Doktorske disertacije

Cerebrovaskularne bolesti (CVB) su česte kod starijih osoba i mogu uzrokovati širok spektar kognitivnih oštećenja, od blagih do teških. Vaskularno kognitivno oštećenje je noviji termin povezan sa vaskularnim oštećenjem mozga, a obuhvata sve reperkusije CVB na kogniciju. Osnovni cilj ovog istraživanja bio je utvrditi učestalost, karakteristike i prognozu vaskularnih kognitivnih sindroma nakon moždanog udara (MU). Studija je bila prospektivna i uključila je 275 ispitanika oba spola i svih dobnih skupina. Period testiranja i retestiranja je trajao dvije godine. MU je potvrđen nalazom kompjuterizirane tomografije. Isključujući kriterij je bio ponovni MU u prva tri mjeseca, postojanje kognitivnog oštećenja od ranije i subarahnoidalna hemoragija. Ispitanici su grupisani u sljedeće kategorije: demencija strateškog infarkta (DSI), kortikalna demencija (KD), subkortikalna demencija (SKD), hemoragička demencija (HD) i nedementni ispitanici. Dijagnoza vaskularne demencije (VD) je postavljena na osnovu dijagnostičkih kriterija, kliničkog pregleda i neuropsihološkog testiranja. Analizirani su demografski podaci, vaskularni faktori rizika, lokalizacija i strana MU. Korištene su skale za procjenu neurološkog deficita, stepena onesposobljenosti i funkcionalne ovisnosti, paleta psiholoških testova za procjenu kognitivnih funkcija, te skala kvaliteta života. Od ukupnog broja ispitanika (275) muškaraca je bilo 172 (62.5%) (p=0.339), a žene su bile starije (66.25±1.95 godina). Kod 190 (69%) ispitanika je verificiran neki od tipova vaskularnih kognitivnih sindroma. Najučestalija je bila SKD (58%), potom KD (30%), HD (6.3%) i DSI (5.2%). Nakon trećeg mjeseca testiranjem sa Mini mentalnim statusom (MMSE) 143 (52%) ispitanika je imalo demenciju blagog ili umjerenog stepena, a nakon šestog mjeseca broj dementnih ispitanika se povećao na 165 (60%). Testiranjem sa Montrealskom skalom kognitivne procjene (MoCA) i Ocjenskom skalom za demenciju (DRS) približno isti boj ispitanika je imao demenciju pri prvom i drugom testiranju (MoCa nakon trećeg mjeseca 183 ili 66%, DRS 187 ili 68%, a nakon šestog mjeseca MoCA 191 ili 69%, DRS 190 ili 69%). Pacijenti koji su razvili demenciju imali su statistički značajno teži MU pri prijemu (p<0.000). Strana lezije utiče značajno na pojavu vaskularnih kognitivnih sindroma. KD je češća kod ispitanika koji su imali leziju u desnoj hemisferi (p<0.000), dok je SKD češća kod bihemisferičnih lezija (p<0.000). Od faktora rizika statistička značajnost je pronađena samo kod ispitanika sa SKD u zastupljenosti hipertenzije. Povećanje broja godina života prati i pojavu nekog kognitivnog sindroma, dok veći broj godina obrazovanja smanjuje šansu za pojavu nekog kognitivnog sindroma i obrnuto. Postoji statistički značajna povezanost između pojave demencije sa ispadima u narativnom pamćenju, numeričkom pamćenju, vizuoperceptivnim i vizuokonstruktivnim funkcijama kod dementnih ispitanika (p<0.000). Takođe, navedene funkcije su statistički značajno oštećene kod KD i SKD. Vizuoperceptivne i vizuokonstruktivne funkcije su značajno oštećene kod ispitanika sa DSI, ali nisu kod ispitanika sa HD. Izvršne funkcije su statistički značajno oštećene kod pacijenata sa demencijom. Pacijenti sa većim stepenom onesposobljenosti na prijemu su značajno češće razvili demenciju u odnosu na one koji su imali manji stepen onesposobljenosti (p<0.000). Više od polovine ispitanika (59%) je imalo odličnu kvalitetu života u svim domenama, a lošu svega 2% ispitanika. Gotovo jedna četvrtina ispitanika imala je umjereno dobru kvalitetu života. Vaskularni kognitivni sindromi su česti nakon moždanog udara, češći su kod muškaraca. Najučestalija je subkortikalna demencija. Težina moždanog udara, lokalizacija i strana lezije su povezane sa razvojem vaskularnih kognitivnih sindroma. Godine života i godine obrazovanja utiču značajno na pojavu vaskularnih kognitivnih sindroma. Postoji statistički značajna povezanost između ispada pojedinih kognitivnih funkcija sa određenim kognitivnim vaskularnim sindromima. Statistički značajno bolju kvalitetu života (p<0.0001) imaju nedementni ispitanici. Najjači prediktor za predviđanje pojave demencije nakon MU su godine starosti, stepen obrazovanja i bračni status ispitanika.

UVOD: Od ranije je poznato da aplikacija lokalnih anestetika na mjestu operativnog polja smanjuje postoperativni bol. Da bi smanjili postoperativni bol hirurzi često apliciraju lokalne anestetike na mjestima incizija i intraperitonealno u cilju redukcije postoperativnog bola. CILJ RADA: Cilj ovog istraživanja bio je da se utvrdi da li upotreba lokalnih anestetika lidokaina, levobupivakaina i ropivakaina kada se apliciraju na mjesta incizija za troa-kare na početku operativnog zahvata te na mjestu apendektomije nakon operacije može smanjiti postoperativni bol nakon laparoskopske apendektomije. Ustanoviti koji od navedenih lokalnih anestetika ima najbolji analgetski učinak (lidokain vs levobupiva-kain vs ropivakain) a koji izaziva neugodnosti te eventualno i ozbiljnije neželjene pojave nakon aplikacije. ISPITANICI I METODE: U prospektivnom istraživanju učestvovalo je 120 pacijenata životne dobi od 18-70 godina koji su podijeljeni u 4 grupe: kontrolna grupa i 3 grupe po 30 pacijenata kojima su davani različiti lokalni anestetici. Kod ispitanih pacijenata pratili su se sljedeći parametri: dob, spol, postoperativna bol, uz korištenje VAS-a i modificiranog Mc Gillovog upitnika, vrijednosti laboratorijskih nalaza: Le, AST, ALT i CRP-a prije i poslije operativnog zahvata, intraoperativne i postoperativne komplika-cije, dužina operativnog zahvata i hospitalizacije. REZULTATI RADA: Prosječna starost pacijenata je 32,4 godine. Istraživanje je pokazalo statistički signifikantne razlike vrijednosti VAS-a nakon aplikacije lokalnih anestetika ropivakaina i levobupivakaina u odnosu na kontrolnu grupu u svim promatranim vremenskim intervalima dok je u lidokainskoj grupi ova razlika bila statistički signifikantna nakon 24 sata. Kod ispitanih pacijenata aplikacija lokalnih anestetika dovela je do smanjenja postoperativnog bola. Vrijednosti Le, AST, ALT i CRP se nisu mijenjale u odnosu na korišteni lokalni anestetik i direktno su povezane sa stepenom upale crvuljka. Prosječna dužina hospitalizacije bila je 3,5 dana. ZAKLJUČAK: Aplikacija lokalnih anestetika na mjesta troakara i intraperitonealno u predjelu apendektomije ima pozitivni efekat na postoperativnu bol kod pojedinih lokalnih anestetika. Uz pravilno injiciranu količinu lokalnih anestetika nije bilo nikakvih neželjenih pojava niti komplikacija pri davanju istih. Ključne riječi: lokalni anestetici, postoperativna bol, laparoskopska apendektomija, kvalitet života.

Uvod: Psorijaza (psoriasis) je hronično, recidivirajuće, autoimuno oboljenje sa genetskom predispozicijom. To je česta dermatoza čija se prevalencija u svijetu kreće od 0.5% do 4.6%, u zavisnosti od područja i rase. Bolest je klasificirana u nekoliko kliničkih oblika od kojih je najzastupljeniji psoriasis vulgaris, a javlja se kod 90% pacijenata. Savremena istraživanja su usmjerena na ispitivanje utjecaja citokina u nastanku i egzacerbaciji psorijaze. Veliki broj studija je ustanovio da nivo citokina oslobođen od strane keratinocita i upalnih leukocita može doprinijeti indukciji ili perzistenciji upalnog procesa u psorijazi. Ciljevi istraživanja: Ispitati serumske koncentracije citokina: IL-6,TNF-α, IL-10, IFN-γ. U grupi pacijenata oboljelih od psorijaze kao i u kontrolnoj grupi zdravih ispitanika. Uporediti vrijednosti citokina kod pacijenata sa psorijazom i zdravih ispitanika. Ispitati koncentracije serumskih citokina kod pacijenata sa različitim kliničkim formama psorijaze. Ustanoviti utjecaj kliničke forme i težine kliničke slike psorijaze na profil serumskih citokina. Ispitati koncentracije citokina u odnosu na dužinu trajanja bolesti kod različitih kliničkih formi psorijaze. Radne hipoteze: Psorijaza je udružena sa promjenama u serumskoj koncentraciji citokina. Promjene serumske koncentracije citokina kod pacijenata sa psorijazom su u korelaciji sa težinom kliničke slike psorijaze. Nulte hipoteze: Psorijaza nije udružena sa promjenama u serumskoj koncentraciji citokina. Promjene serumske koncentracije citokina kod pacijenata sa psorijazom nisu u korelaciji sa težinom kliničke slike psorijaze. Ispitanici i metode istraživanja: Ispitivanjem su obuhvaćeni pacijenti koji su hospitalizirani ili ambulantno liječeni na Klinici za kožne i venerične bolesti Univerzitetsko kliničkog centra u Sarajevu, u periodu od decembra 2013. do maja 2015. godine. Ukupno je obrađeno 60 pacijenata sa psorijazom, oba spola, svih starosnih skupina. U kontrolnoj skupuni smo imali 20 zdravih ispitanika. Planirano istraživanje je provedeno na osnovu uobičajenog pristupa ispitaniku metodom anamneze i objektivnog ljekarskog pregleda. Kod pacijenata sa kliničkom formom psoriasis vulgaris, za procijenu težine bolesti, primijenjen je PASI test. Laboratorijsko određivanje navedenih citokina vršeno je primjenom ELISA testa (Quantikine, R&D Systems, Minnaepolis, USA). Rezultati istraživanja: Analizom spolne strukture ispitanika ustanovljeno je da je u grupi pacijenata sa psorijazom 55% bilo muškog, a 45% ženskog spola. Najveći broj oboljelih je u dobi iznad 45 godina (65%). Od ukupnog broja ispitanika oboljelih od psorijaze 42 (70%) je imalo psoriasis vulgaris, druga po učestalosti je bila psoriasis erythrodermica 9 (15%), dok je 6 (10%) ispitanika imalo psoriasis pustulosa, a 3 (5%) psoriasis arthropatica. U našem istraživanju ustanovljena je statistički značajna razlika serumskih koncentracija citokina, TNF-α, IFN-γ, IL-6 između grupe pacijenata sa psorijazom i kontrolne grupe ispitanika. Serumske koncentracije IL-10 pacijenata su takođe veće, ali bez statističkog značaja (p>0.05). Od ukupnog broja pacijenata sa dijagnozom psoriasis vulgaris (n=42), vrijednost PASI<50 je imalo 36 (85,71%), a 6 (14.29%) pacijenata je imalo PASI>50. Statistički je utvrđena značajna korelacija IL-6 i PASI, dok vrijednosti TNF-α, IL-10 i IFN-γ nisu u korelaciji sa PASI skorom. Analiza vrijednosti citokina ukazala je na statistički značajnu razliku IL-6, TNF-α, IL-10 u odnosu na kliničku formu psorijaze, dok kod IFN-γ ova razlika nije ustanovljena. Takođe, nismo ustanovili ovisnost vrijednosti citokina u odnosu na dužinu trajanja različitih kliničkih formi psorijaze. Zaključak: Zaključujemo da je psorijaza udružena sa značajnim promjenama u serumskim koncentracijama citokina TNF-α, IFN-γ i IL-6. Vrijednosti serumskog IL-10 kod pacijenata sa psorijazom su veće u odnosu na kontrolnu skupinu ispitanika, ali su bez statističkog značaja. Utvrđena je statistički značajna korelacija IL-6 i PASI, dok vrijednosti TNF-α, IL- 10 i IFN-γ nisu u korelaciji sa PASI skorom. Ključne riječi: Psorijaza, citokini, TNF-α, IFN-γ, IL-6 i IL-10.

Uzimajući u obzir značajan broj oboljelih od SI, visoku smrtnost i velike troškove liječenja ovih pacijenata potrebno je naglasiti važnost stratifikacije rizika u srčanoj insuficijenciji. Iako su ranije u kliničkim studijama ispitivao rizik smrtnosti kod pacijenata sa SI, nije se uspjela procijeniti pojedinačna prognoza. U ranijim studijama je dokazano da povišen nivo biomarkera uključujući C-reaktivni protein (CRP), B-tip natriuretski peptid (BNP), i troponin mogu biti pojedinačno povezani sa povećanim rizikom od smrtnosti u bolesnika sa srčanom insuficijencijom. CRP, BNP i troponin koji odražavaju različite patofiziološke mehanizme (npr. upale, kardijalni stres i miocitnu nekrozu), može poboljšati predviđanje smrtnosti u srčanoj insuficijenciji izvan tradicinalnih, uobičajnih pokazatelja rizika. Osnivanjem multimarker strategije za pomoć u predviđanju rizika u SI može povećati sposobnost da tačno identifikuje pacijente s visokim rizikom smrtnosti, te bi se dobile informacije koje bi mogle biti od kritične koristi u kliničkim odlučivanjima pri samom liječenju pacijenata. Evidentno je da postoji povezanost srčanih biomarkera i rizika smrtnosti kod pacijenata sa SI, te od izuzetne važnosti bilo bi značajno predvidjeti, prevenirati i nataj način smanjiti smrtnost oboljelih. Uzimajući u obzir ranije navode, te u cilju stratifikacije rizika i uticaja na prevenciju kreirana je i ova studija.

Uvod: Lumbalni bolni sindrom je značajan zdravstveni problem sa ozbiljnim socijalnim i ekonomskim implikacijama.Pored standardnog metoda konzervativnog tretmana, svakodnevno je sve više radova koji razmatraju neke prednosti komplemetarne i alternativne medicinske terapije kao dodatnu opciju u rješavanju problema tretmana akutnog, subakutnog i hroničnog lumbalnog bolnog sindroma. Ciljevi: Komparacijom standardnog i manualnog metoda utvrditi medicinske prednosti, efikasnost i ekonomičnost dva navedena tretmana. Ispitanici i metode: Studija je dizajnirana kao prospektivno, otvoreno, komparativno istraživanje rezultata tretmana metodom manualnih mobilizacijskih tehnika (100 ispitanika) i standardnog konzervativnog terapijskog protokola primarne zdravstvene zaštite (100 ispitanika). Ispitanici su pacijenti sa akutnim lumbalnim bolnim sindromom. Pacijenti su tretirani različitim metodama u dvije ambulante. U CBR ambulanti zdravstvene ustanove „PRAXIS“ Sarajevo su primjenjene medicinske i alternativno-medicinske procedure manualnim tretmanom mobilizacijskih tehnika i intervencije na blokiranim vertebralnim segmentima, te indicirana fizikalna terapija ovisno o stanju pacijenta. U ambulanti JU Zavod za zdravstvenu zaštitu radnika u saobraćaju Kantona Sarajevo, korištena je standardna terapija oralnim i/ili parenteralnim analgeticima, a nakon bolne faze individualno indicirana odgovarajuća dodatna dijagnostička procedura i fizikalna terapija. Rezultati: Izvršena je komparativna analiza podataka u obje grupe pacijenata. Izvršeno je poređenje po opštim karakteristikama ispitanika i po faktorima istraživanja (prvi pregled), zatim, nakon 7 i 42 dana (kontrolni pregledi). Rezultati istraživanja pokazuju statistički značajne razlike u efikasnosti nakon 7 dana, manualnog u odnosu na standardni metod, koji su se vremenom statistički uravnotežili, tako da na kraju, nakon 42 dana (JU Zavod), rezultati tretmana međusobno ne pokazuju statistički signifikantne razlike. Prikazani su uz odgovarajuće komentare na 44 tabele i 77 grafikona. Zaključci: Utvrđena je signifikantno značajna razlika u efikasnosti i ekonomičnosti primjene manualnog u odnosu na standardni metod, jer znatno brže osposobljava pacijenta za rad i aktivnosti svakodnevnog života što je ujedno konfornije za pacijenta, te omogućava značajne ekonomske uštede. Cost-benefit analizom je utvrđena ukupna razlika u netto koristi između manualnog i standardnog metoda od 93.848 KM ili 938 KM po ispitaniku. Indeks kvaliteta u odnosu na uspješnost liječenja manualnim metodom u CBR ambulanti „PRAXIS“ za ocjene 5 i 4, iznosio je 7.80 i 13.50, dok je kod ispitanika liječenih standardnim konzervativnim metodom iznosio je 0.20 i 3. Nakon 7 dana od prvog pregleda manualnim metodom „dobijeno“ je 72.2 godine života, a standardnim metodom 21.3 godine, a svaka takva godina je koštala 241 KM manualnim metodom, a 1617 KM (6.7 puta više) pri tretmanu standardnim metodom. Ključne riječi:akutni lumbalni bol, manualni i standardni metod, CBA, CEA, CUA, QALY.