Doktorske disertacije

Uvod: Saznanje da laminektomija može uzrokovati nastanak ili pogoršati postojeću nestabilnost dovelo je do pojave manje invazivnih tehnika dekompresije u pacijenata sa lumbalnom vertebralnom stenozom. Cilj: Cilj ove studije je da komparira rezultate laminektomije i minimalno invazivnih dekompresivnih procedura u smislu sigurnosti i kliničkog ishoda, posebno imajući u vidu razvoj postoperacijske segmentne nestabilnosti. Metode: Rad predstavlja retrospektivno-prospektivnu analizu rezultata liječenja 121 bolesnika operiranog zbog lumbalne vertebralne stenoze (60 pacijenata poslije laminektomije i 61 pacijent poslije minimalno invazivne dekompresivne tehnike). Analizirane su osnovne varijable u odnosu na klinički ishod te u vezi sa nastankom radiološke nestabilnosti. Rezultati: Radiološka nestabilnost je bila prisutna u 25% pacijenata nakon laminektomije te samo u 3.3% pacijenata poslije laminotomije (p<0.001). Regresionom analizom smo identificirali postojanje preoperativnog pomaka (p=0.0001),vrstu operacije(p=0.0009) i broj aficiranih nivoa (p=0,04) kao dobre prediktore ishoda nastanka postoperativne nestabilnosti. Analiza kliničkog ishoda (laminektomija ili laminotomija) je pokazala dobar ishod liječenja u obje grupe pacijenata, iako signifikantno bolji u grupi laminotomiranih bolesnika (VAS p= 0,0067 and RM p=0,0037). Konačno, postoji signifikantna razlika u ishodu između bolesnika u kojih je nastala postoperativna nestabilnost i onih u kojih nije (p=0,001 za razliku u ishodu mjerenom i VAS i RM skalom). Zaključak: Naši rezultati sugeriraaju da je laminektomija povezana sa većom incidencom nastanka radioloških znakova nestabilnosti lumbalne kralježnice u poređenju sa minimalno invazivnim dekompresivnim tehnikama. To najvjerovatnije predstavlja glavni uzrok lošeg ishoda liječenja laminektomiranih bolesnika u poređenju sa bolesnicima koji su operirani minimalno invazivnim dekompresivnim tehnikama. Ključne riječi:lumbalna spinalna stenoza,laminektomija, minimalno invazivne dekompresivne operacije, spinalna nestabilnost, klinički ishod.

Istraživanjem faktora rizika za razvojni poremećaj kuka, je jedan od načina da se pomenuti faktori identificiraju i analiziraju, kako bi se moglo preventivno djelovati, u smislu što ranije dijagnoze i terapije razvojnog poremećaja kuka. Sa svojim mnogobrojnim posljedicama, razvojni poremećaj kuka stalno je prisutan u pedijatrijskoj i ortopedskoj praksi te predstavlja kako medicinski tako i ekonomsko-socijalni problem. Početak, trajanje i intenzitet djelovanja uzročnih faktora direktno utiče na stepen morfološko-anatomskih i biomehaničkih promjena kuka. Morfološke promjene su kod razvojnog poremećaja kuka na početku još reverzibilne, stoga moderna koncepcija zdravstvene zaštite djece mora biti usmjerena na rano otkrivanje i blagovremenu primjenu najdjelotvornijih preventivnih i terapijskih postupaka. Blagovremeno otkrivanje i liječenje razvojnog poremećaja kuka započeto u neonatalnom periodu, traje do tri mjeseca s velikim izgledima za potpuno izliječenje bez komplikacija, dok primjena terapijskih postupaka od trećeg-četvrtog mjeseca života zahtijeva liječenje, čija dužina iznosi znatno duže do devet mjeseci, sa još uvijek dobrom prognozom za konzervativno izlječenje, ali sa većom mogućnosti komplikacije liječenja. U funkciji skrininga za ovaj poremećaj danas se primjenjuje ultrazvučni pregled, upotpunjen kliničkim pregledom. Ovo istraživanj će skrenuti pažnju doktorima u porodičnoj medicini, pedijatrima i ortopedima na rano prepoznavanje faktora rizika za razvojni poremećaj kuka, te na vrijeme sprovesti dijagnostičke i terapijske procedure za ovaj poremećaj kuka.

Ekspozicija nasilju ostavlja posljedice na uposlenika i na društvo u cjelini. Ovisno o sistemu zdravstvene zaštite, medicinski troškovi vezani za fizičko nasilje na poslu predstavljaju značajne troškove za društvo. Dodatno, dugoročno bolovanje, kao i prijevremena mirovina, mogu se smatrati ekonomskim teretom za društvo, iako navedeno također zasigurno ovisi o specifičnom sistemu nadoknade. Izvještaj Međunarodne organizacije rada o troškovima nasilja i stresa u poslovnoj sredini procjenjuje da ukupno gubici uzrokovani stresom i nasiljem na poslu predstavljaju 1–3.5 % bruto domaćeg proizvoda u mnogim zemljama. Poznato je da je posao sa „trećim licima“ izrazito složen i predstavlja značajan izvor stresa. U ovom radu pokušava se upozoriti na razlike uzroka i posljedica profesionalnog sagorijevanja i nasilnog zlostavljanja, te ponuditi moguće postupke za suočavanje s ovim problemima. Nastojali smo obraditi problem stresa i nasilja na radnom mjestu. Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama. Sindrom sagorijevanja na poslu jedan je od najnepovoljnijih posljedica dugotrajne izloženosti profesionalnom stresu, ako se ne prepozna na vrijeme i uzročni faktori ne otklone. Stres na poslu rezultat je interakcija zaposlenika i karakteristika posla. Psihičko zlostavljanje predstavlja složen socijalno-medicinski problem moralnog zlostavljanja na poslu koji ostavlja posljedice na psihičko i tjelesno zdravlje žrtve. Briga za mentalno zdravlje zaposlenika, a osobito vrlo stresnih zanimanja kao što su profesije u zdravstvu, pravosuđu, zaštiti osoba i imovine, policiji i slično, nije luksuz, već profesionalna obveza. U organizaciji koja se brine o svojim zaposlenicima istaknuto mjesto treba imati sistemsko planiranje i provođenje organizacijskih mjera za sprečavanje psihičkog zlostavljanja i smanjivanje radnog stresa. Na osnovu rezultata našeg istraživanja, kao i mnogobrojnih studija iz ove oblasti, neophodno je poduzeti mjere prevencije simptoma distresa i njihovog negativnog uticaja na indeks radne sposobnosti. U zvaničnom dokumentu "Podizanje svijesti o psihološkom uznemiravanju na radnom mjestu" koji je objavila Svjetska zdravstvena organizacija - WHO (2003) predložene su preventivne metode koje se koriste u primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini prevencije. Primarna prevencija odnosi se prvenstveno na odgovornost poslodavca da obuči i informira uposlenike o obavezama etičnosti, međusobne tolerancije i pravilne komunikacije. Sekundarna prevencija bi se morala poduzimati u slučajevima kada je uposlenik već izložen prediktorima distresa, a odnosi se na uspostavljanje mogućnosti uposlenika da identificira stresor i zlostavljača, te da zatraži adekvatnu pomoć. Tercijarna prevencija podrazumjeva uspostavljanje mjera koje će dovesti do ranog otkrivanja simptoma distresa, koje će otkloniti već stvorenu štetu po uposlenika, njegovu porodicu i društvo. Važnost zakonodavstva također je naglašena u prevenciji nasilja u radnoj sredini. Zakonodavac mora prevenirati nasilje adekvatnim kaznenim mjerama po počinioca, poticati preventivne mjere kako bi se smanjila pojava zlostavljanja na radnom mjestu. Takođe, poslodavci bi trebali imati adekvatan motivacijski poticaj poduzimanju preventivnih mjera. Mjere prevencije možemo promatrati sa aspekta pojedinca odnosno sa aspekta radne organizacije. Od mjera na razini pojedinca za preveciju simptoma distresa i održavanje adekvatne radne sposobnosti važni su: redoviti zdravstveni pregledi, prilagođavanje radnog vremena i smjenskog rada, zdrav životni stil, fizička aktivnost, rehabilitacija, planiranje karijere, obrazovanje. Organizacijske mjere trebale bi uključivati: optimalan broj uposlenika, čime bi se izbjegao značajan navedeni prediktor distresa (obavljanje poslova bez podrške kolege). Na taj način bi se smanjila opterećenost poslom, kao i vremenski tjesnac u kome se većina uposlenika nalazi. Od strane poslodavca morala bi biti obezbjeđena adekvatna materijalna sredstva za rad, edukacija, kao i jasne instrukcije o načinu obavljanja pojedinih faza rada. Neophodno je obezbjediti redovite i adekvatne lične dohotke, čime se uposlenici oslobađaju stalne psihičke opterećenosti zbog nedostatka osnovnih životnih potreba.

Istraživački rezultati su potvrdili i ponudili strategiju nadzora nad ovim javno-zdravstvenim problemom u porodici, školi i zajednici na području Tuzlanskog kantona. Pošto sveobuhvatni strateški pristup u rješavanju problema upotrebe psihoaktivnih supstanci utemeljen u projektima „Zdrave škole“ i „Zdravi gradovi“, kandidatkinja daje naučni doprinos u implementaciji multifaktorijslnog pristupa rješenja ove problematike mladih. Utvrđena prevalenca upotrebe psihoaktivnih supstanci, korelacija sa spolom, uzrastom, uspjehom u školi i mjestom stanovanja adolescenata, te veza sa porodičnim i vršnjačkim okruženjem, podržava zdrave izbore mladih i nudi predpostavke za smanjenje nastavka istraživanih ovisnosti.

Istraživanjem prognostičkih faktora u hirurškom tretmanu gastrointestinalnih anomalija je jedan od načina da se pomenuti faktori identificiraju i analizira njihov uticaj na mortalitet i morbiditet operisane novorođenčadi. I pored velikih napora najboljim kliničkih timova širom svijeta, značajan broj novorođenčadi i dalje umire od AGIT, a novorođenčad koja prežive često su izložena prolongiranoj hospitalizaciji sa otežanim uspostavljanjem peroralne ishrane. Iako gastrointestinalne anomalije mogu biti različite po nastanku, one imaju i neke zajedničke prognostičke faktore koji mogu značajno uticati na ishod operativnog tretmana. To su preoperativni, perioperativni i postoperativni faktori od kojih se na neke može uticati, pa je svrha ovog istraživanja bila da se argumentirano i objektivno procijeni pojedinačni i sveukupni njihov uticaj na definitivno hirurško zbrinjavanje djece sa AGIT. Ujedno se ukazalo na eventualne probleme, te pokušale dati smjernice za poboljšanjem stanja u oblasti dječije hirurgije, ali i ginekologije i pedijatrije što će pozitivno uticati na daljni razvoj struke. Preoperativni faktori od strane majke i novorođenčeta često su zanemareni u prognozi ishoda operisane novorođenčadi, pa se na njih ne može ni uticati. Ovim istraživanjem djelimično je skrenuta pažnja na njihov direktan ili indirektan uticaj na ishod hirurškog tretmana, što će u budućnosti vjerovatno dovesti do sprečavanja njihovog djelovanja. To se posebno odnosi na prijevremene porođaje gdje zbog skraćene gestacijske dobi i nezrelosti svih organa i sistema nedonoščad imaju najveće učešće u neonatalnom mortalitetu i morbiditetu. Slični rezultati dobiveni su i kod novorođenčadi sa manjim Apgar skorom kao mjerom otežane adaptacije. Utvrđivanje intraoperativnih faktora sa uticajem na ishod tretmana su ključni u usvajanju znanstveno potvrđenih pravila hirurškog tretmana i tehnika. Istraživanjem se željelo vidjeti da li tip operacije, iskustvo hirurga i vrijeme u koje se radi operativni zahvat imaju uticaj, odnosno da li veće iskustvo operatora kao dječijeg hirurga ima uticaj na smanjen morbiditet i mortalitet novorođenčadi sa anomalijama. U postoperativnim parametrima su korišteni u istraživanju, kao glavni parametar isticat će se mortalitet u prvih 28 dana života. Morbiditet, trajanje respiratorne podrške, vrijeme boravka u intenzivnoj njezi, postoperativne komplikacije, vrijeme potrebno za uspostavljanje pune peroralne prehrane i ukupno trajanje hospitalizacije su važni parametri u evaluaciji preoperativnih i intraoperativnih prognostičkih faktora u hirurškom tretmanu kongenitalnih anomalija gastrointestinalnog trakta.

Analizom operativnih rezultata nakon ACDF metode operativnog liječenja utvrđeno je da su za uspješan rezultat značajni prediktorni faktori kao što su dob, intezitet kliničke slike i lokacija nivoa dok rezultti prema spolu nisu pokazali sttistički značajnu razliku između spola i toka bolesti. Analizom rezultata ovog istraživanja nakon 6,3 mjeseca od operacije može se zaključiti da stariji bolesnici, imaju niži postotak poboljšanja upoređujući pijreoperativne i postoperativne JOA-vrijednost, sa starošću ishod liječenja je lošiji. Formiranjem dvije starosne grupe 30-49 i 50-69 jasno ukazuje da je stopa oporavka za mlađu grupu (83%) bolja od starije starosne grupe (57%). Istraživanjem smo zaključili da bolesnici starije životne dobi su patogenetski značajniji za lošiji ishod liječenja nego bolesnici mlađe životne. Također, je potvrđeno da ispitanici operirani na jednom nivou, pokazuju bolje rezultate od pacijenata operirenih na više (bi i tri) nivoa. Srdnja stopa ozdravljenja operiranih bolesnika na jednom nivou bila je 70%, dok je operiranih na dva nivoa 61% a tri nivoa 55%. U ovoj studiji bolest prevladava u sredini vratne kralježnice (61%), u odnosu na 38% donjeg dijela vratne kralježnice, što nije slučaj kod drugih autora kod kojih bolest preovladava u donjem dijelu vratne kralježnice u rasponu odd 38-91%. Rezultati ove stidije su bolji u donjem dijelu vratne kralkežnice 58% nasprama 54%. Analizom operativnih rezultata u odnosu na sprovedene radiološke procedure došli smo do zaključka da radiološke procedure nemaju signifikntne značajnosti na postoperativni ishod liječenja čak bi se reklo da su samo produživale trajanje tegoba i produživali vrijeme do operacije. U rješavanju ove problematike pristup mora biti multidisciplinaran uz uključivanje drugih specijalnosti ( porodični liječnik, neurolog i radiolog ortoped-vertebrolog, spinalni hirurg, neurohirurg, fizijatra psiholog) zdravstvenih radnika.

Iako se istraživanja na polju molekularne genetike mnoga pitanja iz ove oblasti ostaju još uvijek neriješena. Priroda ovog istraživanja je usmjereno-bazična i u ovome leži njegov primarni značaj. Obzirom na visoku incidencu uznapredovalog stadija karcinoma pluća, te veoma niske stope preživljavanja ovih bolesnika, prijeko su potrebni novi biomarkeri prognoze u cilju izdvajanja visoko potentnih oblika malignoma, te supstrat za kreiranje boljih ili sasvim novih terapijskih agenasa. Ovo istraživanje, po prvi puta prema našem saznanju, deskpritivno opisuje ekspresiju VEGF-a i p16 promjene tkiva tumorske okoline u oboljelih od karcinoma pluća, koji su prethodno tretirani kombinovanom hemo-radioterapijom. Pri tome je uočeno da su VEGF i p16 RNA podjednako eksprimirani u tkivu tumorski neizmjenjenog okoliša kao i u samom tumoru. To daje novi uvid u problematiku pato-fizioloških mehanizama nastanka i širenja karcinoma pluća. U istraživanju je pokazano i to da VEGF indirektno, a p16 i funkcionalni plućni parametri direktno koreliraju sa parametrima preživljavanja. Ovi podaci mogu imati svoj klinički značaj, sa aspekta uvođenja novog sistema stadiranja ovog oboljenja u smislu uvrštavanja nekih molekularno-genetskih markera u standardni sistem određivanja proširenosti i uznapredovalosti ovog oboljenja, kao i nove klasifikacije karcinoma pluća. Međutim, klinički značaj ovog istraživanja bi mogao ležati i u prognostičkoj vrijednosti funkcionalnih plućnih parametara, koja je veoma slična ekspresiji VEGF i p16 u odrešivanja dužine preživljavanja bolesnika sa karcinom pluća. Isto tako, mogući klinički značaj jeste i u kreiranju nove ciljne terapije bazirane na promociji ekspresije p16. Stoga ova disertacija daje veoma značajan naučni doprinos.

Reumatoidni artritis kao kronična upalna bolest, najčešće s progresivnim tokom i progresivnim oštećenjem zglobova, smanjuje funkcionalne sposobnosti što se odražava na kvalitet života. Promjene vratne kičme u sklopu bolesti predstavljaju ozbiljnu komplikaciju koja znatno smanjuje svakodnevne aktivnosti i dovodi do znatne funkcionalne nesposobnosti, a koje nastaju kao posljedica bola, deformiteta i eventualno prisutne neurološke disfunkcije. U svakodnevnoj kliničkoj praksi zahvaćenost vratne kičme kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom je podcijenjena, a strukturno oštećenje vratne kičme je potencijalno opasno za život. Rano otkrivanje zahvaćenosti vratne kičme je bitno zbog prognoze i izbjegavanja potencijalno fatalnih komplikacija i ishoda. Pravilna procjena stanja bolesnika određuje način izbora vježbi i opseg rehabilitacijskog tretmana. Međutim u svakodnevnoj praksi, teško je predvidjeti koji bolesnik će imati radiološku progresiju promjena na vratnoj kičmi ili eventualne neurološke deficite, jer praćenje toka i progresije reumaoidnog artritisa obično ne podrazumijeva praćenje strukturnih promjena vratne kičme. Visoka aktivnost bolesti, povišeni laboratorijski parametri upale, smanjena funkcionalna sposobost, su parametri koji ukazuju na progresiju bolesti koja bi mogla ukazati ns strukturne promjene vratne kičme. Ovo istraživanje je pokazalo da klinički simptomi, kao što su bol, njegova jačina, lokalizacija i dužina trajanja, ne mogu biti povezani samo sa strukturnim promjenama atlanto-aksijalnog zgloba već postoji mogućnost da su simptomi posljedica drugih promjena cervikalne kičme u sklopu upalnog procesa ove bolesti. Znatno veća učestalost promjena atlantoaksijalnog zgloba u bolesnika sa dužim trajanjem bolesti ukazuje na progresiju oštećenja i vratnu nestabilnost tokom trajanja bolesti. Izražene strukturne promjene intervertebralnih prostora, apofizarnih zglobova i prisustvo erozija, govori nam da kod reumatoidnog artritisa upalni proces, osim područja atlantoaksijalnog zgloba dovodi do promjena i drugih struktura cervikalne kičme, te da ove promjene nastaju znatno ranije nego promjene atlantoaksijalnog zgloba. Patološki proces je proširen na cijelu cervikalnu kičmu, ali značajnije moguće komplikacije nastaju usljed nestabilnosti atlano-aksijalne regije. U ovom istraživanju nađena je povezanost strukturnih promjena šaka i promjena cervikalne kičme, čime je potvrđeno da promjene perifernih zglobova mogu biti faktor koji ukazuje na zahvaćenost cervikalne kičme kod reumatskih bolesnika, posebno kod bolesnika sa dužim trajanjem bolesti. Ovo istraživanje je pokazalo da rano prepoznavanje promjena vratne kičme, zahtijeva redovo praćenje reumatskih bolesnika. Ono bi osim praćenja aktivnosti bolesti, laboratorijskih parametara i procjene funkcionalne sposobnosti trebalo uključivati i redovne radiološke snimke vratane kičme i atlantoaksijalnog zgloba u cilju evaluacije strukturnih promjena kičme i atlanto-aksijalnog zgloba. Oni bi se morali raditi obavezno kod dužeg trajanja bolesti i kod velikog stepena strukturnih promjena na šakama.

Određivanje bilijarnog refluks indeksa (BRI) prije i nakon laparoskopske holecistektomije omogućava provjeru postojanja duodenogastričnog refluksa nakon laparoskopske holecistektomije. Cilje ove studije je bio da se utvrdi postojanje bilijarnog refluksa kod pacijenata operiranih zbog kalkuloze žučne kese. Prospektivnom studijom bilo je obuhvaćeno 32 pacijenta kod kojih je učinjena laparoskopska holecistektomija. Učinjena je analiza epidemioloških i laboratorijsko-biohemijskih parametara te simptoma i znakova duodenogastričkog refluksa prije i poslije laparoskopske holecistektomije. Preoperativno i postoperativno određivani su parametri potrebni za izračunavanje bilijarnog refluks indeksa (BRI): ezofagogastroduodenoskopija sa biopsijom i patohistološkom analizom sluznice želuca, te serološko određivanje Helicobacter pylori. Bilijarni refluks indeks je određivan prema formuli: BRI = (7xE) + (3xIM) + (4xCI) - (6xHp). Hipoteze su bile testirane na nivou od α = 0,05, odnosno razlika između grupa u uzorku je bila smatrana značajnom ako je bilo p<0,05. Analizom navedenih parametara utvrđeno je značajno prisustvo bilijarnog refluksa nakon laparoskopske holecistektomije. Simptomi i znaci duodenogastričnog refluksa kao što su nadutost, podrigivanje, žgaravica , prolivaste stolice i nepodnošenje masne hrane često su bili prisutni i nakon holecistektomije i gotovo su bili identični učestalosti prije operativnog zahvata. Utvrđeno je da su bol (p<0,0001), mučnina (p=0,0004), gađenje (p=0,0024) i povraćanje (p<0,05) statistički značajno češće bili prisutni kod pacijenata prije nego poslije operativnog zahvata. Povećane vrijednosti bilijarnog refluks indeksa (BRI>14) nakon laparoskopske holecistektomije bile su prisutne kod 16 (50%) ispitanika (p<0,0001). Statistički značajno češća bila je prisutna učestalost i izraženost edema želučane sluznice (p<0,0001) i metaplazije sluznice želuca (p=0,0007) poslije laparoskopske holecistektomije. Utvrđena je podjednaka distribucija učestalosti i izraženosti intestinalne metaplazije želučane sluznice kao i vrijednost antitijela Helicobacter pylori prije i poslije holecistektomije (p>0,05). Analizom srednjih vrijednosti BRI prije i poslije holecistektomije utvrđeno je da su ove vrijednosti bile statistički značajno veće nakon holecistektomije nego prije operativnog zahvata (p =0,0001). Rezultati ove studije potvrđuju hipotezu da je veliki procenat holecistektomiranih pacijenata imao prisutan duodenogastrični refluks. Patohistološka evaluacija biopsijskih preparata sluznice želuca i određivanje BRI poslije holecistektomije omogućava kliničarima da razumiju promjene sluznice želuca koje uzrokuje pojava žuči u želucu. Simptomi i znaci duodenogastričnog refluksa kod holecistektomiranih pacijenata koji su posljedica atrofičnog antralnog gastritisa, zahtjevaju adekvatan tretman.

Ophthalmia neonatorum je zapaljenje konjunktive koje se manifestuje u prvih 28 dana života novorođenčeta. Uzročnici neonatalne oftalmije se prenose sa majke na novorođenče prolaskom kroz porođajni kanal. Ovo oboljenje poznato je i pod nazivom neonatalni konjunktivitis i moţe imati ozbiljne posljedice po vid novorođenčeta. Globalna stopa neonatalnog konjunktivitisa je 12-23% novorođenčadi u zemljama u razvoju. Iako se radi o samo ograničavajućem oboljenju, ono potencijalno moţe imati katastrofalne posljedice, poput ulkusa roţnice sa perforacijom, keratopatije i sistemskih komplikacija ukoliko se ne tretira adekvatno. Prevencija, rana detekcija i specifični tretman ovog oboljenja su najznačajniji kako bi se spriječile teške komplikacije po novorođenčad. Cilj istraživanja: Istraţivanje je imalo za cilj da prospektivnom studijom utvrdi učestalost neonatalne oftalmije i najčešće infektivne uzročnike odgovorne za ovo oboljenje,zatim da utvrdi riziko faktore trudnoće i porođaja povezane sa ovim oboljenjem te ispita specifičnu i prediktivnu vrijednost riziko faktora trudnoće i porođaja za nastanak neonatalne oftalmije i utvrdi korelaciju između riziko faktora trudnoće i porođaja i neonatalne oftalmije. Ispitanici i metode: Prospektivnim istraţivanjem u Klinici za ginekologiju i akušerstvo i Klinici za dječije bolesti Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, obuhvaćena su sva novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom, gestacijske dobi od 24. do 42. gestacijske nedjelje, oba spola, rođena u periodu od 1.10.2011. do 1.10.2012.godine. Od novorođenčadi sa kliničkom slikom neonatalne oftalmije formirane su dvije grupe: grupa novorođenčadi sa riziko faktorima (ispitanici sa riziko faktorima) koju su činila novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom i prisutnim faktorima rizika trudnoće i porođaja i grupa novorođenčadi sa kliničkom slikom neonatalne oftalmije a bez riziko faktora (ispitanici bez riziko faktora) koju su činila novorođenčad sa neonatalnom oftalmijom, a bez prisutnih faktora rizika trudnoće i porođaja. Kontrolnu grupu činilo je 206 novorođenčadi gestacijske dobi od 24. do 42. gestacijske nedjelje, oba spola, rođenih u istom periodu, a koji nisu imali simptome i znakove neonatalne oftalmije. Analizirani su opšti demografski podaci o ispitanicima sa i bez neonatalne oftalmije, anamnestički podaci o trudnoći, prisustvu opstetričkih rizika, klinički podaci o porodu, kliničko stanje novorođenčadi, klinička slika i oftalmološki nalaz na adneksima oka i oku, dobiveni mikrobiološki nalaz brisa konjunktive sa biogramom i antibiogramom, tretman neonatalne oftalmije, udruţenost sa drugim neonatalnim infekcijama te komplikacije. Rezultati: U ispitivanom vremenskom periodu u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli, živorođeno je ukupno 4180 novorođenčadi, a uvjete za uključenje u studiju zadovoljilo je 206 novorođenčadi. Učestalost neonatalne oftalmije u ispitivanom vremenskom periodu bila 4,93 %. Mediana vrijednosti do pojave prvih simptoma je iznosila 6 dana. Sterilan bris konjuktive imalo je 35-oro novorođenčadi, samo mali broj novorođenčadi imalo je mješanu Gram pozitivnu i Gram negativnu floru, dok je kod najvećeg broja novorođenčadi iz brisa konjunktive izolovana Gram pozitivna flora (85; 41,3%). Nije nadjena statistički značajna razlika izmedju zastupljenosti Gram pozitivne i Gram negativne flore u brisu konjuktive (p=0,18). Faktori rizika od strane majke, trudnoće i porođaja za nastanak ON bili su prisutni kod 134 (65%) majke , a kod 72 (35%) majki ispitivane novorođenčadi nije bilo faktora rizika za nastanak neonatalne oftalmije. Nađena je statistički značajna razlika među grupama uz 3,4 puta veće šanse za nastanak oboljenja kod novorođenčadi čije su majke imale prisutan bar jedan faktor rizika (Yatesov χ2 =36,12, P=0.0001; OR=3,463; 95%CI:2,310-5,193). Najznačajniji faktori rizika za nastanak neonatalne oftalmije bili su komorbiditet majke, kolpitis i druge genitourinarne infekcije u trudnoći, patološka plodova voda,vrijeme bez vodenjaka duţe od 18 sati i sindrom intraamnijske infekcije, porođajna težina, Apgar scor u 5 minuti, primjena reanimacionih postupaka i boravak u inkubatoru. Zaključak: Prisustvo najznačajnijih faktori rizika tokom trudnoće i poroda povećava mogućnost nastanka neonatalne oftalmije kod novoroženčeta. Prevencija faktora na koje se moţe uticati je od velikog značaja. Novoroženčad majki sa prisutnim rizicima zahtijeva i nešto drugačiju profilaksu (moţda i dva agensa) i trebaju se paţljivo pratiti tokom prvog mjeseca ţivota u cilju sprečavanja razvoja bolesti i komplikacija. Ključne riječi: neonatalni konjunktivitis, neonatalne infekcije, profilaksa konjunktivitisa, obstetrički riziko faktori