Magistarski radovi

Ciljevi ovog istraživanja su bili: utvrditi kvalitet života oboljelih od akni vulgaris, utvrditi nivo depresije i anksioznosti u oboljelih od akni vulgaris i utvrditi korelaciju kliničkog oblika akni vulgaris i kvaliteta života. Među 90 ispitanika koji su predstavljali ispitivanu grupu zabilježena je češća zastupljenosti papulopustuloznog kliničkog oblika akni vulgaris (80%) u odnosu na akne komedonike(10%) i akne konglobate (10%), kao i češća zastupljenost ispitanika ženskog spola (60%) u odnosu na muški spol (40%). Primjenom Skindex-29 upitnika zabilježeni su rezultati u tri skale. U skali emocija, prosječne vrijednosti su bile veće kod ispitanika ženskog spola, u odnosu na muški spol kod sva tri klinička oblika akni vulgaris. Nije zabilježena značajna razlika u odnosu na prosječene vrijednosti skale emocija i klinčki oblik akni vulgaris (p=0,084). U skali simptoma prosječne vrijednosti su bile veće kod ispitanika ženskog spola u odnosu na ispitanike muškog spola kod sva tri klinička oblika akni vulgaris. Zabilježena je statistički značajna razlika prosječnih vrijednosti skale simptoma u odnosu na klinički oblikakni vulgaris (p=0,039). U skali fuskcionisanja prosječne vrijednosti kod akne komedonike i akne papulopustuloze su bile približno jednake kod oba spola, a kod akne konglobate ispitanici ženskog spola su imali veće vrijednosti u odnosu na muški spol. Nije zabilježena statistički značajna razlika prosječnih vrijednosti skale funkcionisanja u odnosu na klinički oblik akni vulgaris (p=0,341). Prema zbirnom skoru Skindex-29 ispitanici u sve tri grupe imali su pogoršan kvalitet života. Nije zabilježena statistički značajna razlika u odnosu na zbitni skor i klinički oblikm akni vulgaris. Analizom ispitanika sa akne konglobate ispitanici ženskog spola su imali veće prosječne vrijednosti u sve tri skale, kao i u zbirnom skoru u odnosu na ispitanike muškog spola. Zabilježena je statistički značajna razlika između muškaraca i žena sa akne konglobate u skali emocija i funkcionisanja, kao i u zbirnom skoru. Vrijednosti nivoa anksioznosti u ispitivanom uzorku su prikazane na tabeli 4. Najveći broj ispitanika je imao umjeren nivo anksioznosti (N=69). 85,6% ispitanika je imalo umjeren i visok nivo anksioznosti, sa približno jednakom zastupljenošću ispitanika muškog (83,3%) i ženskog (72,2%) spola. Nije zabilježena statistički značajna razlika nivoa anksioznosti i kliničkog oblika akni vulgaris (p=0,0575). Najveći broj ispitanika je predstavljao rizičnu grupu (44,4%), a (37,8%) ispitanika je imalo izražene znake depresivnosti. U navedenim grupama bila je približno jednaka zastupljenost ispitanika muškog (77,78%) i ženskog (85,18%) spola. Nije zabilježena statistički značajna razlika nivoa depresivnosti i kliničkog oblika akni vulgaris (p=0,0543). Prosječne vrijednosti CADI indeksa pokazale su veće pogoršanje kvaliteta života kod ispitanika sa težim kliničkim oblikaom akni vulgaris, na nivou signifikantnosti (p=0,008). Grafički prikaz korelacije između kliničkog oblika akni vulgaris i vrijednosti CADI indeksa predstavljen na sl. 7. Zabilježena je korelacija između kliničkog oblika akni vulgaris i vrijednosti CADI indeksa, za koeficijent korelacije (r=0,722).

Prikazani su rezultati upitnika EORTC-QLQ-C30. Rezultati svih skala upitnika EORTC-QLQ-C30 prikazani su u tabeli 2 gdje su opisani standardnim metodama deskriptivne statistike i naznačene p vrijednosti. Prikazan je rezultat za Globalni QOL koji reprezentuje opšte zdravstveno stanje i kvalitetu života pacijentica koji je statistički značajno bolji nakon konkomitantne hemoradioterapije nego prije nje (33 versus 66; p<0,0001). Fiziološke funkcije pacijentica su statistički značajno bile bolje nakon terapije (80 versus 87; p= 0,02). Statistički značajno je bila bolja radna/dnevna funkcija nakon terapije (66 versus 100; p=0,003). Unutarnjom analizom skala radne funkcije t-testom opisuje se statistički značajno bolje obavljanje poslova i hobija nakon sprovedenog hemoradioterapijskog liječenja. Emocionalne funkcije koje uključuju neuroznost, zabrinutost, osjetljivost i depresivnost statistički su bile značajno bolje nakon terapije (42 versus 84; p<0,0001). T-testom pronađena je statistička značajnost u poboljšanju svih navedenih skala emocionalne funkcije. Socijalne funkcije su statistički značajno bile bolje nakon terapije (84 versus 100; p=0,0001). Unutarnjom analizom skala pojedinačno t-testom statistički značajna razlika je nađena u socijalnom životu u porodici (p=0,0056). Zatim su prikazani statistički značajni rezultati za bol, zamor i dispneju. Glavobolja se nakon sprovedenog liječenja statistički značajno manje javljala (p=0,0436), kao i bol pri naporu (p=0,0063). Pacijentice su nakon terapije osjećale statistički značajno manje potrebu za odmorom (p=0,0021), manji umor (p=0,0014) i manje su se osjećali slabo (p=0,000451). Dispneja je nakon terapije bila statistički značajno manje izražena ( 33 versus 0, p= 0,03). Rezultati svih skala upitnika EORTC-QLQ-Cx24 prikazani su u tabeli 3 gdje su opisani standardnim metodama deskriptivne statistike i naznačene P vrijednosti. U ovom dijelu rezultata opisano je statistički značajno manje vaginalnih problema nakon sprovedenog liječenja. Značajno manje je bilo bola u vagini (p=0,0001), vaginalnog iscjetka (p=1,64E-08) i neurednog krvarenja iz vagine (p=4,93E-15). Opisuje se velika učestalost bola u lumbosakralnom dijelu kičmenog stuba prije terapije (52%) kao i statistički značajno poboljšanje nakon terapije (p=0,02). Autor navodi da nije našao statističku značajnost u kvaliteti seksualne funkcije prije i nakon konkomitantne hemoradioterapije kao i da 40% pacijentica nisu bile seksualno aktivne, ali ipak opisuje statistički značajno slabiju bol prilikom seksualnih aktivnosti kod seksualno aktivnih pacijentica (p=0,009).

Podijeljeni su u dvije skupine, od kojih se prva odnosila na razlike u preoperativnim i postoperativnim mjerenjima visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla između dva kralježka na lateralnim rtg snimcima lumbalne kralježnice u neutralnoj poziciji, a druga na komparaciju rezultata mje-renja u pacijenata operiranih na jednom nivou sa onim u pacijenata operiranih na dva nivoa. Pacijenti u prvom dijelu studije su bili podijeljeni u dvije skupine. Prvu skupinu je sačinjavalo 30 pacijenata kod kojih je operirana hernija lumbalnog diska na jednom nivou. Od ukupno 30 pacijenata, u 14 (47%) pacijenata je operirana hernija na nivou L4/L5, dok je kod preostalih 16 (53%) pacijenata operirana hernija diska na nivou L5/S1. Za upoređivanje mjerenih parametara je korišten T-test za zavisne uzorke. Načinjena deskriptivna statistika je pokazala da ispitivani parametri ispunjavaju uslove normalne distribucije. Upoređivani su parametri i to: visina intervertebralnog prostora, prednja i stražnja translacija i ugao među kralježnicima. Statistički značajna razlika je nađena među uzorcima glede visine intervertebralnog prostora (p<0,05), dok statistički značajna razlika nije nađena pri poređenju parametara translacije i ugla među kralježnicima (p>0,05). Pearsonov koeficijent korelacije je bio za sva tri parametra statistički značajan (p=0,005 za visinu intervertebralnog prostora, p=0,016 za ugao i p=0,02 za translaciju). Drugu skupinu je sačinjavalo 30 pacijenata kod kojih je operirana hernija lumbalnog diska na dva nivoa. Od ukupno 30 pacijenata, u njih 23 (76%) je operirana hernija na nivoima L4/L5 i L5/S1, u 5 (17%) pacijenata na nivoima L3/L4 i L4/L5, dok je kod preostala 2 (7%) pacijenta operirana hernija na nivoima L5/S1 i S1/S2. Poređenjem iz-mjerenih parametara za dva nivoa preoperativno i postoperativno, nađena je statistički zna-čajna razlika za visinu intervertebralnog prostora te za ugao između kralježaka (p<0,05), dok nije nađena statistički značajna razlika u translaciji. Pearsonov koeficijent korelacije je bio za sva tri parametra statistički značajan (p<0,0001). U drugom dijelu studije je rađena komparacija rezultata mjerenja u pacijenata operisanih na jednom sa onim kod kojih je hernija diska operisana na dva nivoa. Za ustanovljavanje razlike u preoperativnim vrijednostima mjerenih parametara i to visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla među kralježnicima korišten je T-test za nezavisne uzorke. U prvoj grupi je bilo ukupno 30 nivoa, a u drugoj 60 nivoa. Testiranje je pokazalo da nema statistički značajne razlike mjerenih parametara (p<0,05). Poređenje postoperativnih vrijednosti mjerenih para-metara, testiranje je pokazalo da nema statistički značajne razlike u rezultatima mjerenja iz-među pacijenata koji su operirali herniju na jednom nivou i pacijenata koji su operirali herniju na dva nivoa. T-testom za nezavisne uzorke su poređene dvije grupe podataka, prva je obu-hvatila razlike mjerenih parametara i to visine intervertebralnog prostora, translacije i ugla među kralježnicima preoperativno i postoperativno za jedan nivo, a u drugoj razlike mjerenih parametara preoperativno i postoperativno za dva nivoa. T-test za nezavisne uzorke nije po-kazao statistički značajnu razliku (p>0,05). Pearsonov koeficijent korelacije između postope-rativnih parametara nakon operacije hernije lumbalnog diska za jedan nivo je pokazao da postoji statistički značajna pozitivna korelacija (p<0,01) između promjena u visini inter-vertebralnog prostora i ugla između kralježaka, dok je korelacija između visine interver-tebralnog prostora i translacije, te ugla među kralježnicima i translacije minimalno pozitivna. Rezultati testa za dva nivoa su pokazali statistički značajnu pozitivnu korelaciju (p<0,01) između postoperativnih vrijednosti za visinu intervertebralnog prostora i ugla između kra-lježaka, minimalnu negativnu korelaciju između visine intervertebralnog prostora i translacije, te minimalnu pozitivnu korelaciju ugla i translacije.

U rezultatima autor ističe da je neparazitarna simptomatska cista jetre bila dijagnostikovana kod 56 ispitanika tokom trajanja studije. Šest pacijenata bilo je isključeno iz studije. Aritmetička sredina volumena svih 50 cisti bila je 380.8 ±258.7 ml prije tretmana a 34.9±26.7 na zadnjem kontrolnom pregledu (P<0.001). Inicijalni prosječni volumen cisti (volumen prije tretmana) kao i volumen rezidua na kraju perioda praćenja nije se signifikantno razlikovao izmđu grupe pacijenata tretiranih koncentrovanim alkoholom i grupe ispitanika tretiranih hipertonom otopinom NaCl (p=0,768 i p=0,85). Tokom tromjesečnog perioda kontrolnih pregleda, 17 cisti (42.5 %) kompletno je nestalo i nisu se mogle sonografski diferencirati, od toga 8 (40 %) u grupi ispitanika sa skleroterapijom hipertonom otopinom NaCl i 9 (45 %) u grupi ispitanika sa jednokratnom prolongiranom ekspozicijom koncetrovanom alkoholu (p=0.844) (Tabela 2). Nijedna od cisti koje su kompletno nestale nakon tretmana nije recidivirala tokom perioda praćenja. Vjerovatnost izčezavanja cisti jako je korelirala veličini cisti u obje grupe, sa manjom vjerovatnoćom za izčezavanje velikih cisti koje su imale inicijalni volumen preko 1000 ml. Vjerovatnost izčezavanja razlikovala se signifikantno za ciste koje su imale inicijalni volumen veći od 1000 ml(p=0.009) sa prezentacijom veće uspješnosti kod pacijenata tretiranih hipertonom otopinom solne kiseline.Desni subfrenični bol različitog intenziteta bio je prisutan kod svih pacijenata prije tretmana. Bol se smanjio ili potpuno prestao kod svih pacijenata koji su uključeni u studiju neovisno od činjenice da li je došlo do kompletne ili parcijalne rezolucije ciste.

U studiju je uključeno ukupno 100 ispitanika – 50 je pripadalo grupi sa ishemijskim moždanim udarom, dok je 50 pripadalo grupi sa hemoragijskim moždanim udarom. U kompletnom uzorku je bilo 52 (52%) ispitanika ženskog spola i 48 (48%) ispitanika muškog spola. Medijan dobi u kompletnom uzorku je iznosio 70,5 godina sa minimumom od 43 i maksimumom od 85 godina. U grupi sa ishemijskim moždanim udarom medijan životne dobi je iznosio 71 godinu dok je u grupi sa hemoragijskim moždanim udarom iznosio 69,5 godina Nije bilo signifikantne razlike između ispitaničkih grupa u odnosu na dob. Medijan dužine hospitalizacije u kompletnom uzorku je iznosio 14 dana U grupi sa ishemijskim moždanim udarom medijan hospitalizacije je iznosio 14 dana dok je u grupi sa hemoragijskim moždanim udarom medijan iznosio 14,5 dana. Najveći broj ispitanika je imao ili više riziko faktora (50%) ili hipertenziju kao faktor rizika za moždani udar (39%). Samo 5% ispitanika nije imalo niti jedan faktor rizika u anamnezi.. Najveći broj ispitanika (46%) je imao zahvaćenost nekoliko različitih regija, nakon čega su po učestalosti zahvaćenosti slijedile bazalne ganglije, te parijetalni režanj. Kapsula interna je bila značajno rjeđe zahvaćena u ispitanika sa ishemijskim udarom (80%), nego u ispitanika sa hemoragijskim moždanim udarom (54%). Prosječne vrijednosti NIHSS skale, Indeksa motornih funkcija, Testa kontrole trupa, Rankin skale i Barthel indeksa na otpustu iz bolnice su pokazivale signifikantan oporavak u svih ispitanika, ( p< 0,001 ) koji je bio statistički značajniji u pacijenata sa hemoragijskim moždanim udarom.(za NIHSS skalu p= 0,004; Indeks motornih funkcija p= 0,003; Rankin skalu p= 0,03; Barthel index p= 0,04, osim za Test kontrole trupa gdje gdje razlika nije bila statistički značajna p=0,38) Na ishod ranog rehabilitacionog tretmana negativno je uticala starija životna dob, prisustvo anozognozije i unilateralne nepažnje, kao i prisustvo afazičnih poremećaja. Muškarci su imali značajno bolji funkcionalni oporavak od žena.

Rezultati pokazuju da je u periodu od 2000 do 2009. godine analizirano 44 djece sa cerebralnom paralizom kod kojih je u toku rehabilitacije urađen ortopedsko-hirurški tretman na donjim ekstremitetima. Prema spolnoj zastupljenosti nešto više je bilo muških ispitanika (24; 54,5%) u odnosu na ženske (20; 45,5%). Najveći broj ispitanika su djeca rođena iz prve trudnoće (22; 50%), zatim djeca rođena prije 38 gestacijske dobi (37; 84%), a sa niskom porođajnom masom ispod 2500 gr. je bilo 34 (74 %) djece. Medijana vrijednost Apgar skora u prvoj minuti je bila 7, a u petoj 8. Perinatalni riziko faktori su bili zastupljeni kod 33(75%) djece, dok su kod ostalih evidentirani prenatalni. Prema kliničkoj slici većina djece je imala spastični oblik cerebralne paralize (43; 98%), a prema topografskoj distribuciji najčešći je bio oblik spastične diplegije kod 29(66%). Skoro polovina ispitanika je započela rehabilitaciju u dobi od 13 do 18 mjeseci, što se smatra kasno započetim rehabilitacionim tretmanom. Mali broj ispitanika je imao odgovarajuću rehabilitaciju (12; 27,3%), dok je većina imala ili povremenu ili gotovo nikakvu što je zavisilo od aktivnog učestvovanja roditelja da pokazane vježbe i pozicioniranje intenzivno primjenjuju i u kućnim uslovima. Analizirajući dob djece u vrijeme operativnog liječenja medijana dobi u uzorku je iznoslila 4,4 godine, a najveći broj intervencija (92%) je urađen u predjelu stopala, bilo kao jedina intervencija ili istovremene operacije na kuku i koljenu. Vrijednosti svih urađenih testova za kvantitativnu i kvalitativnu procjenu hoda prema Gillette testu i PRS testu su pokazale statistički značajno povećanje (p<0,001), što znači da je povećan broj djece koja hodaju, a isto tako je smanjeno odstupanje od normalnog hoda. Motoričke funkcije mjerene GMFM skorom kod djece su statistički značajno poboljšane u svim razvojnim fazama, a stepen onesposobljenja je smanjen prema GMFCS klasifikaciji nakon postoperativne rehabilitacije (p<0,001). Kognitivne funkcije procjenjene na osnovu dijela upitnika za funkcionalnu neovisnost ili WeeFIM su bile isto tako statistički značajno poboljšane nakon postoperativne rehabilitacije (p<0,001). Korelacijom dobijenih vrijednosti korištenih testova u istraživanju u odnosu na dob djeteta u vrijeme operacije nije nađena statistički značajna korelacija niti za jedan skor, dok je u odnosu na intenzitet rehabilitacije nađena statistički signifikantna razlika u odnosu na kvantitativnu sposobnost kretanja i stepen onesposobljenja, dok je uticaj na kvalitativno poboljšanje hoda i stepen funkcionalne neovisnosti neznatan. Korelirane razlike testova u odnosu na Apgar skor su ukazale na statistički značajnu korelaciju u odnosu na rehabilitaciju hoda i funkcionalnu neovisnost.

Podijeljeni su u pet skupina, od kojih se prva odnosila na endokrinološku procjenu ispitanika prije terapije, druga na tireostatsku terapiju, treća na radiojodnu terapiju, četvrta na operativno liječenje i peta na komparaciju terapijskih pristupa. U studiju je uključeno 106 ispitanika prosječne starosne dobi 55,75 + 2,5 godina. Ispitanici su bili uglavnom ženskog spola (97%) i najveći broj ispitanika je bio starosne dobi od 61-74 godine. Uporedili smo vrijednosti tireoidnih hormona i TSH prije i 12 mjeseci nakon primjenjene tireostatske terapije i našli statistički značajnu razliku u vrijednostima tireoidnih hormona prije i 12 mjeseci nakon terapije T3 (p=0,034), T4 (p<0,0001), TSH (p=0,029). Veličina čvorova procjenjenih ultrazvučnim pregledom prije i 12 mjeseci nakon primjenjene tireostatske terapije (p=0,54) ne pokazuje statistički značajnu razliku u veličini. Osim veličine, procjenjivali smo i ultrazvučne karakteristike AFTN. Od ukupno 106 ispitanika 82 (77,3%) su imala hipoehogeni, 17 (16,03%) izoehogeni a 7 (6,6%) ispitanika hiperehogeni ultrazvučni prikaz nodusa. Operativni zahvat je učinjen kod 32 ispitanika s tim da su svi pacijenti uzimali određeno vrijeme tireostatsku terapiju do operativnog zahvata. Najveći broj ispitanika kojima je učinjen operativni zahvat je starosne dobi od 41-50 godina (37,5%) i od 24-40 godina (34,37%). Svim pacijentima su određene vrijednosti tireoidnih hormona i TSH prije i 12 mjeseci nakon učinjenog operativnog zahvata. Postoji statistički značajna razlika u vrijednostima hormona TSH (p=0,006), T4 (p<0,0001) prije i nakon operativnog zahvata dok se vrijednosti T3 (p=0,72) nisu značajno mijenjale u ovom periodu. Radiojodna terapija u našoj studiji aplicirana je grupi od 41 ispitanika u terapijskoj dozi od 5 do 25 mCi, s tim da su svi ispitanici uzimali određeno vrijeme tireostasku terapiju kao premedikaciju sve do radiojodne aplikacije. Svim pacijentima u ovoj grupi je određen funkcionalni status štitne žlijezde i TSH prije i 12 mjeseci nakon radiojodne terapije. Nađena je statistički značajna razlika u vrijednostima T4 (p=0,0001) i TSH (p=0,008) prije i poslije terapije dok ne postoji statistički značajna razlika u vrijednostima T3 (p=0,09) prije i poslije terapije. Zbog određivanja uticaja doze na funkciju i veličinu čvora ove ispitanike smo podjelili u dvije podgrupe. Prvu podgrupu su činili pacijenti koji su primili dozu od 5,10,15 mCi a drugu pacijenti koji su primili dozu od 20 i 25 mCi. Grupa pacijenata koja je primila manje doze radiojoda (5,10,15mCi) pokazala je statistički značajnu razliku u vrijednostima hormona T4 (p=0,0001) i TSH (p=0,030) prije i 12 mjeseci poslije radiojodne terapije dok nije bilo statitsički značajne razlike u vrijednostima T3 (p=0,779) prije i poslije terapije. Druga podgrupa koja je primila veće doze radiojoda (20 i 25mCi) pokazala je statistički značajnu razliku u vrijednostima T3 (p=0,045), T4 (p<0,0001) i TSH (p=0,038). Uporedivši vrijednosti hormona u podgrupama pacijenata koji su primili male i visoke doze radiojodne terapije, dobili smo rezultate koji pokazuju da postoji statistički značajna razlika u vrijednostima tireoidnih hormona T3 (p=0,0029), T4 (p=0,023) između ove dvije podgrupe. Utvrdili smo da postoji statistički značajna razlika u veličini čvora prije i 12 mjeseci nakon terapije u podgrupi pacijenata kojima su aplicirane male terapijske doze radiojoda (p=0,034) dok ne postoji stastistički značajna razlika u veličini čvora nakon primjenjenih visokih doza radioda (p=0,105). Poredeći vrijednosti hormona između sva tri terapijska pristupa koji se koriste u rješavanju toksičnog adenoma nađena je statistički značajna razlika u vrijednostima T3 u grupi pacijenata liječenih tireostaticima (p=0.034) i podgrupi pacijenata liječenih visokim dozama radioaktivnog joda (20 i 25 mCi) (p=0,045). Vrijednosti T4 se statistički značajno razlikuju kod sve tri terapijske procedure J131 (p=0,0001), operisani (p=0,0001), tireostatici (p=0,0001). Vrijednost TSH pokazuje statistički značajnu razliku kod sva tri oblika liječenja: J131 (p=0,043), operisani (p=0,006) tireostatici (p=0,029). Poredeći vrijednosti hormona ispitanika u podgrupi koja je primila male doze joda (5,10,15 mCi) sa vrijednostima tireoidnih hormona i TSH ispitanika kojima je učinjen operativni zahvat nakon 12 mjeseci nismo našli statistički značajnu razliku u vrijednostima hormona između ova dva terapijska pristupa. Komparirajući vrijednosti hormona podgrupe koja je primila visoke doze radiojoda (20 i 25mCi) sa vrijednostima operisanih pacijenata nakon 12 mjeseci dobivena je statistički značajna razlika u vrijednostima tireoidnih hormona (p=0,039 za T3, odnosno 0,0017 za T4), te između ova dva terapijska postupka.