Doktorske disertacije

Rezulati ovog istraživanja ukazuju da je ranije nedijagnosticirana abnormalna glukozna regulacija česta u pacijenata hospitaliziranih, akutno ili elektivno, zbog koronarne bolesti i da se može detektirati rano u postinfarktnom periodu, odnosno tokom ugovorene hospitalizacije. U tu svrhu predloženo je određivanje i glikemije na tašte i prijemne glikemije, jer mada ne omogućavaju pouzdano prepoznavanje značajne proporcije pacijanata sa abnormalnom glukoznom regulacijom (prva podcjenjuje, a druga precjenjuje stvarni procenat), ipak udružene sa HbA1c mogu pomoći u postavljanju definitivne dijagnoze, a poznato je i da su značajne za stratifikaciju budućeg kardiovaskularnog rizika. Dokazano je i da HbA1c sa svojim velikim prediktivnim potencijalom za glukozne abnormalnosti, ima značajnu ulogu u pronalaženju novih slučajeva dijabetes melitusa u hospitaliziranih pacijenata sa koronarnom bolešću srca, a urađen ubrzo po prijemu je brz i prikladan metod za rano dijagnosticiranje dijabetes melitusa i u određenim slučajevima može eliminirati potrebu za dodatnom dijagnostikom. Test opterećenja glukozom, čak i kada je uzeta u obzir njegova potvrđena slaba reproducibilnost, nepraktičnost i koštanje u odnosu na prethodna dva kriterija, ipak je otkrio visoku proporciju ne samo dijabetes melitusa, nego svih do tada neprepoznatih glukoznih abnormalnosti u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, te kao takav predstavlja vrlo bitan i često nezaobilazan metod potvrde dijagnoze ili skrininga za glukozne abnormalnosti. Kandidat je predložio praktičan model dijagnostike glukoznih abnormalnosti koji je detaljno prikazan u posljednjem poglavlju Diskusije, s obzirom da ne postoji univerzalno prihvaćen odgovor na pitanje kako i kada ih testirati u pacijenata sa akutnim koronarnim sindromom, što inače zahtijeva balans između čekanja za postavljanje definitivne dijagnoze i implementacije agresivne glukoregulacijske terapije u perinfarktnom periodu, a na osnovu podataka iz ove i drugih pomenutih studija i aktualnih preporuka. S druge strane, za pacijente sa uslovno rečeno stabilnom koronarnom bolešću, obzirom da i isti i u ovoj studiji imaju visok procenat latentnih glukoznih abnormalnosti, preporučeno je pridržavanje aktualnih internacionalnih smjernica. Rezultati ove studije također ukazuju i na to da je potrebna kompletna glukometabolička procjena, koja će uz klasičnu osnovnu obradu pacijenta tokom hospitalizacije, podrazumijevati i obavezno određivanje kompletnog lipidnog statusa, mjerenje visine i težine, odnosno određivanje indeksa tjelesne mase, obima struka, jer ovi metabolički parametri, između ostalog, imaju prediktivni potencijal za dijagnozu abnormalne glukozne regulacije na prvom i kontrolnim testiranjima. Mikroalbuminurija kao marker kardiovaskularne i rane renalne bolesti bila je visoko prevalentna i ranije neprepoznata u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, naročito među onima sa potvrđenim glukoznim abnormalnostima. Stoga je potreban skrining na mikroalbuminuriju u visoko rizičnih populacija tokom rutinskih ljekarskih pregleda, a naročito u slučaju hospitalizacije Smatramo da će ova studija doprinijeti promjenama u našoj kliničkoj praksi ka odgovarajućoj evaluaciji glukometaboličkog statusa, kako bi ta rutina bila prirodna koliko i mjerenje holesterola u krvi. Važnost ranog i pouzdanog prepoznavanja glukometaboličkog stanja u pacijenata sa koronarnom bolešću srca podvučeno je njegovim značajem na dalji klinički kurs i stoga i zbrinjavanje pacijenta, kako tokom inicijalne hospitalizacije, tako i u daljem toku, jer, kao što je dokazano, moguće je interferirati sa poremećajima glukozne homeostaze i prevenirati progresiju predijabetesa u dijabetes melitus koristeći promjenu životnog stila i farmakološke intervencije. S druge strane, spoznaja o stvarnom glukometaboličkom statusu u pacijenata sa KBS trebala bi doprinijeti agresivnijoj kontroli faktora rizika. Ti metabolički aktivni tretmanski modaliteti mogu poboljšati prognozu pacijenata sa kardiovaskularnom bolešću i abnormalnom glukoznom regulacijom, kao što je pokazano u različitim studijama, prevenirajući razvoj uznapredovalog dijabetesa, ali i sprječavajući ili usporavajući nastanak mikrovaskularnih, a po nekim studija i makrovaskularnih komplikacija. Također se nadamo da će ova studija doprinjeti stvaranju neophodnih nacionalnih vodiča skrininga na glukometaboličke abnormalosti visoko rizičnih pacijenata, jer obzirom na ne samo ove, nego i sve ostale dostupne dokaze o važnosti testiranja glukometaboličkog statusa u pacijenata sa koronarnom bolešću srca, pasivan stav u vezi sa tim, naročito ukoliko su pacijenti već i hospitalizirani u tercijernoj zdravstvenoj ustanovi, nosi sa sobom potencijalne medicinsko-pravne implikacije

Analizirano je 57 pacijenata od čega 27 u ispitivanoj i 30 bolesnika u kontrolnoj skupini. Od ukupnog broja ispitanika 52% su bili muškarci (30), a žene su bile zastupljene sa 48% (27). Najmlađi bolesnik imao je 28, a najstariji 65 godina. Nije postojala statistički značajna razlika u godinama ispitivane i kontrolne skupine bolesnika. Većina ispitanika u našem istraživanju nakon šest mjeseci liječenja je imala ciljni nivo hemoglobina 110-120 g/dl. Razlika u razini hemoglobina na početku istraživanja i nakon šest mjeseci u ispitivnoj i kontrolnoj skupni bolesnika se nije pokazala statistički značajnom. Srednja vrijednost eritrocita, hemoglobina i hematokrita u ispitanika koji su rabili CERU bila je značajno veća kroz svih osam mjerenja u usporedbi s ispitanicima koji su rabili EPO. Osim vrste i doze lijeka, razlog može biti i u nadomještanju željeza, što je praćeno mjerenjem razine serumskog feritina. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da je nadomjesno željezo dobilo 54% ispitanika (59% bolesnika u ispitivanoj, 46,6% bolesnika u kontrolnoj skupini). Razina feritina bila je značajno veća u svih ispitanika pri srednjem i zadnjem mjerenju u usporedbi s početnim nalazom, što indirektno upućuje na adekvatno liječenje željezom. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da su tjedne doze oba lijeka bile ujednačene uz kuriozitet da je kod 48,1% ispitanika koji su u liječenju rabili CERU dozni interval bio produžen. Kt/V je bio veći od 1,2 u svim skupinama ispitanika. Bolesnici koji su uzimali CERU imali su veći Kt/V kroz svih osam mjerenja u usporedbi s bolesnicima koji su liječeni EPO-om, a linearnom regresijom smo pokazali da, kako je Kt/V rastao, doza CERE se smanjivala. Ishodi našeg istraživanja pokazuju da se vrijednosti CRP nisu značajno razlikovale u ispitivanoj i kontrolnoj skupini kroničnih bubrežnih bolesnika i da nije postojala značajna razlika između prosječnih vrijednosti tjelesne težine između osam mjerenja. U našem istraživanju od ukupno 57 ispitanika, njih 26 (45,6%) je imalo hipertenziju, od čega 12 u ispitivanoj i 14 u kontrolnoj skupini. Nisu zabilježene statistički značajne razlike u arterijskom tlaku, bez obzira na vrstu lijeka. Potencijalni neželjeni efekti liječenja kao što su tromboziranje vaskularnog pristupa, rezistencija na ESA, konvulzije, za vrijeme istraživanja nisu zabilježeni. Kontinuirani aktivator eritropoetinskih receptora je novo, i prema dosadašnjim rezultatima, vrlo efikasno sredstvo u liječenju renalne anemije kroničnih hemodijaliznih bolesnika. Rezultati istraživanja ukazuju da je kontinuirani aktivator eritropoetinskih receptora optimalna terapija u kroničnih hemodijaliznih bolesnika i da s njome postižu i održavaju ciljne vrijednosti hemoglobina, a u značajnom postotku bolesnika u prolongiranom doznom intervalu koji premašuje mjesec dana. Primjena eritropoetina jednom mjesečno u odnosu na jednom, dvaput ili čak triput tjedno, sigurno je značajna prednost, s obzirom da se postižu isti ili čak bolji terapijski efekti bez ikakvih značajnih neželjenih efekata. Ovo istraživanje potvrđuje da je renalna anemija uglavnom uzrokovana nedostatkom eritropoetina u hroničnih bubrežnih bolesnika, te da se, efikasno i bez posljedica može liječiti dugodjelujućim eritropoetinom. Tokom istraživanja otvoreno je i novo pitanje na koje ce se u buducnosti morati odgovoriti, a to je pitanje o čemu ovisi dužina terapijskog djelovanja dugodjelujućeg eritropoetina.

Ovim istraživanjem prepoznata je važnost praćenja mikroalbuminurije u visoko rizičnih pacijenata, kao što su bolesnici sa šećernom bolešću tip 2. Rano otkrivanje oštećenja ciljnih organa omogućiće bolju stratifikaciju ukupnog kardiovaskularnog rizika, postavljanje nižih ciljnih vrijednosti krvnog pritiska i odabir najprimjerenijeg terapijskog pristupa. Primarna važnost je agresivna intervencija usmjerena na modificirajuće rizične faktore za nastanak kardiovaskularnog morbiditeta i mortaliteta. Fokusirajući se na rano otkrivanje mikroalbuminurije moguće je prevenirati dalje oštećenje ciljnih organa i komplikacije koje mogu nastati.

Ovim istraživanjem dokazana je važnost prepoznavanja osoba sa metaboličkim sindromom. Fokusirajući se na liječenje svake komponente metaboličkog sindroma moguća je primarna prevencija hroničnih bolesti koje iz njega mogu nastati, prije svega dijabetesa tip 2. Predijabetes, koji je čest u metaboličkom sindromu, je preventabilno stanje koje se promjenom nezdravih životnih navika može vratiti u stanje normalne glukoregulacije. Mikrovaskularne komplikacije u metaboličkom sindromu još ne moraju biti definitivne promjene, te je potrebno utjecati na riziko-faktore koji su do njih doveli i pratiti ove komplikacije u narednom periodu.

Istraživanje je provedeno u četiri najveća porodilišta u BiH u periodu od 1.1. do 31.12.2009. godine gdje su rezultati pokazali da je u sva četiri porodilišta uključena u istraživanje različitost u karakteristikama ispitivane novorođenčadi i njihovih majki. Prema postavljenim ciljevima ovog istraživanja, porođajna masa i porođajna dužina ispitivane novorođenčadi izračunate su srednje vrijednosti za ispitivana porodilišta. Na nivou BiH postoji statistički značajna razlika u prosječnoj porođajnoj masi između muške i ženske novorođenčadi kod svih gestacijskih dobi, gdje je u 40. nedjelji zabilježena najveća prosječna porođajna masa novorođenčadi. Tabelarni prikazi pokazuju analizu porođajne dužine novorođenčadi u BiH prema spolu i gestacijskoj starosti gdje je primjetno da se prosječna dužina muške i ženske novorođenčadi razlikuje na novu BiH kod svih gestacijskih dobi. Prosječna dužina prema spolu i gestacijskoj starosti u istraživanim porodilištima pokazuje razliku kod svih gestacijski dobi, prođajne dužine novorođenčadi. Takođe su komparirane srednje vrijednosti porođajne mase ispitivane novorođenčadi prema gestacijskoj dobi u odnosu na paritet majke i regionalnu distribuciju gdje je dokazana statistički zanačjna razlika u odnosu na prosječnu porođajnu masu novorođenačadi rođenih od majki drugorotki. Izračunati su percentili i percentilne krivulje za porođajnu masu i dužinu novorođenčadi prema spolu u ukupnom uzorku novorođšenčadi rođene u istraživanom periodu. Mušk,a novorođenčad gestacijske dobi ≤ 30 nedjelja imala su najmanju proođajnu masu 600 g što odgovara 3. percentili, dok je za istugestacijsku dob 97. percentil mjerio porođajnu masu 2380.00 g. Istraživanjem su se izradile prve percentilne krivulje rasta žive novorođenčadi za populaciju Bosne i Hercegovine, kako se ne bi koristile kao do sada percentilne krivulje drugih autora. Navedene krivulje bi bile jednostavne i lako primjenjive u svim porodilištima u Bosni i Hercegovini. Respektabilan broj ispitanika koji je uključenih u studiju dao je egzaktne podatke o porođajnoj težini novorođenčadi u Bosni i Hercegovini na osnovu kojih se može izvršiti i procjena intrauterinog rasta, što je ukazalo na nedostatke i mogućnosti prevencije. Takođe, rezultati istraživanja utvrdili su odstupanja u rastu djece u odnosu na spol, gestacijsku dob, paritet majke i regionalnu pripadnost. To će u kliničkoj praksi doprinijeti posjedovanju incijalnih mjera rasta djece na osnovu kojih će se moći pratiti dinamika rasta na teritoriji Bosne i Hercegovine. Ujedno će to biti i osnova

Presječenom studijom su bili obuhvaćeni svi pacijenati sa terminalnim oštećenjem bubrežne funkcije, koji su tretman hemodijaliznog liječenja obavljali na Hemodijaliznom Odjelu Interne klinike UKC Tuzla. Istraživanje je obavljeno u periodu od početka septembra do kraja decembra 2010.god. Pacijenti su bili oba spola, u dobnoj skupini od 10 do 84 godina, koji su imali obezbjeđen adekvatan vaskularni pristup. Svi ispitanici su potpisali pristanak za podvrgavanje studiji nakon što su se upoznali sa njenim kara-kteristikama. Prethodno je obezbjeđena saglasnost Etičkog komiteta UKC Tuzla za izvođenje ove studije. U metodološkom postupku su se koristiti lični, demografski, anamnestički, fizikalni, dijalizni podaci i metode laboratorijske i eho-dijagnostike. Lični podaci: Ime i prezime, koje je bilo predstavljeno dodijeljenim identifikacionim brojem. Demografski podaci: Dob, spol. Anamnestički podaci: su se dobili popunjavanjem upitnika za procjenu kvaliteta života, uzimanjem podataka o osnovnoj bolesti, koja je dovela do potrebe za HD liječenjem, te podataka o količini i vrsti transfundiranog pri-pravka (deplazmatisana krv, venofer, eritropoetin). Fizikalni podaci: fizikalni pegled (uočavanje promjena po koži, hematomi i drugi znaci krvarenja), mjerenje krvnog pritiska, mjerenje tjelesne težine, mjerenje tjelesne visine, BMI. Dijalizni podaci: dužina trajanja hemodijalize, vrsta dijalizatora, stepen ultrafiltracije, tjelesna težina prije i poslije dijalize, krvni pritisak prije i poslije uključenja, vrsta dijalizne otopine, vrsta antikoagulantne otopine, brzina protoka krvi. Laboratorijski podaci: Standardnim metodama su se analizirali hemostatski parametri iz krvi (broj trombocita, vrijeme koagulacije, aktivisano parcijalno tromboplastinsko vrijeme, protrombinsko vrijeme, trombinsko vrijeme, fibrinogen, D-dimer, AT III), te laboratorijski parametri iz krvi (broj eritrocita i vrijednost hematokrita). Parametri su se određivali svim pacijentima prije hemodijaliznog tretmana. Ispitivanje hemostatskih i laboratorijskih parametara se vršilo u Poliklinici za transfu-ziologiju i Zavodu za medicinsku biohemiju UKC Tuzla. Za sva testiranja se koristila venska krv bez znakova hemolize i lipemije. Uzorci su se uzimali Vacutainer sistemom u vakum epruvetu u kojoj se nalazio 3,8 % Na-citrat, kao antikoagulantno sredstvo. Ispitivanje se vršilo iz citratne plazme, nakon centrifugiranja uzorka. Analize su se radile odmah ili najdalje do dva sata od uzimanja uzorka na potpuno automatizovanom aparatu za ispitivanje poremećaja hemostaze (Sysmex CA-1500). Analize čije su vrijednosti bile na gornjoj granici ili prelazile granice referentnih vrijednosti su najmanje dva puta ponavljane. Eho-dijagnostika se radila na ultrazvučnom aparatu marke LOGIQ 400 CL PRO Series Digital ultrasound Triplex System Ver 5.01 (General Electric, Europa) sa multifre-kventnom linearnom sondom 7,5 – 10 MHz. Ultrazvučno je bilo evaluirano postojanje trombotske formacije na mjestu vaskularnog pristupa, te pripadajuće vene putem koje je pristup osiguran, u slučaju smanjenog protoka krvi kroz kateter, nefunkcionalnog pristupa, promjenjenih vrijednosti hemostatskih parametara (povećane vrijednosti D-dimera), te postojeće sumnje na razvijenu komplikaciju. Rezultati ove doktorske disertacije pokazali su da bolesnici na hemodijaliznom tret- manu imaju hemoragijski sindrom, kao češću hemostatsku komplikaciju u odnosu na trombozu, kao značajnu komplikaciju. Takođe je dokazana korelacija između dijali-znih, hemostatskih parametara i hemostatske komplikacije. Koagulacioni status, kao brz i jednostavan test hemostaze može dati uvid u nastanak i razvoj neke komplikacije. Posebno ga je važno pratiti kod HD pacijenata kod kojih je povećan rizik od nastanka komplikacije (smanjena brzina protoka krvi, niskoprotočna dijalizna membrana, CVK kao vrsta vaskularnog pristupa, neadekvatna doza antikoagu-lansa). Češća kontrola vrijednosti D-dimera i APTT-a kod pacijenata sa većim rizikom, koji imaju udružene i druge organske bolesti (fibrilacija atrija, zamjena srčanih zalistaka, ranija tromboziranja, akutna, maligna i autoimuna oboljena) predstavlja jednu od preventivnih mjera. Kod utvrđenog poremećaja hemostatskih parametara neophodna je češća ultrazvučna detekcija vaskularnog pristupa, te krvnih sudova preko kojih je pristup osiguran i stalno praćenje kliničkog statusa pacijenta.

Rrezultati ovog istraživanja pokazali su da djeca čiji su očevi veterani rata i imaju simptome posttraumatskog stresnog poremećaja ispoljavaju više simptoma poremećaja ponašanja i emocionalnih problema. Poremećaji ponašanja u djece značajno su izraženi simptomi dissocijativnog i agresivnog ponašanja i simptomi poremećaja sa suprostavljanjem i prkošenjem. Takođe, u djece od emocionalnih problema značajno su prisutni simptomi anksioznosti i depresivnosti. Nadalje ovi rezultati pokazali su da postoji značajna povezanost između simptoma visoke pobuđenosti i nametanja očeva veterana rata sa simptomima agresivnog i dissocijativnog ponašanja djece, te sa simptomima anksioznosti i depresivnosti. Očekivani rezultati dali su značajan naučni doprinos u ovom području dječije psihijatrije i psihijatrije općenito, osvjetljavajući na egzatan naučno utemeljen način dugoročne posljedice ratne traume u našem društvu. Dobijeni rezultati mogu se koristiti u praktičnom radu u smislu planiranja otkrivanja rizične djece, preventivnih mjera zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih, kao i sprečavanja razvoja psihičkih poremećaja u kasnijoj životnoj dobi. Vrijednost istraživanja se očituje i u tome što će dobiveni rezultati upućivati na značaj prepoznavanja i liječenja posttraumatskog stresnog poremećaja veterana rata, kao i na značaj uključivanja porodica veterana rata u liječenje i psihološku podršku i pomoć.

Melanom je tumor melanocita i najzloćudniji je tumor kože i sluznica. Njegovo biološko zloćudno ponašanje ne očituje se toliko u lokalnoj agresivnosti, koliko u njegovoj izrazitoj sklonosti ranom limfogenom i hematogenom metastaziranju. Melanom je epidemijski zloćudni tumor čija se povećana ineidenca bilježi u cijelome svijetu. Najznačajniji pojedinačni prognostički faktor u procjeni biološkog ponašanja melanoma kože je dubina invazije tumora mjerena po Breslovvu. Kinetika rasta melanoma kože ovisi o brojnim kontrolnim mehanizmima medu kojima važnu ulogu ima i apoptoza. Tumor supresorski geni. antionkogeni su geni čiji gubitak funkcije rezultira razvitkom tumora. Mehanizmi apoptoze su predmet u brojnim istraživanja kako u primarnim melanomima kože tako i njihovim metastazama. U novije vrijeme otkrivaju se biohemijski mehanizmi regulacije ćelijskog rasta putem produkata tumor suprcsorskih gena. Važan značaj i uloga ovih reeeptora je u pogledu prognoze i načina liječenja pacijenta oboljelih od melanoma. Tumorska lezija ili promjene na koži uklanjaju se hirurškom ekscizijom (isjecanjem) primarnoga tumora do u zdravo. Retrospektivna-prospektivna studija bazirana je na patohistološkim izvještajima. Analizirano je 62 pacijenata sa primarnim melanomom kože dijagnostikovanim u periodu od 1. januara 2001. godine do 30. juna 2010. godine, liječenih na Univerzitetsko kliničkom centru (UKC) u Tuzli. Pojava primarnog melanoma kože značajno je češće zastupljena kod osoba ženskoga spola. Analizom je utvrđeno da je primarni melanom kože zastupljen kod 40 pacijenata ženskoga spola (64,5%) i kod 22 pacijenta muškoga spola (35,4%). Patohistološkom analizom ispitivanih melanoma utvrđenje najveći broj tumora dijagnostikovanih u stadiju Clarka nivoa III (40, 3%), i nivo IV (25, 8%). Analizom raspodjele melanoma prema debljini tumora (Breslovv) u ispitivanom uzroku najčešće je pojavljivanje tumora debljine od 2, 01 do 4, 00 mm. U analziranom uzorku najzastupljeniji je T4 klinički stadij (32. 2%) kod koga je dužina preživljavanja 25 % za petogodišnje preživljavanje. Imunopozitivnost tumora za CD34 je najviše bila izražena u stadiju Clarka III i IV što je vezano uz njihovo agresivno ponašanje melanoma, a melanomi nastali na bazi preegzistirajućega nevusa pokazuju veću ekspresiju ErB u stadiju Clarka III/IV što daje i veću šansu našim pacijentima za dužinu preživljavanja za razliku od de novo melanoma. Statističkom analizom utvrđeno je da starija dob korelira sa većom ekspresijom CD34, većim stadijem Clarka, prisustvom ulceracije, većim brojem mitoza, većim T kliničkim stadijem, nižim Bcl2. nižim ErB i smanjenom dužinom preživljavanja. Na osnovu Kaplan-Meirovih krivulja izračunata je dužina preživljavanja koji je kod stadija Clarka V imaju prosječnu dužinu preživljavanja 30 mjeseci, a pacijenti stadija Clark 11, III sa prosjekom od 110 mjeseci. Za klinički stadija procenat petogodišnjeg preživljavanja za Tis 100%, TI klinički stadij je 77,8%, za T2 46,14%, za T3 64.71%, a za T4 je bila 25 %. Radikalnost ekcizionc biopsije u našoj studiji pokazuje da je ekscizija bila sa jednakim brojem radikalnih i neradiklanih ekcizija za regije glava i vrat (sa po 12,9%), a dok je redikalnost ekcizione biopsije bila bolja u području ekstremiteta i trupa.

U studiju je uključeno 110 pacijenata kod kojih je verifikovan poremećaj disanja tipa apneje u spavanju (u daljem tekstu apneja), prosječne dobi 65.13 ± 9.27 godina. Kontrolnu grupu je činio isti broj pacijenata bez apneje (n=110), prosječne dobi 64±8.69 godina. Ne postoji statistički značajna razlika u godinama pacijenata sa i bez apneje. Prema vrsti moždanog udara najveći broj pacijenta sa i bez apneje je imao ishemijski udar (92/83.6%), dok je njih (18/16.4%) imalo hemoragijski udar. Pri ispitivanju učestalosti poremećaja disanja u spavanju u odnosu na lokalizaciju udara kod pacijenata sa apnejom, utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika učestalosti apneje kod lezije na dva i više mjesta i u moždanom stablu (X2=40.88, p<0.0001). Prema strani MU utvrđeno je da postoji statistički značajna povezanost pojave MU na desnoj strani sa pojavom apneje (X2=4.65, p=0.03). Šansa pojave MU na desnoj strani je 1.95 puta (95%CI: 1.06-3.62) veća kod pacijenata sa apnejom nego kod pacijenata bez apneje. Utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika srednjih vrijednosti onesposobljenosti po Rankinovoj skali na prijemu i otpustu (t=12.11, p<0.0001) u grupi pacijenata sa apnejom, kao i u grupi pacijenata bez apneje (t=13.4, p<0.0001). Nije utvrđena statistički značajna razlika onesposobljenosti po Rankinovoj skali između pacijenata sa i bez apneje na prijemu (t=0.059, p=0.95) i otpustu (t=0.71, p=0.48), kao ni u odnosu na spol. U grupi pacijenata sa apnejom u odnosu na NIHSS skalu, nije dokazana statistički značajna razlika neurološkog deficita između muškaraca i žena na prijemu i otpustu (t=-0.91, P=0.37 / t=-0.41, P=0.68) kao ni u grupi pacijenata bez apneje (t=0.58, p=0.56 / t=0.37, p=0.71 ). Utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika srednjih vrijednosti neurološkog deficita prema NIHSS skali na prijemu i otpustu (t=9.74, p<0.0001) u grupi pacijenata sa apnejom, kao i u grupi pacijenata bez apneje (t=13.85, p<0.0001). Analizirajući faktore rizika kod pacijenata sa MU i apnejom na prvom mjestu po zatupljenosti su bile srčane bolesti (101/91.8%), potom slijedi hipertenzija (95/86.4%). Hipertenzija je bila najčešći faktor rizika kod pacijenata bez apneje (92/83.6%), a potom srčana oboljenja (89/81.0%). Testiranjem povezanosti učestalosti pojedinih faktora rizika pacijenata sa i bez apneje utvrđena je statistički značajna razlika u pacijenata sa apnejom i hipertenzijom (X2=10.21 p=0.001), oboljenjem srca (X2=10.19, p=0.001) i BMI (X2=7.81, p=0.005), dok kod ostalih faktora rizika nije bilo statistički značajne razlike. Prema općem upitniku, kod pacijenata sa moždanim udarom i apnejom u spavanju prosječno vrijeme trajanja poremećaja je bilo 61.6 ± 28.6 (raspon od 12 do 120) mjeseci. Prema ozbiljnosti problema sa spavanjem najveći broj pacijenata sa apnejom je ocijenio svoj problem kao srednje ozbiljan (41/37%). Prema Berlinskom upitniku 91 (82.7%) pacijent je izjavilo da hrče tokom spavanja, a njih 19 (17.3%) negiralo je hrkanje. Prema glasnoći hrkanja najveći broj pacijenata izjavio je da glasno hrče (71/73.64%). U grupi pacijenata sa moždanim udarom i apnejom, apneju je skoro svaki dan imao 31 pacijent (28.0%), a 39 (35.45%) 3-4 puta sedmično. Umor nakon spavanja bio je prisutan kod svih pacijenata sa apnejom. Analizirajući poremećaje spavanja prema Epvortovoj skali rezultati su pokazali da je dnevna pospanost bila prisutna u 110 (100%) pacijenata sa apnejom. Ostali poremećaji spavanja, u koje su uvršteni periodični pokreti ekstremiteta, sindrom nemirnih nogu, škripanje zubima, hodanje ili govor u toku spavanja imalo je 99 (90%) pacijenata sa apnejom. Prema Stanfordovoj skali pospanosti rezultati su pokazali da je dnevna pospanost bila prisutna u svih 110 (100%) pacijenata sa apnejom. Prema upitniku za hrkanje i apneju u spavanju svi pacijenti sa apnejom su naveli da imaju pauze u disanju tokom noći praćene povremenim gušenjem, izraženu dnevnu pospanost i noćni refluks, dok je jutarnja glavobolja bila prisutna kod 96 (87.27%), hipertenzija kod 95 (86.4%) i povišen indeks tjelesne mase kod 87 (79.1%) pacijenata. Preživljavanje pacijenata sa i bez apneje statistički se značajno razlikuju (X2=7.49, p=0.01), u smislu boljeg ishoda za one bez apneje. Ne postoji statistički značajna razlika između krivih preživljavanja za žene i muškarce sa apnejom (X2=1.84, p=0.18) kao ni u gurpi bez apneje (X2=0.27, p=0.60). Krivulje preživljavanja za muškarce sa i bez apneje statistički se značajno razlikuju (X2=8.22, p=0.004) dok za žene statistički značajna razlika nije utvrđena (X2=0.49, p=0.48). Prema dobnim skupinama najmanje preživjelih pacijenata oba spola sa apnejom je bilo u dobnoj skupini preko 70 godina 22 (64.7%). Analizirajući dob umrlih pacijenata sa i bez apneje, utvrđeno je da je srednja dob umrlih sa apnejom statistički značajno veća od dobi pacijenata bez apneje i u slučaju muškog i u slučaju ženskog spola (t=1.97, p=0.03). Nije utvrđena statistički značajna razlika krivulja preživljavanja pacijenata sa i bez apneje za dobne skupine od 51-60 godina (X2=0.13, p=0.72), ali je utvrđena statistički značajna razlika preživljavanja za dobne skupine od 61-70 godina (X2=3.86, p=0.05) i dobne skupine preko 70 godina (X2=7.1, p=0.01) sa i bez apneje. U odnosu na tip moždanog udara, nakon godinu dana, utvrđeno je da ne postoji statistički značajna razlika krivulja preživljavanja kod pacijenata oba spola zajedno sa apnejom (X2=0.60, p=0.44), kao ni u grupi bez apneje (X2=0.01, p=0.97). Krivulje preživljavanja za ishemijski MU sa i bez apneje statistički se značajno razlikuju (X2=5.46, p=0.02) dok za hemoragički statistički značajna razlika nije utvrđena (X2=2.1, p=0.15). Nije utvrđena ovisnost učestalosti preživljavanja u odnosu na mjesto lezije (X2=1.8, p=0.88). Nije utvrđena statistički značajna razlika krivulja preživljavanja u odnosu na stranu MU kod pacijenata (zajedno oba spola) sa apnejom (X2=4.37, p=0.11) i bez apneje (X2=2.22, p=0.33) U odnosu na faktore rizika utvrđeno je da se krive preživljavanja pacijenata sa i bez apneje u odnosu na hipertenziju statistički značajno razlikuju (X2=5.88, p=0.02) u smislu boljeg preživljavanja pacijenata koji su imali hipertenziju ali nisu imali apneju. Takođe je utvrđeno da je značajno bolje preživljavanje pacijenata pušača bez apneje u odnosu na pacijente pušače sa apnejom (X2=5.05, p=0.03). Krive preživljavanja pacijenata sa i bez apneje u odnosu na indeks tjelesne mase (BMI) statistički se značajno razlikuju (X2=6.06, p=0.01) u korist pacijenata bez apneje a sa povišenim BMI (>30 krg/m2). Utvrđeno je da se krive preživljavanja pacijenata sa i bez apneje u odnosu na oboljenja srca, šećernu bolest, hiperlipidemiju, statistički značajno ne razlikuju. Preživljavanje u odnosu na onesposobljenosti po Rankinovoj skali pacijenata sa apnejom statistički se značajno ne razlikuje za sve pacijente ukupno (t=-1.43, p=0.16), te za pacijente muškog spola (t=-0.60, p=0.55), ali postoji značajna razlika kod žena (t=-3.57, p=0.003). Kod pacijenata bez apneje, nema statistički značajne razlike u preživljavanju u odnosu na onesposobljennost, niti ukupno (t=-0.89, p=0.37) niti kod muškaraca (t=-0.52, p=0.61) niti žena (t=-0.81, p=0.42). Krivulje preživljavanja za pacijente (ispitivane i kontrolne grupe) sa blagim neurološkim deficitom (mjereno NIHSS) na otpustu statistički se značajno razlikuju (X2=5.10 p=0.02) dok za srednji statistički značajna razlika nije utvrđena (X2=0.6, p=0.44). U odnosu na smrtnost analiziranih pacijenata nakon recidiva MU, utvrđeno je da postoji statistički značajna razlika u korist pacijenata bez apneje (X2=5.46, p=0.02). Istraživanje je pokazalo da dijagnosticiranje poremećaja spavanja tipa apneje kod pacijenata sa moždanim udarom može biti jedan od prognostičkih faktora. Odnosno pacijenti muškog spola sa ishemijskim moždanim udarom i apnejama, te prisutnim faktorima rizika kao što je hipertenzija, povišen indeks tjelesne mase i pušenje imaju manje šanse za jednogodišnje preživljavanje. Takođe je pokazano da pacijenti sa apnejom imaju značajno veći broj recidiva moždanog udara, u odnosu na pacijente bez apneje, tako da dijagnosticiranje i adekvatna terapija apnejičkog sindroma može u izvjesnoj mjeri prevenirati ponovni moždani udar.

Ovim istraživanjem dokazano je da hirurško liječenje devijacije nosnog septuma kao i nosne polipoze dovodi do poboljšanja subjektivnih tegoba pacijenata, i da dovodi do poboljšanja rinamanometrijskog nalaza u ovih pacijenata. Ovo istraživanje je također dokazalo da nakon hirurškog liječenja gore navedene skupine pacijenata ne dolazi do značajne promjene pletizmografskih parametara, niti u miru, niti nakon 6-minutnog testa šetnje. Isto tako je dokazano da hirurško liječenje ova dva entiteta ne dovodi do značajnih promjena ABS statusa ovih pacijenata, osim vrijednosti pH i pCO2 kod pacijenata sa nosnom polipozom i to samo u miru, dok su takve promjene izostale nakon testa 6-minutne šetnje. Ovom studijom je isto tako pokazano da kod pacijenata sa deviiranim nosnim septumom hirurško liječenje ne dovodi do korelacije između NOSE skale i aktivne prednje rinomanometrije, dok pojedine varijable NOSE skale značajno koreliraju sa pojedinim varijablama tjelesne pletizmografije, kao štoo je također slučaj i sa pojedinim varijablama aktivne prednje rinomanometrije i tjelesne pletizmografije. Kod pacijenata sa nosnom polipozom je utvrđeno da ne postoji korelacija varijabli NOSE skale i varijabli aktivne prednje rinomanometrije i tjelesne pletizmografije, dok je određena pozitivna i negativna korelacija uspostavljena između pojedinih varijabli aktivne prednje rinomanometrije i tjelesne pletizmogradije u miru i nakon 6-minutnog opterećenja testom šetnje. Svi ovi rezultati bacaju dodatno svjetlo na veoma kompleksan odnos gornjih i donjih respiratornih puteva, kao i na uticaj hirurškog tretmana oboljenja nosa sa mehaničkom komponentom (deviiran nosni septum i nosna polipoza) na određene subjektivne i objektivne parametre koji se svakodnevno koriste u rutinskoj obradi ovih pacijenata. Osim toga, rezultati ovog istraživanja će biti od značaja u eventualnom nastavku izučavanja ovog problema, u kojem bi se kroz duži vremenski period i na većem broju ispitanika, sa multidisciplinarnim pristupom i angažmanom, pokušati što preciznije objasniti uticaj hirurškog liječenja mehaničke nosne opstrukcije na funkcionalne plućne parametre.