Magistarski radovi

Ovo istraživanje je prvo na ovim prostorima koje je objedinilo neuroradiološke parametre kortikalne atrofije, te objektivizaciju kognitivnog deficita kod veterana rata sa PTSP-om. Na osnovu dobivenih rezultata koji govore u prilog uticaju ratnog stresa na strukturno morfološke strukture mozga, te kognitivnu deterioraciju, stvorena je pretpostavka za korištenje datih parametara u svrhu objektivne procjene psihičkog stanja veterana sa PTSP-om. To, svakako, ima važnost u svakodnevnoj kliničkoj praksi eksperata u svrhu zaštite mentalnog zdravlja, a i u pružanju adekvatnog suporta i benefita od strane odgovarajućih državnih institucija.

U istraživanje je bilo uključeno 60 ispitanika, kod kojih je endoskopskom biopsijom patohistološki verificiran karcinomom rektuma. Od ukupnog broja ispitanika njih 34 (56,7%) je bilo muškog a 26 (43,3%) je bilo ženskog spola. Prosječna životna dob u trenutku postavljanja dijagnoze (SD) u uzorku je iznosila 62 (±12,5) godine i kretala se u rasponu od 32 do 87 godina. Posmatrajući ostale karakteristike bolesnika, pozitivnu obiteljsku anamnezu je imalo njih 22 (36,7%), dok su svi pacijenti imali pozitivan neki od riziko faktora. Učestalost tumora prema lokalizaciji je pokazalo postojanje statistički signifikantne razlike (X2=19,0; df=5; p=0,002), kao odraz dominacije pacijenata sa lokalizacijom u srednjoj trećini rektuma. Signifikantna statistička razlika u učestalosti tumora prema lokalizaciji je objašnjena malim uzorkom kao i tim da kod većine ispitnika tumor angažuje više od jedne trećine. Kao najučestalija patohistološka forma karcinoma rektuma je bio adenokarcinom, G3 stupnja diferencijacije sa ukupno 34 ispitanika (57%), dok je G1 stupanj imalo 8 ispitanika (13%), a G2 18 ispitanika (30%), što korelira sa visokim procentom ispitanika sa uznapredovalim stadijem karcinoma rektuma. Takođe analizirana je i vrsta operativnog zahvata. Iako cilj istraživanja nije bila analiza učinka neoadjuvantne kemoradioterapije izvršena je evaluacija broja ispitanika koji su u 2012 godini bili izloženi neoadjuvantnoj kemoradioterapiji i evalvuiran njen učinak na postiradijacionom kontrolnom pregledu magnetnom rezonancom kod pojedinih ispitanika. U istraživanju je analizirana distribucija ispitanika prema T i N stadiju, ukupna dužina i lokalizacija tumora, udaljenost tumora od mezorektalne fascije, broj limfonoda u perirektalnom masnom tkivu, te specifičnost i senzitivnost CT-a i MRI u određivanju T i N stadija u komparaciji sa konačnim postoperativnim patohistološkim nalazom. Nađeno je da postoji statistički značajna podudarnost T-stadija prema MRI dijagnostici u komparaciji prema PHD nalazu sa vrijednostima kappa koeficijenta od κ=0,78; p<0,001, a što je ukazivalo na visoku podudarnost nalaza. Najmanja podudarnost je nađena kada je u pitanju T1 i T2 stadij gdje je ista iznosila 66,7%, dok je u stadiju T3 i T4 iznosila 96,9%, odnosno 100%. Mjereći podudarnost između CT i PHD nalaza, a koristeći kappa statistiku, nije nađena signifikantna podudarnost sa κ=0,072; p=0,32. Praktično, ovo je značilo da je podudarnost između 2 nalaza bila nesignifikantna, sa vidljivom tendencom CT dijagnostike da u slučaju postojanja nižeg T stadija prema PHD nalazu daje nalaz koji ukazuje na viši stadij. Kada je u pitanju bio T1 stadij, podudarnosti nije bilo, u T2 stadiju nalazi su se podudarali samo u 13,3% slučajeva, u T3 stadiju u 40,6%, a T4 stadij je bio jedini stadij sa 100% podudarnošću. Kada je u pitanju bila preciznost CT dijagnostike vezano za pozitivnost limfnih čvorova, odnosno N stadij, učinjena je korelacija između broja detekovanih limfnih čvorova i naknadne pozitivnosti po PHD dijagnostici, te je utvrđena korelacija (Spearman) od ρ=0,52; p<0,001, a što je predstavljalo srednje izraženu i pozitivnu korelaciju. U cilju bolje evaluacije dijagnostičke tačnosti učinjena je ROC analiza dijagnostičke tačnosti broja sumnjivih limfonoda prema CT nalazu, a u odnosu na naknadno određeni N stadij po PHD nalazu. Nađeno je da je površina ispod ROC krivulje (AUROC) iznosila 0,809 (%95 CI=0,695-0,924; p<0,001) sa najboljim pragom detekcije od 5 limfniih čvorova, koji je imao senzitivnost za detekciju N1 stadija od 77% i specifičnost od 69%. Analogno navedenoj analizi, isto je učinjeno i kada je u pitanju bila MRI dijagnostika. I ovdje je nađena srednje izražena i pozitivna korelacija sa Spearmanovim koeficijentom od ρ=0,52; p<0,001. ROC analiza dijagnostičke tačnosti broja detektivanih limfonodusa je pokazala AUROC od 0,855 (%95 CI=0,758-0,952; p<0,001), sa najboljim pragom detekcije od 6 limfnih čvorova za koji je senzitivnost iznosila 83% i specifičnost 77%. S obzirom da za MRI dijagostiku nije rađena detekcija metastaza, učinjena je evaluacija CT dijagnostike, a s obzirom na M stadij. Podudarnost je bila izrađena i statistički signifikantna (κ=0,73; p<0,001), uz poklapanje od 96,5% kada je u pitanju M0 stadij i 1000% kada je u pitanju bio M1 stadij.

Rezultati rada ukazuju na značaj ranog dijagnostikovanja i prevencije PTM u dječijoj dobi kao i na značaj multidisciplinarnog timskog pristupa navedenoj problematici. Također rezultati rada ukazuju da je PTM u dječijem dobu značajn problem i u našoj sredini, kako zbog velike učestalosti tako i zbog pozitivnog stava prema PTM. Problem je utoliko veći što roditelji nisu svjesni problema svoje djece sa vršnjacima zbog PTM. Istaknute su dobne skupine koje su rizične za razvoj gojaznosti uz rizične faktore, te dobne skupine koje su najpogodnije za provođenje preventivnih mjera. Predstavljeni su jednostavni dijagnostički metodi za izdvajanje djece koja su rizična za gojaznost, kao i za izdvajanje gojazne djece koja su pod rizikom da razviju metaboličke komplikacije kao posljedica PTM. Kandidatkinja je dobivenim rezultatima odbacila alternativnu hipotezu da se kvalitet života kod djece sa PTM razlikuje u odnosu na zdravu djecu ali su druge radne hipoteze potvrđene kao što su: da se kvalitet života kod djece sa PTM razlikuje u odnosu na dob, spol, mjesto stanovanja i SES porodice. Prema ovom istraživanju djeca sa PTM i njihovi roditelji nisu izvjestili negativan uticaj PTM u najvećem broju slučajeva na njihov kvalitet života, što znači da neće ni intervenisati u smislu dječijeg mršavljenja. To ukazuje da se prevencija i liječenje PTM ne može prepustiti samo roditeljima, nego se multidisciplinarno moraju uključiti osim porodica svi nivoi obrazovnog i zdravstvenog sistema, što uključuje pedijatra, profesora tjelesnog odgoja, psihologa, nutricionistu te medije koji će promovisati jedinstvene stavove o zdravoj ishrani i zdravim stilovima života, uz obavezno sistematsko praćenje TM i TV u školama kroz Zdravstveni karton učenika što bi na vrijeme moglo izdvojiti djecu koja postaju prekomjerno uhranjena ili gojazna. Također uvođenje nastavnog predmeta "Zdravstveni odgoj" u škole bi uveliko doprinjelo istom cilju. U tom slučaju trajanje PTM bi bilo kraće, intervencija znatno manje zahtijevna, a edukacija roditelja o zdravoj ishrani i zdravim stilovima života na tom nivou bi bila lakše primjenjiva u praksi, uz vidljive rezultate.

U odnosu na postavljene ciljeve rezultati su svrstani u tri cjeline: osnovne karakteristike ispitanika; učestalost i kontrola kardiovaskularnih riziko faktora; efikasnost i prognostički značaj kardioprotektivne farmakološke terapije u oboljelih od angine pectoris. Ukupan uzorak je obuhvatio 57 ispitanika sa dijagnozom stabilne angine pectoris: 23 muškarca (40,4%) i 34 žene (59,6%). Žene su bile statistički značajno brojnije u odnosu na muškarce. Prosječna životna dob svih ispitanika bila je 66,31±7,74 godine, a žene su bile statistički značajno starije. Najveći broj ispitanika je pripadao dobnoj skupini od 61-70 godina (43,9%), a dobnoj skupini od 71-80 godina i od 51-60 godina pripadalo je po 28,05% ispitanika. Postojala je značajna statistička razlika između muškaraca i žena u prikazanim dobnim skupinama, sa izuzetkom dobne skupine 51-60 godina. Prosječno trajanje angine pectoris je bilo 10,20±9,03 godina, bez statistički značajne spolne razlike. Revaskularizacione procedure je imalo ukupno 21,05% ispitanika, pri čemu su muškarci bili statistički značajno brojniji od žena. Najučestaliji modificirajući kardiovaskularni riziko faktori bili su hipertenzija (94,7%), hiperlipidemija (89,5%) i gojaznost (77,2%). Pozitivna porodična anamneza prijevremene kardiovaskularne bolesti je bila prisutna u 42,2% ispitanika, dijabetes je imalo 21,1% ispitanika, centralnu gojaznost 70,1%, pušilo je 17,6% ispitanika, a 5,3% ispitanika je bilo fizički neaktivno. Kardiovaskularni rizik oboljelih od angine pectoris je bio 6,14±4,59%. Najveći broj ispitanika je uzimao antiagregacioni lijek (80,7%), potom ACE inhibitor (70,2%) i beta blokator (49,1%), dok je statin uzimala samo trećina ispitanika (33,2%). Primjena kardioprotektivne farmakološke terapije dovela je do prognostički značajne promjene kardiovaskularnih riziko faktora, odnosno do statistički značajnog poboljšanja nivoa sistolnog krvnog pritiska, ukupnog holesterola i HDL holesterola, triglicerida, indeksa tjelesne mase i obima struka. Nije nadjena statistički značajna razlika u nivou dijastolnog pritiska i LDL holesterola prije i nakon primjene kardioprotektivne terapije. Takodje, primjena kardioprotektivne farmakološke terapije je dovela do statistički značajnog smanjenja broja anginoznih napada, posjeta ispitanika Službi hitne medicinske pomoći/ambulanti porodične medicine te broja hospitalizacija. Nakon primjene kardioprotektivne farmakološke terapije apsolutni rizik za nastanak kardiovaskularnog dogadjaja u oboljelih od angine pectoris je statistički značajno snižen i iznosio je 4,26 ± 2,62%. Relativna korist od intervencije je bila 4,01, apsolutna korist 0,316, a treba tretirati 3 pacijenta da bi u jednog pacijenta došlo do poboljšanja.

U rezultatima je iznesen prikaz distribucije ispitanika prema spolu i dobi u odnosu na lokalizaciju tumora, odnos standardnih patohistoloških faktora i lokalizacije tumora, te odnos između intratumorske mikrovaskularne gustoće, morfometrijskih parametara intratumorske vaskulature i standardnih patohistoloških faktora i lokalizacije tumora. Prema distribuciji ispitanika u odnosu na spol i dob pronađeno je da je spolna zastupljenost bila na strani muških ispitanika dok statistički značajna razlika nije nađena u odnosu spolne zastupljenosti ispitanika i lokalizacije tumora (p=0,13). Kada je u pitanju odnos standardnih patohistoloških faktora i lokalizacije tumora statistički značajna razlika (p=0,012) je pronađena samo između broja tumorom zahvaćenih limfnih čvorova (pN) i lokalizacije tumora sa većom zastupljenošću pN3 stadija među ispitanicima sa tumorom korpusa želuca, te pN2 stadija među ispitanicima sa tumorom kardije želuca. Statistički značajna razlika nije pronađena u odnosu između histološkog tipa i lokalizacije tumora (p=0,154), između stepena histološke diferencijacije(G) i lokalizacije tumora (p=0,55) i dubine invazije zida (pT) i lokalizacije tumora (p=0,30). Međutim, iz prikupljenih podataka je evidentno da u uzorku, neovisno o lokalizaciji tumora, dominaraju tumori slabijeg stepena histološke diferencijacije i sa većom dubinom zahvaćenosti zida želuca. Prosječan broj krvnih sudova tumorske vaskulature izražen kao intratumorska mikrovaskularna gustoća (IMG) u ispitivanom uzorku je iznosio 152,18 i kretao se u rasponu od 62 do 500 krvnih sudova. Statistički značajna razlika je pronađena kada su u pitanju morfometrijske nepravilnosti intratumorskih krvnih sudova između difuznog i intestinalnog histološkog tipa adenokarcinoma želuca što je prikazano kroz značajno veći (p=0,003 i p=0,02) koeficijent varijabilnosti površine i obima krvnih sudova kod difuznog histološkog tipa adenokarcinoma želuca, dok statistički značajna razlika (p=0,41) nije pronađena između ukupnog broja intratumorskih krvnih sudova i histološkog tipa tumora. Statistički značajna razlika je pronađena između morfometrijskih parametara intratumorske mikrovaskulature i stepena histološke diferencijacije tumora, gdje su histološki slabije diferencirani tumori (G3) imali značajno veći (p=0,024) broj krvnih sudova, veće morfometrijske nepravilnosti okaraterisane kao značajno veći koeficijent varijabilnosti površine i obima krvnih sudova (p=0,023 i p=0,030). U provedenom istraživanju nije pronađena statistički značajna razlika u intratumorskoj mikrovaskularnoj gustoći (p=0,523) i morfometrijskim nepravilnostima intratumorskih krvnih sudova (p=0,949 i p=0,166) u odnosu na dubinu invazije tumora kroz zid želuca (pT). Kada je analiziran odnos između morfometrijskih parametara intratumorske mikrovaskulature i broja zahvaćenih limfnih čvorova (pN) statistički značajna razlika (p=0,011) je pronađena između ukupnog broja krvnih sudova (IMG) i broja tumorom zahvaćenih regionalnih limfnih čvorova, dok statistički značajna razlika nije pronađena između morfometrijskih nepravilnosti intratumorske mikrovaskulature i broja zahvaćenih regionalnih limfnih čvorova. Statistički značajna razlika je pronađena između morfometrijskih parametara intratumorske mikrovaskulature i lokalizacije tumora, gdje su ispitanici sa tumorom distalnog dijela želuca imali statistički značajno manju (p=0,014) intratumorsku mikrovaskularnu gustoću u odnosu na ispitanike sa tumorom proksimalnog dijela želuca. Takođe, pronađeno je da su prosječna površina i prosječan minimalan prečnik krvnih sudova u tumorima proksimalnog dijela želuca

Rezultati rada ukazuju na značaj ranog dijagnostikovanja neonatalne hipotenzije kao i multidisciplinarnog timskog pristupa navedenoj problematici. Na osnovu dobivenih rezultata potvrđeno je da u ranom postnatalnom periodu kao razdoblju adaptacije, sistemska prilagodba krvnožilnog sistema je od posebnog rizika za ozljede mozga u novorođenčadi, a posebno nedonoščadi. Prema tome, ne čudi da su hemodinamski faktori često povezani s razvojem rane ozljede mozga u novorođenčadi. Stoga, u cilju signifikantnog smanjenja incidence intrakranijalnog krvarenja, koja se nije značajnije mijenjala zadnjih deset godina, i posljedičnog neurološkog hendikepa preterminske populacije, neophodno je dalje razvijanje i implementacija prevencione strategije usmjerene na mjenjanje prakse u reanimaciji i perinatalnoj njezi, u čemu značajano mogu doprinjeti i rezultati ovog rada.

Razultati ovog istraživanja na ispitanicima sa hematološkim malignim oboljenjima koji su liječeni visokodoznom hemioterapijom sa autolognom transplantacijom matične ćelije hematopoeze su ukazali da osnovna hematološka dijagnoza, krvna grupa ABO sistema, primjena radioterapije i cisplatina u pretransplantacionom periodu nemaju prognostički značaj za brzinu oporavka neutrofila i trombocita. Posebno interesantan rezultat je da ordiniranje više od 6x106/kg CD34+ ćelija u automijelotransfuziji ne dovodi do bržeg oporavka hematopoeze u odnosu na ordiniranje broja 2-6x106/kg CD34+ ćelija. Prema rezultatima ove studije nema razloga da autograft sadrži više od 6x106/kg CD34 ćelija. Ovim bi se smanjio rizik od engraftment sindroma, a osim toga višak CD34+ ćelija bi se mogao čuvati za eventualnu sekundarnu transplantaciju, ili bi se proces afereznog postupka mogao skratiti.

Najviše bankarskih zaposlenica bilo je raspoređeno na radnom mjestu referent 45%, komercijalisti 19%, a 16% na blagajni. Srednja starosna dob ispitanica je 43.44 ±10.16 godina, a srednja dužina radnog iskustva je 19.30 ± 11.00 godina. Stres je široko zastupljen tako da 92% percipira napetost ili distres. Zbog preopterećenosti poslom distres trpi 67% ispitanica. Razlog distresu je nedovoljan broj uposlenika zbog čega stres visokog intenziteta trpi 47% zaposlenica. Simptome distresa, nemir, napetost, nervozu, zabrinutost i nesanicu trpi 8%, a sindrom sagorijevanja percipira 30% ispitanica. Ovo ne isključuje kumulaciju ekspozicije ponavljanim stresnim situacijama i razvoj hroničnog distresa. Samo 50% naših ispitanica samoprocjenjuje da uspješno savladava fizičke zahtjeve posla, a nešto manje 46% uspješno savladava psihičke zahtjeve posla. Značajan stresor neadekvatne organizacije rada je vremenski tjesnac za izvršavanje radnih zadataka, zastupljen u 54% ispitanica. Rezultati našeg istraživanja otkrivaju da 37% ispitanica trpi stres visokog intenziteta zbog nemogucnosti napredovanja na poslu. Postoji značajna statistička korelacija pecepcije konfliktnih situacija s kolegama i izlaganja javnoj kritici sa poremećajima zdravlja naših ispitanica. Istraživanje je pokazalo je da savladavanje fizičkih zahtjeva radnog mjesta opada sa starosnom dobi i dužinom radnog staža. Na zdravstvene zahtjeve utiču sljedeći stresori radnog mjesta: preopterećenost poslom, nemogućnost odvajanja privatnog od profesionalnog života, loša organizacija rada, mala mogućnost napredovanja i unapređenja, komunikacija sa nadeđenim, sukobi sa nadređenim, neadekvatna sredstva za rad, izloženost javnoj kritici i finansijska ograničenja. Prediktori pada uspješnosti u savladavanju psihičkih zahtjeva posla su loši međuljudski odnosi i oskudna komunikacija sa nadređenim. Patološko okruženje na radnom mjestu ima negativne posledice na zdravlje i povećava stopu izostanka sa posla zbog bolovanja. Postoji značajna povezanost između distresa na radnom mjestu i korištenja privremene spriječenosti za rad. Korištenje privremene spriječenosti za rad statistički je povezano sa samoprocjenom prognoze za radnu sposobnost u budućnosti. Čak 11% ispitanica ima značajan pad uspješnosti na poslu i radne sposobnosti. Distres značajno utiče na lošu prognozu radne sposobnosti u budućnosti. Prediktori pada prognoze o budućoj radnoj sposobnosti su psihička i fizička opterećenja.

Analizom je bilo obuhvaćeno 376 ispitanika, žena ima značajno više 242 (64%) u odnosu na muškarce 134, u dobi od 65-74 godina 227 od ukupno 376 (60%) ispitanika. Samo 3 ispitanika je u dobi iza 90 godina. Srednja životna dob ispitanika je 73.66± 5.89. Ispitanici najčešće boluju od bolesti savremenog doba. Povišen krvni pritisak ima 64 (17%) ispitanika, dijabetes mellitus 27 (7%), cerebrovakularni inzult 17 (5%) i hroničnu opstruktivnu plućnu bolest (HOBP) 15 (4%) ispitanika. Dijagnostikovane mentalne poremećaje ima 13 od ukupno 376 pacijenata (depresivni poremećaj 9, psihotični 3 i 1 pacijent Morbus Parkinson). Najviše ispitanika ima dijagnostikovane 2-3 hronične bolesti 218 (58%), a polifarmaciji je izloženo 204 od ukupno 376 (54%) ispitanika. Iskustvo padova ima 123 od ukupno 376 ispitanika (34%). Najučestalije povrede su u predjelu leđa odnosno lumbalne kičme 26 od 128 (20%) i grudnog koša 16 od 128 (13%). Postoji značajna statistička razlika lokacije povreda pri padovima u odnosu na životnu dob χ2= 163.58, P=0.001. Statistički je značajno povezana lokacija povrede pri padu i spol (Spearman faktor korelacije=0.138, P=0.007). Od ukupno 128 ispitanika koji su imali iskustvo padova, njih 15 (12%) je imalo komplikacije povreda. Najučestalije komplikacije povreda su fracture ili prijelomi na mjestu povrede. Prediktor komplikacija povreda je dob, sa porastom godina životne dobi raste rizik od razvoja komplikacija povreda za skoro 2X (RR=1.799; 95%CI,0.632-2.963). Značajno češće padaju i povređuju se žene 103: 31 (23%) v.s. 145:97 (40%); χ2=11.033, P= 0.001). Kandidatkinja je zaključila da postoji značajna pozitivna statistička korelacija (povezanost) između broja hroničnih bolesti i prevalence padova (Spearman faktor korelacije= 0.343; P=0.001), a najčešće se povređuju ispitanici sa 1 hroničnom bolešću bez obzira na vrstu povrede. Među ispitanicima IKM ima prevalencu 11% (40 od ukupno 376) ispitanika. Postoji značajna statistička povezanost između padova i IKM (Pearson-ov faktor korelacije=0.191, P= 0.001). Takođe postoji pozitivna korelacija između IKM i vrsti povrede pri padovima (Spearman faktor korelacije=0.320; P=0.001). Procjenjuje se > 2X (RR=2.139) veći rizik za određu vrstu povređivanja u pacijenata sa IKM (96%CI, 1.360-2.917). Postoji statistički značajna povezanost prevalence padova i dijabetesa mellitusa (Spearman faktor korelacije= 0.141; P=0.006).