Doktorske disertacije

U radu je istraživano degenerativno oštećenje kuka popraćeno bolovima, gubitkom snage i ograničenošću pokreta pacijenta što dovodi do gubitka funkcionalnosti kuka. Iznosi kako konzervativna terapija ne doprinese uvijek očekivanom uspjehu, ali da međutim, postoji niz operativnih pristupa koji se jasno jedan od drugog razlikuju. Ciljem operacije definiše, da se tri glavna problema pacijenta tj. bol, gubitak snage i ograničenje funkcionalnosti uklone ili značajno ublaže, a pacijent vrati svakodnevnim fizičkim aktivnostima što ranije. Mnoštvo operativnih pristupa smatra dokazom problematike da u specijalnim situacijama za svakog pacijenta ponaosob treba adekvatno izabrati njemu najbolje odgovatajući operativni zahvat kako bi se postigao individualno dobar rezultat. Kandidat u svom radu jasno prikazuje koje skupine pacijenata od kojeg hirurškog pristupa najbolje profitiraju u čemu je i naučni doprinos rada.

Transplantacija bubrega je terapija izbora za pacijente sa značajnim smanjenjem ili potpunim gubitkom bubrežne funkcije koja omogućava aktivan i kvalitetan život primaoca. Bubrežna biopsija je zlatni standard za određivanje uzroka epizoda poremećaja funkcije transplantata. Parafinski blokovi tkivnih cilindara ispitivane i kontrolne grupe obrađeni su po protokolu imunohistohemijske metode trostepene imunoperoksidaze sa streptavidinom za C4d u bubrežnim biopsijama. Ispitivanu grupu čine 63 biopsije bubrežnog transplantata sa kliničkim pokazateljima disfunkcije iz posttransplantacijskog perioda 3 mjeseca i duže, sa prosječnim vremenom od transplantacije od 66,26 mjeseci. Prosječna životna dob primalaca u vrijeme transplantacije u ispitivanoj grupi je 31 godina. 17,5% ispitanika imalo je prethodne epizode akutnog odbacivanja dokazane patohistološki, a 94% je nakon prve biopsije primilo imunosupresivnu terapiju. Depoziti C4d komponente komplementa detektovani su u peritubularnim kapilarim u 36 biopsijskih uzoraka, sa difuznom distribucijom u 42,9%, a fokalnom u 14,3%. Ispitanici sa fokalnom C4d depozicijom u biopsiji presatka bili su u vrijeme transplantacije značajno mlađi. Nije dokazana statistički značajna korelacija između C4d statusa u analiziranom uzorku bubrežnog transplantata i epizoda prethodnog akutnog odbacivanja. Dokazana je statistički značajna korelacija difuzne C4d depozicije sa transplantacijskom glomerulopatijom i arterijskom intimalnom fibrozom, te slaba negativna korelacija između fokalnih depozita i vaskularne lezije. Za intersticijsku fibrozu, tubularnu atrofiju i ekspanziju mezangijalnog matriksa nije dokazana statistički značajna povezanost sa prisustvom C4d depozita. Utvrđena je tendencija porasta vrijednosti kreatinina u serumu u vrijeme biopsije, u primalaca sa detektovanom C4d pozitivnošću u biopsijskom uzorku. Postoji statistički značajna razlika u vrijednostima klirensa kreatinina kao pokazatelja glomerularne filtracije u odnosu na C4d depoziciju, te su primaoci sa C4d pozitivnim biopsijama imali značajno manje vrijednosti klirensa u odnosu na one bez detektovanih C4d depozita. Prosječno vrijeme zatajenja presatka u analiziranoj grupi u cijelosti iznosilo je 82 mjeseca. Kod primalaca sa difuznim i fokalnim C4d depozitima preživljavanje transplantata je bilo statistički značajno kraće u odnosu na one sa C4d negativnim biopsijama. Analiza rizika pokazala je da primaoci sa C4d depozitma u peritubularnim kapilarima imaju 3,6 puta veću šansu da razviju zatajenje u odnosu na one sa C4d negativnim transplantatima.

Anastomoze između nerava medianusa i ulnarisa se mogu javiti u regiji podlaktice. Čine ih vlakna koja radi prelaska aksona mogu uzrokovati promjene u inervaciji mišića podlaktice i šake, najčešće motornih vlakana mali mišića šake. Anastomoze u području podlaktice se mogu klasificirati u dva tipa: Martin-Gruberova anastomoza (MGA) i Marinacci anastomoza (MA). Anastomoza kod koje vlakna polaze proksimalno od nervus medianusa (NM) i pripajaju se distalno sa nervus ulnarisom (NU) je poznata kao Medianus-Ulnaris anastomoza ili MGA. Obrnuta MGA ili Ulnaris-Medianus anastomoza je poznata kao MA. Ovo istraživanje ima za cilj da ispita učestalost, tipove, topografiju nađenih anastomoza i ispita dužinu i debljinu ovih anastomoza. U ovom istraživanju je disecirano 60 prednjih regija podlaktica (30 desnih and 30 lijevih) odraslih kadavera, 46 muških i 13 ženskih. Disekcije su rađene uz pomoć hirurških lupa sa uvećanjem od 3,5 puta. Dužina i debljina anastomoza kao i debljine NM I NU su mjerene digitalnim kaliperom. MGA je verifikovana u 11 (18,33%) podlaktica, a MA u 1 (3,33%) podlaktici. MGA u vidu jednog ogranka je nađena u 10 (90,9%) podlaktica, i to tip A u 1 (10%), tip B u 1 (10%) i tip C u 8 (80%), dok je dupla anastomoza nađena u 1 (9,1%) slučaju, obje pripadaju duplifikaciji tipa C. MGA je jednostrana u 75% podlaktica i obostrana u 25%. Od 6 jednostranih MGA, 83,33% je nađeno u desnoj i 16,67% u lijevoj podlaktici (p=0,01). Nije nađena statistički značajna razlika između spola i prisustva anastomoze (p=0,5393). U uzorku I, oblik MGA je bio transverzalan in 9 (90%) slučajeva, i lučni u 1 (10%); dok je u uzorku II, gornja anastomoza bila transverzalna, a donja lučnog izgleda. MGA se nalazila ispred arterije ulnaris u 3 slučaja, a iza u 9; pripajala se NU kao jedan ogranak u 11 (91,67%) slučajeva, i u 1 (8,33%) slučaju se podijelila u dvije grane prije pripajanja sa NU. Prosječna dužina MGA je iznosila 6,2 cm dok je prosječna debljina bila 1,14 mm. Sve MGA su se nalazile u gornjoj trećini podlaktice. NU u podlakticama sa MGA je deblji u odnosu na NU u podlakticama bez MGA(p=0,0001 za desni NU; p=0,003 za lijevi NU). NM u podlakticama bez MGA je deblji u odnosu na NU u istim podlakticama (p=0.03 za desni NM, p=0.004 za lijevi NM). NU u desnim podlakticama sa MGA je deblji od NM (p=0,005). MA transverzalnog oblika, dužine 5,2 cm je nađena iza ulnarne arterije u jednoj podlaktici koja je pripadala kadaveru muškog spola. Debljina MA je iznosila 1,2 mm. Poznavanje prisustva anastomoza između NM i NU (MGA i MA), tipova anastomoza i njihove lokalizacije je od presudnog značaja za postavljanje korektne dijagnoze neuropatija, te za diferenciranje parcijalnih od kompletnih oštećenja NM i NU i prevenciju komplikacija tokom hirurških procedura.

Cilj. Ciljevi ovog istraživanja su utvrditi učestalost i način prepoznavanja kardiovaskularnih i respiratornih prediktivnih faktora u prehospitalnim anafilaksijima. Zastupljenost i način procjene težine anafilaksije u prehospitalnim uslovima. Značaj kardiovaskularnih i respiratornih prediktivnih faktora anafilaksije u primjeni i terapijskim efektima adrenalina. Učestalost primjene kloropiramina i ranitidina u terpiji anafilaksije i uticaj na regresiju kardiovaskularnih i respiratornih simptoma. Metode: Retrorospektivno-prospektivnom studijom obuhvaćeno 182 ispitanika sa anfilaksijom koji su na osnovu kriterija kliničke dijagnoze svrstani u kontrolnu a korištenjem klasifikacije težine anafilaksije u eksperimentalnu grupu. Period istraživanja je bio od 01.08.2008 do 01.05. 2012. godine. Kao parametar efikasnosti upoređeni su dužina trajanja tretmana, stepen regresije simptoma, promjena kardiovaskularnih i respiratornih prediktivnih faktora i potreba kliničkog tretmana. Upoređeni su rezultati liječenja anafilaksije sa istovremenom primjenom ranitidina i kloropiramina u odnosu na grupu bez primjene ranitidina. Rezultati. Kontrolna grupa 118 (64,8%) isptanika sa kliničkim dijagnozama koje su zadovoljile kriterije međunarodne klasifikacije (ICD-10-MKB) ili kriterije NIAID-FAN- USA iz 2006. godine. Eksperimentalna grupa- 64 ispitanika je imalo klasifikaciju težine (35,2%). Nedovoljna, neadekvatna ili neprimjerena terapija adrenalina koji u našim uslovima još uvijek nije prihvaćen kao lijek izbora u liječenju najtežih anafilaksija. Primjene adrenalina u istraživanju je kod 17% ispitanika, u eksperimentalnoj 9 (14,5%) u kontrolnoj poznati podaci za 94 ispitanika njih 22 (23,4%) primilo adrenalin.U eksperimentalnoj grupi krvni pritisak na kraju tretmana je u prosjeku (SD) porastao za 13 mmHg (21 mmHg), dok je u kontrolnoj čak pao za 2 mmHg (21 mmHg). Prosječna razlika od 15 mmHg (%95 CI=8-22) je bila statistički visoko signifikantna (p<0,001). Pripadnici eksperimentalne grupe su u prosjeku (SD) provodili 41 minuta prehospitalno, dok su pripadnici kontrolne grupe imali prosječno prehospitalno vrijeme od 59 minuta. Ova prosječna razlika od 18 minuta (%95 CI=12-26) je bila statistički signifikantna. U eksperimentalnoj grupi našeg istraživanja hospitalizirano 5 ispitanika (7,8%) ali u kontrolnoj 61 (51,7%). Ispitanici koji je su primili ranitidin i kloropiramin imali porast MAP za 14 mmHg (21 mmHg), dok su ispitanici koji nisu primali ranitidin imali pad za 1,5 mmHg (21 mmHg). (%95 CI=8-22), statistički signifikantno (p<0,001). Značajno veći broj ispitanika u kontrolnoj grupi je pokazivao neželjene efekte lijeka u odnosu na ispitanike koji su pripadali eksperimentalnoj grupi: pospanost (p <0,001), glavobolja ( p= 0,04), mučnina (p <0,001). Zaključak: Klasifikacija težine anafilaksije i prepoznavanje kardiovaskularnih i prediktivnih faktora nema adekvatnu primjenu u prehospitalnom tretmanu anafilaksije. Za uspješniji prehospitalni tretman anafilaskije preduslov je klasifikacija težine, adekvatnije i veće korištenje adrenalina uz neophodnost kontinuiranog praćenja kardiovaskularnih i respiratornih prediktivnih faktora. Sigurnost primjene ranitidina je odlična i razumno je uzeti u obzir korištenje ovog lijeka u kombinaciji sa kloropiraminom ne samo u teškim stanjima već i za potrebe ubrzanja kliničkog poboljšanja anafilaksije. Ključne riječi: Anafilaksija, adrenalin, prehospitalni tretman, ranitidin.

Laparoskopska holecistektomija je dugi niz godina „zlatni standard“ u liječenju nekomplikovanog, hroničnog holecistitisa, obzirom na benefite koje donosi u ranom postoperativnom periodu. U ranijem razdoblju, akutni holecistitis je bio kontraindikacija za laparoskopske operacije. Razvojem laparoskopske opreme i vještine hirurga, počinju i operacije akutnih oboljenja žučne kese. Cilj našeg istraživanja je da se ispitaju pozitivni i negativni aspekti ove metode u odnosu na otvorenu metodu kod pacijenata sa akutnim holecistitisom. U tu svrhu smo ispitivali preoperativne kliničke, laboratorijske i druge dijagnostičke procedure. Pratili smo postojanje intraoperativnih komplikacija i dužinu trajanja operacije. Postoperativno su praćene vrijednost serumskog CRP-a i leukocita te dinamika njihovog rasta i opadanja. Evidentirana je subjektivna postoperativna bolnost, numerički izražena pomoću VAS skale i statistički obrađena. Također su evaliurane postoperativne komplikacije, kvantitativno i kvalitativno. Konačno, praćeno je vrijeme hospitalizacije, kao i vrijeme potrebno za povratak svakodnevnim aktivnostima. U našem istraživanju je učestvovalo 120 pacijenata, podijeljeno u dvije grupe po 60 pacijenata. Jedna grupa je operisana laparoskopskom metodom, druga otvorenom metodom. Obje vrste operacija su rađene unaprijed određenom tehnikom. Operacije su obavljene od strane iskusnog hirurškog tima, pacijenti su vodjeni istom vrstom anestezije. Dokazali smo da u preoperativnoj dijagnostici akutnog holecistitisa glavnu ulogu, od kliničkih parametara, ima postojanje lokalne bolnosti. Također, UZV nalaz zadebljalog zida žučne kese uz postojanje, najčešće krupne kalkuloze, je dijagnostički relevantan. Ostali klinički parametri kao što je postojanje ranijih bilijarnih kolika, povraćanje i povišena tjelesna temperatura, nemaju veći značaj u dijagnozi. Laboratorijsko određivanje jetrenih transaminaza (AST, ALT) kao i bilirubina, nema također dijagnostički značaj za nekomplikovane oblike akutnog holecistitisa. Za vrijeme operacije, češće je dolazilo do perforacije žučne kese u grupi pacijenata operisanih otvorenom metodom18(30%) naspram 9(15%) u laparoskopskoj grupi, što predstavlja značajnu razliku (p=0.029). Komplikacije prema stepenu su bile ravnomjerno zastupljene u obje grupe. Postoperativne vrijednosti VAS skale su evidentirane svakih 8 sati, počevši sat poslije operacije. Analizirajući vrijednosti VAS skale po vremenima i po grupama pacijenata nađene su značajno manje vrjednosti VAS skale u grupi laparoskopski operisanih pacijenata u odnosu na uparena mjerenja kod operisanih otvorenom metodom. Najveći broj ispitanika je svoju bol u grupi operisanih laparoskopski na VAS-skali procjenio ocjenom 0 tj. nisu imali bola, sa interquartilnim rasponom 0-2. Pacijenti operisani otvorenom metodom su svoju bol najčešće opisivali sa ocjenom 3 uz interquartilni rasponom od 1 do 4. Objedinjene vrijednosti VAS skale za sva postoperativna mjerenja pokazuju značajne statističke razlike prema operativnim grupama (p=0,001). Postoperativni laboratorijski parametri su imali porast u prvim satima poslije operativnog zahvata, potom su opadali u zavisnosti od operativne metode. Vrijednosti CRP-a su rasle do 48. postoperativnog sata, potom opadale, najizraženije u trećem postoperativnom mjerenju. Nezavistan uticaj na pad CRP-a je imala i operativna metoda (p<0.001). Taj uticaj je bio izraženiji kod otvorene metode, kod koje je CRP značajno veći u odnosu na preoperativne vrijednosti, naročito u trećem mjerenju, nego kod laparoskopske metode. Vrijednosti leukocita su se slično ponašale. Nađene su značajne razlike u vrijednostima leukocita za obje grupe prema operativnim metodama. Utvrđen je značajan uticaj vremena (p<0.0001) na izmjerene vrijednosti leukocita. Također je nađen direktni uticaj operativne metode na laboratorijske vrijednosti leukocita (p<0,0001). Taj uticaj je izraženiji u laparoskopskoj metodi, gdje je pad leukocita brži u drugom postoperativnom mjerenju u odnosu na grupu operisanu otvorenom metodom. Važnu ulogu u postoperativnom opravku pacijenta zauzimaju, svakako, dužina hospitalizacije, kao i vrijeme neophodno za povratak svakodnevnim aktivnostima. Značajno kraće je trajala laparoskopska operacija 45-70 minuta (medijan 55 minuta) u odnosu na otvorenu metodu koja je trajala 55-75 minuta (medijan 65 minuta). Dužina hospitalizacije je također kraća kod pacijenata koji su operisani laparoskopskom metodom (medijan 1.5 dana.) u odnosu na otvorenu metodu (medijan 5 dana.) što predstavlja statističku značajnost (p<0.0001). U našem istraživanju smo dokazali da postoji statistički značajna razlika u vremenu potrebnom za povratak svakodnevnim aktivnostima poslije operacije prema metodama. Znatno kraće je trajao oporavak pacijenata operisanih laparoskopskom metodom (medijan 10 dana) u odnosu na pacijente operisane otvorenom metodom (medijan 28 dana). Obzirom na navedene rezultate našeg istraživanja, možemo reći da je laparoskopska holecistektomij metoda koja u rukama iskusnog hirurga, omogućava liječenja akutnog holecistitisa sa manjim intraoperativnim rizicima i manjim postoperativnim komplikacijama. Također, obzirom na manji stresogeni uticaj na organizam, te same prirode laparoskopske operacije, dolazi do kraćeg boravka u bolnici, smanjenja troškova liječenja, bržeg vraćanja svakodnevnim aktivnostima. Uzimajući u obzir rezultate našeg istraživanja, preporučujemo rutinsku laparoskopsku holecistektomiju u tremanu akutnog holecistitisa.

Utvrđivanje efikasnijeg pristupa je od velikog značaja kako za kardiohirurge, tako i za sve ljekare koji u praksi dolaze u dodir sa ovom kazuistikom, a najviše za pacijente koji boluju od kardiovaskularnih oboljenja. Za još bolju predožbu o važnosti ove problematike, neophodno je dalje raditi na prikupljanju podataka vezanih za oba pristupa, te periodično raditi klinička ispitivanja i porediti rezultate. Minimalno-invazivni pristup ima nešto veću cijenu preoperativne pripreme i intraoperativnog potrošnog materijala, ali troškovi ukupnog bolničkog liječenja se značajno ne razlikuju od klasičnog pristupa. Pri tome, minimalno invazivni pristup signifikantno smanjuje konzumaciju krvnih derivata i ima signifikantno manju incidencu po život opasnih postoperativnih komplikacija. Postoperativni oporavak kao i povratak radnim aktivnostima je signifikantno brži, te na kraju jednogodišnjeg ciklusa ovaj pristup ostvaruje i do 40% uštede društvu i zdravstvenom sistemu. Minimalno invazivni pristup kod zamjene aortnog zaliska je isplativija alternativa u poređenju s klasičnim pristupom, s tim da ima manju incidencu postoperativnih komplikacija te signifikantno brži oporavak i povratak radnim aktivnostima.

Istraţivan je nazalni alergijski test (NT) u dijagnostici perzistentnog alergijskog rinitis kao i kako lokalna kortikosteroidna terapija utiče na vrijednosti NT. Istraţivanje je bilo prospektivnog karaktera. Eksperimentalnu skupina je činila 102 ispitanika, kojima je na osnovu ARIA smjernica postavljena radna dijagnoza perzistentnog alergijskog rinitisa. Eksperimentalna skupina je podijeljena u dvije podskupine: Skupinu A je činilo 51 ispitanik sa perzistentnim alergijskim rinitisom koji su u zadnja tri mjeseca koristili lokalnu kortikosteroidnu terapiju. Skupinu B je činilo 51 ispitanik sa perzistentnim alergijskim rinitisom koji nisu nikada koristili lokalnu kortikosteroidnu terapiju. Kontrolnu grupu je sačinjavlo 60 ispitanika, izabranih metodom slučajnog izbora koji u anamnezi i fizikalnom pregledu nisu imali perzistentni alergijski rinitis niti drugu alergijsku bolest. Svim ispitanicima je urađen NT a nkon toga kod pozitivnih alegena kod eksperimentalne grupe uradi se specifični IgE iz seruma na aparatu Hytec 288 i prick test. Ispitanicima grupe B ordinira se Flutikazon propionat 50 μg 2x2 potiska u obje nosnice tokom mjesec dana a zatim napravi pauzu od 10 dana te se nakon toga svim ispitanicima eksperimentalne grupe uradi kontrolni nazalni alergijski test. Na osnovu dobijenih rezultata nazalni alergijski test se pokazao senzitivnijim od specifičnog IgE i prick testa. Nakon urađenog kontrolnog nazalnog alergijskog testa njihove vrijednosti kod grupe B su smenjene a kod grupe A porasle.

Hipertenzija je stanje u kome je vrijednost arterijskog krvnog pritiska povišena iznad 139/89 mmHg. Neliječena i neadekvatno tretirana hipertenzija dovodi do oštećenja srca, mozga, oka i bubrega (ciljni organi). Cilj ovog rada je bio da se utvrdi odstupanje vrijednosti arterijskog krvnog pritiska novootkrivenih, neliječenih i neadekvatno tretitranih hipertoničara od normalnih vrijednosti, incidenca hipertenzivne krize (teška hipertenzija), te da se izradi terapijski protokol za liječenje hipertenzije u SHMP. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da žene češće obolijevaju od hipertenzije, te da je najugroženja populacija stanovništa od 40 do 60 godina starosti. Hipertrofija lijeve komore srca najčešće se javljala kod dugogodišnjih neadekvatno tretiranih hipertoničara. Šećerna bolest i hiperlipidemija bili su najčešći komorbiditeti udruženi sa hipertenzijom. Istraživanjem je utvrđeno da su aritmijske promjene učestala pojava kod hipertoničara. Indcidenca hipertenzivne krize je bila najveća kod dugodišnjih hipertoničara sa neadekvatnom terapijom. Signifikatno je da se visok arterijski krvni pritisak najbolje korigovao blizu normalnim vrijednostima primjenom furosemida, atenolola, nifedipina i diazepama, pojedinačno ili kao kombinovana terapija. Utvrđeno je da sa porastom arterijskog krvnog pritska raste i rizik za nastanak hipertrofije lijeve komore srca, dok sa godinama starosti raste i vrijednost BMI. Ključne riječi: hipertenzija, novotkriveni hipertoničari, hitna pomoć, hipertrofija srca.

U disertaciji je evaluiran značaj pedobarografije u preveciji dijabetičnog stopala kod ispitanika sa šećernom bolesti tip 2. Ciljevi istraživanja su: utvrditi statičku i dinamičku funkciju stopala oboljelih od diabetes mellitusa pomoću pedobarografije, utvrditi statičku i dinamičku funkciju stopala oboljelih od dijabetes mellitusa nakon upotrebe ortopedskih uložaka pomoću pedobarografije, utvrditi povezanost faktora rizika: deformiteta stopala, ograničene pokretljivosti zglobova, dijabetičke neuropatije, plantarnog pritiska u svrhu determinacije rizične regije za nastanak ulceracija na stopalu. Od ukupno 1806 pacijenata registrovanih u jednom Timu porodične medicine Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo u ovom prospektivnom istraživanju pregledano je svih 107 pacijenata iz Registra za dijabetičare. Konačni uzorak činilo je 100 ispitanika sa dijagnozom šećerne bolesti tip 2. U Grupi I bilo je 45 ispitanika koji su radili nalaz pedobarografije (Grupa I), odnosno ispitivanje statičke i dinamičke funkcije stopala, ispunjavajući kriterije za uključivanje u istraživanje. U Grupi II ispitanici nisu radili nalaz pedobarografije, uključeno je 55 ispitanika. Istraživanje je provedeno u ambulanti porodične medicine Javne ustanove Dom zdravlja Kantona Sarajevo, Organizaciona jedinica Dom zdravlja Ilidža, te ordinacijama za fizikalnu terapiju i rehabilitaciju MHS d.o.o. Sarajevo, Orthoaria d.o.o. i Dr. Zubčević d.o.o. Sarajevo. U istraživanje su bili uključeni pacijenti oba spola, evidentirani su demografski podaci, te određeni parametri istraživanja i rizikofaktori. Od ukupnog broja ispitanika bilo je 47 pacijenata muškog spola i 53 ženskog spola. Prosječna starosna struktura ispitanika bila je 59,4; Grupa I; prosjek godina od 58,2±4,6 godina (min. od 50, i maks. od 65 godina), a Grupa II; prosjek od 60,4±14,7 (min. od 34 i maks. od 87 godina), ali bez statistički signifkantne razlike između promatranih skupina (t=0,978; p>0,05). Od ukupnog broja ispitanika 25 pacijenata su pušači. U obje promatrane skupine prema porodičnom statusu, najveći broj ispitanika je oženjen/udata (67%). Najveći broj ispitanika obje skupine živi u porodicama sa dva člana 35 (35%). Prosječno trajanje šećerne bolesti je 10,16 godina za ukupni uzorak, Grupa I; 9,6±7,7 , Grupa II; 10,6±9,7. Najveći broj ispitanika u obje skupine su na oralnoj terapiji šećerne bolesti 56 (56%). Prosječna vrijednost indeksa tjelesne težine - BMI u ukupnom uzorku iznosi 29,43±4,7; prekomjernu tjelesnu težinu je imalo 65% ispitanika, a 29% pacijenata su gojazni. Prosječna vrijednost HbA1c u ukupnom uzorku iznosila je 7,783 % nakon prvog mjerenja. Ciljne vrijednosti HbA1c < 7% u ukupnom uzorku imalo je 33% ispitanika. Nakon drugog mjerenja (poslije šest mjeseci) prosječna vrijednost HbA1c u ukupnom uzorku iznosila je 6,73%. Smanjenje HbA1c je zabilježeno u obje skupine tokom drugog mjerenja, ciljne vrijednosti HbA1c < 7% u ukupnom uzorku imao je 61 ispitanik. Statistički postoji signifikatna razlika između skupina (p<0,05) u postizanju ciljnih vrijednosti HbA1c. Prosječna vrijednost sistolnog krvnog pritiska u ukupnom uzorku iznosila 137,8 mmHg, a dijastolnog krvnog pritiska 80,7 mmHg. U ukupnom uzorku 60% ipitanika krvni pritisak iznad ciljnih vrijednosti (>130/80). Prosječna vrijednost ukupnog holesterola nakon prvog mjerenja u ukupnom uzorku iznosila je 5,741 mmol/l, a nakon drugog mjerenja 5,29 mmol/l. Prosječna vrijednost triglicerida u ukupnom uzorku, nakon prvog mjerenja, iznosila je 2,248 mmol/l, a nakon drugog mjerenja 2,07 mmol/l. U ukupnom uzorku prosječan broj deformiteta stopala po ispitaniku iznosio je 2,84. Iako su ispitanici grupe sa pedobarografijom imali u prosjeku više deformiteta 3,02±0,9 u odnosu na Grupu II, sa prosjekom od 2,7±1,1 nije zabilježena statistički signifkantna razlika između skupina (p>0,05). Analiza prosječnih vrijednosti Test Symptom Score ukupni (TSS ukupni) između grupa, tokom prvog i drugog mjerenja, pokazuje da tokom prvog mjerenja ne postoji statistički signifikantna razlika, ali da tokom drugog mjerenja postoji izrazito statistički signifikanta razlika u smislu znatno nižih vrijednosti u grupi pedobarografije (p<0,05). Komparacijom TTS pojedinačnih parametara između prvog i drugog mjerenja u Grupi I postoji statistički signifikantna razlika između svih promatranih parametara: bol, žarenje, parestezije, neosjetljivost (p<0,05). Test 10g monofilamentom pokazuje da su ispitanici u Grupi II imali više prosječne vrijednosti polja neosjetljivosti (2,98±2,6) u odnosu na ispitanike iz Grupe I (2,24±2,3) ali bez statistički signifkantne razlike između promatranih skupina (p>0,05). U obje skupine najveći broj ispitanika je imao rezultat Testa vibracije zvučne viljuške 128Hz smanjeno (43). Jako smanjen rezultat imalo je ukupno 24 ispitanika. U ukupnom uzorku kod 65% ispitanika je postavljena dijagnoza dijabetičke polineuropatije kombinacijom dva testa. Polineuropatije su bile nešto više zastupljene u skupini ispitanika sa pedobarografijom Grupa I (71,1%) u odnosu na Grupu II (60%) ali bez statistički signifikantne razlike. Nalaz Testa mobiliteta (pokretljivosti) skočnog i metatarzofalangealnog prvog zgloba pokazuje ograničenu pokretljivost kod 39% ispitanika obje Grupe. Za ispitanike Grupa I, koji su radili nalaz Pedobarografije (određivanje statičke i dinamičke funkcije stopala), bilježeni se parametri plantarnog pritiska i to: prosječna vrijednost vršnog pritiska - vrh pritiska (engl. Peak pressure) nakon prvog mjerenja iznosila je 473,38 kPa, a poslije drugog mjerenja (nakon šest mjeseci primjene individualnih ortopedskih uložaka urađenih na osnovu pedobarografije) bila je 577,6 kPa. Prosječna vrijednost sile- snage (engl. Force) iznosila je 621,82 Ns i 662,13 Ns; prvo i drugo mjerenje. Prosječna vrijednost područja- zone (engl. Area) iznosila je 128,87 cm i 124 cm; prvo i drugo mjerenje. Ono što je uočeno jeste da postoje statistički signifikatne razlike u Peak pressure (kPa) i Area (cm) ali ne i u Force (Ns) između prvog i drugog mjerenja. Između mjerenja došlo je do povišenja vrijednosti Peak pressure i Force, te do smanjenja vrijednosti Area - površine na koju djeluje pritisak. Svi ispitanici Grupe I (45) nakon prvog, te nakon drugog mjerenja vršnog pritiska - Peak pressure, imaju vrijednosti iznad 200 kPa, odnosno nalaze se u označenoj zoni Peak pressure koju treba korigovati. Korelacija dužine trajanja diabetes mellitus i Peak pressure nije zabilježila statističku signifikantnost. Korelacija između Area (cm) i dužine trajanja dijabetes mellitus se smanjila tokom drugog mjerenja u odnosu na prvo ali bez statistički signifikantne razlike. Korelacijom Testa 10 g monofilamentom i Peak pressure, zapaženo je da se povećanjem broja negativnih polja kod ispitivanja senzibiliteta povećava Peak pressure (kPa). Zabilježena je statistički signifikantna korelacija između Peak pressure i Testa 10 g monofilamentom (p<0,05). Sa porastom broja deformiteta stopala evidentira se porast Peak pressure, ali ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Zabilježen je porast Area - površine na koju djeluje pritisak, sa povećanjem broja deformiteta stopala, iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Evidentiran je porast Peak pressure kod pacijenata sa većim mobilitetom zglobova iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Vizuelnim pregledom nalaza pedobarografije odnosno zona većeg plantarnog pritiska rizične regije za nastanak ulceracija na stopalu su upravo poznata predilekciona mjesta (glavica prve i pete metatarzofalangealne kosti i peta). Korelacija između dijabetičke polineuropatije i Peak pressure, zabilježila je veći Peak pressure kod pacijenata sa izraženijom polineuropatijom iako ta povezanost nije statistički značajna (p>0,05). Rezultati našeg istraživanja su pokazali povezanost deformiteta stopala, dijabetičke polineuropatije i plantarnog pritiska. Poznata je uloga ljekara porodične medicine u prevenciji oboljenja a pravovremena dijagnostika pedobarografijom i kontrola plantarnog pritiska, te primjena individualnih robotski izrađenih ortopedskih uložaka mogla bi odgoditi napredovanje kliničkih tegoba polineuropatije i prevenirati promjene na dijabetičkom stopalu. Ključne riječi: Diabetes mellitus, dijabetično stopalo, pedobarografija

Kičma je fleksibilan, a ipak čvrst stub, koji štiti kičmenu moždinu i obezbjeđuje mobilnost trupa. Disk omogućuje snažnu vezu između tijela pršljenova, ujedinjavajući ih u semirigi-dni stub. Disk mora izdržati značajna kompresivna opterećenja, kao i sile savijanja i uvrtanja, koje nastaju tokom mogućih pokreta kičme. Pokretni segment ili funkcionalnu spinal-nu jedinicu čine dva susjedna pršljena i mehka tkiva između. Ligamenti koji okružuju ki-čmu vode segmentne pokrete i doprinose unutrašnjoj stabilnosti kičme onemogućavajući prevelike pokrete. Klinička nestabilnost je definisana kao nenormalan odgovor kičme na aplicirano opterećenje i često je karakteriše ekscesivna pokretljivost spinalnog segmenta. Dijagnoza spinalne nestabilnosti rutinski se bazira na etabliranim dijagnostičkim metodama. U mnogim slučajevima nestabilnost se prepoznaje samo funkcionalnom radiografijom (fleksija/eksten-zija). Standardna diskektomija podrazumijeva leziju više anatomskih struktura značajnih za stabilitet kičme i stabilnost kičme je ugrožena, ako su podržavajuće strukture oštećene ili labave, što dovodi do poremećaja ravnoteže i tako nestabilnosti.Terapija prolapsa diska sa udruženim degenerativnim promjenama je kontroverzna tema. Preporučuje se samo nukleotomija, ali i nukleotomija sa spondilodezom afektiranog segmenta. Ciljevi ovog rada bili su ustanovljavanje stepena translacije i rotacije na postoperativnim funkcionalnim rtg snimcima L/S kičme, pacijenata operisanih standardnom diskektomijom, uporediti dobijene rezultate sa referentnim vrijednostima ustanovljenim na mjerenjima kod zdravih odraslih osoba, uporediti dobijene vrijednosti mjerenja sa funkcionalnih snimaka, između obje ispitivane grupe pacijenata te ustanoviti elemente segmentne nestabilnosti u obje ispitivane grupe pacijenata. Ovo je bila prospektivna studija, a istraživanjem je bilo obuhvaćeno 70 ispitanika, oba spo-la, operisanih na Službi za neurohirurgiju Kantonalne bolnice u Zenici, u periodu od 01.01.2001. - 31.12.2006, zbog hernije lumbalnog diska. Bili su podjeljeni u dvije grupe po 35 pacijenata, zavisno od toga da li su operisani na jednom nivou (grupa I) ili dva susjedna (grupa II) nivoa. Svim pacijentima su načinjeni funkcionalni lateralni rtg snimci u fleksiji i ekstenziji, u stojećem položaju. Svi su rtg snimci bili digitalizirani, a potom načinjena kompjuterska mjerenja translacije i rotacije Naše istraživanje je jasno i nedvosmisleno potvrdilo radne hipoteze da diskektomija na je-dnom ili dva nivoa dovodi do statistički značajnih promjena u translaciji i rotaciji u odnosu na referentne vrijednosti. Međutim, takođe je potvrđena tvrdnja da nema statistički značajne razlike u vrijednostima translacije i rotacije među grupama, za odgovarajuće ni-voe, osim za vrijednosti rotacije za nivo L4/L5 i to kada se radi o susjednom neoperisanom nivou, gdje je nađena razlika na nivou p<0,05. Poređenje ukupnih vrijednosti translacije i rotacije, na cijelom uzorku, između operisanih i susjednih tj. neoperisanih nivoa, nije pokazalo statistički značajnu razliku, kao niti pore-đenje između operisanih i susjednih nivoa, unutar grupa. Kada su u pitanju poređenja izmjerene i predviđe translacije, kao pokazatalja segmentne nestabilnosti, nađena je statistički značajna razlika (P<0,05) za izmjerenu i predviđenu translaciju samo na nivou L5/S1 i to kada se radi o neoperisanom nivou, u cijelom uzorku. Kada su poređene vrijednosti unutar grupa, nađena je statistički značajna razlika (P<0,05) takođe za neoperisani, susjedni L5/S1 nivo, u grupi II. Naši rezultati pokazuju da dilema oko eventualne stabilizacije kičme nakon diskektomije na dva nivoa ne postoji i da ako bi se razmišljalo o takvoj proceduri, pacijenti operisani na dva nivoa mogu biti tretirani na isti način, kao i oni na jednom nivou, tj. da se fuzija operisanog segmenta radi samo u slučajevima jasne povezanosti radiološke nestabilnosti i kliničkih znaka nestabilnosti. Ova studija će imati svoju pravu snagu, kada se njeni rezultati budu korelirali sa studijom koja će ispitati i elemente kliničke nestabilnosti kod istih pacijenata.