Magistarski radovi

. Prikazana je distribucija pacijenata prema veličini preoperativnog skora OSA-18-QOL testa, zatim srednje vrijednosti skora OSA-18-QOL testa po ispitivanim oblastima te srednje vrijednosti pojedinačnih pitanja OSA-18-QOL skora u ispitivanim oblastima. Vrijednosti OSA-18-QOL testa prikazane su kao preoperativne vrijednosti i pet nedjelja nakon operacije. Utvrđeno je da je došlo do statistički značajnog poboljšanja kvaliteta života u djece 5 sedmica nakon adenotonzilektomije i adenoidektomije, kako u ukupnom skoru tako i u svim oblastima pojedinačno, a to su: poremećaj spavanja, fizičke tegobe, emocionalni poremećaji, poremećaji tokom dana, kao i briga roditelja. Utvrđeno je poboljšanje kvaliteta života nakon same adenoidektomije u ukupnom skoru kao i u svim ispitivanim oblastima. Što se tiče oblasti sa najvećim poboljšanjem kvaliteta života nakon adenoitektomije je oblast poremećaj spavanja a zatim slijedi oblast fizičke tegobe.Poboljšanje kvaliteta života u djece u kojih je urađena adenotonzilektomija nađeno je u ukupnom skoru kao i u svim ispitivanim oblastima. Oblasti u kojima je došlo do najvećeg poboljšanja kvaliteta života nakon adenotonzilektomije su: briga roditelaj i fizičke tegobe.

Statistička analiza urađena je uključujući svih 120 ispitanika. Upoređeni su antropometrijski, klinički, medikamentozni i proceduralni prediktori miokardne ozljede. Rezultati ovog istraživanja su pokazali slijedeće: 1. index tjelesne težine je bio veći u grupi pacijenata sa implantacijom lijekom obloženog stenta (p<0,05), 2. medikamentozni tretman i riziko faktori aterosklerotske bolesti se nisu razlikovali između pacijenata sa implantacijom lijekom obloženog stenta, sa A i B tipom koronarne stenoze na jednoj strani, naspram implantacije lijekom neobloženog stenta te kod C tipa koronarne stenoze na drugoj strani, 3. hiperlipoproteinemija je bila najčešće, a šećerna bolest najmanje zastupljen riziko faktor za nastanak koronarne bolesti, 4. ejekciona frakcija lijeve komore je bila u domenu normalne sistolne funkcije lijeve komore ili disfunkcije lakšeg stepena, nije bila različita između pacijenata sa implantacijom lijekon obloženog i lijekom neobloženog stenta kao niti između pacijenata sa A i B u odnosu na C tip koronarne stenoze, 5. nije bilo statistički značajne razlike u ekstenzivnosti koronarne bolesti između pacijenata sa implantacijom lijekom obloženog u odnosu na implantaciju lijekom neobloženog stenta, 6. pacijenti sa C tipom u odnosu na A i B tip koronarne stenoze su imali signifikantno veću incidencu trosudovne koronarne bolesti (p<0,05), 7. incidenca C tipa koronarne stenoze bila je signifikantno veća u grupi pacijenata sa implantacijom lijekom obloženog stenta (p<0,01), 8. broj intervencija na pojedinim koronarnim krvnim sudovima se nije razlikovao nakon implantacije lijekom obloženog u odnosu na lijekom neobloženi stent, 9. parametri balon predilatacije (dužina i promjer balona te pritisak inflacije) se nisu razlikovali između implantacije lijekom obloženog i neobloženog stenta dok je dužina balona signifikantno bila veća u grupi pacijenata sa C u odnosu na A i B tip koronarne stenoze, 10. dužina lijekom obloženog poređeno sa lijekom neobloženim stentom je bila signifikantno veća (p<0,001), 11. incidenca direktnog stentiranja se nije razlikovala kod implantacije lijekom obloženog i neobloženog stenta dok je u grupi pacijenata sa A i B tipom stenoze incidenca direktnog stentiranja bila signifikantno veća (p<0,0001), 12. koncentracije markera miokardne ozljede prije intervencije i tokom perioda mjerenja u iznosu od 42 sata nisu se statistički razlikovale između pacijenata sa implantacijom lijekom obloženog poređeno sa lijekom neobloženim stentom (p<0,15), 13. koncentracije kardijalnog troponina signifikantno su se razlikovale nakon intervencija na C tipu koronarnih stenoza u odnosu na intervencije na A i B tipu koronarnih stenoza (p između 0,001 i 0,05), 14. koncentracije miokardnog izoenzima kreatin kinaze nisu se razlikovale nakon intervencija na C tipu koronarnih stenoza u odnosu na intervencije na A i B tipu koronarnih stenoza, 15. postproceduralni porast vrijednosti kardijalnog troponina iznad gornjeg limita za normalne vrijednosti u grupi sa implantacijom lijekom obloženog stenta bio je kod 31 (51,6%) odnosno 23 (38,3%) pacijenta u grupi sa implantacijom lijekom neobloženog stenta (p< 0,05), 16. postproceduralni porast vrijednosti kardijalnog troponina iznad gornjeg limita za normalne vrijednosti u grupi sa A i B tipom stenoze bio je kod 26 (38%), odnosno kod 30 (59%) pacijenata u grupi sa C tipom stenoze (p<0,02).

. Statistička analiza je urađena kod 40 pacijenata operisanih kroz prednju lijevu malu torakotomiju i 40 pacijenata operisanih kroz medijalnu sternotomiju. Obuhvaćenu su samo pacijenti koji su imali subokluzivnu ili okluzivnu bolest prednje lijeve descedentne arterije da bi se dokazala prednost prednje lijeve male torakotomije u odnosu na medijalnu sternotomiju. Ispitana je demografska zastupljenost u obje ispitivane skupine. Dužina operativnog zahvata, vrijeme koje je pacijent proveo na programu kontrolirane mehaničke ventilacije, dužina boravka u intenzivnoj njezi, količina gubitaka krvi na torakalne drenove, te dužina hopitalizacije prikazani su grafički. Kompikacije su također prikazane grafički, kako perioperativne tako i postoperativne koje su i u ovom slučaju dale prednost operativnoj tehnici kroz prednju lijevu malu torakotomiju. Rezultati ovog istraživanja su pokazali sljedeće: 1. Nije bilo statistički značajne razlike u stepenu stenoze LAD u ispitivanim skupinama (p≤0,3749). 2. Nije bilo statistički zančajne razlike u vrijednosti ejekcione frakcije u obje ispitivane skupine (p≤0,4710). 3. Postoji statistički značajna razlika u dužini mehaničke ventilacije u skupini A u odnosu na ispitivanu skupinu B (p≤0,0241). 4. Postoji značajna statistička razlika u volumenu torakalne drenaže u skupini A u odnosu na ispitivanu skupinu B (p≤0,0025). 5. Nije bilo statistički značajne razlike u vremenu koje su pacijenti proveli u jedinici Intenzivne njege u obje ispitivane skupine ( 0,3407). 6 .Nije bilo statistički značajne razlike kod infekcije rane u obje ispitivane skupine. 7. Nije bilo značajne statističke razlike u učestalosti atrijalne fibrilacije u obje ispitivane skupine (p< 0,9287). 8. Revizija grafta verificirana je kod 1 ispitanika iz skupine A u odnosu na 5 ispitanika iz skupine B (p≤0,10007). 9. Kao reoperacija urađena je isključivo kod pacijenata iz skupine A , ali nije bilo statistički zančajne razlike (p≤ 0,2416). 10. Postoji statistički značajna razlika u dužini hospitalizacije u skupini A u odnosu na ispitanike iz skupine B (p≤0,0339).

Dobijena je procjena zastupljenosti promjena plućne ventilacije u odnosu na grupu bolesnika koja ne boluje od inflamatorne reumatske bolesti, kao i razlika u mogućnosti promjene plućne ventilacije između ove dvije grupe, koja je u skladu sa podacima iz savremene, relevantne literature. Uočena je pozitivna korelacija parametara inflamacije i promjena plućne ventilacije u bolesnika sa ovom inflamatornom reumatskom bolesti, pri čemu je istaknut podatak o visokom riziku pojave promjena plućne ventilacije u bolesnika sa inflamatornom reumatskom bolesti. Ovo jasno govori o potrebi rane detekcije ovih promjena u cilju prevencije istih u ovoj bolesti.

Rezultati ovog istraživanja su pokazali da: a) postoji pozitivna korelacija između CDAI i CDEIS skora (r=0,43; p= 0,01), b) postoji pozitivna korelacija između CDAI skora i serumskog nivoa proinflamatornih citokina (r=0,45) i negativna korelacija između CDAI skora i serumskih vrijednosti antiinflamatornih citokina (r =-0,44), c) postoji izuzetno visok stepen pozitivne korelacije između CDEIS skora i serumskog nivoa proinflamatornih citokina (r=0,94 do 0,96; p<0,001), i vrlo visok stepen negativne korelacije između CDEIS skora i serumskog nivoa antiinflamatornih citokina (r=-0,56 do 0,64, p<0,001), d) upotrebljavajući test linearne regresije za sve ispitivane parametre napravljen je prediktivni model. U skladu sa tim modelom moguće je upotrebom serumskih koncentracija TNF i IL-10 predvidjeti vrijednost CDEIS skora sa vrlo malom greškom od samo ±1, 89.

Statistička analiza urađena je samo za 91 ispitanika koji su prošli kroz kompletan ciklus edukacije. Pokazan je nivo bazičnog znanja pacijenata o njihovoj bolesti te kretanje nivoa znanja nakon pasivne i intenzivne edukacije kao i uticaj znanja na kontrolu bolesti preko vrijednosti HbA1c, sistolnog i dijastolnog krvnog pritiska, ukupnog holesterola, triglicerida i indeksa tjelesne mase. Pokazan je učinak edukacije na navike sa pušenjem i fizičkom aktivnosti, te na prepoznavanje i rješavanje hipoglikemije i hiperglikemije u odnosu na samokontrolu bolesti. Rezultati ovog istraživanja su pokazali slijedeće: a) tokom edukacije došlo je do statistički značajnog povećanja srednje vrijednosti broja bodova kod pacijenata (P<0.0001), b) tokom edukacije nije postojala značajna razlika u poboljšanju znanja (P=0.76) i metaboličke kontrole (P=0.28) između muškaraca i žena, c) nije postojala statistički značajna razlika u poboljšanju znanja i metaboličke kontrole među različitim demografskim skupinama tokom edukacije, d) nije postojala statistički značajna razlika u poboljšanju znanja znanja među različitim terapijskim grupama (inzulin, oralna i dijeta) (P=0.56) kao niti u metaboličkoj kontroli bolesti, e) tokom edukacije se značajno popravila srednja vrijednost HbA1c (P=0.011), f) tokom edukacije postojao je trend porasta proporcije ispitanika sa dobrim znanjem i dobrom metaboličkom kontrolom bolesti (P<0.0001), g) srednja vrijednost sistolnog krvnog pritiska se značajno popravila tokom edukacije (P=0.0012) kao i dijastolnog krvnog pritiska (P=0.036), h) edukacija je značajno popravila srednje vrijednosti ukupnog holesterola (P=0.028) ali nije popravila vrijednosti triglicerida (P=0.073) kao niti vrijednosti indeksa tjelesne mase (P=0.28), i) nije postojao trend porasta ili smanjenja pušača tokom edukacije (P=1) kao niti ispitanika sa lošom fizičkom aktivnosti (P=1), j) postojao je trend linearnog rasta u prepoznavanju (P=0.0002) i rješavanju hipoglikemije (P<0.0001) tokom edukacije kao i u prepoznavanju (P=0.006) i rješavanju (P=0.0001) hiperglikemije i kod onih koji su radili samokontrolu kao i kod onih koji je nisu radili, samokontrola glukometrom nije dovela do poboljšanja srednje vrijednosti HbA1c tokom edukacije (P=0.441).