Magistarski radovi

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) vrijednosti minutnog volumena srca, srčanog indeksa, udarnog volumena srca, srčane frekvence i satne diureze nakon revaskularizacije miokrada bez upotrebe CPB su statistički značajno veće u odnosu na one prije revaskularizacije, a vrijednosti sistemske vaskularne rezistencije i plućne vaskularne rezistencije su statistički značajno manje; b) vrijednosti sistolnog, dijastolnog i srednjeg arterijskog pritiska, koronarnog perfuzionog pritiska, udarnog volumena srca i sistemske vaskularne rezistencije nakon revaskularizacije miokarda sa upotrebom CPB su statistički značajno manje u odnosu na one prije revaskularizacije, a vrijednosti srčane frekvence, plućne vaskularne rezistencije i satne diureze su statistički značajno veće; c) vrijednosti sistolnog, dijastolnog i srednjeg arterijskog pritiska, koronarnog perfuzionog pritiska, minutnog volumena srca, srčanog indeksa i udarnog volumena srca su statistički značajno veće nakon revaskularizacije miokarda u bolesnika operiranih bez upotrebe CPB u odnosu na one nakon revaskularizacije sa upotrebom CPB, a vrijednosti centralnog venskog pritiska, plućnog okluzivnog pritiska, sistolnog, dijastolnog i srednjeg plućnog arterijskog pritiska, plućne vaskularne rezistencije i srčane frekvence su statistički značajno manje; d) hemodinamski parametri nakon revaskularizacije miokarda bez upotrebe CPB su statistički značajno bolji u odnosu na one prije revaskularizacije; e) hemodinamski parametri nakon revaskularizacije miokarda sa upotrebom CPB nisu bolji u odnosu na one prije revaskularizacije; f) hemodinamski parametri nakon revaskularizacije miokarda bez upotrebe CPB su bolji u odnosu na hemodinamske parametre nakon revaskularizacije miokarda sa upotrebom CPB.

Prvo su prikazani sumarni rezultati vezani za ukupan broj analiziranih bubrežnih biopsija, tip biopsija, a zatim su prikazani rezultati patomorfološke analize. Uzorak je činilo 60 biopsija i to 30 sa morfološki verificiranim lezijama glomerula i pozitivnim imunofluorescentnim nalazom, i 30 biopsija bez uočljivih moroloških promjena i bez imunofluorescentnom metodom dokazanih depozita imunoglobulina i komponenti komplementa. Svaka od analiziranih biopsija bojena je i imunohistohemijskom metodom trostepene peroksidaze sa streptavidinom u cilju komparacije rezultata. Sa obje metode analizirani su depoziti imunoglobulina i komponenti komplementa. Dobijeni rezultati su međusobno korelirani u suglasnosti sa ciljevima istraživanja.

Rezultati su podijeljeni shodno planiranom istraživanju na 4 logički odvojene cjeline. U periodu od 1. marta do 30. septembra 2006. godine u Klinici za ginekologiju i akušerstvo Tuzla od ukupno 2.449 živorođene novorođenčadi porođajnu masu manju od 2.500 grama imalo je 171/2.449 (6.98%) novorođenče. Dokazanu intrauterinu infekciju imalo je 38 novorođenčadi male porođajne mase. Prema Shapiro-Wilk W testu vrijednosti IL-6 iz krvi pupčanika nisu slijedile normalnu distribuciju pa su srednje vrijednosti predstavljene kao medijan. Vrijednosti IL-6 uzetog na rođenju iz krvi pučanika, u ispitivanoj grupi novorođenčadi kretale su se u rasponu od 9.5 do 60 pg/ml, uz medijan od 49 pg/ml. U kontrolnoj grupi novorođenčadi vrijednosti IL-6 uzetog iz krvi pupčanika kretale su se u rasponu 3.1 do 52 pg/ml uz medijan 9.7 pg/ml. Mann-Whitneyevim testom utvrđena je statistički značajna razlika između medijana vrijednosti IL-6 u ispitivanoj i kontrolnoj grupi (P <0.0001). Povišene vrijednosti IL-6 su povezane sa pozitivnim mikrobiološkim nalazima uz visoku senzitivnostod 79%, zatim sa hematološko-laboratorijskim parametrima infekcije uz senzitivnost od 53% i sa kliničkim simptomima infekcije uz senzitivnost od od 94%. Potvrđena je korelacija između zdravstvenog stanja novorođenčadi i vrijednosti IL-6 iz krvi pupčanika (r = 0.515; t = 6.52, P <0.0001, df = 118). Vrijednosti CRP-a iz krvi pupčanika nisu slijedile normalnu distribuciju pa je prema Shapiro-Wilk W testu srednja vrijednost predstavljena kao medijan. Vrijednosti CRP-a uzete iz krvi pupčanika, na rođenju, u ispitivanoj grupi novorođenčadi kretale su se u rasponu 0.1 mg/l do 12.5 mg/l, uz medijan 3.5 mg/l. U kontrolnoj grupi novorođenčadi vrijednosti CRP-a uzetog iz krvi pupčanika bile su u rasponu 0.1 mg/l do 9.4 mg/l uz medijan 2.8 mg/l. Mann-Whitneyevim testom nije nađena statistički značajna razlika između medijana vrijednosti CRP-a u ispitivanoj i kontrolnoj grupi novorođenčadi (P = 0.997). Povišene vrijednosti CRP iz krvi pupčanika nisu ovisne o pozitivnim mikrobiološkim nalazima uz senzitivnost testa od 21%, ali su povezane sa hematološko-laboratorijskim parametrima infekcije i kliničkim simptomima. Korelacija između zdravstvenog stanja novorođenčadi i povišenih vrijednosti CRP-a iz krvi pupčanika je postojala, a izračunata vrijednost koeficijenta korelacije bila je visoka.

Rezultati pokazuju da je najveći broj bolesnika sa infekcijama mokraćnog sistema registriran u dobnoj skupini 65 i više godina sa statistički značajnom razlikom u odnosu na ostale dobne skupine osim dobne skupine 15-24 godine, na nivou značajnosti p<0,0001. Žene su češće obolijevale od infekcija mokraćnog sistema u odnosu na muškarce na nivou značajnosti p<0,0001. Do 54 godine, žene su obolijevale češće od muškaraca 8,5 puta, a iznad 54 godine 4 puta. U periodu proljeće-ljeto bilo je statistički značajno veći broj bolesnika sa infekcijama mokraćnog sistema (p<0,0001). Vodeći uzročnici infekcija mokraćnog sistema su E. coli 73,5% (p<0,0001), Klebsiella species 8,5%, Proteus mirabilis 5,5%, Pseudomonas aeruginosa 4,0% i Enterococcus faecalis 3,0%. Nije nađena statistički značajna razlika između učestalosti E. coli i ne-E. coli uzročnika kao etioloških faktora infekcija mokraćnog sistema po dobnim skupinama (p=0,173), niti u odnosu period proljeće-ljeto i jesen-zima (p>0,05). Komplicirane infekcije mokraćnog sistema su statistički značajno češće od nekomliciranih na nivou značajnosti od p<0,0001. E. coli statistički značajno češće uzrokuje komplicirane i nekomplicirane infekcije mokraćnog sistema p<0.0001. Ne-E. coli uzročnici su statistički značajno češći uzročnici prostatitisa (p=0,05). Uzročnici prostatitisa su Klebsiella species, Pseudomonas aeruginosa, Enterococcus faecalis i Proteus mirabilis. Adekvatna antimikrobna terapija je statistički značajno češće ordinirana kod bolesnika sa E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p<0,0001), dok kod bolesnika sa ne-E. coli IMS nije bilo statistički značajne razlike u ordiniranju adekvatne i neadekvatne terapije (p=0,5). Nije nađena statistički značajna razlika u prosječnoj dužini hospitalizacije između bolesnika sa E. coli i ne-E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p=0,483). Povišena temperatura iznad 38,5°C, tresavica i glavobolja je statistički značajno češća kod bolesnika sa E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p<0,05). Neutrofilija je statistički značajno češća kod bolesnika sa ne-E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p=0,04179). Zaprašen izgled mokraće, proteinurija i pozitivan nitrit-test je statistički značajno češći kod bolesnika sa E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p<0,05). Specifična težina mokraće <1015 statistički je značajno češča kod bolesnika sa ne-E. coli infekcijama mokraćnog sistema (p=0,0012). Benigna hiperplazija prostate je statistički značajno češće registrirana kod bolesnika sa ne-E. coli infekcijama mokraćnog sitema (p=0,05), dok nije nađena statistički značajna razlika u učestalosti ostalih faktora rizika između bolesnika sa E. coli i ne-E. coli infekcijama mokraćnog sistema. Rezultati analize antimikrobne rezistencije vodećih uzročnika infekcija mokraćnog sistema pokazuju da je E. coli dobro osjetljiva na ceftazidim, cefotaxim, ceftriaxon, gentamicin, nitrofurantoin, norfloxacin, pipemidinsku kiselinu i ciprofloxacin. Klebsiella species je dobro osjetljiva na imipenem i meropenem. Proteus mirabilis pokazuje dobru osjetljivost na imipenem i meropenem i relativno dobru na amikacin. Pseudomonas aeruginosa je dobro osjetljiv na imipenem, meropenem i relativno dobro na piperacilin. Enterococcus faecalis je dobro osjetljiv na vancomycin, ampicillin, amoxicillin, ciprofloxacin, doxyciclin i nitrofurantoin.

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) primarni melanomi kože u ispitivanom petogodišnjem periodu 2001-2005. godina, zastupljeni su u 70 slučajeva, što u odnosu na ukupan broj operisanih pacijenata sa dijagnozom nevusa (530) i melanoma iznosi 12% ili 1:7,3; b) više primarnih melanoma kože verificirano je kod žena (n=42) u odnosu na muškarce (n=28), 1,5:1; a nema statistički značajne razlike u starosnoj dobi pojavljivanja; c) prema regijama tijela, najveći broj primarnih melanoma kože za oba spola registrovan je na trupu (43%), ekstremitetima (36%) i glavi i vratu (21%); d) patohistološkom analizom ispitivanih melanoma utvrđen je najveći broj tumora dijagnostikovanih u stadiju Clarka nivo III (26%), tumor ispunjava papilarni dermis i utiskuje se u međuprostor između papilarnoga i retikularnoga dermisa, i nivo IV (24%) tumor invazira retikularni dermis, što je prognostički značajno za dužinu preživljavanja pacijenata; d) analizom raspodjele melanoma prema debljini tumora (Breslow) u ispitivanom uzorku, najveći broj melanoma se pojavljuje debljine do 1,0 mm, što je u direktnoj korelaciji sa dubinom invazije (Clark).

U ovom radu između skupina upoređuju se: distribucija prema spolu, preoperativne karakteristike, zastupljenost preoperativnih faktora rizika koji čine i ne čine EuroSCORE, vrsta i broj bajpas graftova, perioperativni rezultati, intraoperativna i postoperativna upotreba inotropa, postoperativne komplikacije i smrtnost. Utvrđeno je da je: vrijeme provedeno na respiratoru kao i vrijeme provedeno u Intenzivnoj njezi značajno manje kod ispitanika operisanih bez upotrebe CPB; volumen postoperativnog krvarenja kao i volumen nadoknađene krvi značajno manji kod ispitanika operisanih bez upotrebe CPB; intraoperativna kao i postoperativna upotreba inotropa značajno manja kod ispitanika operisanih bez upotrebe; učestalost cerebrovaskularnog inzulta značajno manja kod ispitanika operisanih bez upotrebe CPB dok nije postojala značajna razlika u učestalosti preostalih postoperativnih komplikacija i smrtnih ishoda kod ispitanika operisanih sa ili bez upotrebe CPB; ta da je ukupna dužina hospitalizacije značajno manja kod ispitanika operisanih bez upotrebe CPB.

Rezultati rada su pokazali da je kvalitet života pacijenata nakon dvije i pet sedmica postoperativno, u kojih je holecistektomija učinjena laparoskopskom metodom statistički značajno bolji u poređenju sa pacijentima koji su operisani otvorenom metodom. Takođe u oblasti simptoma, oblasti socijalne aktivnosti, oblasti emocionalnog i mentalnog statusa i oblasti fizikalnog statusa rezultati su pokazali da je kvalitet života statistički značajno bolji kod pacijenata koji su laparoskopski operisani od onih koji su operisani otvorenom tehnikom zbog hronične holecistolitijaze. Nakon desete sedmice postoperativno, testiranje je pokazalo da među ispitivanim grupama pacijenata nema statistički značajne razlike u kvalitetu života u ukupnom skoru a takođe i po oblastima kvaliteta života.

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da je 356 (43%) pacijenata, od ukupno 823 sa akutnim infarktom miokarda, imalo normalne vrijednosti LDL-a i da je ista bila samo nešto iznad optimalne vrijednosti, dok je 89% pacijenata imalo snižene vrijednosti HDL-a, gdje je omjer šansi za pojavu sniženog HDL-a u ispitanoj grupi iznosio 7,9 (95% CI=5,35-11,6). Povišene vrijednosti TGL imalo je 55% pacijenata, a najniže vrijednosti HDL-a imala je skupina pacijenata sa najvišim vrijednostima TGL. Nađena je statistički značajna negativna korelacija između vrijednosti TGL i HDL. Povišene vrijednosti holesterola imalo je 32% pacijenata, dok je 69% njih imalo normalne vrijednosti holesterola, a snižene vrijednosti HDL-a imao je najveći broj pacijenata i u jednoj i u drugoj skupini (79% i 85% respektivno), bez statistički značajne razlike. Prosječna vrijednost odnosa HOL/HDL bila je povišena u cijelom uzorku i 66% pacijenata je imalo povišene vrijednosti istog (preko 5). Mada je ovaj odnos bio statistički značajno viši u skupini sa povišenim holesterolom, ipak su prosječne vrijednosti ovog odnosa u obje skupine bile povišene. Tri najučestalija faktora rizika u ispitanoj skupini bili su dislipoproteinemija, hipertenzija i pušenje. Nađeno je da su gojazni pacijenti imali u prosjeku više vrijednosti holesterola i TGL, doku su pušaći imali niže vrijednosti HDL-a. Nije bilo statistički značajne razlike u učestalosti pojave sniženih HDL-a i povišenih TGL obzirom na spol, kao ni statistički značajne razlike u srednjim vrijednostima istih i holesterola obzirom na spol. Kada je za testiranje učestalost pojave sniženih vrijednosti HDL-a obzirom na spol korištena ista vrijednost kao kriterij, nađeno je znatno više muškaraca sa sniženim vrijednostima HDL-a, sa omjerom šansi 2,1 puta većim kod muških nego kod ženskih ispitanika. Nije nađena statistički značajna razlika u srednjoj vrijednosti HDL-a u odnosu na dob, kao ni u odnosu na lokalizaciju infarkta miokarda. Komparacijom skupine sa reinfarktom miokarda i one bez, nađene su statistički značajno više vrijednosti holesterola i TGL u skupini pacijenata bez reinfarkta, dok su vrijednosti HDL, LDL, HOL/HDLi LDL/HDL nisu statistički razlikovale, mada su HDL i navedeni odnosi bili nepovoljniji u skupini sa reinfarktom. U skupini kojoj je propisan statin nađene su statistički značajno više vrijednosti TGL, HOL i odnosa HOL/HDL i LDL/HDL u odnosu na skupinu kojoj statin nije propisan, dok nije postojala statistički značajna razlika u vrijednosti HDL između ove dvije skupine. Statini, niti drugi hipolipemici, nisu bili propisani u 49% pacijenata sa sniženim vrijednostima HDL-a, a 80% pacijenata je imalo vrijednosti HDL-a 0,9 mmol/l i niže, a njih 47% također nije imalo propisan hipolipemik, što je bio slučaj i u 33% pacijenata sa aterogenom dislipidemijom. Nađeno je da su alkohol i trigliceridi značajni prediktori vrijednosti HDL-a.

U eksperimentalnoj grupi nije bilo pacijenata koji su ispunili dijagnostičke kriterije za metabolički sindrom, a u kontrolnoj su nađena četiri pacijenta sa metaboličkim sindromom. Hiperglikemija je ustanovljena u 13.3% pacijenata eksperimentalne i 13.3% pacijenata kontrolne grupe. Nije bilo statistički značajne razlike u nivoima ŠUK-a između dvije grupe pacijenata (p= .535). U 23.3% pacijenata iz eksperimentalne gupe i u 13.3% iz kontrolne grupe registrirana je arterijska hipertenzija. Nije bilo statistički značajne razlike između grupa pacijenata (p=.505). Dislipidemija je zabilježena u 66.6% pacijenata u eksperimentalnoj, odnosno 60% u kontrolnoj grupi. TGL su bili povišeni u 60% pacijenata na terapiji atipičnim, a u pacijenata na terapiji tipičnim antipsihoticima u 56.6% slučajeva. HDL holesterol je bio snižen u 33.3% pacijenata eksperimentalne i u 20% pacijenata kontrole grupe. Nisu ustanovljene statistički značajne razlike između eksperimentalne i kontrolne grupe pacijenata u nivioma TGL (p = .259) i HDL (p = .2115). Povećane vrijednosti obima struka registrirane su u 83.3% pacijenata na atipičnim, a 70% pacijenata na tipičnim antipsihoticima, što nije značano više (p = .054). Postoji negativna korelacija između obima struka i HDL u oba spola. Korelacija je utvrđena kao značajna u pacijenata kontrolne grupe (r = .512 za muškarce i r = - .883 za žene). Negativna korelacija između nivoa TGL i HDL u oba spola kontrolne grupe, u muškaraca utvrđena kao značajna (r = - .451 za muškarce i r = - .131 za žene). Ova korelacija postoji i u i u muškaraca eksperimentalne grupe ali nije značajna (r= - .453). Postoji pozitivna korelacija između obima struka i nivoa TGL u muškaraca kontrolne (r= .155) i oba spola eksperimentalne grupe ali nije utvrđena kao značajna (r= .226 za muškarce i r= . 258 za žene).

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: 1. Korelacija koncentracije joda u urinu u djece školskog uzrasta urađene metodom A i Fast B metodom je linearna 2.Rezultati dobiveni metodom A, u kojoj je korišten (NH4)2S208..u poređenju sa referentnom metodom na Tehnikon analizatoru-AAII, pokazuju da praktično u validnosti ne postoji razlika između ove dvije metode. 3. Analizirajući rezultate koncentracije joda u urinu djece oba spola od 11 do 14 godina života u FBiH, metodom Fast B u odnosu na metodu A dobili smo slične rezultate između kojih nije bilo statistički značajne razlike, što navodi na zaključak da su i jedna i druga metoda validne i pouzdane 4.Analizirajući uzorke soli na nivou domaćinstva u svim kantonima, sadržaj joda je varirao od 18.31±3.6 mg/kg sa prosječnim vrijednostima na nivou FBiH od 21.4±4.9 mg/kg soli. Dobijeni rezultati su na donjim vrijednostima koje preporučuje novi Pravilnik o jodiranju solu u Federaciji BiH. 5.Procjne efikasnosti jodne profilakse sa 20-30 mg joda/kg soli pokazuju da je značajno poboljšana jodna ekskrecija kod djece školskog uzrasta na području Federacije BiH dvije godine nakon uvođenja novog Pravilnika o jodiranju soli kojim je jodna profilaksa povećana sa prosječnih 10 mg KJ/kg soli na 20-30 mg elementarnog J/kg soli i da je na području Federacije BiH jodni unos dovoljan.