Doktorske disertacije

Istraživanje je pokazalo da postoji korelacija između pojedinih metaboličkih i funkcionalnih parametara oka za koje je bilo moguće napraviti analizu i da promjene na oku kod oboljelih od dijabetesa tipa 2 mogu biti manje izražene kod bolje regulirane glikemije i pratećih metaboličkih parametara. Ovo još jednom naglašava značaj skrininga kod T2DM i razvoja strateškog pravca rane detekcije promjena na oku kako bi se prevenirale komplikacije kod T2DM. Promjene na dijabetičnom oku mogu biti prisutne i bez simptoma bolesti, zato je važno na vrijeme ih prepoznati i tretirati. Značaj skrininga, pravilne terapije i praćenja stanja kod dijabetičnog oka je i u tome što određene komplikacije kao katarakta, glaukom,dijabetična makulopatija kada nastanu moraju se tretirati a RD se može i prevenirati. Također vrlo je bitno na vrijeme otkriti pacijente sa rizikom za razvoj RD kao i one koji su na putu razvoja teških stadija koji dovode do ozbiljnih oštećenja vida pa i nastanka sljepila.

Istraživanje je pokazalo da prisustvo delirijuma kod pacijenata sa moždanim udarom značajno povećava mortalitet, a posebno pacijenata iznad 65 godina starosti. Takođe delirantni pacijenti imaju statistički značajno lošije kumulativno preživljavanje godinu dana nakon udara u odnosu na kontrolnu grupu. Delirijum značajno pogoršava stepen funkcionalne neovisnosti i funkcionalne onesposobljenosti pacijenata tokom godinu dana od udara i značajno umanjuje stepen kognitivnog funkcionisanja. Ovo istraživanje je skrenulo pažnju na druge nemotorne simptome moždanog udara kojima se često u svakodnevnom radu ne posvećuje dovoljna pažnja a koji imaju značajan uticaj na preživljavanje i oporavak oboljelih. Ponuđen je algoritam dijagnostikovanja delirijuma u akutnoj fazi moždanog udara, faktori koji su prediktori pojave delirijuma i lošije prognoze kao i terapijske opcije ovog poremećaja.

Doktorska disertacija je prvo istraživanje u BiH o molekularnim i virsuološkim karakterstikama HBV čiji rezultati doprinose povećanju ukupnog znanju o imunološkim i molekularnim karakterstikama HBV. U doktorskoj disertaciji autor je pokazao veliku varijabilnost HBV virusa u PC/BCP regiji genoma u hroničnoj HBV infekciji, kao i prisustvo dominantnog genotipa, ukazujući na epidemiološke, kliničke i terapeutske implikacije. Posebno treba istaći važnost detekcije HBeAg negativnog hroničnog hepatitisa kao globalnog problema, ukazujući na važnost virusološkog testiranja i teraputske izazove ovog kliničkog entiteta. Navedeni rezultati daju doprinos razumijevanju molekularno virusoloških i imunoloških karakteristika hronične HBV infekcije, kao i epidemiologije HBV infekcije u TK, što može poslužiti kao osnova za dalja istraživanja u ovoj oblasti i za jačanje strategije prevencije HBV infekcije. Uvođenje molekularnih testiranja kao dijela rutinskih laboratorijskih testova može biti vrlo važno u procjeni statusa i monitoringa hronične HBV infekcije, kao i u donošenju odluke od strane kliničara o izboru najpovoljnijeg tretmana hroničnog hepatitisa B i praćenju uspješnosti tretmana.

Analizom intenziteta bola nakon laparoskopske holecistektomije je utvrđeno da kod pacijenata rađenih sa standardnim insuflacionim (12-15 mm Hg) pritiskom intenzitet bola je veći nego kod pacijenata sa niskim insuflacionim pritiskom (6-8 mm Hg). Istraživanjem smo utvrditi da postoji povezanost između količine insufliranog CO2 i brzine isuflacije CO2. sa pojavom postoperativnog bolnog sindroma u obje grupe pacijenata, bez obzira na metodu rada. Kiseliji pH sadržaj iz trbušne šupljine dovodi do većih bolova postoperativno i da je češće prisutan kod pacijenata sa većom količinom insufliranog sadržaja. Na ovaj način potvrđena je povezanost količine CO2 u trbuhu sa intezitetom i učestalošću postoperativnih bolova nakon laparoskopske holecistektomije. Također, je potvrđeno da je laparoskoska holecistektomija sa niskim insuflacionim pritiskom mnogo povoljnija za pacijente i da su postoperativni bolovi nakon laparoskopske holecistektomije rađene sa niskim insuflacionim pritiskom mnogo manji nego kod pacijenata rađenih sa visokim insuflacionim pritiskom. Također, sindrom bolova u desnom ramenu i leđima, često prisutan nakon laparoskopske holecistektomije je manje priusutan kod pacijenata rađenih sa niskim intraabdominalnim pritiskom. Potrebno je rutinski primjenjivati laparoskopiju sa niskim insuflacionim pritiskom kod svih pacijenata, bez obzira da li su opterećeni komorbiditetom ili ne. Rad sa niskim insuflacionim pritiskaom zahtjeva iskusnijeg hirurga ali su benefiti po pacijenta znatno veći, nego pri radu sa standardnim insuflacionim pritiskom od 12-14 mm Hg.

Acidobazni status je pouzdana metoda procjene trenutnog stanje zdravlja i može nagovijestiti znakove pogoršanja ili krize i predvidjeti rizik mortaliteta. Metabolička acidoza ostaje snažan pokazatelj lošeg ishoda u bolesne novorođenčadi. Novom Stewartovom metodom acidobazne analize opseg prepoznatih metaboličkih acidobaznih poremećaja bio je značajno viši u odnosu na tradicionalnu metodu. Za razliku od tradicionalne metode, Stewartova metoda uzima u obzir elektrolitni status, te druge biohemijske parametre. Ovo istraživanje je pokazalo da su u bolesne novorođenčadi najčešći bili metabolički acidobazni poremećaji, hiponatremija, hipohloremija i hipoalbuminemija. Tradicionalna metoda acidobazne analize dobro je korelirala sa težinom oboljenja kada je bila u pitanju acidoza, metabolička bolje u odnosu na respiratornu. Stewartova metoda acidobazne analize, osim za metaboličku i respiratornu acidozu, dobro je korelirala sa stepenom težine bolesti i kad je u pitanju metabolička alkaloza. Od pojedinačnih acidobaznih parametara jedino je bazni eksces imao signifikantne, negativne i srednje izražene korelacije sa svim skorovima težine bolesti liječene novorođenčadi. Pojedinačni elementi vrednovanja acidobaznog statusa omogućuju donošenje valjanih zaključaka u vezi vjerojatnosti preživljavanja. U ovom istraživanju, procjenom prediktivne vrijednosti dvije metode acidobazne analize u predviđanju mortaliteta u bolesne novorođenčadi nađena je statistički signifikantna razlika u svim parametrima nalaza acidobaznog statusa između kohorte ispitanika sa nepovoljnim ishodom i onih koji su preživjeli. U univarijantnoj logističkoj regresionoj analizi bazni eksces (BE) i korigovani anion gap (Agcor) su se pokazali kao statistički signifikantni prediktori nepovoljnog ishoda. Multivarnijantnom logističkom regresijom najbolje rezultate je pokazao bazni eksces koji je prema ovoj analizi bio nezavisan prognostički faktor za nepovoljan ishod (OR=0,725; %95 CI=0,62-0,85; p<0,001), a što je praktično značilo da se za svaki pad baznog ekcsesa za jednu jedinicu, rizik nepovoljnog ishoda se povećavao za 37,9%.

S obzirom na nedostatak podataka o hipokalcijemji nakon tireoidektomije sa područija Bosne i Hercegovine (BiH) ovo istraživanje moglo bi dati najprije podatke o učestalosti ove komplikacije, pa i drugih koje su u predhodnom tekstu navedeni. Takođe ovo istraživanje evaluirala i potrebu serijskog mjerenja kalcijuma i utvrđuje vrijednost serumskog kalcijuma koja bi mogla predvidjeti razvoj privremene ili stalne hipoklacijemije. Jer, novija istraživanja ukazuju da je mjerenje serumske razine kalcijuma nakon većine operativnih zahvata na štitnoj žlijezdi nepotrebno. Pored toga ovo istraživanje evaluira urađene operativne zahvate te detekciju rizičnih pacijenata (u kojih se postoperativno može očekivati veća stopa komplikacija), a samim tim i njihov nadzor i eventualno drugačiji hiruški pristup. Iz svega navedenog možemo zaključiti da ovo istraživanje daje doprinos, najprije što dokazuje da vrijednosti serumskog kalcijuma drugi postoperativni dan ima najveću vrijednost u predviđanju nastanka eventualne hipokalcijemije. Pored toga ova studija može uticati na smanjenje broja svakodnevnih praćenja vrijednosti serumskog kalcijuma što će dovesti do uštede određenih finansijskih sredstava.

Istraživanje mikrovaskularnih komplikacija je jedan od načina da se utvrde subkliničke komplikacije tipa 1 šećerne bolesti u djece i mladih, na koje se dobrom metaboličkom kontrolom bolesti može uticati. Postojanje mikrovaskularnih komplikacija tipa 1 šećerne bolesti u djece i mladih uglavnom ukazuje na slabiju metaboličku kontrolu bolesti, neadekvatnu primjenu insulina, nepravilan način ishrane i smanjenu fizičku aktivnost uz postojanje i drugih riziko faktora. Primjenom adekvatne terapije, uz poboljšanje metaboličke kontrole bolesti, te povećanje fizičke aktivnosti može se spriječiti nastanak akutnih i odložiti nastanak hroničnih komplikacija tipa 1 šećerne bolesti u djece i mladih. Korelacija metaboličke kontrole bolesti sa nalazom mikrovaskularnih komplikacija, povišenim vrijednostima BMI, hipertenzijom i poremećenim metabolizmom lipida predstavlja realne pokazatelje efikasnosti glikemijske kontrole u djece i mladih oboljelih od tipa 1 šećerne bolesti. Praćenjem nalaza mikroalbuminurije, kao prediktora ranog stadija dijabetesne nefropatije, uz redovne oftalmološke i neurološke preglede očekujemo da će se doprinijeti blagovremenom otkrivanju nastanka hroničnih komplikacija tipa 1 šećerne bolesti u djece i mladih, te poduzimanju daljih terapijskih postupaka radi usporenja njihove progresije.

U studiju je uključeno 610 parova pubičnih simfiza osoba muškog spola. Uzorci pubičnih simfiza su poticali od posmrtnih skeletnih ostataka osoba nestalih u prošlom ratu, za koje je proces sudsko-medicinske obrade i identifikacije bio završen. Isključene su oštećene, nekompletne kao i simfize sa eventualnim patološkim promjenama. Životna dob osoba kojim pripada uzorak pubičnih simfiza bio je od 15 do 80 godina. Kontrolni uzorak se sastojao od 101 para pubičnih simfiza skeletnih ostataka ekshumiranih iz pojedinačnih i masovnih grobnica kod kojih je bila poznata dob u trenutku smrti. Nakon spolnog razlikovanja i laterizacije pubičnih simfiza definisano je 12 morfoloških karakteristika pubične simfize, a zatim je definisan broj i opis faza za svaku pojedinačnu morfološku promjenu. Izvršeno je definisanje ukupne faze na osnovu statistički izraženih starosnih promjena za svaku morfološku promjenu, procijenjena zaživotna starost kontrolnog uzorka, na osnovu razvijene metode pubične simfize muške bosanskohercegovačke populacije i na osnovu Suchey-Brooks metode pubične simfize. Prilikom statističke obrade podataka korišten je SPSS 17 paket. Pored deskriptivne statistike, intervala povjerenja i statističkih testova, ukrštanja i hi-kvadrat testova nezavisnosti, korištene su regresiono-korelacione analize, i to za kontinuirane varijable Pearsonov koeficijent korelacije i za provjeru postojanja međuzavisnosti varijabli Spearmanov koeficijent korelacije ranga za prekidne varijable sa malim brojem modaliteta. Rezultati su originalan doprinos razumijevanju starosno uslovljenih morfoloških promjena pubične simfize u muškaraca i bližoj i tačnijoj procjeni starosne dobi u trenutku smrti osoba muškog spola.

Čvorovi u štitnoj žlijezdi su klinički prepoznatljiva uvećanja štitne žlijezde sa jednom ili više strukturnih i/ili funkcionalnih promjena jedne ili više zona u normalnom tkivu žlijezde. Javljaju se u svim životnim dobima, a tok i prognoza su im nepredvidivi. Mogu biti benigne i maligne prirode. Klinički detektabilni čvorovi nalaze se kod 5-10% odrasle populacije. Benigni čvorovi najčešće ne zahtijevaju hiruški tretman osim u slučajevima brzog rasta i kompresije na okolne strukture i u slučaju retrosternalog širenja. Maligni čvorovi svakako zahtijevaju hiruški tretman, a njihov procenat je mali u odnosu na benigne čvorove, oko 5%. Mnoge studije su istraživale serumske vrijednosti tireoglobulina (Tg) u pacijenata sa nodoznom bolešću štitnjače. Iako su u nekima od njih potvrđene povišene vrijednosti serumskog Tg kod pacijenata sa malignim tireoidnim lezijama, nije dokazana njegova prediktivna vrijednost te je općenito prihvaćeno da vrijednost Tg u serumu nema značaja u preoperativnoj predikciji malignoma štitne žlijezde. Veliki značaj kao tumorski marker Tg ima u postoperativnom praćenju bolesnika sa dobro diferenciranim karcinomom štitnjače. U novije vrijeme ponovo su aktuelne studije koje istražuju značaj preoperativnih vrijednosti serumskog Tg i tireoglobulinskih antitijela (TgAt) u predikciji malignoma štitne žlijezde. Ciljevi ove studije bili su: odrediti serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela preoperativno u pacijenata sa scintigrafski hladnim čvorovima štitne žlijezde, korelirati preoperativne serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela sa patohistološkom dijagnozom benignih tireoidnih čvorova, korelirati preoperativne serumske vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela sa patohistološkom dijagnozom malignih tireoidnih čvorova i uporediti dobijene vrijednosti tireoglobulina i tireoglobulinskih antitijela u patohistološki dokazanim benignim i malignim tireoidnim čvorovima. U retrospektivno-prospektivnoj studiji bilo je uključeno 100 pacijenata oba spola, 50 sa patohistološkim nalazom benigne tireoidne lezije, 50 sa nalazom maligne tireoidne lezije. Svi pacijenti su osim uobičajenih dijagnostičkih nalaza koji se rade preoperativno (klinički pregled, hormoni štitne žlijezde, TSH, UZ, FNAC) imali preoperativni nalaz scintigrafski hladnog čvora (solitarni ili multipli) i serumske vrijednosti Tg i TgAt. U studiju su bili uključeni samo pacijenti sa urednom funkcijom štitne žlijezde. Nije bilo statistički značajne razlike između dvije grupe pacijenata u odnosu na dob i spol. Najveći broj ispitanika sa nodoznom tireoidnom bolesti je bio ženskog spola (88%), dok su ispitanici muškog spola činili 12%. Spolna distribucija je bila identična, po 6 muškaraca i 44 žene u obje grupe. Prosječna dob u grupama sa benignim i malignim čvorovima je bila 46 ± 12, odnosno 47 ± 15 godina (p>0,05). Nije utvrđena statistički značajna razlika u zastupljenosti karcinoma u solitarnim i multiplim scintigrafski hladnim čvorovima (p>0,05). Nije utvrđena statistički značajna razlika u zastupljenosti malignog čvora u odnosu na njegovu lokalizaciju (p>0,05). Papilarni karcinom štitnjače je najčešći malignom štitnjače, i u našoj grupi ispitanika nađen je u 60% ispitanika. Također, metastaze malignih tumora štitnjače u limfne čvorove vrata najčešće su bile prisutne u ispitanika sa papilarnim karcinomom (26,6%). Vrijednosti Tg i TgAt statistički značajno su više u pacijenata sa malignim tireoidnim lezijama nego u pacijenata sa benignim tireoidnim lezijama (Tg: p=0,03; TgAt:p=0,02). Prosječna vrijednost Tg u ukupnom broju ispitivanih pacijenata je bila 36,5 (12-162) ng/mL. Prosječne vrijednosti Tg u grupama sa benignim i malignim čvorovima su bile 24 (9,8-98,2), odnosno 69,5 (15-277) ng/mL. Prosječna vrijednost TgAt u ukupnom broju ispitivanih pacijenata je bila 21,2 (10-71) IU/mL. Prosječne vrijednosti TgAt u grupama sa benignim i malignim čvorovima su bile 14,3 (10-32) odnosno 42,9 (13-156) IU/mL. Najveću vrijednost Tg imali su pacijenti sa citološkom dijagnozom folikularna neoplazma (Tg=66ng/mL), a pacijenti sa citološkom dijagnozom karcinom imali su najviše serumske vrijednosti TgAt (TgAt=59 IU/mL). Nije bilo statistički značajne razlike u serumskim vrijednostima Tg i TgAt između pojedinih citoloških tipova (p>0,05). FNAC je visoko specifična metoda u otkrivanju karcinoma štitnjače sa specifičnošću od 100% i senzitivnošću od 24%. Pozitivna prediktivna vrijednost FNAC je bila 100%, a negativna prediktivna vrijednost 95%. Serumska vrijednost Tg nije prediktivna u dijagnozi malignoma štitnjače. Serumska vrijednost TgAt je prediktivna za dijagnozu malignoma štitne žlijezde. Povećanje vrijednosti za 1 IU/mL povećava rizik za malignost za 0,7% . Granična vrijednost TgAt od >35 IU/mL diskriminira između dijagnoze malignog i benignog čvora štitne žlijezde. Iz rezultata ove studije može se izvesti zaključak da bi preoperativno određivanje serumskih vrijednosti TgAt zajedno sa nalazom ultrazvuka i nalazom FNAC moglo doprinijeti boljoj selekciji pacijenata koji se pripremaju za operativni zahvat zbog sumnje na malignom štitne žlijezde. Ključne riječi: štitna žlijezda, tireoglobulin, tireoglobulinska antitijela, malignom

istraživanje je pokazalo da je najveći broj ispitanika (34,16%) pripadao dobnoj skupini 60-69 godina, a da je prosječna dob (SD) u uzorku je iznosila 58 (11) godina i kretala se u rasponu od 40 do 80 godina. Analizom dužine trajanja hipertenzije kod ispitanika sa hipertenzivnom krizom uočeno je da je 45 ispitanika (38%) imalo verifikovanu hipertenziju u trajanju od 11 do 20 godina, a njih 40 (30%) je imalo hipertenziju u trajanju od 5 do 10 godina. 22% ispitanika se liječilo od hipertenzije kraće od pet godina, a samo 8 ispitanika je imalo hipertenziju koja je trajala duže od dvadeset godina.Komparirano između ispitaničkih skupina, postojala je signifikantna razlika u učestalosti pojedinih kategorija trajanja hipertenzije (X2=8,10; df=3; p=0,044), sa dominantnim brojem ispitanika sa trajanjem hipertenzije 5-10 godina u skupini onih tretiranih urapidilom (26;65%) i dominantnim brojem ispitanika sa trajanjem hipertenzije <5 godina u skupini onih tretiranih kaptoprilom (19;70,4%). Analizirajući vrijeme javljanja svih ispitanika, utvrđeno je da su se pacijenti najčešće javljali u vremenskom periodu od 16.00 do 24.00 sati (72,5%), sa vrhom u vremenskom rasponu od 20.00 do 24.00 sati. Najučestaliji prateći simptom kod svih ispitanika bila glavobolja, sa procentom od 62,5%. Istraživnaje je pokazalo da je najčešće korišten antihipertenziv bio ACE inhibitor u kombinciji sa hidrohlorotiazidom (55,8%), a da je 55% ispitanika koristilo beta blokator kao osnovnu antihipertenzivnu terapiju.Analizom korištene antihipertenzivne terapije u smislu monoterapije ili kombinovane terapije antihipertenziva, 80% ispitanika je koristilo dva antihipertenziva u svojoj terapiji. Prosječna srčana frekvencija (SD) na prijemu je iznosila 85 (9) otkucaja i kretala se u rapsonu od 55 do 108 otkucaja u minuti. Komparirano između dvije ispitaničke skupine, nađena je signifikantna razlika u srčanoj frekvenciji na prijemu (t=3,51; df=118; p=0,001) sa prosječnom vrijednosti frekvence u skupini tretiranoj kaptoprilom od 82 (7) otkucaja/minuti, dok je ista u urapidilom tretiranoj skupini iznosila 88 (10) otkucaja/min. Deskriptivni parametri vezani za sredenje vrijednosti sistolnog, dijastolnog i srednjeg arterijskog tlaka su pokazali da je minimalna vrijednost sistolnog tlaka je iznosila 185 mmHg, dok je maksimalna vrijednost iznosila 250 mmHg. 125 mmHg bila je minimalna vrijednost dijastolnog tlaka na prijemu, a 140 mmHg maksimalna. Srednja vrijednost arterijskog tlaka (TA) po tipu aritmetičke sredine (AS) (SD) je iznosila 157 mmHg (8). AS za sistolni tlak na prijemu je iznosila 213 mmHg (19), a za dijastolni 130 mmHg (4). Nakon aplikacije prve doze lijeka od 12,5 mg kaptoprila ili urapidila, ovisno od pripadnosti ispitaničkoj skupini, vršeno je dalje mjerenje arterijskog tlaka koje je pokazalo da je kod 9 ispitanika iz skupine tretirane urapidilom došlo do postizanja ciljnih vrijednosti arterijskog krvnog tlaka, tako da ovi ispitanici nisu više bili podvrgnuti daljem tretmanu. Iako je kod preostalog 51-og ispitanika iz iste skupine i svih 60 ispitanika iz skupine tretirane kaptoprilom došlo do signifikantnog pada arterijskog krvnog tlaka (p<0,001), te vrijednosti još uvijek nisu odgovarale ciljnim vrijednostima krvnog tlaka, pa je istraživanje nastavljeno sa dodatnih 12,5 mg odgovarajućeg lijeka. Nakon primjenjene druge doze kaptoprila ili uarapidila od dodatnih 12,5 mg, tj. ukupno 25 mg, u ovisnosti o pripadnosti ispitaničkoj skupinii, za obje ispitaničke skupine nije bilo indikacija za dalji nastavak tretmana, što znači da je došlo do postizanja ciljnih vrijednosti krvnog tlaka. Deskriptivni parametri vezani za vrijednosti krvnog tlaka nakon druge doze pokazuju vrijednost srednjeg arterijskog tlaka od 114 mmHg (5), tako da je minimalna vrijednost iznosila 97 mmHg, a maksimalna 127 mmHg. I ovdje je nakon komparacije sa vrijednostima mjerenim nakon prve doze došlo do signifikantnog pada arterijskog tlaka (p<0,001). Numerička razlika između vrijednosti srednjeg arterijskog tlaka (MAP) na različitim mjerenjima je uzeta kao glavna mjera efikasnosti tretmana. Nakon aplikacije prve doze od 12,5 mg kaptoprila, odnosno urapidila zabilježena je razlika u padu srednjeg arterijskog tlaka za 7,42 mmHg. Nakon aplikacije dodatnih 12,5 mg kaptoprila svim ispitanicima kontrolne skupine i 12,5 mg urapidila pedeset jednom ispitaniku iz eksperimentalne skupine (kod njih 9 postignuta je ciljna vrijednost arterijskog tlaka nakon prve doze lijeka) zabilježena je razlika u padu srednjeg arterijskog tlaka za 2,63 mmHg, tako da je pad srednjeg arterijskog tlaka nakon završetka tretmana iznosio 6,61 mmHg(p<0,001). Kada je u pitanju efikasnost urapidila, s obzirom na dob i dužinu trajanja hipertenzije, učinjena je ANOVA analiza koja takođe nije pokazala statsitčki signifikantne razlike u padu MAP-a, a s obzirom na dužinu trajanja hipertenzije (ANOVA; F=1,933; p=0,135). Nakon korelacijske analize detektovana je statistički signifikantna, pozitivna i srednje izrađena korelacija između dobi ispitanika i pada u MAP nakon završetka tretmana (r=0,40; p=0,02). Ovo praktično znači da su ispitanici starije dobi imali izdašniji pad MAP-a nakon primjenjene kaptoprila, dok s druge strane nije detektovana statistički signifikantna razlika u odnosu na dužinu trajanja hipertenzije kod ispitanika tretiranih kaptoprilom (ANOVA; F=3,01; p=0,06). Ovo istraživanje je pokazalo da se u tretmanu hipertenzivne krize, odnosno hipertenzivne urgencije u Službi hitne medicinske pomoći mogu koristiti sublingvalno primjenjen Kaptopril i intravenski primjenjen Urapidil, oba u dozi od 25 mg. Iako i jedan i drugi dovode do sigurne redukcije vrijednosti krvnog tlaka, rezultati istraživanja su pokazali da je Urapidil djelotvorniji u odnosu na Kaptopril kada je u pitanju postignuta ciljna vrijednost arterijskog krvnog tlaka. Obzirom da se prema smjernicama velikog broja istraživanja Urapidil koristi per os u dozi 30-60 mg u zbrinjavanju hipertenzivne urgencije, ovo istraživanje je pokazalo da se hipertenzivna urgencija može sigurno tretirati i intravenskom primjenom Urapidila u dozi od 25 mg rastvorenog u 250 ml fiziološke otopine kako bi se izbjegla neželjena djejstva lijeka, uz stalni monitoring krvnog tlaka. Istraživnaje je također pokazalo da je ovako primjenjen Urapidil djelotvoran bez obzira na dob i dužinu trajanja hipertenzije.