Doktorske disertacije

O morfometrijskoj analizi parenhimskog dijela posteljice, kao nosiocu sintetske aktivnosti organa u adolescentnoj trudnoæi, do sada je sprovedeno vrlo malo istraživanja, pa ovaj rad doprinosi osvjetljavanju patogeneze navedene problematike. Zbog velikog znaèenja koji se u svijetu pridaje toku i ishodu adolescentne trudnoæe, ovo istraživanje je uraðeno sa svrhom da se brojèano odrede vrijednosti struktura odgovornih za fetomaternalnu izmjenu materija. Obzirom da u adolescentnoj trudnoæi rizik za novoroðenèad raste, poznavanje velièine površine dostupne za transport materija je važno za ocjenjivanje kolièine hranljivih materija dostavljenih fetusu za normalan rast i razvoj. Dobijeni kvantitativni parametri su odredili promjene koje ugrožavaju trudnoću i dotok hranjivih materija fetusu i dalje mogu poslužiti kao osnova za dalje rasvjetljavanje strukture, funkcije i patoloških promjena posteljice.

Ovim istraživanjem dokazana je prednost prokalcitonina kao biomarkera sepse u odnosu na druge ispitivane kliničke i laboratorijske parametre kako u razlikovanju neinfektivnog SIRS-a od sepse i ranom postavljanju dijagnoze sepse, tako i u predikciji pozitivnosti hemokulture, procjeni težine kliničkog stanja pacijenata ali i u mogućnosti predviđanja konačnog ishoda u pacijenata sa ovom dijagnozom. Rezultati ove studije omogućuju daljnja istraživanja u potrazi za idealnim markerom u dijagnozi sepse.

Problem: Ishemijska bolest srca predstavlja jedno od vodećih uzroka smrtnosti u Evropi i svijetu. Ishemijsko oboljenje srca je rezultat infarkta miokarda koji predstavlja nekrozu dijela srčanog mišića koja nastaje usljed nedovoljnog snabdijevanja krvlju. Problem bolesnika sa ishemijskom bolešću i disfunkcijom lijeve komore prisutan je već duže vrijeme, a ozbiljno mu se pristupilo u Evropi ranih 1970-ih godina. Uprkos novim medikamentoznim tretmanima i hirurškom liječenju, broj bolesnika sa ishemijskom bolešću je i dalje u porastu. Poražavajuća je činjenica da u ovoj grupi bolesnika sve je više mladih ljudi. Hipoteza: Funkcionalni status i kvaliteta života kod bolesnika sa ismehijskom bolešću srca i niskom ejekcionom frakcijom se poboljšava ako se pristupi hirurškom liječenju – revaskularizaciji miokarda. Cilj istraživanja: Istražiti na uzorku bolesnika da li postoji signifikantna razlika u kvaliteti života bolesnika sa ishemijskom bolešću srca i niskom ejekcionom frakcijom nakon miokardne revaskularizacije – aortokoronarnim premoštenjem u odnosu na medikamentozni tretman. Bolesnici i metodologija: Ispitivan je uzorak od 80 bolesnika sa teškom ishemijskom bolešću srca koji su liječeni u Centru za srce KCUS-a Sarajevo i Centar za srce BH Tuzla u periodu 2010-2013. Bolesnici su analizirani retrospektivno-prospektivno. Bolesnici su podjeljeni u dvije grupe, 40 bolesnika je hirurški tretirano a ostali 40 su medikamentozno. Statistički dizajn je predstavljen u vidu stope, procenta, srednje vrijednosti, Hi kvadrat testa, T testa, Mann – Whitney testa i Fisherovog testa. Rezultati: Postoperativni bolnički mortalitet za hirurški ispitivanu grupu je iznosio 12.5% (5 / 40) bolesnika. Ejekciona frakcija (EF) kod hirurški tretiranih ispitanika prijeoperativno iznosila je 29,7±5,2, a postoperativno vrijednosti EF su iznosile 31,1±5,5. Postoperativnih ICV 2,5% (1/40), aritmija 17,5% (7/40), sepsa 2,5% ili (1/40), multiorgansko popuštanje 7,5% (3/40). Zaključak: U bolesnika sa teškom ishemijskom bolešću srca i niskom ejekcionom frakcijom nakon revaskularizacije miokarda – aortokoronarnim premoštenjem dolazi do poboljšanja funkcionalnog statusa sa povećanjem postoperativne ejekcione frakcije, smanjenjem krajnjeg dijastolnog pritiska u lijevoj komori i poboljšanju kvalitete života (NYHA kategorija). Ključne riječi: infarkt miokarda, ishemijska bolest srca, revaskularizacija miokarda – aortokoronarno premoštenje.

Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi utjecaj gubitka oca tokom ranog djetinjstva na nivoe rezilijentnosti i vulnerabilnosti kod te djece u adolescenciji i utvrditi vezu nivoa traumatiziranosti, strategija suočavanja, depresivnosti i zdravstvenog stanja majki sa psihološkim profilom i ponašanjem njihovih adolescenata. Uzorak je sačinjavalo 100 ispitanika adolescenata i njihovih majki koji su podijeljeni u dvije grupe: Eksperimentalna grupa (E) je sačinjena od 50 ispitanika adolescenata rođenih u periodu 1991 – 1995. čiji su očevi poginuli tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995. godine i njihove majke. Kontrolna grupa (K) je sačinjena od 50 ispitanika adolescenata koji su rođeni u periodu 1991 – 1995. na području Tuzlanskog kantona, koji su odrasli u kompletnoj porodici, nisu imali gubitaka bliskih članova porodice niti ličnih traumatskih iskustava i njihovih majki. Kriterij za uključivanje majki u ukupnom uzorku je bio da nemaju teška duševna i tjelesna oboljenja, a kriterij za uključivanje adolescenata jednakomjerna zastupljenost muških i ženskih ispitanika. Za istraživanje su korištene sljedeće psihometrijske metode za majke: procjena posttraumatskog stresnog poremećaja majki adolescenata (Harvard trauma upitnik – HTQ verzija za Bosnu i Hercegovinu), Kratki upitnik simptoma (Brief Symptom Inventory – BSI), Skala procjene ponašanja djeteta za roditelje (Child Behaviour Chek list – CBCL), Skala produženog žalovanja PG – 13 i Skala rezilijentnosti (Resilience scale RS). Za procjenu adolescenata korišteni su: Skala depresivnosti djeteta (Children's Depression Inventory – CDI/kovach), Samoocjenska skala za mlade (Youth self report – YSR), Skala otpornosti (Resilience scale – RS), Skala produženog žalovanja PG – 13 i Karta mreže kontakata. Upitnikom sociodemografskih podataka za majke i sdolescente identifikovani su dob, spol adolescenta, veličina porodice, broj djece u porodici, mjesto boravka, raseljenost, obrazovanje, stambene prilike, prihodi, dob djece u vrijeme pogibije oca. Od statističkih metoda korištene su srednja vrijednost (M), standardna devijacija (SD), Chi – kvadrat test (x²), T – test, Pearson r koeficijent korelacije. Na osnovu dobivenih rezultata utvrđeno je da sve porodice adolescenata koji su u ratu izgubili oca imaju obezbijeđene prihode koje ostvaruju penzijom i/ili platom majki, najveći broj živi u porodicama sa jednim ili dvoje djece i u vlastitim domovima, a više od polovine majki navodi da su tokom rata bile prognane. U porodicama adolescenata čiji su očevi živi i koje su kompletne oko jedna petina žive bez redovitih prihoda, porodice imaju većinom dvoje i troje djece, više od dvije trećine očeva u tim porodicama su bili pripadnici oružanih snaga tokom rata u BiH, a četvrtina porodica su bile prognane tokom rata. Približan je broj adolescenata koji su u ratu izgubili oca i onih koji žive u kompletnim porodicama koji studiraju, iako postoji statistički signifikantna razlika u broju onih koji su završili srednju školu ili je još uvijek pohađaju. Majke adolescenata koji su u ratu izgubili oca su statistički značajno imale više traumatskih događaja doživljenih tokom rata u odnosu na majke adolescenata u kompletnim porodicama. U istraživanju jedna trećina ispitanica majki ratnih udovica imaju izražene simptome ponovnog proživljavanja na nivou koji ulazi u kriterije za PTSP simptom. Majke adolescenata koji su u ratu izgubili očeve imaju statistički signifikantno izraženije psihičke simptome somatizacije, opsesivnosti-kompulsivnosti, osjetljivosti, depresivnosti, anksioznosti, fobičnosti, paranoidnosti i psihoticnosti, dok se nivo hostilnosti ne razlikuje u odnosu na majke adolescenata koji žive u kompletnim porodicama, a sve navedene tegobe su statistički značajno u korelaciji sa nivoom traumatiziranosti majki. Nivo traumatiziranosti majki pokazuje statistički signifikantnu korelaciju sa svim osobinama introvertnosti adolescenata (povlačenjem, somatizacijom i anksioznošću/depresivnošću), socijalnim problemima, problemima mišljenja i teškoćama pažnje, te sa karakteristikom ekstravertnosti - agresivnost, dok sa delinkvencijom ne pokazuje statistički značajnu povezanost. Hostilnost i psihoticizam majki statistički signifikantno pogoršavaju sve oblike poremećaja ponašanja adolescenata, dok depresivnost i anksioznost majki pokazuju statistički signifikantnu korelaciju sa svim simptomima internalizacije i sa socijalnim problemima adolescenata. Problemi pažnje kod adolescenata je statistički signifikantno pozitivno povezan sa svim psihičkim i somatskim poremećajima majke izuzev fobičnosti. Simptomi produženog žalovanja u vidu stresa od odvajanja bili su prisutni kod više od dvije trećine majki adolescenata koji su u ratu izgubili oca, te kod skoro jedne polovine adolescenata koji su u ratu izgubili oca, a simptomi su bili signifikantno izraženiji kod majki. Simptom produženog žalovanja „teškoće prihvatanja gubitka“ je najizraženiji i kod majki i kod adolescenata koji su u ratu izgubili oca, a majke također imaju i „gorčinu radi gubitka voljene osobe“. Postoji statistički signifikantna pozitivna korelacija intenziteta simptoma produženog žalovanja sa nivoom traumatiziranosti i psihičkih tegoba kod majki adolescenata koji su u ratu izgubili oca, te statistički signifikantna negativna korelacija nivoa rezilijentnosti sa nivoom produženog žalovanja majki. U ukupnom uzorku za majke postoji statistički signifikantna negativna korelacija ukupnog nivoa rezilijentnosti sa ukupnim nivoom traumatiziranosti, brojem traumatskih događaja i ukupnim nivoom psihičkih simptoma. Majke ratne udovice imaju statistički signifikantno izraženiju karakteristiku rezilijentnosti: „Ponosan sam što sam postigao određene stvari u životu“ u odnosu na njihove adolescente dok adolescenti koji su u ratu izgubili oca imaju statistički signifikantno izraženije pojedine karakteristike rezilijentnosti tipa uravnoteženosti i oslanjanja na vlastite snage. Adolescenti koji su u ratu izgubili oca imaju statistički značajno izraženije pojedine simptome depresivnosti tipa interpersonalnih problema i negativnog samopouzdanja u odnosu na svoje vršnjake iz kompletnih porodica, ali je ukupan nivo depresivnosti ispod patološkog nivoa. Djeca koja su bila mlađa u vrijeme pogibije njihovih očeva statistički signifikantno pokazuju izraženije simptome depresije u vidu negativnog raspoloženja, neefikasnosti i anhedonije. Djeca koja su bila starija u vrijeme pogibije oca pokazuju signifikantno izraženije pojedine karakteristike rezilijentnosti u smislu oslanjanja na vlastite snage, značenja u životu i unutarnje ravnoteže. Najvažnije osobe u porodici za adolescente u ukupnom uzorku su majka, te braća i sestre. Očevi su za sve adolescente koji žive u potpunim porodicama (K grupa), uz majke najznačajniji članovi porodice, a za 4% adolescenata E grupe očevi su i pored toga što su poginuli u ratu i dalje značajni članovi porodice. Najznačajnije osobe u rodbini u ukupnom uzorku adolescenata su nena po mami, te ostali rođaci. Nena i djed po ocu su statistički signifikantno značajniji članovi rodbine adolescentima koji žive u potpunim porodicama u odnosu na svoje vršnjake čiji su očevi poginuli u ratu. U ukupnom uzorku adolescenata najznačajnije osobe u školskom okruženju su školski drugovi i učitelji/razrednici, a adolescenti koji žive u kompletnim porodicama statistički signifikantno značajnije izjavljuju da su im nastavnici maternjeg jezika i drugi nastavnici važni u školskom okruženju. Najvažnije osobe u kategoriji „prijatelja“ za ukupan uzorak adolescenata su drugovi iz komšiluka, porodični prijatelji i momak/djevojka. Roditelji prijatelja su statistički signifikantnije važnije osobe u kontaktima za adolescente koji žive u kompletnim porodicama u odnosu na svoje vršnjake koji su u ratu izgubili oca. U grupi adolescenata koji su u ratu izgubili oca statistički su značajnije kao osobe u formalnim kontaktima važni vjerski službenici i psihijatri / psiholozi. Za obje grupe adolescenata (E i K grupe) kao važne osobe iz formalnih kontakata značajno je i medicinsko osoblje (ljekari i medicinske sestre). Gubitak oca u ranom djetinjstvu povećava vulnerabilnost djece za pojedine karakteristike depresivnosti i produženog žalovanja, ali ne dovodi do posebnih poremećaja u ponašanju koji su značajno lošiji u odnosu na njihove vršnjake koji žive u potpunim porodicama. Ponašanje mladih nije statistički značajno drugačije u odnosu na njihove vršnjake koji žive u kompletnim porodicama. Veći nivo traumatiziranosti i psihičkih smetnji kod majke tipa hostilnosti i psihoticizma značajno utiču na pogoršanje poremećaja ponašanja kod adolescenata. Veća anksioznost i depresivnost majki pojačava simptome introvertnosti i socijalnih problema njihovih adolescenata. Lične kompetence adolescenata statistički signifikantno pozitivno koreliraju sa prihvatanjem sebe, a također su u pozitivnoj korelaciji sa ličnim kompetencama i prihvatanjem sebe majki. Rezilijentnost majki (RS) statistički je signifikantno bolja ako je manje izraženo produženo žalovanje, niža traumatiziranost majki i ako je manje psihičkih poremećaja majki.

Doktorska disertacija potvrdila je značajnu ulogu i mjesto tumorskih markera (CA 15-3, CEA) i laboratorijskih pokazatelja (Ca, fosfata i ALP) u otkrivanju progresije bolesti nakon učinjenog operativnog zahvata u pacijenata sa karcinomom dojke. Kombinacijom navedenih pretraga (scintigrafije kostiju, određivanja serumskih koncentracija tumorskih markera i laboratorijskih pokazatelja) kao i određivanjem njihovog mjesta u dijagnostičkom protokolu poboljšat će se dijagnostička senzitivnost u ranom otkrivanju prisustva i raširenosti koštanih metastaza u operisanih pacijentica, što bitno utiče na prognozu i odluku o optimalnom terapijskom pristupu u ovoj patologiji. Dobijeni rezultati korelacije scintigrafske metode i faktora rizika pokazali su da je scintigrafija kostiju jednostavna, neinvazivna i visoko senzitivna metoda u dijagnostici prisustva i raširenosti koštanih metastaza. Također, ova studije je pokazala da je ova metoda i posebno važna u dijagnostičkom protokolu u određivanje stadija - staginga bolesti koji bitno utiče na donošenje odluke o odgovarajućem liječenju pacijenata. Zbog svoje senzitivnosti kao i važne uloge u stagingu pacijenata potrebno je predložiti ovu metodu kao bazičnu i prije učinjenog operativnog zahvata.

Polna distibucija između skupina bila je bez statističke značajnosti (skupina A 36 muškaraca i 4 žene; skupina B 35 muškaraca i 5 žena; p=1.000); kao i kod starosti (skupina A 60.0 naspram skupina B 61.4 godina, p=0.317); vrijednostima ejekcione frakcije lijevog ventrikula (skupina A 53.1 naspram skupina B 51.3%, p=0.309); te vrijednostima EuroSCORA-a (skupina A 2.4 naspram skupina B 2.2, p=0.204). Analiza učestalosti faktora rizika između skupina nije pokazala statistički značajnu razliku ni za jedan od analiziranih faktor. Najčešći su bili: hipertenzija (skupina A 67.5 naspram skupina B 60.0%, p=0.642); hiperholesteremija (skupina A 52.5 naspram skupina B 57.5%, p=1.000); prethodni infarkt miokarda (skupina A 55.0 naspram skupina B 45.0%, p=0.502); nasljednost (skupina A 45.0 naspram skupina B 52.5% godina, p=0.655) te pušenje (skupina A 40.0 naspram skupina B 47.5%, p=0.652). Analiza vrste i broja bajpas graftova između skupina pokazala je da su svi ispitanici iz obje skupine imali po jedan arterijski graft dok je broj venskih graftova bio veći u skupini B, ali bez statističke značajnosti (skupina A 62 naspram skupina B 66 venskih graftova, p=0.938). Ukupan broj graftova (skupina A 102 naspram skupina B 106 graftova) kao i prosječan broj graftova nisu se statistički razlikovali između skupina (skupina A 2.55 naspram skupina B 2.65 graftova, p=0.391). U drugom dijelu ovog poglavlja prikazana je uporedna analiza osnovnih perioperativnih i postoperativnih rezultata između skupina i ista je pokazala nešto bolje rezultate kod ispitanika iz skupine A, ali bez statističke značajnost za bilo koji od analiziranih parametar: trajanje operacije (skupina A 244.0 naspram skupina B 262.1 minut, p=0.118); vrijeme na respiratoru (skupina A 2.6 naspram skupina B 4.1 sati, p=0.163); boravak u JIT (skupina A 1.3 naspram skupina B 1.4 dana, p=0.645) te dužina hospitalizacije (skupina A 6.8 naspram skupina B 7.2 dana, p=0.580). Za razliku od toga, uporedna analiza količine postoperativnog krvarenja (skupina A 365.6 naspram skupina B 570.3 ml, p=0.000); količine nadoknađene krvi (skupina A 38.3 naspram skupina B 179.0 ml, p=0.013); kao i količine nadoknađene plazme (skupina A 79.3 naspram skupina B 196.5 ml, p=0.010); pokazala je signifikantne razlike između skupina, tj. svi nevedeni parametri bili su statistički značajno manji u skupini A. Analiza učestalosti postoperativih komplikacija u obje skupine ukazuje na manji broj istih u skupini A, ali bez statističke značajnosti. U obje skupine najčešća postoperativna komplikacija bio je poremećaj ritma po tipu atrijalne fibrilacije (skupina A 22.5 naspram skupina B 17.5%, p=0.780), zatim prolongirano krvarenje koje je zahtijevalo reoperaciju (skupina A 2.5 naspram skupina B 5.0%, p=1.000), duboka infekcija rane (skupina A 2.5 naspram skupina B 5.0%, p=1.000), infarkt miokarda (skupina A 2.5 naspram skupina B 2.5%, p=1.000), postoperativni neurološki deficit po tipu cerebrovaskularnog inzulta (skupina A 0.0 naspram skupina B 2.5%, p=1.000) te upotreba intraaortne balon pumpe (skupina A 2.5 naspram skupina B 0.0%, p=1.000). Analiza vrijednosti kreatin kinaze i kreatin kinaze-MB prije operacije, po prijemu u JIT, 24 i 48 sati nakon operacije, te prije otpusta nije pokazala signifikantnu razliku između skupina ni u jednom od analiziranih vremenskih intervala. Ista tendencija zabilježena je kod analize vrijednosti serumskog kreatinina, uree, CRP te fibrinogena.

Ova disertacija prezentiraala je naučni doprinos kroz: - utvrđivanje funkcionalnog statusa i intenziteta bola u pacijenata sa stenozom vertebralnog kanala lumbalne kralježnice prije i nakon završenog liječenja, - upoređivanje rezultata hirurškog i konzervativnog liječenja pacijenata sa stenozom vertebralnog kanala lumbalne kralježnice, - analiziranje rezultate ortopedskog i neurohirurškog liječenja pacijenata sa stenozom vertebralnog kanala, te - utvrđivanje nivoa depresivnosti u pacijenata sa stenozom vertebralnog kanala lumbalne kralježnice prije i nakon završenog liječenja. Pri tome je utvrđeno da je bol kao glavni motiv odluke za operativnim tretmanom je statistički značajno smanjena u sve tri skupine. (p<0.001 za ortopedsku grupu; p<od 0.001 za neurohiruršku grupu; p=0.01 za kontrolnu grupu). Funkcionalni status lumbalne kralješnice procjenjivan na osnovu Roland-Morrisonovog upitnika pokazao je bolje rezultate nakon tretmana u korist prve dvije grupe. U prvoj grupi je vrijednost smanjena za 10 ocjena, u drugoj grupi je vrijednost smanjena za 9 ocjena ,a u trećoj grupi za 1,74 ocjenu. Razlika je bila statistički značajna (p< 0.001 za ortopedsku grupu; p <0.001 za neurohiruršku grupu; p=0.03 za kontrolnu grupu). Upoređujući rezultate operativnog i konzervativnog tretmana imamo takođe bolji rezultat u prve dvije grupe. U prvoj grupi je statistički značajno smanjena pseudoklaudikacija (p=0.0005) i radikularni bol (p=0.007) nakon sprovedenog fizikalnog tretmana. U drugoj grupi statistički značajno je smanjena pseudoklaudikacija (p manje od 0.0001), smanjen je radikularni bol (p=0.001), statistički je značajno smanjena refleksna asimetrija (p=0.03), ispad senzibiliteta (p=0.03) i poboljšana gruba mišićna snaga (p=0.03) nakon sprovedenog fizikalnog tretmana. Nakon operativnog i fizikalnog tretmana nije bilo statističke značajnosti vezano za oporavak neurološkog deficita (p=0.12). U trećoj grupi imamo smanjenje u svim ispitivanim parametrima ali bez statističke značajnosti. Upoređujući rezultate dvije operativne grupe poređenjem stepena boli nije uočena statistički značajna razlika (p=0.19 prije; p=0.64 nakon tretmana). Poređenjem funkcionalnog statusa lumbalne kralježnice između dvije operativne grupe ispitanika takođe nije uočena statistički značajna razlika u skoru funkcionalnosti (p=0.179 prije; p=0.11 nakon tretmana). Posmatrajući kliničke parametre prethodno navedene statistički imama bolji rezultat kod neurohirurške grupe. Smanjenje depresivnosti za ispitanike prve i druge grupe je bilo statistički značajno (p=0.001 za ortopedsku grupu; p=0.001 za neurohiruršku grupu). Za razliku od operiranih pacijenata u kontrolnoj skupini Hamiltonov skor depresivnosti nakon sprovedenog samo fizikalnog tretmana je bio niži, ali razlika nije bila statistički značajna (p=0.218).

Psorijaza je hronično upalno oboljenje. Povezana je sa mnogim drugim oboljenjima, kao što su metabolički sindrom, visok krvni pritisak, gojaznost, šećerna bolest, dislipidemija, promjenama biohemijskih parametara kao i narušenim kvalitetom života. Provedeno je prospektivno istraživanje, koje je obuhvatilo 120 ispitanika oboljelih od psorijaze, podijeljnih u 2 skupine. Eksperimentalnu skupinu činilo je 70 ispitanika oboljelih od psorijaze sa komorbiditetom, prosječne starosne dobi 47,14 (SD=± 15,41), prosječno trajanje psorijaze iznosilo je 15,52 (SD=±12,54), 51,43% bili su muškarci, a 48,57% žene. Kontrolnu skupinu činilo je 50 ispitanika oboljelih od psorijaze bez komorbiditeta, prosječne starosne dobi 47,28 (SD=±14,37), prosječno trajanje bolesti bilo je 15,15 (SD=±12,26), 52% bili su muškarci a 48% žene. Najčešći oblik psorijaze bila je psoriasis vulgaris 80%, zatim psoriassis guttata 15,71%, psoriasis palmoplantaris 4,29% u ispitanika eksperimentalne skupine, a u kontrolnoj skupini, najčešća je bila psoriasis vulgaris 76%, psoriasis guttata 16%, psoriasis palmoplantaris 6%, psoriasis pustulosa generalisata 2%. Za procjenu težine psorijaze korišten je PASI (Psoriasis Area and Severity Index ), a za procjenu kvaliteta života SKINDEX-29. Za dijgnozu metaboličkog sindroma korišteni su kriteriji National Cholesterol Education Program Adult Treatment Panel III ( NCEP ATP III). Ispitanici eksperimentalne skupine, imali su statistički značajno povišene vrijednosti fibrinogena (t=5,17,p<0,0001) i C-reaktivnog proteina (CRP) (t=2,70, p<0,01), postojala je korelacija (povezanost) vrijednosti PASI i fibrinogena (r=0,25,p=0,005) i PASI i CRP (r=0,24,p=0,007). PASI vrijednosti bile su statistički značajno veće u ispitanika eksperimentalne skupine (t=6,19, p=0,0001). Učestalost je metaboličkog sindroma bila je 58,57%, gojaznosti, 47,14%, šećerne bolesti 32,85%, visokog krvnog pritiska 54,28%, dislipidemije 62,85%. PASI je pozitivno korelirao sa metaboličkim sindromom (r=0,35, p=0,0001), gojaznošću (r=0,35, p=0,001) visokim krvnim pritiskom (r=0,36, p=0,0001) i dislipidemijom (r=0,41, p=0,0001). Nije bilo korelacije PASI i šećerne bolesti (r=0,16, p=0,07). Uticaj psorijaze na kvalitet života bio je umjeren i nije bilo statistički značajnih razlika između kontrolne i eksperimentalne skupine (t=0,73,p=0,46). Nije bilo korelacije PASI i kvaliteta života(r=0,8,p=0,36). Psorijaza je hronično oboljenje sa učestalom pojavom pridruženih oboljenja, biohemijskim promjenama i oštećenjem kvaliteta života te je potreban multidisciplinaran pristup koji obuhvata: procjenu težine psorijaze i kvaliteta života, praćenje biohemijskih parametara i skrining na komorbiditet.

Ovaj rad daje originalan doprinos u istraživanju hroničnog lumbalnog bolnog sindroma, zbog slijedećeg: primjenjeni su principi primjereni metodologiji naučnoistraživačkog rada; realno je sagledan problem istraživanja (problem u svijetu) uslovljen biološkim faktorima (genetski, konstitucijski i ekološki); realizovani su ciljevi istraživanja i potvrđene postavljene radne hipoteze; rezultati su dobiveni egzaktnim i savremenim metodama istraživanja u svijetu, o značaju i biomehaničkom uticaju ugradnje totalne „Mobidisc proteze na glavne dinamičke i statičke parametre kičmenog stuba i zdjelice. Poseban značaj, ove doktorske disertacije je što je vrlo malo istraživanja sprovedeno in vivo i prospektivno, o biomehaničkim odnosima lumbosakralne kičme nakon ugradnje totalne lumbalne proteze. Istraživanja ove vrste se samo izvode u visoko razvijenim centrima za spinalnu hirurgiju jer su zahtjevna u naučnom, stručnom i financijskom pogledu. Međutim u svijetu, operativni zahvati ove vrste se izvode, zato što dobiveni rezultati daju pozitivne efekte u smislu sticanja radne sposobnosti i smanjenja potrošnje financijskih sredstava u odnosu na druge metode liječenja.

Koncept da onkološka bolest ne pogađa samo tjelesno (somatsko) zdravlje već i mentalno, te socijalnu i duhovnu sferu života predstavlja novu paradigmu pristupa malignim bolestima. Naime govorimo o malignoj bolesti kao stresoru. Nova istraživanja u psihoonkologiji su orijentisana na procjenu odnosa psihosocijalnih faktora i karcinoma. Bazirana su na pokušajima da se različitim mjernim instrumentima, upitnicima izmjeri distres i mentalni poremećaji zdravlja, intervencije i metode nošenja sa stresom i preživljavanje, kao i psihoneuroimunološka testiranja. Takođe se istražuje nivo očuvane duhovnosti. Ovo Istraživanje je pokazalo da je distres u velikom broju prisutan i kod onkoloških pacijenata u TK kantonu i kod njegovatelja, članova porodice. Posljedice toga su pojava mentalnih bolesti u velikom procentu koji se povećava kako vrijeme prolazi, i nakon 6 mjeseci nivo distresa je 100 %. Karcinom dojke je vodeći karcinom u ovom istraživanju. U Bosni i Hercegovini (BiH) još nije razvijen skrining program ranog otkrivanja raka dojke i raka grlića maternice. Doktori i sestre u timovima, su nedovoljno angažovani na promociji i prevenciji oboljevanja od raka, a pacijenti nemaju zdravstvenu kulturu preventivnih pregleda i savjetovanja uz komunikaciju koja pruža razumijevanje i podršku. Uprkos opštem trendu porasta incidence malignoma bilježi se pad mortaliteta u zemljama koje duže vrijeme imaju razvijen program primarne prevencije. U BIH nema ni programa intervencija za popratne probleme mentalnog zdravlja u oboljelih od karcinima.