Doktorske disertacije

Reumatoidni artritis kao kronična upalna bolest, najčešće s progresivnim tokom i progresivnim oštećenjem zglobova, smanjuje funkcionalne sposobnosti što se odražava na kvalitet života. Promjene vratne kičme u sklopu bolesti predstavljaju ozbiljnu komplikaciju koja znatno smanjuje svakodnevne aktivnosti i dovodi do znatne funkcionalne nesposobnosti, a koje nastaju kao posljedica bola, deformiteta i eventualno prisutne neurološke disfunkcije. U svakodnevnoj kliničkoj praksi zahvaćenost vratne kičme kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom je podcijenjena, a strukturno oštećenje vratne kičme je potencijalno opasno za život. Rano otkrivanje zahvaćenosti vratne kičme je bitno zbog prognoze i izbjegavanja potencijalno fatalnih komplikacija i ishoda. Pravilna procjena stanja bolesnika određuje način izbora vježbi i opseg rehabilitacijskog tretmana. Međutim u svakodnevnoj praksi, teško je predvidjeti koji bolesnik će imati radiološku progresiju promjena na vratnoj kičmi ili eventualne neurološke deficite, jer praćenje toka i progresije reumaoidnog artritisa obično ne podrazumijeva praćenje strukturnih promjena vratne kičme. Visoka aktivnost bolesti, povišeni laboratorijski parametri upale, smanjena funkcionalna sposobost, su parametri koji ukazuju na progresiju bolesti koja bi mogla ukazati ns strukturne promjene vratne kičme. Ovo istraživanje je pokazalo da klinički simptomi, kao što su bol, njegova jačina, lokalizacija i dužina trajanja, ne mogu biti povezani samo sa strukturnim promjenama atlanto-aksijalnog zgloba već postoji mogućnost da su simptomi posljedica drugih promjena cervikalne kičme u sklopu upalnog procesa ove bolesti. Znatno veća učestalost promjena atlantoaksijalnog zgloba u bolesnika sa dužim trajanjem bolesti ukazuje na progresiju oštećenja i vratnu nestabilnost tokom trajanja bolesti. Izražene strukturne promjene intervertebralnih prostora, apofizarnih zglobova i prisustvo erozija, govori nam da kod reumatoidnog artritisa upalni proces, osim područja atlantoaksijalnog zgloba dovodi do promjena i drugih struktura cervikalne kičme, te da ove promjene nastaju znatno ranije nego promjene atlantoaksijalnog zgloba. Patološki proces je proširen na cijelu cervikalnu kičmu, ali značajnije moguće komplikacije nastaju usljed nestabilnosti atlano-aksijalne regije. U ovom istraživanju nađena je povezanost strukturnih promjena šaka i promjena cervikalne kičme, čime je potvrđeno da promjene perifernih zglobova mogu biti faktor koji ukazuje na zahvaćenost cervikalne kičme kod reumatskih bolesnika, posebno kod bolesnika sa dužim trajanjem bolesti. Ovo istraživanje je pokazalo da rano prepoznavanje promjena vratne kičme, zahtijeva redovo praćenje reumatskih bolesnika. Ono bi osim praćenja aktivnosti bolesti, laboratorijskih parametara i procjene funkcionalne sposobnosti trebalo uključivati i redovne radiološke snimke vratane kičme i atlantoaksijalnog zgloba u cilju evaluacije strukturnih promjena kičme i atlanto-aksijalnog zgloba. Oni bi se morali raditi obavezno kod dužeg trajanja bolesti i kod velikog stepena strukturnih promjena na šakama.

Određivanje bilijarnog refluks indeksa (BRI) prije i nakon laparoskopske holecistektomije omogućava provjeru postojanja duodenogastričnog refluksa nakon laparoskopske holecistektomije. Cilje ove studije je bio da se utvrdi postojanje bilijarnog refluksa kod pacijenata operiranih zbog kalkuloze žučne kese. Prospektivnom studijom bilo je obuhvaćeno 32 pacijenta kod kojih je učinjena laparoskopska holecistektomija. Učinjena je analiza epidemioloških i laboratorijsko-biohemijskih parametara te simptoma i znakova duodenogastričkog refluksa prije i poslije laparoskopske holecistektomije. Preoperativno i postoperativno određivani su parametri potrebni za izračunavanje bilijarnog refluks indeksa (BRI): ezofagogastroduodenoskopija sa biopsijom i patohistološkom analizom sluznice želuca, te serološko određivanje Helicobacter pylori. Bilijarni refluks indeks je određivan prema formuli: BRI = (7xE) + (3xIM) + (4xCI) - (6xHp). Hipoteze su bile testirane na nivou od α = 0,05, odnosno razlika između grupa u uzorku je bila smatrana značajnom ako je bilo p<0,05. Analizom navedenih parametara utvrđeno je značajno prisustvo bilijarnog refluksa nakon laparoskopske holecistektomije. Simptomi i znaci duodenogastričnog refluksa kao što su nadutost, podrigivanje, žgaravica , prolivaste stolice i nepodnošenje masne hrane često su bili prisutni i nakon holecistektomije i gotovo su bili identični učestalosti prije operativnog zahvata. Utvrđeno je da su bol (p<0,0001), mučnina (p=0,0004), gađenje (p=0,0024) i povraćanje (p<0,05) statistički značajno češće bili prisutni kod pacijenata prije nego poslije operativnog zahvata. Povećane vrijednosti bilijarnog refluks indeksa (BRI>14) nakon laparoskopske holecistektomije bile su prisutne kod 16 (50%) ispitanika (p<0,0001). Statistički značajno češća bila je prisutna učestalost i izraženost edema želučane sluznice (p<0,0001) i metaplazije sluznice želuca (p=0,0007) poslije laparoskopske holecistektomije. Utvrđena je podjednaka distribucija učestalosti i izraženosti intestinalne metaplazije želučane sluznice kao i vrijednost antitijela Helicobacter pylori prije i poslije holecistektomije (p>0,05). Analizom srednjih vrijednosti BRI prije i poslije holecistektomije utvrđeno je da su ove vrijednosti bile statistički značajno veće nakon holecistektomije nego prije operativnog zahvata (p =0,0001). Rezultati ove studije potvrđuju hipotezu da je veliki procenat holecistektomiranih pacijenata imao prisutan duodenogastrični refluks. Patohistološka evaluacija biopsijskih preparata sluznice želuca i određivanje BRI poslije holecistektomije omogućava kliničarima da razumiju promjene sluznice želuca koje uzrokuje pojava žuči u želucu. Simptomi i znaci duodenogastričnog refluksa kod holecistektomiranih pacijenata koji su posljedica atrofičnog antralnog gastritisa, zahtjevaju adekvatan tretman.

Ophthalmia neonatorum je zapaljenje konjunktive koje se manifestuje u prvih 28 dana života novorođenčeta. Uzročnici neonatalne oftalmije se prenose sa majke na novorođenče prolaskom kroz porođajni kanal. Ovo oboljenje poznato je i pod nazivom neonatalni konjunktivitis i moţe imati ozbiljne posljedice po vid novorođenčeta. Globalna stopa neonatalnog konjunktivitisa je 12-23% novorođenčadi u zemljama u razvoju. Iako se radi o samo ograničavajućem oboljenju, ono potencijalno moţe imati katastrofalne posljedice, poput ulkusa roţnice sa perforacijom, keratopatije i sistemskih komplikacija ukoliko se ne tretira adekvatno. Prevencija, rana detekcija i specifični tretman ovog oboljenja su najznačajniji kako bi se spriječile teške komplikacije po novorođenčad. Cilj istraživanja: Istraţivanje je imalo za cilj da prospektivnom studijom utvrdi učestalost neonatalne oftalmije i najčešće infektivne uzročnike odgovorne za ovo oboljenje,zatim da utvrdi riziko faktore trudnoće i porođaja povezane sa ovim oboljenjem te ispita specifičnu i prediktivnu vrijednost riziko faktora trudnoće i porođaja za nastanak neonatalne oftalmije i utvrdi korelaciju između riziko faktora trudnoće i porođaja i neonatalne oftalmije. Ispitanici i metode: Prospektivnim istraţivanjem u Klinici za ginekologiju i akušerstvo i Klinici za dječije bolesti Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, obuhvaćena su sva novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom, gestacijske dobi od 24. do 42. gestacijske nedjelje, oba spola, rođena u periodu od 1.10.2011. do 1.10.2012.godine. Od novorođenčadi sa kliničkom slikom neonatalne oftalmije formirane su dvije grupe: grupa novorođenčadi sa riziko faktorima (ispitanici sa riziko faktorima) koju su činila novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom i prisutnim faktorima rizika trudnoće i porođaja i grupa novorođenčadi sa kliničkom slikom neonatalne oftalmije a bez riziko faktora (ispitanici bez riziko faktora) koju su činila novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom, a bez prisutnih faktora rizika trudnoće i porođaja. Kontrolnu grupu činilo je 206 novorođenčadi gestacijske dobi od 24. do 42. gestacijske nedjelje, oba spola, rođenih u istom periodu, a koji nisu imali simptome i znakove neonatalne oftalmije. Analizirani su opšti demografski podaci o ispitanicima sa i bez neonatalne oftalmije, anamnestički podaci o trudnoći, prisustvu opstetričkih rizika, klinički podaci o porodu, kliničko stanje novorođenčadi, klinička slika i oftalmološki nalaz na adneksima oka i oku, dobiveni mikrobiološki nalaz brisa konjunktive sa biogramom i antibiogramom, tretman neonatalne oftalmije, udruţenost sa drugim neonatalnim infekcijama te komplikacije. Rezultati: U ispitivanom vremenskom periodu u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, živorođeno je ukupno 4180 novorođenčadi, a uvjete za uključenje u studiju zadovoljilo je 206 novorođenčadi. Učestalost neonatalne oftalmije u ispitivanom vremenskom periodu bila 4,93 %. Mediana vrijednosti do pojave prvih simptoma je iznosila 6 dana. Sterilan bris konjuktive imalo je 35-oro novorođenčadi, samo mali broj novorođenčadi imalo je mješanu Gram pozitivnu i Gram negativnu floru, dok je kod najvećeg broja novorođenčadi iz brisa konjunktive izolovana Gram pozitivna flora (85; 41,3%). Nije nadjena statistički značajna razlika izmedju zastupljenosti Gram pozitivne i Gram negativne flore u brisu konjuktive (p=0,18). Faktori rizika od strane majke, trudnoće i porođaja za nastanak ON bili su prisutni kod 134 (65%) majke , a kod 72 (35%) majki ispitivane novorođenčadi nije bilo faktora rizika za nastanak neonatalne oftalmije. Nađena je statistički značajna razlika među grupama uz 3,4 puta veće šanse za nastanak oboljenja kod novorođenčadi čije su majke imale prisutan bar jedan faktor rizika (Yatesov χ2 =36,12, P=0.0001; OR=3,463; 95%CI:2,310-5,193). Najznačajniji faktori rizika za nastanak neonatalne oftalmije bili su komorbiditet majke, kolpitis i druge genitourinarne infekcije u trudnoći, patološka plodova voda,vrijeme bez vodenjaka duţe od 18 sati i sindrom intraamnijske infekcije, porođajna težina, Apgar scor u 5 minuti, primjena reanimacionih postupaka i boravak u inkubatoru. Zaključak: Prisustvo najznačajnijih faktori rizika tokom trudnoće i poroda povećava mogućnost nastanka neonatalne oftalmije kod novoroženčeta. Prevencija faktora na koje se moţe uticati je od velikog značaja. Novoroženčad majki sa prisutnim rizicima zahtijeva i nešto drugačiju profilaksu (moţda i dva agensa) i trebaju se paţljivo pratiti tokom prvog mjeseca ţivota u cilju sprečavanja razvoja bolesti i komplikacija. Ključne riječi: neonatalni konjunktivitis, neonatalne infekcije, profilaksa konjunktivitisa, obstetrički riziko faktori

Učinjena je prospektivna studija 90 bolesnika oba spola sa akutnim apendicitisom, tretiranih na Odjelu za kirurške bolesti Opće bolnice „dr.Josip Benčević“, Slavonski Brod. Boles-nici su podjeljeni u tri grupe; I grupa bolesnika kod kojih je baza apendiksa zbrinuta jednostrukom endoloop ligaturom, 30 bolesnika, II grupa bolesnika kod kojih je baza apendiksa zbrinuta jednim Hem-o-lok klipsom, 30 bolesnika, III grupa bolesnika kod ko-jih je baza apendiksa zbrinuta steplerom, 30 bolesnika. Mjerila se vremenska dužina operativnog zahvata, vremenska dužina zbrinjavanja baze apendiksa od trenutka uvo-đenja endoloop-a, steplera i Hem-o-lok aplikatora u trbušnu šupljinu do presijecanja baze apendiksa. Trajanje postoperativne analgezije, ukupna dužina hospitalizacije, postopera-tivna dužina hospitalizacije, intra-operativne komplikacije, upalni status apendiksa i post-operativne komplikacije. Eksperimentalna studija je izvršena u Kabinetu za patofiziologiju Veterinarskog fakul-teta Univerziteta u Sarajevu. Pacovi (Wistar albino) težine 100-150 grama su držani u standardnim laboratorijskim uvjetima prije operativnog zahvata, a svim pacovima pod-vrgnutim operativnom zahvatu 24 sata ranije isključena je hrana. Stotinu dvadeset pacova je randomizirano u tri grupe: prva grupa, kod kojih kod kojih je baza apendiksa zbrinuta endoloop-om podjeljena je u dvije podgrupe; podgrupu 1. činilo je 30 pacova kod kojih je baza apendiksa zbrinuta Vicryl ligaturom, podgrupa 2. 30 pacova kod kojih je baza apendiksa zbrinuta PDS ligaturom, druga grupa kod koje je baza apendiksa zbrinuta Hem-o-lok plastičnim klipsom ;30 pacova, treća grupa kod koje je resekcija apendiksa učinjena 45 mm steplerom; 30 pacova. Laparatomija i zatvaranje kože izvršena je sa 3-0 kontinuiranim šavom. U toku niti nakon eksperimenta nije se koristila antibiotska terapija. Tokom cijelog opservacijskog perioda sve su životinje kontrolirane i podvrgnute kliničkom ispitivanju da bi se ispitale lokalne i sistemske komplikacije. Deset životinja iz svake grupe ispitanika žrtvovano je 7. 28. i 60. postoperativnog dana. Relaparotomija je izvršena lijevim paramedijalnim rezom da bi se imao pregled cijelog abdomena. Histološko i imunohistohemijsko ispitivanje se izvršilo na Klinici za patologiju, Kliničko bolničkog centra Zagreb. Dio tkiva s klipsom je podvrgnut histološkom i imunohisto-kemijskom ispitivanju. Isječci tkiva su stavljeni u 10% puferizovani formalin i fiksirani u trajanju od 24 sata. Nakon toga preparat su ukalupljeni u parafinske blokove i od svakog bloka su isječeni po tri tanka reza debljine 4 mikrona. Jedan isječak je obojen hemato-ksilin eozin metodom za histopatološku pretragu da bi se ustanovilo prisustvo i obim reakcije tkiva na klips, pri čemu se upalna reakcija semikvantitativno (osjećaj ocjenjivača u odnosu na normalnu sluznicu); gradirala na blagu, umjerenu i tešku. Druga dva isječka su se imunohistokemijskom analizom trostepene imunoperoksidaze sa streptavidinom ispitala na karakter imunog odgovora tj. u smislu semikvantitativnog određivanja zastupljenosti B i T limfocita te histiocita u upalnom infiltratu. Za dokaz T i B limfocita koristila su se monoklonalna mišija antipacovska CD3 i CD20 antitijela, a za histiocite monoklonalno mišije antipacovsko CD68 antitijelo. Nakon otvaranja abdomena, formiranje adhezija je procjenjeno prema skoru ”Surgical Mebrane Study Group”, 7-og, 28-og i 60-og dana žrtvovanja. Relaparotomija je izvršena lijevim paramedijalnim rezom, da bi se očuvalo područje sa bazom cekuma. Podaci su obrađeni standardnim metodama deskriptivne i inferentne statistike. Za kvan-titativne podatke računate su srednja vrijednost, raspon mjerenja i standardna devijacija. Najveći broj podataka obrađenih u ovom radu pripada takozvanim ordinalnim podacima gdje su podaci rangirani po izraženosti pojave; tip adhezije, jačina adhezije, veličina zah-vaćanja ili se radi o skoru. Kako se u istraživanjima upoređuje više od dvije grupe poda-taka, primijenjen je Kruskal-Wallisov test (analog parametarskog postupka ANOVA). Takozvana post hoc analiza, gdje su međusobno upoređivane dvije grupe i gdje se istražuje između kojih grupa postoji statistički značajna razlika, urađena je primjenom neparametarskog Mann-Whitneyjevog testa, uz odgovarajuće Bonferronijeve korekcije. Učestalosti pojava testirane su egzaktnim Fisherovim testom. Rezultati su prikazani tabelarno. Pri testiranju statističkih hipoteza korišten je standardni nivo signifikantnosti p=0.05. Steplersko zbrinjavanje baze apendiksa ima prednosti u odnosu na druge metode, s obzirom na vrijeme aplikacije, vrijeme operativne procedure i intraoperativne kompli-kacije. Postoji također blaža upalna reakcija kod titanijumske steplerske resekcijske linije u odnosu na endo-loop ligaturu i Hem-o-lok plastične neresorptivne klipse nakon lapa-roskopske apendektomije. Infiltrat T limfocita i histiocita je oskudniji i postoji manji stu-panj priraslica u odnosu na endo-loop ligaturu i Hem-o-lok plastične neresorptivne klipse nakon laparoskopske apendektomije. Ovim je istraživanjem dokazana pouzdanost step-lera, primjena u svim upalnim oblicima akutnog apendicitisa, biokompatibilnost i mini-malno poticanje stvaranja adhezije. Rezultati ove studije omogućuju daljnja istraživanja, u potrazi za idealnim materijalom u zbrinjavanju baze apendiksa, ali i za općenitu primjenu u kirurgiji.

Smetnje mokrenja su česta pojava kod osoba sa multiplom sklerozom (MS), izazivaju zdravstvene tegobe i smanjuju kvalitet života takvih pacijenata. Najčešća smetnja mokrenja s kojom se susreću pacijenti s MS-om je „spastični mjehur” ili hiperaktivna mokraćna bešika. Od strane ICS (International Continence Society) hiperaktivna mokraćna bešika je definisana kao urgencija, sa ili bez urgentne urinarne inkontinencije, sa povećanom frekventnošću mikcija tokom dana i noći. Adekvatnom dijagnostikom i liječenjem se može poboljšati kontrola mokraćne bešike, pa samim tim i kvalitet života. Urodinamskim istraživanjem se najadekvatnije dijagnostikuju problemi donjeg urinarnog trakta. Cilj ovog istraživanja je bio ispitati efikasnost antiholinergičke terapije kao i neželjenih efekata kod doze od 2x5mg oxybutynina, zatim efekte sedmične i svakodnevne Transkutane tibijalne nervne stimulacije, na urodinamske parametre i kvalitet života pacijenata sa hiperaktivnom mokraćnom bešikom (HAB) i multiplom sklerozom. Ovo istraživanje je prospektivna kohortna studija. Ispitivani su bolesnici koji boluju od MS-a, kojima je urađenim urodinamskim nalazom utvrđeno da imaju hiperaktivnu mokraćnu bešiku, sa maksimalnim kapacitetom mokraćne bešike manjim od 300 ml, a liječeni su na Klinici za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju u vremenskom periodu od oktobra 2010. do oktobra 2012. godine. Urodinamskim nalazom smo pratili veličinu maksimalnog kapaciteta mokraćne bešike, volumen u toku prve nevoljne kontrakcije u detruzoru i maksimalni pritisak. Simptomi koji su se pratili, a utiču na kvalitet života su: urgencija (>od 3 u 24 h), dnevne mikcije (frekvenca >8 u 24 h), nokturija, urgentna inkontinencija. Za ispitivanje kvalitete života koristio se test OAB-q SF(upitnik za hiperaktivnu mokraćnu bešiku-kratka forma). Urodinamski nalaz i test sa OAB-q SF upitnikom za određivanje simptoma i kvalitete života je bio rađen prije terapije i 3 mjeseca nakon terapije. Ispitanici su bili svrstani u 3 grupe od po 30 pacijenata. Prva grupa je primala antiholinergički lijek Oxybutynin u dozi od 5 mg 2 puta 1 tbl dnevno svaki dan 3 mjeseca, druga grupa je imala elektrostimulaciju n. tibialis sa TENSom svaki dan 3 mjeseca, a treća grupa elektrostimulaciju n. tibialis sa TENS-om 1 puta sedmično 3 mjeseca. Ispitanicima koji su koristili TENS stavljala se samoljepljiva aktivna elektroda (anoda) iza unutarnjeg maleolusa i druga 10 cm iznad desnog skočnog zgloba, stalna stimulacija sa intervalima 200 mikrosekundi, frekvence 10 HZ i trajanje stimulacije 30 min. Rezultati studije svakodnevnom TENS terapijom su pokazali dobru učinkovitost na smanjenje svih kliničkih simptoma mokraćne bešike i poboljšanje kvalitete života, sa statističkom značajnošću (p<0,05). Nije bilo statistički značajnog poboljšanja urodinamskih parametara. Sedmična TENS terapija je pokazala statistički značajno smanjenje samo simptoma noćne inkontinencije (p<0,04), bez statistički značajnog poboljšanja u smanjenju ostalih simptoma, i bez signifikantnog poboljšanja urodinamskih parametara. Antiholinergička terapija sa oxybutyninom je pokazala najbolje rezulate. Doza koja se koristila u toku studije je dva puta manja od maksimalne, a dala je statistički signifikantno poboljšanje svih parametara mjerenih urodinamskim ispitivanjem. Maksimalni kapacitet je statistički značajno povećan (p<0,0001), kao i prva kontrakcija sa statističkom značajnošću od p<0,0005. Kvalitet života i simptomi su također statistički značajno poboljšani p< 0,0001. Korištenjem ove doze lijeka nije bilo izraženijih neželjenih efekata liječenja. Naša preporuka za liječenje HAB je Oxybutyninom u dozi od 2x5 mg jer daje dobre rezultate svih parametara mokraćne bešike, simptoma i kvalitete života, a ne izaziva izraženije neželjene efekte. Ukoliko pacijenti iz bilo kog razloga ne podnose antiholinergik, tada se preporučuje svakodnevna stimulacija TENS – om, jer smanjuje sve simptome HAB, a samim tim poboljšava kvalitet života, a ako pacijentu kvalitetu života remeti noćna urgencija onda se preporučuje sedmična stimulacija TENS-om. Transkutana tibijalna nervna stimulacija daje mogućnost liječenja bez bojazni od neželjenih efekata.

Cilj. Cilj je uporediti dvije operativne tehnike u liječenju prolapsa zdjeličnih organa, te utvrditi koja je od navedenih metoda uspješnija na osnovu poređenja slijedećih parametara: trajanja operacije, dužine hospitalizacije, učestalosti operativnih i postoperativnih komplikacija, učestalost stres urinarne inkontinencije postoperativno, te kvalitet života pacijentica nakon operacije. Metode. Studija je prospektivna, kojom se obuhvatilo 70 ispitanica koje su hirurški tretirane nakon dijagnosticiranog prolapsa zdjeličnih organa. Ispitanice su podijeljene u dvije skupine, eksperimentalnu, koju čini 35 ispitanica kod kojih je u cilju rekonstrukcije zdjeličnog dna upotrijebljen Prolift sistem, te kontrolnu skupinu, koju čini takođe 35 ispitanica kod kojih je prolaps zdjeličnih organa korigovan klasičnom vaginalnom hirurškom metodom. Preoperativna priprema obuhvatila je detaljnu anamnezu i klinički pregled, uzimanje urinokulture i bakteriološkog vaginalnog brisa, ginekološki pregled te stupnjevanje prema POP-Q sistemu. Iz medicinske dokumentacije koristili su se podaci o životnoj dobi, zanimanju, broju porođaja i abortusa, trajanju operacije, intraoperativnim i ranim postoperativnim komplikacijama (do 30 dana nakon operacije), dužini hospitalizacije, te kasnim postoperativnim komplikacijama (3 do 6 mjeseci nakon operacije). Izvršila se objektivizacija stanja nakon operacije, te eventualno postojanje postoperativne inkontinencije urina, ginekološka ultrazvučna dijagnostika, ginekološki i klinički pregledi koji su načinjeni prije same operacije i na kontrolama u prvom, trećem i šestom mjesecu nakon operacije, te evaluirali su se dobivenih rezultata u svrhu ispitivanja komplikacija i ishoda nakon liječenja. Također se provela analiza kvaliteta života 1, 3 i 6 mjeseci nakon sprovedenog operativnog zahvata. Rezultati. Značajna razlika između dvije ispitivane grupe pronađena je u dužini trajanja operacije, dužini hospitalizacije te učestalosti operativnih i postoperativnih komplikacija, ishodu liječenja, pojavi stres urinarne inkontinencije postoperativno i kvaliteta života nakon operacije, kao i kod dodatnih parametara koji se odnose na dužinu rehabilitacije, te troškove operativnih zahvata. Zaključak. Ishod liječenja prolapsa organa male zdjelice kod žena je bolji nakon primjene Prolift metode. Ključne riječi: prolaps organa male zdjelice, Prolift sistem, kolporafija

I pored intenzivnog anatomskog istraživanja u zadnjih 200 godina izvjesne strukture ljudskog tijela su ostale nedovoljno ispitane i predmet su kontraverzi. Jedna od takvih struktura je Willis-ov krug. Savremena dostignuća u dijagnostičkim procedurama i intravaskularnim invazivnim procedurama akcentuiraju značaj istraživanja intrakranijalnih krvnih sudova. Najveći broj ranijih istraživanja obavljan je na kadaverima, koja podrazumjevaju injekciju lateksa ili plastičnimh masa u sam krvni sud što dovodi do promjene njegovog volumena a sa druge strane omogućava mjerenje samo eksternog dijametra. Takođe, kod studija na kadaverima teško je analizirati 3D strukuturu krvnog suda. Temeljito poznavanje važećih standarda prosječnog unutrašnjeg dijametra krvnih sudova bazirano na podacima dobijenim na CT angiografiji je važno zbog raznih patoloških promjena kao što su aneurizme, stenoze ili okluzije intrakranijalnih krvnih sudova. Takođe je posebno važno tokom obavljanja izvjesnih procedura, kao što su embolizacija ili kateterizacija. Kao rezultat toga, broj neurohirurških i neuroradioloških procedura vezanih za krvne sudove mozga je u porastu. Stoga 3D morfometrija i spacijalna rekosturkcija intrakranijalnih krvnih sudova daje CT angiografiji posebnu vrijednost. Poboljšana angiografska CT obrada podataka i analiza sistema omogućuju detaljne digitalne slike i 3D morfometrijska ispitivanja. Štaviše, novi standardi za normalnu veličinu intrakranijalnih krvnih sudova (unutrašnji dijametar, dužina, volumen), devijaciju, tortuoznost i stereoskopski spacijani odnosi u 3D prostoru su postavljeni. Metode digitalne obrade slike kod 3D morfometrije su postale preciznije i detaljnije. Međutim, postoji malo dostupnih informacija vezanih za normalan dijametar krvnih sudova mozga, a naročito, postoji nedostatak podataka baziranih na normalnim CT angiogramima. Pravilno i detaljno poznavanje vaskularne morfologije intrakranijalnih krvnih sudova, njihove geometrije i 3D morfometrije je vrlo važno tokom operativnog tretmana aneurizama i isključivanja iz cirkulacije istih pomoću postavljanja klipova. S druge strane, postoje dileme o uticaju poremećene hemodinamike uslovljene mnogobrojnim varijacijama na nastanak razvoj i rupturu intrakranijalne aneurizme. Značaj ove studije je u tome da na osnovu CT angiografije daje analizu prosječne vrijednost unutrašnjeg dijametra krvnih sudova Willis-ovog kruga kod ispitanika bez aneurizama te kod ispitanika sa intrakranijalnim aneurizmama. Potom daje podatke o učestalosti i vrsti varijacija Willis-ovog kruga kod obje grupe ispitanika, te mogući uticaj poremećene hemodinamike kroz Willis-ov krug na nastanak i rupturu intrakranijalnih aneurizama.

Iako se u svjetskoj literaturi mogu naći mnogobrojne studije o rezultatima intraoperativne kardiohirurške upotrebe radiofrekventne ablacije na području Bosne i Hercegovine i Slovenije, do sada nisu rađene takve analize. Ciljevi ovog rada bili su: uporediti uspješnost liječenja atrijalne fibrilacije intraoperativnom radiofrekventnom ablacijom i konvertiranje u sinusni ritam pacijenata kojima je urađena kardiohirurška operacija na mitralnom zalistku u zavisnosti od veličine lijevog atriuma. U istraživanje je uključeno 40 ispitanika sa bolešću mitralne valvule, operisanih na odjelu za kardiovaskularne bolesti u Ljubljani u razdoblju od januara 2008. go septembra 2009. godine, podijeljenih u dvije skupine s obzirom na korištenu operativnu metodu. U prvoj skupini su 20 ispitanika sa promjerom lijeve pretkomore manjim od 5 cm, a u drugoj skupini 20 ispitanika sa promjerom većim od 5 cm, prilagođena prema: polu, dobi, vrijednostima ejekcione frakcije, preoperativnim riziko faktorima. Učestalost postoperativnih komplikacija bila je manja u skupini pacijenata kod kojih je promjer lijeve pretkomore bio manji od 5 cm. Najčešće postoperativne komplikacije su vezane za implantaciju trajnog pacemacera. Njihova učestalost je bila manja u skupini pacijenata kojima je promjer lijeve pretkomore bio mani od 5 cm (30.4%:29.4%). uečstalost smrthnih ishoda bila je manja u skupini pacijenata kojima je promjer lijeve pretkomore bio manji od 5 cm nakon 2 godine (5.9%:43.5%). Postoperativni podaci su prikupljeni nakon tri i šest mjeseci nakon operacije. REzultati: Bolnička smrtnost bila je 0%. Normalan sinusni ritam je postignut u ranom postoperativnom toku u bolnici u 55%, 4 pacijenta su kovertirana kardioverzijom u sinusni ritam nakon 3 mjeseca, a n akon 6 mjeseci je postignut normalan sinusni ritam u 65% pacijenata. Zaključak: Intraoperativna radiofrekventna ablacija kod zamjene ili reparacije mitralne valvule je učinkovit i siguran postupak za vraćanje sinusnog ritma u bolesnika sa hroničnom fibrilacijom atrija. Ključne riječi: radiofrekventna ablacija, atrijalna fibrilacija, mitralna valvularna bolest.

Studija je pokazala da je smanjenje glomerularne funkcije u grupi bolesnika podvrgnutih revaskularizaciji miokarda sa upotrebom CPB potvrđeno smanjenjem izmjerenih vrijednosti klirensa kreatinina neposredno nakon prestanka rada CPB i u ranom postoperativnom periodu. Oštećenje glomerularnih kapilara u ove grupe bolesnika je je potvrđeno povećanjem nivoa mikroalbuminurije, po prestanku rada CPB i neposredno postoperativno. Glomerularno oštećenje je vjerovatno nastalo zbog prolaznog poremećaja selektivne propustljivosti membrane glomerularnih kapilara. Postoji mogućnost da je redukcija tubularne reapsorpcije filtriranog albumina još više doprinijela razvoju mikroalbuminurije tokom rada CPB. Oštećenje epitelnih ćelija bubrežnih tubula u CPB bolesnika je evidentirano smanjenjem tubularne reapsorpcije Na i povećanjem njegovog frakcioniranog izlučivanja urinom, smanjenjem klirensa slobodne vode i povećanjem urinarne ekskrecije NAG, specifičnog i senzitivnog markera gubitka integriteta tubularnih ćelija. Nastanak hemolize tokom rada CPB evidentiran je smanjenjem nivoa haptoglobina u krvi po prestanku rada CPB i neposredno postoperativno Promjene parametara bubrežne funkcije su bile suštinski ograničene na intraoperativni i neposredni postoperativni period, a u okviru 2 dana nakon operacije vrijednosti parametara su bile slične bazičnim, odnosno preoperativnimMjerenja bazičnih vrijednosti svih parametara bubrežne funkcije i bubrežnog oštećenja, preoperativno i drugi postoperativni dan, su bila slična u obe grupe, što upućuje na zaključak da je posmatrana bubrežna disfunkcija ograničena na intraoperativni period. Kandidat ističe prednost ove studije što je vršeno kombinovano mjerenje i analiza parametara glomerularne i tubularne funkcije i parametara oštećenja glomerularnih kapilara i tubularnog epitela, u niskorizičnih bolesnika za razvoj bubrežne disfunkcije, kod kojih je dokazan prolazni poremećaj funkcije bubrega i integriteta tkiva bubrega, tokom rada CPB. Kod visoko rizičnih bolesnika za razvoj bubrežne disfunkcije, tokom rada CPB mogu nastati teži i trajni poremećaji, sve do bubrežnog zatajenja. Preporuka, na osnovu rezultata ove studije, je da se takvi bolesnici ne podvrgavaju revaskularizaciji miokarda sa upotrebom CPB i da se daje prednost operativnoj metodi bez njegove upotrebe, u čemu se ogleda naučni doprinos ove doktorske disertacije.

Problem polifarmacije je posebno izražen u osoba starije životne dobi koje su vrlo specifična i vulnerabilna dobna skupina. Toksični efekti i neželjene reakcije polifarmacije mogu ozbiljno ugroziti zdravlje i sigurnost pacijenata starije životne dobi, ali istovremeno činiti značajne štete i rashode u zdravstvenoj ekonomici. Ovim istraživanjem je dokazano da je polifarmacija prisutna u značajnom procentu u starijih osoba i da predstavlja veliki javnozdravstveni problem koji utiče na pad kognitivnih sposobnosti i mentalni status osoba starije životne dobi. Kandidat je utvrdio postojanje značajne korelacije polifarmacije i simptoma depresije, kao i značajne korelacije polifarmacije i pada kognitivnih funkcija i razvoja demencije u osoba starije životne dobi. Ovome treba posvetiti pažnju u budućnosti, jer ovi simptomi mogu biti znaci neželjenih reakcija na polifarmaciju. U vrijeme kada progresivno raste broj starih ljudi gerijatrijski pacijenti predstavljaju višestruki izazov za zdravstvene radnike u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Stariji bolesnici pate od više bolesti i uzimaju više lijekova, te se time povećava rizik od nastajanja interakcije i štetnih nuspojava lijekova čiji toksični efekti i druge neželjene reakcije mogu značajno ugroziti zdravlje, kvalitet života i samostalnost osoba treće životne dobi. Rezultati ove studije takodje daju preporuke za preventivno djelovanje timova porodične/obiteljske medicine. U cilju procjene rizika za razvoj neželjenih reakcija koje štete mentalnom zdravlju starijih pacijenata potrebno je posvetiti posebnu pažnju lijekovima koje pacijent uzima, pažljivo evaluirati propisane lijekove, kao i lijekove koji se uzimaju u slobodnoj prodaji ili biljne lijekove koji takođe mogu izazvati neželjene reakcije. S obzirom da u nas do sada nisu rađene studije o uticaju polifarmacije na pad kognitivnih sposobnosti i mentalni status osoba starije životne dobi na nivou primarne zdravstvene zaštite, sprovedeno istraživanje predstavlja značajan doprinos proučavanju ove problematike.