču na ravzoj invalidnosti i perzistentne muskuloskeletne boli. Faktori povezani sa razvojem invalidnosti zbog osteomuskularne boli u zdravstvenih radnika su razlog što ponekad zbog nervoze ne mogu ništa uraditi, razvoja depresije zbog bola, razvoja sindroma pregorijevanja, čak i suicidalnih ideja uz pad motivacije za rad i zadovoljstva radnim mjestom. Ključne riječi: stresori na radnom mjestu, muskuloskeletni poremećaji, zdravsteni radnici.

Opijatska ovisnost kao recidivirajući poremećaj zahtijeva kontinuiranu primjenu lijekova, prvenstveno supstitucione terapije s ciljem održavanja što duže remisije-apstinencije. Danas se sve manje u tretmanu heroinskih ovisnika koristi termin „ potpuno izliječenje“, a sve je veća orjentiranost u smislu uspostave i stabilizacije apstinencije, popravljanja psiho-fizičkog zdravlja i uspostave socijalnog funkcioniranja, dakle kvalitete života dostojne čovjeka. Vodeći značaj ovog istraživanja je u iznalaženju rješenja za što stabilnijom stabilizacijom ovisnika, odnosno što dužom apstinencijom od psihoaktivnih tvari. No, prisustvo psihijatrijskog komorbiditeta značajno utječe na kvalitetu života i predisponira ishod liječenja.Stoga bi u terapijskom pristupu pri uvođenju pacijenta u program supstitucije neizostavno trebalo : detektirati prisustvo dvojnih dijagnoza, i prema njima se terapijski odrediti, a doze supstituenta „baždariti“ do odsustva žudnje kao biološkog i psihološkog faktora recidiva. Pacijenti bi se stabilizirali i krenuli put rehabilitacije. Za očekivati je da će ovo istraživanje ukazati na kompleksnost problema ovisnosti i ovisnika kao „specifične“ kategorije bolesnika prema kojima vlada naglašen moralistički pristup. On se više nego u ostatku psihijatrijskih oboljenja ogleda u stereotipnim strahovima, izbjegavanju, odbacivanju i pogrešnim predođbama okoline, pa čak i zdravstvenih radnika drugih profila. A pristup liječenju ovisnosti jeste i mora biti multidisciplinaran i uključiti sve profile zdravstvenih radnika, ali i upoznati opću populaciju o ovom problemu i raditi na smanjenju predrasuda koje postoje prema ovim bolesnicima.

Istraživanje je izvedeno u skladu sa naučnom metodologijom za ovakvu vrstu studija i predstavlja prvo detaljno istraživanje na temu deficita vitamina B12 na području Bosne i Hercegovine. Dobijeni rezultati predstavljaju značajan doprinos u razumjevanju problematike vezane za anemije uzrokovane nedostatkom vitamina B12, a posebno je uloga u otkrivanju deficita vitamina B12 koji je praćen odsustvom kliničkih znakova uz vrijednosti kobalamina unutar referentnog intervala. Istraživanje je pokazalo da je značajno da se deficit vitamina B12 uoči u predkliničkom stadijumu, kada se terapijom mogu izbjeći neželjene komplikacije.

Median hormona rasta u ispitivanoj skupini iznosi 0,96, a u kontrolnoj 0,26 (p< 0,001). Mediani IGF-1 u ispitivanoj i kontrolnoj skupini iznose 123 i 132 respektivno i razlika je bila statistički značajna (p< 0,05). Odnos (količnik) IGF-1/STH je statistički značajno niži u ispitivanoj grupi, shodno očekivanjima (p<0,001). Srednja vrijednost IGF1BP-3 je 2952,4 ± 990,4 u grupi pacijenata sa AMI, dok je u kontrolnoj iznosila 3630 ± 995,2 (p< 0,05). Median za inzulin u ispitivanoj skupini je bio 9,5, a u kontrolnoj 7,15 (p> 0,05). Median glikemije u AMI grupi iznosi 7,45, a u kontrolnoj 5,2 (p< 0,001), a median HOMA-IR u ispitivanoj grupi 4,16 za razliku od mediana u kontrolnoj grupi 1,76 (p< 0,001). Median HbA1c je takođe bio značajno povišen u ispitivanoj u odnosu na kontrolnu grupu (5,9 naspram 5,63%; p< 0,05). Koncentracija CRP-a u serumu je bila statistički značajno veća u ispitivanoj grupi pacijenata (Xr –29,61, SD – 46,68, M –11,8) u odnosu na kontrolnu grupu (Xr –2,31, SD–3,02, M–1,65) (p < 0,001). Fibrinogen je takođe nio statistički značajno viši u AMI grupi u odnosu na kontrolnu (mediani su iznosili 4,03 i 3,15 respektivno, p < 0,05). Jednostavna linearna analiza korelacije je pokazala postojanje pozitivne linerane korelacije između hormona rasta STH i CRP-a (r = 0,350255, p<0,05), te IGF-1 i IGF1BP-3 (r) = 0.584808, p< 0,0001. Nije nađena statistički značajna razlika u ispitivanim parametrima ovisno o tipu i lokalizaciji infarkta. Pacijenti sa novim koronarnim dešavanjima (fatalni i nefatalni reinfarkt miokarda, rest angina koja je zahtijevala rehospitalizaciju) tokom perioda praćenja od 6 mjeseci su imali vrijednosti IGF-1 ispod mediana. Ejekciona frakcija (EF) mjerena po prijemu pacijenata je snižena u grupi pacijenata sa AMI čiji IGF-1 je ispod mediana (p< 0,05).

Usporedbom broja postoperacijskih komplikacija kao i razine stope mortaliteta, te dužinom boravka u jedinicama intenzivnog liječenja kao ukupnog postoperacijskog boravka u bolnici pacijenta operiranih zboga aneurizme abdominalne aorte metodom minilaparotomije u skupini smanjenog intraoperacijskog i postoperacijskog unosa tekućine u odnosu na skupinu standardnog unosa tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom periodu utvrđena je značajna razlika između skupina unosa tekućine. Istraživanjem je utvrđeno da postoji povezanost između volumena unesene tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom preiodu sa pojavom i učestalosti postoperacijskih komplikacija i razinom stope mortaliteta, kao i dužinom boravka u jedinicama intenzivnog liječenja i ukupnog postoperacijskog boravka u bolnici. Ovim istaživanjem je dokazano da standardizirani unos tekućine kod pacijenata operiranih zbog AAA metodom minilaparotomije dovodi do povećanja učestalosti, kao i vrste postoperacijskih komplikacija. Ove komplikacije nastaju zbog ekstravaskularnog nakupljanja tekućine, koje je izazvano sustavnim inflamatornim odgovorom, povećavanom mikrovaskularnom propustljivosti velike količine intravenske tekućine i primljenih produkata krvi, kao i hemodinamskim efektima anestezije. Minilaparotomijski pristup uz primjenu smanjene količine tekućine za vrijeme operacije i u postoperacijskom periodu predstavlja metodu izbora operacijskog liječenja AAA.

Istraživanje je pokazalo prognostičku vrijednost plazmatske koncentracije NT-proBNP-a kao neinvazivnog indikatora u prognozi srčane insuficijencije. Koncentracija NT-proBNP-a može da predvidi mortalitet, neovisno o tradicionalnim srčanim činiocima rizika i drugim prognostičkim pokazateljima koji se uobičajeno koriste u procjeni rizika, čak i u slučaju kada se ti pokazatelji koriste u kombinaciji. Dobijeni rezultati upućuju na to, da jednostavno određivanje koncentracije NT-proBNP-a u krvi može pomoći u slojevanju visoko rizičnih pacijenata, te može usmjeriti daljnja testiranja i strategiju liječenja sa ciljem smanjivanja mortaliteta. Istraživanjem neovisne povezanosti koncentracije NT-proBNP-a s mortalitetom u visokorizičnoj populaciji pacijenata, dopunjene su spoznaje o koncentraciji NT-proBNP-a i prognozi. Mogućnost otkrivanja osoba s rizikom za zatajivanje srca veoma je važna, jer rani početak liječenja može promijeniti tok ove bolesti, inače praćen velikim stopama morbiditeta i mortaliteta. Razlozi zbog kojih koncentracija NT-proBNP-a predviđa neželjene srčanožilne ishode neprestano se istražuju. Porast koncentracije NT-proBNP-a može odražavati subkliničku ventrikularnu disfunkciju koja se ne može otkriti uobičajenim ehokardiografskim testovima. Iako ovaj rad ne obuhvaća rasvjetljavanje tačnog biološkog mehanizma koji povezuje porast koncentracije NT-proBNP-a sa mortalitetom, očito je da predpostavljene mehanizme nije jednostavno vrednovati sadašnjim uobičajenim testovima. Osobe koje boluju od srčane insuficijencije podložne su različitim pretragama kojima se procjenjuje njihov srčanožilni rizik, te se stvarni značaj bilo kojeg prognostičkog parametra mora odrediti u odnosu na postojeće pretrage. Dokazivanje dodatne vrijednosti što mjerenje NT-proBNP-a ima u odnosu na različite pretrage kojima su pacijenti oboljeli od srčane insuficijencije podložni, čini vjerojatnijom mogućnost da bi takav test mogao biti od koristi u kliničkoj praksi.

Dvojbe oko dijagnostičkog i terapijskog pristupa infekcijama mokraćnog sistema nisu rješene na standardiziran način. Potreba za specifičnim liječenjem koje se zasniva na praćenju kliničkih parametara i ispravnoj etiološkoj dijagnozi sve je izraženija zbog povećanja antimikrobne rezistencije etioloških faktora IMS i sve većih zahtjeva za racionalizacijom u propisivanju antimikrobne terapije. Poseban terapijski problem su bolnički-stečene IMS koje često imaju težak klinički tok i nepovoljen ishod. Ovim istraživanjem je dokazano da postoje značajne razlike u kliničko-laboratorijskim karakteristikama u sve 3 skupine bolesnika. Poseban značaj imaju rezultati prevalence etioloških faktora IMS i njihove antimikrobne rezistencije koji su specifični i razlikuju se od regije do regije. Rezultati ovog istraživanja koristit će se u koncipiranju racionalne dijagnostike i empirijske antimikrobne terapije IMS. Na ovaj način spriječiti će se komplikacije i skratiti tok bolesti, a samim tim i troškovi liječenja ovih bolesnika. Ovo istraživanje će poslužiti kao osnova budućih istraživanja iz ove oblasti.