Doktorske disertacije

Hipertenzija je stanje u kome je vrijednost arterijskog krvnog pritiska povišena iznad 139/89 mmHg. Neliječena i neadekvatno tretirana hipertenzija dovodi do oštećenja srca, mozga, oka i bubrega (ciljni organi). Cilj ovog rada je bio da se utvrdi odstupanje vrijednosti arterijskog krvnog pritiska novootkrivenih, neliječenih i neadekvatno tretitranih hipertoničara od normalnih vrijednosti, incidenca hipertenzivne krize (teška hipertenzija), te da se izradi terapijski protokol za liječenje hipertenzije u SHMP. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da žene češće obolijevaju od hipertenzije, te da je najugroženja populacija stanovništa od 40 do 60 godina starosti. Hipertrofija lijeve komore srca najčešće se javljala kod dugogodišnjih neadekvatno tretiranih hipertoničara. Šećerna bolest i hiperlipidemija bili su najčešći komorbiditeti udruženi sa hipertenzijom. Istraživanjem je utvrđeno da su aritmijske promjene učestala pojava kod hipertoničara. Indcidenca hipertenzivne krize je bila najveća kod dugodišnjih hipertoničara sa neadekvatnom terapijom. Signifikatno je da se visok arterijski krvni pritisak najbolje korigovao blizu normalnim vrijednostima primjenom furosemida, atenolola, nifedipina i diazepama, pojedinačno ili kao kombinovana terapija. Utvrđeno je da sa porastom arterijskog krvnog pritska raste i rizik za nastanak hipertrofije lijeve komore srca, dok sa godinama starosti raste i vrijednost BMI. Ključne riječi: hipertenzija, novotkriveni hipertoničari, hitna pomoć, hipertrofija srca.

U disertaciji je evaluiran značaj pedobarografije u preveciji dijabetičnog stopala kod ispitanika sa šećernom bolesti tip 2. Ciljevi istraživanja su: utvrditi statičku i dinamičku funkciju stopala oboljelih od diabetes mellitusa pomoću pedobarografije, utvrditi statičku i dinamičku funkciju stopala oboljelih od dijabetes mellitusa nakon upotrebe ortopedskih uložaka pomoću pedobarografije, utvrditi povezanost faktora rizika: deformiteta stopala, ograničene pokretljivosti zglobova, dijabetičke neuropatije, plantarnog pritiska u svrhu determinacije rizične regije za nastanak ulceracija na stopalu. Od ukupno 1806 pacijenata registrovanih u jednom Timu porodične medicine Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo u ovom prospektivnom istraživanju pregledano je svih 107 pacijenata iz Registra za dijabetičare. Konačni uzorak činilo je 100 ispitanika sa dijagnozom šećerne bolesti tip 2. U Grupi I bilo je 45 ispitanika koji su radili nalaz pedobarografije (Grupa I), odnosno ispitivanje statičke i dinamičke funkcije stopala, ispunjavajući kriterije za uključivanje u istraživanje. U Grupi II ispitanici nisu radili nalaz pedobarografije, uključeno je 55 ispitanika. Istraživanje je provedeno u ambulanti porodične medicine Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Organizaciona jedinica Dom zdravlja Ilidža, te ordinacijama za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju MHS d.o.o. Sarajevo, Orthoaria d.o.o. i Dr. Zubčević d.o.o. Sarajevo. U istraživanje su bili uključeni pacijenti oba spola, evidentirani su demografski podaci, te određeni parametri istraživanja i rizikofaktori. Od ukupnog broja ispitanika bilo je 47 pacijenata muškog spola i 53 ženskog spola. Prosječna starosna struktura ispitanika bila je 59,4; Grupa I; prosjek godina od 58,2±4,6 godina (min. od 50, i maks. od 65 godina), a Grupa II; prosjek od 60,4±14,7 (min. od 34 i maks. od 87 godina), ali bez statistički signifkantne razlike između promatranih skupina (t=0,978; p>0,05). Od ukupnog broja ispitanika 25 pacijenata su pušači. U obje promatrane skupine prema porodičnom statusu, najveći broj ispitanika je oženjen/udata (67%). Najveći broj ispitanika obje skupine živi u porodicama sa dva člana 35 (35%). Prosječno trajanje šećerne bolesti je 10,16 godina za ukupni uzorak, Grupa I; 9,6±7,7 , Grupa II; 10,6±9,7. Najveći broj ispitanika u obje skupine su na oralnoj terapiji šećerne bolesti 56 (56%). Prosječna vrijednost indeksa tjelesne težine - BMI u ukupnom uzorku iznosi 29,43±4,7; prekomjernu tjelesnu težinu je imalo 65% ispitanika, a 29% pacijenata su gojazni. Prosječna vrijednost HbA1c u ukupnom uzorku iznosila je 7,783 % nakon prvog mjerenja. Ciljne vrijednosti HbA1c < 7% u ukupnom uzorku imalo je 33% ispitanika. Nakon drugog mjerenja (poslije šest mjeseci) prosječna vrijednost HbA1c u ukupnom uzorku iznosila je 6,73%. Smanjenje HbA1c je zabilježeno u obje skupine tokom drugog mjerenja, ciljne vrijednosti HbA1c < 7% u ukupnom uzorku imao je 61 ispitanik. Statistički postoji signifikatna razlika između skupina (p<0,05) u postizanju ciljnih vrijednosti HbA1c. Prosječna vrijednost sistolnog krvnog pritiska u ukupnom uzorku iznosila 137,8 mmHg, a dijastolnog krvnog pritiska 80,7 mmHg. U ukupnom uzorku 60% ipitanika krvni pritisak iznad ciljnih vrijednosti (>130/80). Prosječna vrijednost ukupnog holesterola nakon prvog mjerenja u ukupnom uzorku iznosila je 5,741 mmol/l, a nakon drugog mjerenja 5,29 mmol/l. Prosječna vrijednost triglicerida u ukupnom uzorku, nakon prvog mjerenja, iznosila je 2,248 mmol/l, a nakon drugog mjerenja 2,07 mmol/l. U ukupnom uzorku prosječan broj deformiteta stopala po ispitaniku iznosio je 2,84. Iako su ispitanici grupe sa pedobarografijom imali u prosjeku više deformiteta 3,02±0,9 u odnosu na Grupu II, sa prosjekom od 2,7±1,1 nije zabilježena statistički signifkantna razlika između skupina (p>0,05). Analiza prosječnih vrijednosti Test Symptom Score ukupni (TSS ukupni) između grupa, tokom prvog i drugog mjerenja, pokazuje da tokom prvog mjerenja ne postoji statistički signifikantna razlika, ali da tokom drugog mjerenja postoji izrazito statistički signifikanta razlika u smislu znatno nižih vrijednosti u grupi pedobarografije (p<0,05). Komparacijom TTS pojedinačnih parametara između prvog i drugog mjerenja u Grupi I postoji statistički signifikantna razlika između svih promatranih parametara: bol, žarenje, parestezije, neosjetljivost (p<0,05). Test 10g monofilamentom pokazuje da su ispitanici u Grupi II imali više prosječne vrijednosti polja neosjetljivosti (2,98±2,6) u odnosu na ispitanike iz Grupe I (2,24±2,3) ali bez statistički signifkantne razlike između promatranih skupina (p>0,05). U obje skupine najveći broj ispitanika je imao rezultat Testa vibracije zvučne viljuške 128Hz smanjeno (43). Jako smanjen rezultat imalo je ukupno 24 ispitanika. U ukupnom uzorku kod 65% ispitanika je postavljena dijagnoza dijabetičke polineuropatije kombinacijom dva testa. Polineuropatije su bile nešto više zastupljene u skupini ispitanika sa pedobarografijom Grupa I (71,1%) u odnosu na Grupu II (60%) ali bez statistički signifikantne razlike. Nalaz Testa mobiliteta (pokretljivosti) skočnog i metatarzofalangealnog prvog zgloba pokazuje ograničenu pokretljivost kod 39% ispitanika obje Grupe. Za ispitanike Grupa I, koji su radili nalaz Pedobarografije (određivanje statičke i dinamičke funkcije stopala), bilježeni se parametri plantarnog pritiska i to: prosječna vrijednost vršnog pritiska - vrh pritiska (engl. Peak pressure) nakon prvog mjerenja iznosila je 473,38 kPa, a poslije drugog mjerenja (nakon šest mjeseci primjene individualnih ortopedskih uložaka urađenih na osnovu pedobarografije) bila je 577,6 kPa. Prosječna vrijednost sile- snage (engl. Force) iznosila je 621,82 Ns i 662,13 Ns; prvo i drugo mjerenje. Prosječna vrijednost područja- zone (engl. Area) iznosila je 128,87 cm i 124 cm; prvo i drugo mjerenje. Ono što je uočeno jeste da postoje statistički signifikatne razlike u Peak pressure (kPa) i Area (cm) ali ne i u Force (Ns) između prvog i drugog mjerenja. Između mjerenja došlo je do povišenja vrijednosti Peak pressure i Force, te do smanjenja vrijednosti Area - površine na koju djeluje pritisak. Svi ispitanici Grupe I (45) nakon prvog, te nakon drugog mjerenja vršnog pritiska - Peak pressure, imaju vrijednosti iznad 200 kPa, odnosno nalaze se u označenoj zoni Peak pressure koju treba korigovati. Korelacija dužine trajanja diabetes mellitus i Peak pressure nije zabilježila statističku signifikantnost. Korelacija između Area (cm) i dužine trajanja dijabetes mellitus se smanjila tokom drugog mjerenja u odnosu na prvo ali bez statistički signifikantne razlike. Korelacijom Testa 10 g monofilamentom i Peak pressure, zapaženo je da se povećanjem broja negativnih polja kod ispitivanja senzibiliteta povećava Peak pressure (kPa). Zabilježena je statistički signifikantna korelacija između Peak pressure i Testa 10 g monofilamentom (p<0,05). Sa porastom broja deformiteta stopala evidentira se porast Peak pressure, ali ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Zabilježen je porast Area - površine na koju djeluje pritisak, sa povećanjem broja deformiteta stopala, iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Evidentiran je porast Peak pressure kod pacijenata sa većim mobilitetom zglobova iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Vizuelnim pregledom nalaza pedobarografije odnosno zona većeg plantarnog pritiska rizične regije za nastanak ulceracija na stopalu su upravo poznata predilekciona mjesta (glavica prve i pete metatarzofalangealne kosti i peta). Korelacija između dijabetičke polineuropatije i Peak pressure, zabilježila je veći Peak pressure kod pacijenata sa izraženijom polineuropatijom iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Rezultati našeg istraživanja su pokazali povezanost deformiteta stopala, dijabetičke polineuropatije i plantarnog pritiska. Poznata je uloga ljekara porodične medicine u prevenciji oboljenja a pravovremena dijagnostika pedobarografijom i kontrola plantarnog pritiska, te primjena individualnih robotski izrađenih ortopedskih uložaka mogla bi odgoditi napredovanje kliničkih tegoba polineuropatije i prevenirati promjene na dijabetičkom stopalu. Ključne riječi: Diabetes mellitus, dijabetično stopalo, pedobarografija

Kičma je fleksibilan, a ipak čvrst stub, koji štiti kičmenu moždinu i obezbjeđuje mobilnost trupa. Disk omogućuje snažnu vezu između tijela pršljenova, ujedinjavajući ih u semirigi-dni stub. Disk mora izdržati značajna kompresivna opterećenja, kao i sile savijanja i uvrtanja, koje nastaju tokom mogućih pokreta kičme. Pokretni segment ili funkcionalnu spinal-nu jedinicu čine dva susjedna pršljena i mehka tkiva između. Ligamenti koji okružuju ki-čmu vode segmentne pokrete i doprinose unutrašnjoj stabilnosti kičme onemogućavajući prevelike pokrete. Klinička nestabilnost je definisana kao nenormalan odgovor kičme na aplicirano opterećenje i često je karakteriše ekscesivna pokretljivost spinalnog segmenta. Dijagnoza spinalne nestabilnosti rutinski se bazira na etabliranim dijagnostičkim metodama. U mnogim slučajevima nestabilnost se prepoznaje samo funkcionalnom radiografijom (fleksija/eksten-zija). Standardna diskektomija podrazumijeva leziju više anatomskih struktura značajnih za stabilitet kičme i stabilnost kičme je ugrožena, ako su podržavajuće strukture oštećene ili labave, što dovodi do poremećaja ravnoteže i tako nestabilnosti.Terapija prolapsa diska sa udruženim degenerativnim promjenama je kontroverzna tema. Preporučuje se samo nukleotomija, ali i nukleotomija sa spondilodezom afektiranog segmenta. Ciljevi ovog rada bili su ustanovljavanje stepena translacije i rotacije na postoperativnim funkcionalnim rtg snimcima L/S kičme, pacijenata operisanih standardnom diskektomijom, uporediti dobijene rezultate sa referentnim vrijednostima ustanovljenim na mjerenjima kod zdravih odraslih osoba, uporediti dobijene vrijednosti mjerenja sa funkcionalnih snimaka, između obje ispitivane grupe pacijenata te ustanoviti elemente segmentne nestabilnosti u obje ispitivane grupe pacijenata. Ovo je bila prospektivna studija, a istraživanjem je bilo obuhvaćeno 70 ispitanika, oba spo-la, operisanih na Službi za neurohirurgiju Kantonalne bolnice u Zenici, u periodu od 01.01.2001. - 31.12.2006, zbog hernije lumbalnog diska. Bili su podjeljeni u dvije grupe po 35 pacijenata, zavisno od toga da li su operisani na jednom nivou (grupa I) ili dva susjedna (grupa II) nivoa. Svim pacijentima su načinjeni funkcionalni lateralni rtg snimci u fleksiji i ekstenziji, u stojećem položaju. Svi su rtg snimci bili digitalizirani, a potom načinjena kompjuterska mjerenja translacije i rotacije Naše istraživanje je jasno i nedvosmisleno potvrdilo radne hipoteze da diskektomija na je-dnom ili dva nivoa dovodi do statistički značajnih promjena u translaciji i rotaciji u odnosu na referentne vrijednosti. Međutim, takođe je potvrđena tvrdnja da nema statistički značajne razlike u vrijednostima translacije i rotacije među grupama, za odgovarajuće ni-voe, osim za vrijednosti rotacije za nivo L4/L5 i to kada se radi o susjednom neoperisanom nivou, gdje je nađena razlika na nivou p<0,05. Poređenje ukupnih vrijednosti translacije i rotacije, na cijelom uzorku, između operisanih i susjednih tj. neoperisanih nivoa, nije pokazalo statistički značajnu razliku, kao niti pore-đenje između operisanih i susjednih nivoa, unutar grupa. Kada su u pitanju poređenja izmjerene i predviđe translacije, kao pokazatalja segmentne nestabilnosti, nađena je statistički značajna razlika (P<0,05) za izmjerenu i predviđenu translaciju samo na nivou L5/S1 i to kada se radi o neoperisanom nivou, u cijelom uzorku. Kada su poređene vrijednosti unutar grupa, nađena je statistički značajna razlika (P<0,05) takođe za neoperisani, susjedni L5/S1 nivo, u grupi II. Naši rezultati pokazuju da dilema oko eventualne stabilizacije kičme nakon diskektomije na dva nivoa ne postoji i da ako bi se razmišljalo o takvoj proceduri, pacijenti operisani na dva nivoa mogu biti tretirani na isti način, kao i oni na jednom nivou, tj. da se fuzija operisanog segmenta radi samo u slučajevima jasne povezanosti radiološke nestabilnosti i kliničkih znaka nestabilnosti. Ova studija će imati svoju pravu snagu, kada se njeni rezultati budu korelirali sa studijom koja će ispitati i elemente kliničke nestabilnosti kod istih pacijenata.

Uvod: Saznanje da laminektomija može uzrokovati nastanak ili pogoršati postojeću nestabilnost dovelo je do pojave manje invazivnih tehnika dekompresije u pacijenata sa lumbalnom vertebralnom stenozom. Cilj: Cilj ove studije je da komparira rezultate laminektomije i minimalno invazivnih dekompresivnih procedura u smislu sigurnosti i kliničkog ishoda, posebno imajući u vidu razvoj postoperacijske segmentne nestabilnosti. Metode: Rad predstavlja retrospektivno-prospektivnu analizu rezultata liječenja 121 bolesnika operiranog zbog lumbalne vertebralne stenoze (60 pacijenata poslije laminektomije i 61 pacijent poslije minimalno invazivne dekompresivne tehnike). Analizirane su osnovne varijable u odnosu na klinički ishod te u vezi sa nastankom radiološke nestabilnosti. Rezultati: Radiološka nestabilnost je bila prisutna u 25% pacijenata nakon laminektomije te samo u 3.3% pacijenata poslije laminotomije (p<0.001). Regresionom analizom smo identificirali postojanje preoperativnog pomaka (p=0.0001),vrstu operacije(p=0.0009) i broj aficiranih nivoa (p=0,04) kao dobre prediktore ishoda nastanka postoperativne nestabilnosti. Analiza kliničkog ishoda (laminektomija ili laminotomija) je pokazala dobar ishod liječenja u obje grupe pacijenata, iako signifikantno bolji u grupi laminotomiranih bolesnika (VAS p= 0,0067 and RM p=0,0037). Konačno, postoji signifikantna razlika u ishodu između bolesnika u kojih je nastala postoperativna nestabilnost i onih u kojih nije (p=0,001 za razliku u ishodu mjerenom i VAS i RM skalom). Zaključak: Naši rezultati sugeriraaju da je laminektomija povezana sa većom incidencom nastanka radioloških znakova nestabilnosti lumbalne kralježnice u poređenju sa minimalno invazivnim dekompresivnim tehnikama. To najvjerovatnije predstavlja glavni uzrok lošeg ishoda liječenja laminektomiranih bolesnika u poređenju sa bolesnicima koji su operirani minimalno invazivnim dekompresivnim tehnikama. Ključne riječi:lumbalna spinalna stenoza,laminektomija, minimalno invazivne dekompresivne operacije, spinalna nestabilnost, klinički ishod.

Istraživanjem faktora rizika za razvojni poremećaj kuka, je jedan od načina da se pomenuti faktori identificiraju i analiziraju, kako bi se moglo preventivno djelovati, u smislu što ranije dijagnoze i terapije razvojnog poremećaja kuka. Sa svojim mnogobrojnim posljedicama, razvojni poremećaj kuka stalno je prisutan u pedijatrijskoj i ortopedskoj praksi te predstavlja kako medicinski tako i ekonomsko-socijalni problem. Početak, trajanje i intenzitet djelovanja uzročnih faktora direktno utiče na stepen morfološko-anatomskih i biomehaničkih promjena kuka. Morfološke promjene su kod razvojnog poremećaja kuka na početku još reverzibilne, stoga moderna koncepcija zdravstvene zaštite djece mora biti usmjerena na rano otkrivanje i blagovremenu primjenu najdjelotvornijih preventivnih i terapijskih postupaka. Blagovremeno otkrivanje i liječenje razvojnog poremećaja kuka započeto u neonatalnom periodu, traje do tri mjeseca s velikim izgledima za potpuno izliječenje bez komplikacija, dok primjena terapijskih postupaka od trećeg-četvrtog mjeseca života zahtijeva liječenje, čija dužina iznosi znatno duže do devet mjeseci, sa još uvijek dobrom prognozom za konzervativno izlječenje, ali sa većom mogućnosti komplikacije liječenja. U funkciji skrininga za ovaj poremećaj danas se primjenjuje ultrazvučni pregled, upotpunjen kliničkim pregledom. Ovo istraživanj će skrenuti pažnju doktorima u porodičnoj medicini, pedijatrima i ortopedima na rano prepoznavanje faktora rizika za razvojni poremećaj kuka, te na vrijeme sprovesti dijagnostičke i terapijske procedure za ovaj poremećaj kuka.

Ekspozicija nasilju ostavlja posljedice na uposlenika i na društvo u cjelini. Ovisno o sistemu zdravstvene zaštite, medicinski troškovi vezani za fizičko nasilje na poslu predstavljaju značajne troškove za društvo. Dodatno, dugoročno bolovanje, kao i prijevremena mirovina, mogu se smatrati ekonomskim teretom za društvo, iako navedeno također zasigurno ovisi o specifičnom sistemu nadoknade. Izvještaj Međunarodne organizacije rada o troškovima nasilja i stresa u poslovnoj sredini procjenjuje da ukupno gubici uzrokovani stresom i nasiljem na poslu predstavljaju 1–3.5 % bruto domaćeg proizvoda u mnogim zemljama. Poznato je da je posao sa „trećim licima“ izrazito složen i predstavlja značajan izvor stresa. U ovom radu pokušava se upozoriti na razlike uzroka i posljedica profesionalnog sagorijevanja i nasilnog zlostavljanja, te ponuditi moguće postupke za suočavanje s ovim problemima. Nastojali smo obraditi problem stresa i nasilja na radnom mjestu. Stanje stresa na radnom mjestu može se definirati kao niz za pojedinca štetnih fizioloških, psiholoških i bihevioralnih reakcija u kojima zahtjevi posla nisu u skladu s njegovim sposobnostima, mogućnostima i potrebama. Sindrom sagorijevanja na poslu jedan je od najnepovoljnijih posljedica dugotrajne izloženosti profesionalnom stresu, ako se ne prepozna na vrijeme i uzročni faktori ne otklone. Stres na poslu rezultat je interakcija zaposlenika i karakteristika posla. Psihičko zlostavljanje predstavlja složen socijalno-medicinski problem moralnog zlostavljanja na poslu koji ostavlja posljedice na psihičko i tjelesno zdravlje žrtve. Briga za mentalno zdravlje zaposlenika, a osobito vrlo stresnih zanimanja kao što su profesije u zdravstvu, pravosuđu, zaštiti osoba i imovine, policiji i slično, nije luksuz, već profesionalna obveza. U organizaciji koja se brine o svojim zaposlenicima istaknuto mjesto treba imati sistemsko planiranje i provođenje organizacijskih mjera za sprečavanje psihičkog zlostavljanja i smanjivanje radnog stresa. Na osnovu rezultata našeg istraživanja, kao i mnogobrojnih studija iz ove oblasti, neophodno je poduzeti mjere prevencije simptoma distresa i njihovog negativnog uticaja na indeks radne sposobnosti. U zvaničnom dokumentu "Podizanje svijesti o psihološkom uznemiravanju na radnom mjestu" koji je objavila Svjetska zdravstvena organizacija - WHO (2003) predložene su preventivne metode koje se koriste u primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini prevencije. Primarna prevencija odnosi se prvenstveno na odgovornost poslodavca da obuči i informira uposlenike o obavezama etičnosti, međusobne tolerancije i pravilne komunikacije. Sekundarna prevencija bi se morala poduzimati u slučajevima kada je uposlenik već izložen prediktorima distresa, a odnosi se na uspostavljanje mogućnosti uposlenika da identificira stresor i zlostavljača, te da zatraži adekvatnu pomoć. Tercijarna prevencija podrazumjeva uspostavljanje mjera koje će dovesti do ranog otkrivanja simptoma distresa, koje će otkloniti već stvorenu štetu po uposlenika, njegovu porodicu i društvo. Važnost zakonodavstva također je naglašena u prevenciji nasilja u radnoj sredini. Zakonodavac mora prevenirati nasilje adekvatnim kaznenim mjerama po počinioca, poticati preventivne mjere kako bi se smanjila pojava zlostavljanja na radnom mjestu. Takođe, poslodavci bi trebali imati adekvatan motivacijski poticaj poduzimanju preventivnih mjera. Mjere prevencije možemo promatrati sa aspekta pojedinca odnosno sa aspekta radne organizacije. Od mjera na razini pojedinca za preveciju simptoma distresa i održavanje adekvatne radne sposobnosti važni su: redoviti zdravstveni pregledi, prilagođavanje radnog vremena i smjenskog rada, zdrav životni stil, fizička aktivnost, rehabilitacija, planiranje karijere, obrazovanje. Organizacijske mjere trebale bi uključivati: optimalan broj uposlenika, čime bi se izbjegao značajan navedeni prediktor distresa (obavljanje poslova bez podrške kolege). Na taj način bi se smanjila opterećenost poslom, kao i vremenski tjesnac u kome se većina uposlenika nalazi. Od strane poslodavca morala bi biti obezbjeđena adekvatna materijalna sredstva za rad, edukacija, kao i jasne instrukcije o načinu obavljanja pojedinih faza rada. Neophodno je obezbjediti redovite i adekvatne lične dohotke, čime se uposlenici oslobađaju stalne psihičke opterećenosti zbog nedostatka osnovnih životnih potreba.

Istraživački rezultati su potvrdili i ponudili strategiju nadzora nad ovim javno-zdravstvenim problemom u porodici, školi i zajednici na području Tuzlanskog kantona. Pošto sveobuhvatni strateški pristup u rješavanju problema upotrebe psihoaktivnih supstanci utemeljen u projektima „Zdrave škole“ i „Zdravi gradovi“, kandidatkinja daje naučni doprinos u implementaciji multifaktorijslnog pristupa rješenja ove problematike mladih. Utvrđena prevalenca upotrebe psihoaktivnih supstanci, korelacija sa spolom, uzrastom, uspjehom u školi i mjestom stanovanja adolescenata, te veza sa porodičnim i vršnjačkim okruženjem, podržava zdrave izbore mladih i nudi predpostavke za smanjenje nastavka istraživanih ovisnosti.

Istraživanjem prognostičkih faktora u hirurškom tretmanu gastrointestinalnih anomalija je jedan od načina da se pomenuti faktori identificiraju i analizira njihov uticaj na mortalitet i morbiditet operisane novorođenčadi. I pored velikih napora najboljim kliničkih timova širom svijeta, značajan broj novorođenčadi i dalje umire od AGIT, a novorođenčad koja prežive često su izložena prolongiranoj hospitalizaciji sa otežanim uspostavljanjem peroralne ishrane. Iako gastrointestinalne anomalije mogu biti različite po nastanku, one imaju i neke zajedničke prognostičke faktore koji mogu značajno uticati na ishod operativnog tretmana. To su preoperativni, perioperativni i postoperativni faktori od kojih se na neke može uticati, pa je svrha ovog istraživanja bila da se argumentirano i objektivno procijeni pojedinačni i sveukupni njihov uticaj na definitivno hirurško zbrinjavanje djece sa AGIT. Ujedno se ukazalo na eventualne probleme, te pokušale dati smjernice za poboljšanjem stanja u oblasti dječije hirurgije, ali i ginekologije i pedijatrije što će pozitivno uticati na daljni razvoj struke. Preoperativni faktori od strane majke i novorođenčeta često su zanemareni u prognozi ishoda operisane novorođenčadi, pa se na njih ne može ni uticati. Ovim istraživanjem djelimično je skrenuta pažnja na njihov direktan ili indirektan uticaj na ishod hirurškog tretmana, što će u budućnosti vjerovatno dovesti do sprečavanja njihovog djelovanja. To se posebno odnosi na prijevremene porođaje gdje zbog skraćene gestacijske dobi i nezrelosti svih organa i sistema nedonoščad imaju najveće učešće u neonatalnom mortalitetu i morbiditetu. Slični rezultati dobiveni su i kod novorođenčadi sa manjim Apgar skorom kao mjerom otežane adaptacije. Utvrđivanje intraoperativnih faktora sa uticajem na ishod tretmana su ključni u usvajanju znanstveno potvrđenih pravila hirurškog tretmana i tehnika. Istraživanjem se željelo vidjeti da li tip operacije, iskustvo hirurga i vrijeme u koje se radi operativni zahvat imaju uticaj, odnosno da li veće iskustvo operatora kao dječijeg hirurga ima uticaj na smanjen morbiditet i mortalitet novorođenčadi sa anomalijama. U postoperativnim parametrima su korišteni u istraživanju, kao glavni parametar isticat će se mortalitet u prvih 28 dana života. Morbiditet, trajanje respiratorne podrške, vrijeme boravka u intenzivnoj njezi, postoperativne komplikacije, vrijeme potrebno za uspostavljanje pune peroralne prehrane i ukupno trajanje hospitalizacije su važni parametri u evaluaciji preoperativnih i intraoperativnih prognostičkih faktora u hirurškom tretmanu kongenitalnih anomalija gastrointestinalnog trakta.

Analizom operativnih rezultata nakon ACDF metode operativnog liječenja utvrđeno je da su za uspješan rezultat značajni prediktorni faktori kao što su dob, intezitet kliničke slike i lokacija nivoa dok rezultti prema spolu nisu pokazali sttistički značajnu razliku između spola i toka bolesti. Analizom rezultata ovog istraživanja nakon 6,3 mjeseca od operacije može se zaključiti da stariji bolesnici, imaju niži postotak poboljšanja upoređujući pijreoperativne i postoperativne JOA-vrijednost, sa starošću ishod liječenja je lošiji. Formiranjem dvije starosne grupe 30-49 i 50-69 jasno ukazuje da je stopa oporavka za mlađu grupu (83%) bolja od starije starosne grupe (57%). Istraživanjem smo zaključili da bolesnici starije životne dobi su patogenetski značajniji za lošiji ishod liječenja nego bolesnici mlađe životne. Također, je potvrđeno da ispitanici operirani na jednom nivou, pokazuju bolje rezultate od pacijenata operirenih na više (bi i tri) nivoa. Srdnja stopa ozdravljenja operiranih bolesnika na jednom nivou bila je 70%, dok je operiranih na dva nivoa 61% a tri nivoa 55%. U ovoj studiji bolest prevladava u sredini vratne kralježnice (61%), u odnosu na 38% donjeg dijela vratne kralježnice, što nije slučaj kod drugih autora kod kojih bolest preovladava u donjem dijelu vratne kralježnice u rasponu odd 38-91%. Rezultati ove stidije su bolji u donjem dijelu vratne kralkežnice 58% nasprama 54%. Analizom operativnih rezultata u odnosu na sprovedene radiološke procedure došli smo do zaključka da radiološke procedure nemaju signifikntne značajnosti na postoperativni ishod liječenja čak bi se reklo da su samo produživale trajanje tegoba i produživali vrijeme do operacije. U rješavanju ove problematike pristup mora biti multidisciplinaran uz uključivanje drugih specijalnosti ( porodični liječnik, neurolog i radiolog ortoped-vertebrolog, spinalni hirurg, neurohirurg, fizijatra psiholog) zdravstvenih radnika.

Iako se istraživanja na polju molekularne genetike mnoga pitanja iz ove oblasti ostaju još uvijek neriješena. Priroda ovog istraživanja je usmjereno-bazična i u ovome leži njegov primarni značaj. Obzirom na visoku incidencu uznapredovalog stadija karcinoma pluća, te veoma niske stope preživljavanja ovih bolesnika, prijeko su potrebni novi biomarkeri prognoze u cilju izdvajanja visoko potentnih oblika malignoma, te supstrat za kreiranje boljih ili sasvim novih terapijskih agenasa. Ovo istraživanje, po prvi puta prema našem saznanju, deskpritivno opisuje ekspresiju VEGF-a i p16 promjene tkiva tumorske okoline u oboljelih od karcinoma pluća, koji su prethodno tretirani kombinovanom hemo-radioterapijom. Pri tome je uočeno da su VEGF i p16 RNA podjednako eksprimirani u tkivu tumorski neizmjenjenog okoliša kao i u samom tumoru. To daje novi uvid u problematiku pato-fizioloških mehanizama nastanka i širenja karcinoma pluća. U istraživanju je pokazano i to da VEGF indirektno, a p16 i funkcionalni plućni parametri direktno koreliraju sa parametrima preživljavanja. Ovi podaci mogu imati svoj klinički značaj, sa aspekta uvođenja novog sistema stadiranja ovog oboljenja u smislu uvrštavanja nekih molekularno-genetskih markera u standardni sistem određivanja proširenosti i uznapredovalosti ovog oboljenja, kao i nove klasifikacije karcinoma pluća. Međutim, klinički značaj ovog istraživanja bi mogao ležati i u prognostičkoj vrijednosti funkcionalnih plućnih parametara, koja je veoma slična ekspresiji VEGF i p16 u odrešivanja dužine preživljavanja bolesnika sa karcinom pluća. Isto tako, mogući klinički značaj jeste i u kreiranju nove ciljne terapije bazirane na promociji ekspresije p16. Stoga ova disertacija daje veoma značajan naučni doprinos.