Doktorske disertacije

Maligni limfomi su agresivna oboljenja zrelih i nezrelih limfocita vrlo različitog kliničkog toka i različitog odgovora na primjenjenu terapiju. Premda većina pacijenata inicijalno dobro odgovori na hemoterapiju, manje od polovine postigne dužu remisiju. Različiti autori sugerišu primjenu intenzivnih terapijskih opcija (PUT, imunoterapiju, radioterapiju) i sprovodjenje autologe transplantacije matičnih ćelija ukoliko dodje do osvježenja bolesti (Jackson GH i sar.,2000; Proctor SJ i sar.,2001). Naše istraživanje je sprovedeno da se utvrdi postojanje eventualne razlike u efikasnosti standardnih polihemioterapijskih protokola uz noviji terapijski pristup (intenzivni polihemioterapijski protokoli uz potporu autologe transplantacije matičnim ćelijama) u liječenju malignih limfoma. Pretpostavili smo da će pacijenti tretirani sa PUT prema JP1 i 1PSP skoro imati manje neželjenih, toksičnih efekata u toku i nakon terapije i da ćemo bolji terapijski uspjeh postizati kod pacijenata sa nižim kliničkim stadijem. Prema našem istraživanju remisiju u gupi HL su značajno češće razvijali ispitanici sa nodularnom sklerozom i sa niskim IPSS skorom, a u grupi NIIL ispitanici sa niskim kliničkim stadijumom i IPI skorom, bez obzira na tip agresivnosti B ćelijskog limfoma. Istraživači oduvijek nastoje što efikasnije da smanje rane i kasne toksične efekte terapije.. Možda odgovor leži u činjenici da moderna medicina i pored poznatih i formiranih „ grupa pacijenata" zahtjeva liječenje svake osobe ponaosob, jer svaki pacijent ima svoj vlastiti genetski i nasljedni kod, svoj fenotipski biljeg koji sigurno je utiču na rezultat izlječenja i dužinu remisije maligne bolesti. Svakom kliničaru je jasno da poredjenjem u liječenju npr. dvije osobe istog spola i godina života, istog kliničkog stadija i iste imunohistohemijski i patohistološki dokazane bolesti ne mora postići isti terapijski odgovor. Obećavajući su rezultati imunoterapije u kombinaciji sa PHT u liječenju malignih limfoma. Najprije primjena antiCD20antitijela u liječenju NHL a danas i antiCD30 antitijela (odobren u SAD avgusta 2012) u liječenju HL, daju prema dosadašnjim kliničkim ispitivanjima i saznanjima nadu daje stvoreno novo i efikasnije oružje u liječenju malignih limfoma kako u postizanju kompletne remisije bolesti tako i u produženju perioda bez progresije bolesti i povećanju procenta ukupnog preživljavanja.

Doktorska disertacija predstavlj značajno i originalno istraživanje i istovremeno je prezentiran naučni doprinos kroz: -utvrđivanje intrenacionalih prognostičkih faktora za sve ispitanike -utvrđivanje efikasnosti izmedju standardnih polihemipterapijskih protokola i protokola uz dodatak imunoterapije - procjena stepena remisije i postignutog terapijskog odgovora -procjena perioda bez znakova prisustva bolesti -procjena ukupnog preživljavanja u dvije ispitivane skupine.razlike u primjeni Istraživanje je sprovedeno da se utvrdi postojanje eventualne razlike u efikasnosti standardnih polihemioterapijskih protokola uz noviji terapijski pristup (intenzivni polihemioterapijski protokoli uz potporu autologe transplantacije matičnim ćelijama) u liječenju malignih limfoma. Pretpostavka je da će pacijenti tretirani sa PHT prema IPI i IPSP skoru imati manje neželjenih, toksičnih efekata u toku i nakon terapije i da ćemo bolji terapijski uspjeh postizati kod pacijenata sa nižim kliničkim stadijem. Prema načinjenom istraživanju remisiju u gupi HL su značajno češće razvijali ispitanici sa nodularnom sklerozom i sa niskim IPFS skorom, a u grupi NHL ispitanici sa niskim kliničkim stadijumom i IPI skorom, bez obzira na tip agresivnosti B ćelijskog limfoma. Obečavajući su rezultati imunoterapije u kombinaciji sa PHT u liječenju malignih limfoma. Najprije primjena antiCD20antitijela u liječenju NHL a danas i antiCD30 antitijela u liječenju HL, daju prema dosadašnjim kliničkim ispitivanjima i saznanjima nadu da je stvoreno novo i efikasnije oružje u liječenju malignih limfoma kako u postizanju kompletne remisije bolesti tako i u produženju perioda bez progresije bolesti i povečanju procenta ukupnog preživljavanja. Obzirom na to da u nas do sada nisu rađene studije o prognostičkim faktorima koji utiču na postizanje dugotrajne remisije i na preživljavanje oboljelih od malignog limfoma, sprovedeno istraživanje predstavlja značajan doprinos proučavanju ove problematike.

Uvod: Mikrodiskektomija je i dalje zlatni standard u hiruškom liječenju lumbalnih diskus hernija, unatoč porastu navoda o potencijalnom ubrzavanju degenerativne kaskade nakon procedure. Sa druge strane, pretpostavke da alternative hirurške tehnike (u prvom redu sekvestrektomija) dovode do povećanog broja recidiva su do danas nedokazane. Cilj: Clj aktuelne studije je da uttvrdi postoji li razlika u kratkoročnim stopama rehernijacije i u kliničkom i radiološkom iskodu između sekvestrektomije i nikkrodiskektomije. Metode: Stduija je obuhvatila 150 pacijenata koji su randomizirani u skupine za sekvestrektomiju (74 pacijenta) i za mikrodiskektomiju (76 pacijenata). Analizirani su klinički ishod (prema VAS vrijednostima za bol u nozi i leđima, te RM upitniku), te radiološki ishod (degeneracija diskusa i Medic promejne), zavisno od tipa operacije. Rezultati: Bol u leđima (mjeren srednjom vrijednošću VAS skale) se povećao sa 8,38 na 9.73 nakon sekvesretktomije, te sa 5,79 na 24,42 nakon mikrodiskektomije (p=0,001). Primijećena je znatna razlika između skupine i u pogledu progresije degenerativnih promjena diskla (p=0,001) i progresije Modic promjena (p=0,002). Radiološke su promjene diska dobro korelirale sa progresijom bola u leđima (p=0,001). Osam pacijenata (10,5%) nakon mikrodiskektomije i 6 pacijenata (8,1%) nakon sekvesttrektomije su imali recidiv diskus hernije u toku perioda praćenja (p=0,61). Zaključak: Naši rezultati sugeriraju da mikradiskektomija dovodi do brže progresije degeneracije diska u donosu na sekvestrektomiju. Nadalje, radiološka je degeneracija diskla povezana sa progresijom bola u leđima. Konačno, nema razlike u učestalosti recidiviranja između sekvestrektomije i mikrodiskektomije. Ključne riječi: sekvestrektomija, microdiskektomija, ishod.

U Bosni i Hercegovini postoji mali broj zvaničnih istraživanja pojave karcinoma dojke, bolesti koja je, nažalost, sve učestalija. Istraživanja su uglavnom usmjerena na povezanost mehanizama nošenja sa stresom i pojave karcinoma dojke, ali i konačnim ishodom bolesti, povezanošću ishoda bolesti i stepena i vrste religioznosti oboljelih, kvaliteti života oboljelih, njihovom odnos prema životu i slično. Stoga smo u okviru ovog istraživanja željeli ispitati povezanost stepena i vrste religioznosti sa nekim aspektima psihičke prilagodbe osoba oboljelih od karcinoma dojke. U istraživanju je učestvovalo 80 ispitanica (žene oboljele od karcinoma dojke) koje su prisustvovale grupama samopomoći pri Centru za mentalno zdravlje Zenica i Onkološkom odjelu Kantonalne bolnice Zenica. Ispitanice su izabrane metodom slučajnog izbora. Za potrebe istraživanja korišteni su sljedeći mjerni instrumenti: Opći upitnik vlastite konstrukcije sa demografskim podacima, Beckov inventar depresije (BDI), Standardizirana skala anksioznosti (STAI), Skala nošenja sa stresom konstruisana prema Lazarusovom modelu nošenja sa stresom (CISS) i Allportov upitnik intrinzične / ekstrinzične religiozne orijentacije. Dobiveni rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna povezanost između stepena religioznosti i pojave simptoma depresije niti anksioznosti. Ne postoji, također, niti povezanost između stepena religioznosti i preferiranih coping mehanizama u nošenju sa stresom. Istraživanje ukazuje da su javljanje i održavanje simptoma depresije i anksioznosti međusobno povezani te da su u statistički značajnoj mjeri određeni preferiranim coping mehanizmima u nošenju sa stresom: najproduktivniji obrazac nošenja sa stresom je obrazac „ka zadatku usmjereno ponašanje“, dok je kao izuzetno kontraproduktivan obrazac „ka emocijama usmjereno ponašanje“. Ključne riječi: religioznost, ekstrinzička i intrinzička religioznost, karcinom dojke,depresija, anksioznost, stres, coping mehanizmi

Kompletiranjem ove studije najprije potvrđeno umijeće i stručnost involviranih timova (plastičnih i rekonsturktivnih hirurga, patologa i specijalista nuklearne medicine) u kvalitetnom izvođenju i obradi procedure biospije snentinel limfnog čvora, što trenutno predstavlja savremeni pristup u terapijsko/dijagnostičkoj obradi karcinoma dojke. Dalje, ovom studijom se potvrđuje adekvatnost korištenja čak i same vještačke boje (metilensko plavetnilo) u detekciji i posljedičnoj analizi sentinel limfnog čvora kod karcinoma dojke. Naučni doprinos se ogleda i u tome, što se ovom studijom takođe ukazalo na potrebu i značaj identifikacije mikro-, odnosno makrometastaza SLN u smislu dalje odluke o izvođenju totalne asksilarne limfadenektomije, a samim time i prognoze i terpijskog pristupa svake pojedine pacijentice.

U retrospektivno-prospektivnoj studiji provedenoj u JZU UKC Tuzla u Klinici za hirurgiju Odjeljenju urologije od 2007. do 2012. godine, da bi se odredio značaj prognostičkih faktora rizika za ishod bolesti, analizirani su pacijenti kojima je urađena radikalna retropubična prostatektomija zbog karcinoma prostate. U studiju je bilo uključeno 145 ispitanika životne dobi od 64±6 (49 do 77) godina koji su prema vrijednostima postoperativnog Gleason skora podijeljeni u tri grupe: I grupa - pacijenti čiji je Gleason skor ≤6 , II grupa - pacijenti čiji je Gleason skor 7, III grupa - pacijenti čiji je Gleason skor 8-10. Prema vrijednostima preoperativnog PSA, pacijenti su podijeljeni u dvije podgrupe: I podgrupa: pacijenti čiji je preoperativni PSA ≤10 ng/ml i II podgrupa: pacijenti čiji je postoperativni PSA >10 ng/ml. Analizirane su demografske karakteristike, Gleason skor, preoperativni nivo serumskog PSA, postoperativni nivo serumskog PSA nakon 3, 6 i 12 mjeseci, patohistološki stadij bolesti, stanje hirurških margina i određivan njihov značaj na tok bolesti i preživljavanje pacijenata. Standardizirana metoda evaluacije pacijenata predstavljena je istorijom bolesti, onkološkom istorijom i kontrolnim ambulantnim nalazima. Svim pacijentima je preoperativno rađen urološki pregled koji podrazumijeva pregled UZ urotrakta, digitorektalni pregled, određivanje rezidualnog urina, patohistološki nalaz biopsije prostate sa vrijednostima Gleason skora, kao i postoperativni patohistološki nalaz sa vrijednostima Gleason skora i pT klasifikacija. Studijom je zaključeno da preoperativna vrijednost Gleason skora (p=0.72), postoperativna vrijednost Gleason skora (p=0.70), pozitivnost limfnih čvorova (p=0.999), ukupni volumen prostate (p=0.99) nisu signifikantan prediktor za pojavu recidiva karcinoma prostate. Takođe, zaključeno je da preoperativne vrijednosti PSA (p=0.001), pozitivne hirurške margine (p<0.001), infiltracija kapsule prostate (p<0.001), stadij tumora određen prema pT sistemu (p<0.001), prisustvo perineuralnog širanja (p=0.025) predstavljaju signifikantan prediktor pojave recidiva karcinoma prostate. Pozitivne hirurške margine (6.7 puta), infiltracija kapsule (8.48 puta), porast preoperativnih vrijednosti PSA za 1 ng/ml (1.18 puta), stadij tumora sa svakim narednim stadijem (2.53 puta), pojava perineuralnog širenja (2.89 puta) povećavaju rizik od recidiva karcinoma prostate. Uticaj preoperativnog (p>0,70) i postoperativnog (p=0.99) Gleason skora, stadij tumora (p=0.71), preoperativne vrijednosti PSA (p=0.71) nemaju uticaja na pojavu letalnog ishoda. Ključne riječi: karcinom prostate, Gleason skor, PSA, patohistološki stadij bolesti, stanje hirurških margina

Iako se istraživanja na polju molekularne genetike, imunologije i citologije karcinoma pluća obavljaju već duži niz godina, mnoga pitanja iz ove oblasti ostaju još uvijek neriješena. Priroda ovog istraživanja je usmjereno-bazična i u ovome leži njegov primarni značaj. Obzirom na visoku incidencu uznapredovalog stadija karcinoma pluća, te veoma niske stope preživljavanja ovih bolesnika, prijeko su potrebni novi biomarkeri ranog otkrivanja karcinoma pluća, biomarkeri prognoze u cilju izdvajanja visoko potentnih oblika malignoma, te supstrat za kreiranje boljih ili sasvim novih terapijskih agenasa. Ovo istraživanje, po prvi puta prema našem saznanju, deskpritivno opisuje mikro RNA promjene tkiva tumorske okoline u oboljelih od karcinoma pluća. Pri tome je uočeno da su angiogenski tipovi mikro RNA podjednako eksprimirani u tkivu tumorski neizmjenjenog okoliša kao i u samom tumoru. To daje novi uvid u problematiku pato-fizioloških mehanizama nastanka i širenja karcinoma pluća. U istraživanju je pokazano i to da se planocelularni i adenokarcinom pluća ne ponašaju istovjetno u smislu dužine preživljavanja bolesnika sa aspekta različite ekspresije mikro RNA. Ovi podaci mogu imati svoj klinički značaj, sa aspekta uvođenja novog sistema stadiranja ovog oboljenja u smislu uvrštavanja nekih molekularno-genetskih markera u standardni sistem određivanja proširenosti i uznapredovalosti ovog oboljenja, kao i nove klasifikacije karcinoma pluća. Pored navedenog, klinički značaj ovog istraživanja bi mogao ležati i u prognostičkoj vrijednosti određivanja ekspresije mikro RNA u smislu odrešivanja dužine preživljavanja bolesnika sa karcinom pluća. Isto tako, mogući klinički značaj jeste i u kreiranju nove ciljne terapije bazirane na inhibiciji angiogeneze kod karcinoma pluća. Stoga ova disertacija daje veoma značajan naučni doprinos.

S obzirom da je liječenje lokalno odmaklog ili metastatskog nesitnoćelijskog karcinoma pluća samo palijativno, osim efikasnosti, mora se voditi računa i o toksičnosti hemioterapije, te o kvalitetu života pacijenata oboljelih od nesitnoćelijskog karcinoma pluća. Ova studija dala je odgovor koji je od ova dva protokola efikasniji, a manje toksičan, te bi kao takav bio preferirajući. Naravno, i finansijski momenat nije zanemarujući.

Dobijeni rezultati predstavljaju značajan doprinos u razumjevanju problematike trombogeneze, a posebno njene uloge u nastanku kardiovaskularnih događaja. Istraživanje je pokazalo da se dvojnom antitrombocitnom terapijom proces trombogeneze spriječava inhibicijom ciklooksigenaze, uz inhibiciju aktivacije trombocita selektivnom inhibicijom adenozin difosfatom inducirane agregacije trombocita, što rezultira izbjegavanjem većih trajnih oštećenja strukture i funkcije miokarda, a samim tim i učestalosti angine pektoris, reinfarkta, smrtnih ishoda, kardiovaskularnih komplikacija i rehospitalizacija.

Dobijeni rezultati predstavljaju značajan doprinos u boljem razumjevanju ehokardiografskog pregleda desnog srca uopšte, a posebno uloge ehokardiografije nakon sternotomije. Poseban akcent je dat na parametre tkivnog Dopplera koji se sve više primjenjuju u modernom ehokardiografskom pregledu. Takođe je opsežno objašnjeno tumačenje nalaza ehokardiografskog pregleda sa aspekta njegovog kliničkog značenja. Disertacija mr.sc. Ramiza Hajrića je dala poseban osvrt i na hemodinamiku plućne cirkulacije primjenom kateterizacije desnog srca što predstavlja poseban kvalitet sprovedene studije.