Magistarski radovi

U prvom dijelu analizirani su i statistički obrađeni podaci koji se odnose na starosnu strukturu, stepen stručne spreme, ukupan broj poroda i abortusa te predhodni operativni zahvati na maloj zdjelici. Analizom podataka u dvije promatrane skupine utvrđeno je da postoji statistički signifikantna razlika u dobnim skupinama i prosječnoj dobi te prema nivou obrazovanja (p<0,05), dok ispitivanjem statističke signifikantnosti razlika u broju poroda i abortusa kod promatranih skupina, te prema predhodnim operativnim zahvatima nije pokazalo postojanje statistički signifikantne razlike (p>0,05). U drugom dijelu analizirani su podaci koji se odnose na trajanje operacije, dužinu hospitalizacije, broj ranih i kasnih komplikacija, ishod liječenja jedan, tri i šest mjeseci nakon operacije te dodatni parametri kao što su trajanje rehabilitacije i ekonomska analiza ispitivanih metoda. Utvrđeno je postojanje razlike u prosječnom vremenu trajanja operacije između pacijentica iz grupe A (TVT-O) i grupe B (Vaginoplastika) koje je statistički signifikantno (hi-kvadrat=60,001 p<0,01; t=160,507 p<0,01). Srednje vrijeme trajanja operacije kod TVT-O metode bilo je 12,2 minute (u rasponu od 10 minuta i manje do 20 minuta), dok je srednje vrijeme trajanja operacije kod vaginoplastike bilo je 28,2 minute (u rasponu od 20 do 30 minuta i više). Takođe je utvrđena statistički signifikantna razlika u dužini trajanja hospitalizacije kod pacijentica tretiranih TVT-O metodom i pacijentica tretiranih vaginoplastikom (hi-kvadrat=60,001 p<0,01; t=369,743 p<0,01), gdje je prosječna dužina hospitalizacije u TVT-O grupi iznosila u prosjeku 3,03 dana (u rasponu od jedan do šest dana), dok je kod pacijentica tretiranih vaginoplastikom dužina hospitalizacije u prosjeku iznosila 8,3 dana (u rasponu od 7 do 12 dana). Ukupnom komparacijom komplikacija (operativnih, ranih i kasnih postoperativnih) utvrdilo se postojanje statističke signifikantnosti u smislu većeg broja komplikacija kod vaginoplastike (Hi-kvadrat=8,080; p=0,0444; p<0,05). Rezultati su pokazali da je u TVT-O grupi 96,5% pacijentica bilo bez komplikacija, 3,5% pacijenata je imalo rane postoperativne komplikacije, a ostale komplikacije nisu bile prisutne. Kod pacijentica tretiranih vaginoplastikom 70% pacijentica je bilo bez komplikacija, 7% pacijentica je imalo operativne komplikacije, 13% pacijenata je imalo rane postoperativne komplikacije, a 10% pacijentica je imalo kasne postoperativne komplikacije. Analizom ishoda liječenja jedan, tri i šest mjeseci nakon operacije nađena je statistički signifikantna razlika između pacijentica iz obje ispitivane grupe (p<0,05). Prilikom kontrole nakon jednog mjeseca postoperativno u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz dok je jedna pacijentica imala patološki nalaz na sprovedenim ispitivanjima. Kod pacijentica liječenih vaginoplastikon na kontroli jedan mjesec postoperativno njih 23 je imalo uredan nalaz, dok je sedam pacijentica imalo patološki nalaz. Na kontroli nakon 3 mjeseca u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz, dok je jedna imala patološki nalaz. Kod grupe pacijentica tretirane vaginoplastikon nakon tri mjeseca 23 pacijentice su imale uredan nalaz, dok je njih sedam imalo patološki nalaz. Na kontroli nakon 6 mjeseci u TVT-O skupini 29 pacijentica je imalo uredan nalaz, dok je jedna imala patološki nalaz. Kod grupe tretirane vaginoplastikon nakon 6 mjeseci 21 pacijentica je imala uredan nalaz, dok je njih devet imalo patološki nalaz. Zabilježena je statistički signifikantna razlika u ukupnom rezultatu liječenja između promatranih metoda u smislu postojanja veće uspješnosti TVT-O metode. U TVT-O skupini 83% se smatralo izliječenim, 17% pacijentica je imalo poboljšanje stanja nakon operacije, dok nije bilo neizliječenih pacijentica. Kod pacijentica liječenih vaginoplastikom 60% je izliječeno, 23% je imalo poboljšanje stanja nakon operacije, te je 17% bilo neizliječeno. Razlika trajanja postoperativne rehabilitacije grupe A i grupe B je takođe pokazala statističku signifikantnost, tako da je trajanje postoperativne rehabilitacije bilo je signifikantno duže kod pacijenata grupe B. Koeficijent kontingencije je veoma visok i pokazuje da je trajanje postoperativne rehabilitacije u velikoj zavisnosti od korištene metode hirurškog zahvata, tako da je prosječna dužina trajanja postoperativne rehabilitacije za TVT-O iznosila 7,2 ± 1,297dana, a za vaginoplastiku 23,23 ± 5,655 dana uz vrijednost t testa od 229,109 i p<0,01. Usputnom ekonomskom analizom analizirajući omjer kost benefit obje metode uzimajući kao parametar bruto nacionalni dokodak, došlo se do rezultata da taj omjer za TVT metodu iznosi 51,7, dok za klasičnu metodu iznosi 12,2, što nam ukazuje da je korist TVT metode i do 4,2 puta veća od klasične vaginoplastike.

Retrospektivnom studijom je obuhvaćeno 60 bolesnika sa atopijskim oboljenjima, u kojih je primjenjena specifična imunoterapija. U ukupnom uzorku bilo je 36 ženskih i 24 muška ispitanika. Bolesnici su primali alergenske pripravke grinje, kućne prašine trave, korova, ambrozije, polen stabla I i polen stabla II. Vrijednosti specifičnih IgE antitijela u serumu bolesnika su praćene nakon jedne, dvije i tri godine terapije. Ustanovljeno je da je titar specifičnih IgE antitijela u serumu bolesnika statistički visoko značajno smanjen već nakon prve godine terapije u bolesnika koji su primali alergenske pripravke grinje, kućne prašine, trave, korova i mješavine stabla II. Statistički značajno smanjenje vrijednosti specifičnih IgE antitijela u serumu su imali bolesnici koji su primali alergene ambrozije i mješavine stabla I. Zadovoljavajuća alergijska tolerancija se postigla već nakon godinu dana provođenja specifične imunoterapije. Lokalne neželjene reakcije su se javile kod 6 bolesnika, dok je opću neželjenu reakciju imao samo jedan bolesnik.

Analizirano je ukupno 162 pacijenta hosptializirana zbog kraniofacijalne traume u Kantonalnoj bolnici Zenica, u petogodišnjem periodu (2004-2008). Utvrđeno je da ne postoji trend u povećavanju broja pacijenata po godinama. Zastupljenost srednje životne dobi kod ispitanika je bila statistički značajna, a također je dokazana statistički značajna zastupljenost muških ispitanika u odnosu na ženske u omjeru 5.5:1. Etiološki je u nastanku maksilofacijalnih povreda bio dominantan fizički napad, koji je dokazano bio statistički značajan. Prijelom mandibule je u navedenom istraživanju bio statistički najzastupljenija lokacija povreda, dok je korpus mandibule bilo najzastupljenije mjesto prijeloma same mandibule. Najzastupljenija konkomitantna povreda je bila povreda mekih tkiva.

Od četrdeset i tri pacijenta koji su zadovoljavali kriterije za uključenje u studiju, procentualna zastupljenost spolne distribucije ispitanika bila je 16,4% muških ispitanika te 83,6% ženskih ispitanika. Od 43 ispitanika pik dobne distribucije je bio između 30. i 40. godine, odnosno 18,6% bilo je između 31. i 35. godine, isto tako 18,65% bilo je između 36. i 40. godine života, pri čemu je u ispitanika ženskog spola prosjek godina bio 37+/-1 godina.U ispitanika muškog spola prosjek je bio 40 +/-1 godina života, a prosječna starost ispitanika oba spola bio je 38+/-1 godina. Zastupljenost ispitanika po mjestu boravka- u Tuzlanskom kantonu bio je u zoni I oko 44,4%, a u zoni II 55,6%, dok je u Brčko Distriktu u zoni I bio bio 44,4 %, a u zoni II 55,6%. Ispitujući materijalno stanje ispitanika i stručnu spremu došlo se do sljedećih zaključaka : 32,67% ispitanika je u lošem materijalnom stanju, dok je 67,40% ispitanika zadovoljavajućeg materijalnog stanja, čime se može potvrditi da celijakija nije bolest jednog socijalnog statusa, kao i to da je 83,40% ispitanika bilo sa srednjom stručnom spremom i 16,30% sa visokom stručnom spremom. Stopa incidencije oboljena u ispitivanom području iznosila je 1,7/100 000 stanovnika dok je stopa prevalencije iznosila 6,8/100 000 stanovnika. Kod svih ispitanika koji su bili uključeni u studiju među mjerenim antropometrijskim karakteristikama bio je i BMI, koji je kod žena u 21,88% bio normalan, dok je u 78,13 % ispitanika bio ispod normalnih vrijednosti utvrđenim svjetskim standardima. Kada je riječ o ispitanicima muškog spola, u 45,45% je bio normalan, dok je u 54,55 % bio ispod normalnih vrijednosti. Analizirajući BMI u svih ispitanika došlo se do sljedećih rezultata: u 34,88% bio je normalan, dok je u 65,12 % bio ispod normalnih vrijednosti. Analizirajući 43 ispitanika sa jasnom kliničkom slikom i serološki potvrđenom celijakijom, kao prvi simptom kod žena, u 90,63%, bio je proljev, dok je bol u stomaku bila 9,38 %, u muških ispitanika 72,73% proljev je bio prvi simptom, dok je bol u stomaku bila u 27,27%. Procentualna zastupljenost predominantnog simptoma u 83,72% bio je proljev, dok je bol u stomaku bilo 11,62 %. Kao drugi predominantni simptomi zabilježeni u toku studije navode se i hemoragični sindrom u 2,33% i otok potkoljenica u 2,33%. Rezultati pokazuju da je drugi simptom u obje populacije bio bol u stomaku i to 59,38% kod žena i 45,45% kod muškaraca, dok se kao statistički vrlo značajan simptom navodi gubitak na težini. Kao vrlo značajan faktor rizika u provedenoj studiji bila je anemija koja je u osoba oboljelih od celijakije koji su ušli u ovu studiju bila u oko 58,14% i to u 84% u ispitanika ženskog spola i u 16% ispitanika muškog spola. Kako je svaki od ispitanika koji je ušao u studiju morao biti i serološki potvrđen tako se došlo do podatka da je 93,02% ispitanika bilo pozitivno na AGA antitijela dok je kod svih ispitanika nalaz na EMA antitijela bio pozitivan, što govori o velikoj važnosti serološkog ispitivanja pacijenata sa izraženim faktorima rizika. Svaki od ispitanika koji je ušao u studiju bio je podvrgnut endoskopskoj analizi sa biopsijom postbulbarnog dijela duodenuma pri čemu su se uzimale biopsije iz četiri kvadranta pomenute regije.

U toku studije, 43 pacijenata je regrutovano u studiju a na osnovu gore navedenih kriterija od čega su 22 bile ženskog spola. Prosječna starost svih 43 ispitanika izražena srednjom vrijednošču bila je 42. Najveći postotak ispitanika je bio u dobi od 40 – 50 godina (37,2%). Najveći dio ispitanika imao je ileokoloničnu lokalizaciju bolesti (56%), praćena koloničnom (23%), a potom ilealnom lokalizacijom (21%). Većina ispitanika (26/43; 60,5%) nije imala resekciju crijeva zbog svoje bolesti, međutim, ova razlika nije bila statistički signifikantna (X2=2,99; df=1; p=0,08). S obzirom na prethodnu kortikosteroidnu (KS) terapiju definisanu u poglavlju Metode, najveći broj ispitanika (31/43; 72,1%) je spadao u kategoriju „users“, u odnosu na 12/43 (27,9%) ispitanika koji su pripadali kategoriji „non-users“. Ova razlika od 44% (%95 CI=25-63) je bila statistički signifikantna (X2=15,1; df=1; p=0,0001). Najveći broj ispitanika je pripadao kategoriji nepušača (32/42; 74,4%) Ova dominacija nepušača je bila statistički signifikantna (X2=18,6; df=1; p<0,0001). Medijan trajanja bolesti prije denzitometrije je iznosio 5 godina sa interkvartilnim rasponom od 1 do 10 godina i minimumom od 0 do 30 godina. U uzorku je bilo 10 (23,3%) ispitanika koji su imali novootkrivenu bolest. Od ukupno 22 žene, njih 5 (22,7%) je bilo u menopauzi, njih 3 (13,6%) je imalo neredovne menzese, dok je preostalih 14 (63,6%) ženskih ispitanica imalo uredan menstruacijski ciklus. U ispitivanom uzorku osteoporoza je dijagnostikovana a na osnovu T skora na lumbalnoj kičmi ili na vratu femura u 13/43 pacijenata što predstavlja 30,2% ispitivane populacije, 19 pacijenata je imalo osteopeniju (44,2%), a normalan nalaz je imalo 11/43 pacijenata što predstavlja 25,6%. Prosječan Body Mass Index je 22,75. Nije pronađena signifikantna razlika u gustoći kostiju između muških i ženskih ispitanika, kao ni među ženama koje su bile u menopauzi i onih koji nisu. Također nije pronađena signifikantna razlika među populacijom koja je imala prethodnu resekciju crijeva i one koja nije, mada postoji tendenca nižih vrijednosti u reseciranoj populaciju. Nije pronađena signifikantna razlika među populacijom koja je prethodno koristila kortikosteroidnu terapiju i one koja nije nikada koristila kortiskosteroidnu terapiju. Također nije bilo razlike među pušačima i nepušačima, kao i među onim sa različitom lokalizacijom bolesti iako postoji tendenca nižih vrijednosti gustoće kostiju kod onih sa kolonoičnom lokalizacijom. Interesantno je i činjenica da nije pronađena razlika među gustoćom kostiju kod novootkrivenih pacijenata i onih kojima je bolest ranije otkrivena i liječena. Na osnovu univarijantne logističke regresione analize nije statistički značajan niti jedan od gore navedenih faktora rizika u predikciji niže gustoće kostiju. Multiplom regresionom logističkom analizom verifikovano

Utvrđeno je da ne postoji statistički značajna razlika u spolu, između kontrolne i eksperimentalne skupine, muške, odnosno ženske populacije. Prosječna starosna dob ispitanika eksperimentalne skupine je 53,28 godina, a kontrolne skupine je 49,43 godine. Ne postoji signifikantna razlika u starosti između ispitanika kontrolne i eksperimentalne skupine. Prosječan indeks tjelesne mase ispitanika eksperimentalne skupine je 23,15 kg/m2, dok je prosječan indeks tjlesne mase ispitanika kontrolne skupine 25,13 kg /m2. Postoji statistički značajna razlika između vrijednosti indeksa tjelesne mase ispitanika eksperimentalne i kontrolne skupine (p < 0,05). Prema osnovnoj bolesti, najveći broj ispitanika (47,5 %) ima nedefinisanu bubrežnu bolest, a na drugom mjestu po učestalosti je hronični glomerulonefritis (25 %). Zapažena je signifikantna razlika između ispitanika eksperimentalne i kontrolne skupine u poremećaju funkcije štitne žlijezde (p < 0,05). Više vrsta poremećaja je zapaženo u ispitanika eksperimentalne skupine i to: sindrom niskog T3 u 12,5 %, sindrom niskog T4 u 7,5 % i subklinička hipotireoza u 17,5 %. Srednje vrijednosti paramtera od značaja za procjenu funkcije štitne žlijezde, su pokazale različitosti, odnosno postoji statistički značajna razlika između srednjih vrijednosti ispitanika eksperimentalne i kontrolne skupine ( p < 0,05). Srednje vrijednosti trijodtironina (T3) i tiroksina (T4) su više, u ispitanika kontrolne skupine, dok su srednje vrijednosti za tireostimulirajući hormon (TSH) bile veće u ispitanika kontrolne skupine. Između srednjih vrijednosti parametara, značajnih za procjenu funkcije štitne žlijezde, eksperimentalne i kontrolne skupine nema statistički značajne razlike (p > 0,05). Poremećaji funkcije štitne žlijezde i osnovna bolest nisu signifikantno značajni. Procenat morfoloških poremećaja štitne žlijezde je veći u ispitanika eksperimentalne skupine i to: difuzna struma u 35 %, čvornovata struma u 25 %, a ultrazvučne promjene suspektne na Hašimotov tireoiditis u 10% . Ne postoji signifikantna razlika u poremećaju morfologije štitne žlijezde između multinodozne i nodozne strume ( p > 0,05). Veća prosječna vrijednost volumena štitne žlijezde u eksperimentalnoj skupini (18,88 ml) je zapažena u odnosu na kontrolnu. Postoji signifikantna razlika između prosječnih vrijednosti volumena štitne žlijezde eksperimentalne i kontrolne skupine (p < 0,05). Ne postoji signifikantnost između osnovnih bolesti u pacijenata eksperimentalne skupine i poremećaja morfologije štitne žlijezde (Hi – kvadrat test je 0,563). Srednje vrijednosti tireoglobulina čvoraste i difuzne strume pacijenata eksperimentalne skupine se ne razlikuju (p > 0,05). Ispitana korelacija između: starosne dobi pacijenata, dužine dijaliznog liječenja i volumena štitne žlijezde, pokazuje pozitivnu korelaciju između volumena štitne žlijezde i TSH, što znači da većim vrijednostima volumena štitne žlijezde, odgovaraju više vrijednosti TSH i obrnuto. Zapažen je povišen titar antitijela u eksperimentalnoj skupini pacijenata. Uočena je statistički signifikantna razlika u pojavi poremećaja autoimunosti štitne žlijezde između pacijenata eksperimentalne i kontrolne skupine, u 25 % ispitanika kontrolne skupine postoje parametri za postavljanje dijagnoze autoimunog poremećaja štitne žlijezde. Procenat ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina do 125 g/L je 37,93 %, a procenat ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina preko 125 g/L je 63,64 %, za mušku populaciju. Ne postoji signifikantnost u nivou serumskog hemoglobina u muškoj populaciji. Procenat ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina do 125 g/L je 62,07 %, a procenat ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina preko 125 g/L, u ženskoj populaciji je 36,36 %. Nema signifikantne razlike u nivou serumskog hemoglobina u ženskoj populaciji. Postoji statistički značajna razlika između srednjih vrijednosti nivoa serumskog hemoglobina i dužine dijaliznog liječenja. Veće prosječne vrijednosti dužine hemodijalize su u pacijenata eksperimentalne skupine sa nivoom serumskog hemoglobina preko 125 g /L. Rezultati ispitivanog odnosa između poremećaja funkcije štitne žlijezde i nivoa serumskog hemoglobina pokazuju da je veći procenat poremećaja, sindrom niskog T3, uočen kod ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina do 125 g/L. Poremećaj morfologije štitne žlijezde i nivo serumskog hemoglobina, pokazuje na UZ nalazima, Hašimoto tireoiditis, u većem procentu kod ispitanika sa nivoom serumskog hemoglobina do 125 g/L. Zapaženo je da ne postoje razlike između ispitanika sa poremećajem autoimunosti i bez poremećaja, sa nivoom serumskog hemoglobina. Postoji signifikantna razlika između ispitanika do i preko 72 mjeseca dijalize i poremećaja funkcije štitne žlijezde, dok nema signifikantnosti između poremećaja morfologije štitne žlijezde i dužine hemodijalize. Takođe nema signifikantnosti između volumena štitne žlijezde i dužine dijalize, kao ni između povećanog titra antitijela i dužine dijalize. Nema signifikantnosti između parametara za ocjenu poremećaja autoimunosti i dužine hemodijalize

U prvoj grupi ispitanika, operirani do 24 poslije povređivanja (grupa 1) bilo je 20 dječaka i 10 djevojčica, a u drugoj grupi, operirani poslije 24 h od povređivanja (grupa 2) bilo je 19 dječaka i 11 djevojčica (p = 0,37). Prosječna životna dob ispitanika prve grupe je 7,16 ± 2 ,46 godina, a ispitanika druge grupe 7,23 ± 2,81 godina (p=0,46). Obzirom na položaj distalnog fragmenta u obje grupe veći broj ispitanika imao je posteromedijalnu dislokaciju distalnog fragmenta ( p=0,14). U obje grupe veći broj ispitanika imao je prijelom lijeve nadlaktice (p=0,1), koja je većinom bila nedominantna. Ispitanici koji su operirani do 24 h nakon povređivanja, u prosjeku su operirani 6,86±4,54 h nakon što su zadobili povredu, a ispitanici druge grupe 59,63±28,08 h nakon povrede (p<0,0001). Ispitanici prve grupe kraće su bili hospitalizirani (4.06±1,2 dana) u odnosu na ispitanike druge grupe (5,93±1,79 dana); p < 0,0001. U obje ispitivane grupe postoji pozitivna korelacija između perioda od povređivanja do tretmana i dužine hospitalizacije (r=0,506; p=0,01). U obje grupe ispitanika najveći broj prijeloma stabiliziran je otvorenom repozicijom, ali postoji statistički značajna razlika u odnosu otvorene i zatvorene stabilizacije između ispitivanih grupa (p= 0,01). U prvoj grupi ispitanika 22 (73,3%), a u drugoj 28 (93,33%) prijeloma stabilizirano je otvorenom repozicijom. Između ispitivanih grupa nije bilo statistički značajne razlike u broju igala kojima je stabiliziran prijelom (p=0,43) . Mjerenje Baumanovog ugla na anteroposteriornom snimku u obje ispitivane skupine nije pokazalo statistički značajnu razliku u njegovoj vrijednosti (p=0,37). U obje ispitivane skupine veći broj ispitanika imao je vrijednost Baumanovog ugla 70 - 80°. Povećanje Baumanovog ugla u obje ispitivane grupe u većem procentu se javlja kod posteromedijalne, a smanjenje kod posterolateralne dislokacije distalnog ulomka. Mjerenje humerotrohlearnog ugla na lateralnim snimcima nije pokazalo statistički značajnu vrijednost između ispitivanih grupa. Srednja vrijednost ovog ugla u prvoj grupi je 38,3±8,74°, a u drugoj grupi 39,3±10,32° (p=0,33). Trajanje fizikalnog tretamana između ispitivanih grupa imalo je statistički značajnu razliku. U prvoj grupi prosječno trajanje fizikalnog tretmana je 41,86±26,81 dan, a u drugoj grupi 53,56±23,87 dana (p=0,0302). U prvoj grupi stepen pokretljivosti povrijeđenog lakta nakon završenog fizikalnog tretmana iznosio je od 2,67±5,04° do 132,50±7,85°, a u drugoj grupi od 3,00±4,84° do128,33±10,45°, p=0,08. U obje ispitivane skupine stepen pokretljivosti zdravog lakta kretao se od 0 do 139, 67°. Gubitak pokretljivosti povrijeđenog u odnosu na zdravi lakat nakon sprovedenog fizikalnog tretmana u prvoj grupi iznosio je 8,83±11,03°, a u drugoj grupi 14,43±12,68° (p=0,03). Srednja vrijednost nosivog ugla povrijeđenog lakta nakon završenog fizikalnog tretmana u grupi 1 je 11,90±7,80°, a u grupi 2 13,37±6,89° (p=0,21). Srednja vrijednost nosivog ugla zdravog lakta u prvoj grupi iznosila je 14±1,36°, a u drugoj grupi 14,43±0,89° (p=0,07). Gubitak nosivog ugla povrijeđenog lakta u prvoj grupi iznosio je 4,30±7,66°, a u drugoj grupi 5±6,11° (p= 0,35). U obje ispitivane grupe postoji negativna korelacija Baumanovog i nosivog ugla povrijeđenog lakta (r= -0,543; p<0,0001). Procjena uspjeha liječenja prema Flinovim kriterijima pokazala je da je obzirom na pokretljivost povrijeđenog lakta u prvoj grupi 25 ispitanika imalo zadovoljavajući nalaz, od toga 20 ispitanika (66%) imali su odličan rezultat, 2 ispitanika (7%) dobar, a 3 ispitanika (10%) prosječan rezultat. U ovoj ispitivanoj grupi 5 ispitanika (17%) imali su loš rezultat. U drugoj ispitivanoj grupi 11 ispitanika (37%) imali su odličan, 5 ispitanika (17%) dobar, 4 ispitanika (13%) prosječan, dok je 10 ispitanika (33%) imalo nezadovoljavajući - loš rezultat. Dobiveni rezultati pokazali su statistički značajnu vrijednost u rezultatima liječenja ispitivanih skupina obzirom na pokretljivost povrijeđenog lakta (p=0,01). Flinovi kriteriji za nosivi ugao poslije sprovedenog fizikalnog tretmana nisu pokazali statistički značajnu vrijednost između ispitivanih grupa. U prvoj grupi 23 (77%) ispitanika imali su odličan, 4 ispitanika dobar (13%), a 3 (10%) ispitanika loš rezultat. U drugoj grupi odličan rezultat imali su 21 (70%) ispitanik, dobar rezultat 6 (20%) ispitanika, prosječan 1 (3%) ispitanik, a loš rezultat imali su 2 (7%) ispitanika (p=0,44). Analizirajući odstupanje Baumanovog ugla od vrijednosti 75° sa gubitkom pokretljivosti i nosivog ugla, odnosno sa Flinovim kriterijima uočena je pozitivna korelacija između odstupanja Baumanovog ugla i gubitka pokretljivosti i nosivog ugla, te negativna korelacija između odstupanja Baumanovog ugla i Flinovih kriterija u obje ispitivane skupine. Odstupanje Baumanovog ugla je u pozitivnoj korelaciji sa trajanjem fizikalnog tretmana (r=0,37655). Pozitivna korelacija postoji i između trajanja fizikalnog tretmana i gubitka pokretljivosti (r=0,63; p<0,0001), te između trajanja fizikalnog tretmana i gubitka nosivog ugla (r=0.603; p<0,0001) u obje ispitivane skupine. Fizikalni tretman je u negativnoj korelaciji sa Flinovim kriterijima za pokretljivost (r=-0,526; p=0,0001), i sa Flinovim kriterijima za nosivi ugao (r=-0,622; p=0,0001). Analizirajući pojavu postoperativnih komplikacija u ispitivanim skupinama uočeno je da se više komplikacija javilo u drugoj ispitivanoj skupini, ali nema statistički značajnu vrijednost (p>0,05).